O srpsko-hrvatskom jezičnom nadomjestku

U povijesti Hrvata, Bošnjaka, Srba i Crnogoraca jezik je nažalost prečesto u etnopolitici imao ulogu stvaranja jedinstvene jugoslavenske nacije s jednim zajedničkim, odnosno prevladavajućim jezikom. Bilo je nekoliko pokušaja stvaranja jednoga i jedinstvenoga jezika. Jedan od njih je i zanesenost potpisivanjem Novosadskoga dogovora 1954. god.

U lipnju 1971.god. u časopisu Kritika, br.18. rubričarica iznimne naobrazbe Glasa Koncila Smiljana Rendić (Split,1926.– Trsat,1994.) u članku "Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod" piše o Novosadskom dogovoru evo ovo:

"Torturu rastapanja hrvatskoga identiteta,Jezični izborJezičnopolitički voluntarizam Zaključaka Novosadskoga dogovora uz ostalo je ostavio pojedincima, odnosno izdavačima pravo i mogućnost izbora tzv. varijante jezika kojom će se služiti tijekom svojega pisanja i tiskanja članaka i knjiga torturu Novosadskog dogovora u kojemu je prisutnost hrvatskih jezikoslovaca bila samo čin očajne odgovornosti pred vlastitom nacijom, strahovito gorki pokušaj da se barem spriječi posvemašnje i bešćutno odlučivanje o nama bez nas, torturu apsurdnoga Novosadskog pravopisa koji je nevjerojatnim akrobacijama na silu od dva jezična osjećaja i dva književna jezika pravio jedan, torturu koja nam je i samo ime materinskog jezika, jezika hrvatskoga, jezika koji za Hrvata nikakvo drugo ime ne može imati, mučila nenaravnom imenskom simbiozom kakve nema nigdje na svijetu, pa ni u imenima jezika mnogo sličnijih nego što su hrvatski književni i srpski književni jezik" (pollitika.com).

Usput budi rečeno, taj svezak časopisa Kritika bio je zabranjen, a novinarica Smiljana Rendić kasnije je osuđena na godinu dana zatvora i još na godinu dana zabrane javnoga djelovanja.

Jezičnopolitički voluntarizam Zaključaka Novosadskoga dogovora uz ostalo je ostavio pojedincima, odnosno izdavačima pravo i mogućnost izbora tzv. varijante jezika kojom će se služiti tijekom svojega pisanja i tiskanja članaka i knjiga. Točka 8. Novosadskoga dogovora glasi:

"Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba sprečiti štetnu pojavu samovoljnog "prevođenja" tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca" (hjp.srce.hr).

U točki 8. se zahtijeva bezuvjetna sloboda za "prirodan i normalan razvoj hrvatskosrpskog književnog jezika" kao i poštivanje izvornih, osebujnih autorskih tekstova. Ako je u programu jezične politike Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) dva puta zapisano "treba", valja to i oživotvoriti. Svatko je na svoj način počeo ostvarivati poruke jezičnopartijnoga dokumenta. Jedni su i dalje nastavili pisati onako kako su pisali ranije, a bilo je i onih koji su tu "slobodu" počeli rabiti na svoj način razumijevanja jezika, vjerojatno onako kako su ga učili ili nisu učili u školi.

U tijeku unitarističkoga pokušaja stvaranja jednoga i jedinstvenoga jezika Hrvata, Srba i Crnogoraca pojavljuju se članci i knjige visokih državnih partijskih i vojnih dužnosnika koji su pisani mješavinom hrvatskih i srpskih norma. Radi se o tzv. slobodnoj uporabi različitih hrvatskih i srpskih počela u jednom te istom tekstu članka ili knjige. Tobožnja sloboda i ravnopravnost jezika u odnosu na poštivanje izvornika autorskoga teksta otvorila je vrata nepismenosti. Tako u knjigama Branka Mamule, umirovljenoga admirala flote, nalazimo istodobnu uporabu hrvatskih i srpskih riječi koje po pravilu ne pripadaju ni jednoj realnoj normi dvaju jezika.

Valja podsjetiti čitatelja na njegov životopis. Rođen je 30. svibnja 1921. god. na Kordunu, u bivšoj općini Vrginmost. Član je SKOJ-a od 1940., a Komunističke partije Jugoslavije od 1942. god. Bio je načelnik Generalštaba JNA-e, zatim savezni sekretar za narodnu obranu (ministar obrane) SFRJ-a. Do 1991. god. živio je u Opatiji u vili uz more, a poslije proglašenja Hrvatske neovisnosti i početka Domovinskoga rata prešao je ili pobjegao, nakon kratke skitnje po Cipru, u Boku, u Tivat (Crna Gora). U posljednje je vrijeme poznat po svojim iskazima tipa:

"Vukovar se uopće nije morao dogoditi, to je bio džep, kao i Osijek, koji se morao zaobići. JNA je imala sasvim dovoljno snaga da iz najmanje dva smjera stigne do Zagreba, tamo su se stvari i rješavale" (politika.rs)

ili

"Podsjećam vas da je tadašnja crnogorska politička elita, a što je i Kilibarda priznao, otvoreno željela da dio istočne Hercegovine s Dubrovnikom bude dijelom Crne Gore te da prijestolnica bude u Dubrovniku, a sve to u sklopu tadašnje SRJ" (thephora.net).

Ne ćemo tumačiti ove izjave jer se je o njima puno pisalo u hrvatskom tisku i vratimo se umjetnomu subkodu Branka Mamule u njegovim knjigama.

