Riječki prosvjedi i razjedinjenost među hrvatskim domoljubnim organizacijama

Osim što su žestoko naljutili crvenog gradonačelnika Vojka Obersnela, nedavni su riječki prosvjedi – «marševi odgovorne slobode», pokazali žalosnu i duboku podijeljenost među hrvatskim braniteljima te drugim hrvatskim «domoljubnim» udrugama i organizacijama. Imajući u vidu sve moguće prepreke na koje su organizatori prosvjeda nailazili, njihovi su napori ipak urodili značajnim uspjehom. Već se dugo godina nije u hrvatskim medijima, a posebno na domoljubnim portalima, toliko puno pisalo o Rijeci kao gradu koji gospodarski i demografski propada, ali i kao tvrđavi antihrvatstva, komunizma i jugoslavenstva.

Kako sam i u mojim prvim javljanjima iz tog grada najavio, Rijeka je postala grad slučaj. Naravno, to je užasno naljutilo krutog SDP-ovog gradonačelnika Vojka Obersnela, koji je od te ljutnje dodatno pocrvenio i vidi ustaše iza svakog ugla. Vjerojatno prije nego što legne spavati pogleda ispod kreveta kako bi provjerio nisu li možda Ante Pavelić, Musollini i Hitler ispod njegovog kreveta. Duboko uvjeren da mu se nitko neće još dugo vremena usuditi suprostaviti, taj autoritarni neokomunistički riječki vladar nije niti pomišljao da će doći dan kad će mu jedna manja, ali hrabra, skupina riječkih dragovoljaca Domovinskog rata, i drugih građana, javno reći – gospodine Obersnelu, sada je dosta, podnesite račune za sve Vaše neuspjehe u našem gradu, a posebno za podjelu koju ste izazvali postavljajući Olivera Frljića za intendanta HNK, koji nije ništa drugo nego politički provokator, hrvatomrzac i zagovaratelj povratka velikosrpske Jugoslavije.

Veliki uspjeh relativno malobrojnih domoljubnih prosvjednika u Rijeci najbolje svjedoči i činjenica da je čak i riječki NLVeliki uspjeh relativno malobrojnih domoljubnih prosvjednika u Rijeci najbolje svjedoči i činjenica da je čak i riječki Novi list, za kojeg mnogi tvrde da je najdosljedniji ljevičarski i projugoslavenski dnevnik u Hrvatskoj, odlučio dati značajan prostor događajima koji su vezani uz te prosvjede. Možda je to i najava mogućih promjena u tom listu? Dolaze parlamentarni izbori. Posebno iznenađuje objava mojeg priopćenja za medije pod velikim naslovom: «Babić: napad na mene naručili neojugoslaveni i neokomunisti». Mnogi su mi Riječani rekli kako se uopće ne sjećaju kada je zadnji puta sličan naslov objavljen u Novom listu.Novi list, za kojeg mnogi tvrde da je najdosljedniji ljevičarski i projugoslavenski dnevnik u Hrvatskoj, odlučio dati značajan prostor događajima koji su vezani uz te prosvjede. Možda je to i najava mogućih promjena u tom listu? Dolaze parlamentarni izbori. Posebno iznenađuje objava mojeg priopćenja za medije pod velikim naslovom: «Babić: napad na mene naručili neojugoslaveni i neokomunisti». Mnogi su mi Riječani rekli kako se uopće ne sjećaju kada je zadnji puta sličan naslov objavljen u Novom listu.

Druga strana riječkih prosvjeda

Nažalost, postoji i druga, vrlo tužna i neuspješna strana riječkih prosvjeda. Da nisam bio u Rijeci u to vrijeme, teško bi mogao povjerovati da među hrvatskim braniteljima vlada tako golema razjedinjenost, a da su mnogi drugi tzv. hrvatski domoljubi, kako u Rijeci tako i diljem naše Domovine, organizirani u političkim strankama, udrugama i organizacijama, ljudi koji imaju jako malo toga zajedničkog s istinskim hrvatskim domoljubljem. Danas u Hrvatskoj imamo nekoliko stotina braniteljskih udruga i hrvatskih domoljubnih organizacija, na razini općina, gradova, županija i cijele Hrvatske. U normalnom svijetu i normalnim državama ratni veterani imaju jednu jaku središnju udrugu i samo nekoliko specifičnih ogranaka te udruge. To omogućava veliki lobistički utjecaj ratnih veterana u očuvanju njihovih stečenih prava i osigurava da će iza svake inicijative središnjeg tijela takvih udruga stati jako veliki broj ljudi da ih svaka vlada i cijelo društvo moraju uzeti za više nego ozbiljno. Nažalost, u Hrvatskoj nije tako. A znamo i zašto.

I hrvatski branitelji imaju, po broju, možda i najveću mogućnost utjecaja u hrvatskom društvu. Ne samo kad su u pitanju njihova opravdana prava, nego i u kriznim vremenima, u kakvim se Hrvatska danas nalazi. Nažalost, nedavni prosvjedi u Rijeci, ma koliko ih možemo u datim okolnostima ocijeniti vrlo uspješnim, jer su bili brojniji nego bilo kada u zadnjih puno godina, nisu bili toliko uspješni koliko su trebali i mogli biti upravo zbog teškog i neprihvatljivog stanja u kojem se nalaze hrvatski domoljubi u Rijeci. Treba odmah istaknuti kako se tu ne radi o propustu organizatora prosvjeda nego o vanjskim čimbenicima tj. neshvatljivom ponašanju brojnih braniteljskih udruga i drugih domoljubnih organizacija, kako u Rijeci tako i diljem Hrvatske.

Putovali smo i po tisuću kilometara da bi sudjelovali u antijugoslavenskim prosvjedima

Od 1960. do 1990. godine hrvatski su iseljenici diljem svijeta, a posebno u Australiji, Kanadi, Americi i nekim europskim zemljama, redovno organizirali antijugoslavenske javne i masovne prosvjede. Nije u hrvatskoj političkoj emigraciji vladala idila i homogenost kako se to često misli. Bili smo jako razjedinjeni. Naravno, i Udba je imala prste u stvaranju tog nejedinstva. Sve to, međutim, nije spriječavalo Hrvate u svijetu da se u velikom broju odazovu, putujući i do tisuću kilometara, na antijugoslavenske prosvjede, bez obzira koja ih je hrvatska politička skupina organizirala. U većini zemalja postojao je i zajednički Organizacijski odbor. Nisu to bili prosvjedi na kojima je sudjelovalo nekoliko stotina ljudi kao u Rijeci, nego nekoliko tisuća, pa i nekoliko desetina tisuća osoba. U kolovozu 1989. u Canberri, glavnom gradu Australije, na prosvjedu ispred državnog parlamenta bilo je oko četrdeset tisuća Hrvatica i Hrvata.

Kao sudionik prosvjeda u Rijeci, i medijski izvjestitelj, ne mogu a da ne postavim pitanje, na koje tražim i javan odgovor: zašto su druge braniteljske udruge (tu izdvajam Stožer za obranu Vukovara i branitelje u Savskoj 66), domoljubne stranke i hrvatske nevladine udruge zapravo bojkotirale prosvjede riječkih dragovoljaca protiv crvenog gradonačelnika Vojka Obersnela i njegovog štićenika Olivera Frljića? Zar je moguće da su rađe spremni otrpjeti užasne političke provokacije i uvrede Olivera Frljiće