U njegovim knjigama vidljiva je neutralizacija polariziranih hrvatskih i srpskih riječi, uporaba u svojstvu istoznačnica i inačica dubleta, kao što su: talijanski - italijanski, opći - opšti, također - takođe, utjecaj - uticaj, zaljev - zaliv, kriterij - kriterijum, obalni - obalski, suvremeni uvjeti - savremeni uslovi, protupodmornički - protivpodmornički, angažirati - angažovati, organizirati - organozovati, vlastit - sopstven, vanjski - spoljni, u vezi s tim - u vezi sa tim i dr.

Primjerice: "U većini ratnih mornarica ovo je kriterijum ..." - "Kriterij za određivanje granica vojnopomorske oblasti ...uzima u obzir..." (Mornarice na velikim i malim morima. Beograd, 1977., str. 160., 252.) "U savremenim uslovima doveli su ..." - "Rat u suvremenim uvjetima sve je teže..." (Savremeni svijet i naša odbrana. Beograd, 1985., str.73., 89.). S jedne strane, autor rabi riječi koje se obično uvrštavaju u hrvatske: ocean, uopće, otok, tjedan, Portugal i dr., s druge pak strane srpske riječi: odbrana, milion, petrohemija, obim, oktobar, Kipar, Španija, Liban, vazduh, obezbijediti, snabdijevati i dr. U jednoj rečenici može se naći mješavina hrvatsko-srpskih riječi: "U našim uslovima geografski dobro raspoređen vanjski niz otoka pruža mogućnost da se linija vrlo snažne odbrane...da bez angažovanja ..." (Mornarice na velikim i malim morima. Beograd, 1977., str. 227. - 228.).

I u govoru J.B.Tita je, kao i u B.Mamule, vidljiva djelomična neutralizacija međujezične polarizacije. U knjizi Vojna misao i djelo autor istodobno u svojstvu istoznačnica ili inačica rabi riječi i višerječnice, kao što su: uopće – uopšte, svećenstvo – sveštenstvo, slavenski narod – Stara koncepcijaNa žalost, i sada izvan Hrvatske, a gdjekada i u Hrvatskoj, u odvojenim institucijama Europske unije sve češće susrećemo reviziju stare koncepcije u vidu tzv. b/h/s jezikaslovenski narod, barbarski – varvarski, protunaradni režim – protivnarodni režim, suvremeni – savremeni, također – takođe, Španjolska – Španija, Rumunjska – Rumunija, Talijani – Italijani, poduzeće – preduzeće, poduzeti – preduzeti, opskrba – snabdijevanje, dvjestomilijunski narod – dvestomilionski narod, vlastit – sopstven, tvornica – fabrika, historija, povijest – istorija, u vezi s tim – u vezi sa tim, organizirati - organizovati, vanjska politika – spoljna politika i dr.

U jednom te istom tekstu možemo npr. sresti i Španjolska i Španija ili vanjska politikai i spoljna politika Usporedi: "Šta se događa u Španiji?" – "Španjolska...zaostala je...". "Svojom izdajničkom spoljnom politikom on odvaja Jugoslaviju od njenih saveznika..." – "Vlada narodne sloge i odbrane treba da prekine sa izdajničkom vanjskom politikom..." (Vojno misao i djelo: Izbor iz Vojnih djela 1936. – 1979. Beograd, 1982., str. 25.; 32.). U jednoj rečenici možemo također naći srpkso-hratske jezične nadomjestke tipa: "Osigurati odbrambenu sposobnost za očuvanje Jugoslavije može samo jedna narodna vlada koja će hitno obezbijediti narodima sva demokratska i nacionalna prava i poduzeti sve mjere za odbranu zemlje, koja će se u vanjskoj politici osloniti ..." (str.37.).

Autori miješaju hrvatske i srpske norme stvarajući neki jezični srpsko-hrvatski koktel, nadomjestak koji ne pripada ni hrvatskomu, ni srpskomu standardu. U školi bi dobili ocjenu jedinica (nedovoljan), a u vrijeme bratstva, jedinstva i ravnopravnosti neutralizacija međujezične polarizacije i nepoštovanje norma ne samo da se dopušta nego i odobrava. Dakle, riječ je o svojevrsnom jezičnom nadomjestku, supstratu (miješanom ili "bastardnom", hrvatskosrpskom "novojeziku" socijalističkoga jugoslavenskoga razdoblja), pokušaju izdavača ili autora da se pridržava odluka Novosadskoga savjetovanja i zajedničkih pravopisnih pravila (1960.).

I dok su na tzv. Bečkom književnom dogovoru iz 1850. i 1920-ih i 1930-ih godina u monarhističkoj Jugoslaviji činjeni redoviti neuspjeli pokušaji kodifikacije i unifikacije jezika u korist ponajprije srpske norme te stvaranja tzv. "srpskohrvatskoslovenskoga" jezika, u socijalističkoj Jugoslaviji pred nama je nešto drugačija, ali ipak slična težnja da se ponovno kodificira "srpskohrvatski/hrvatskosrpski" jezik, ali sada već u njegovim varijantnim ostvarajima ili pomoću njihove neutralizacije. Na žalost, i sada izvan Hrvatske, a gdjekada i u Hrvatskoj, u odvojenim institucijama Europske unije sve češće susrećemo reviziju stare koncepcije u vidu tzv. b/h/s jezika.

Artur Bagdasarov,
Vijenac,br.470.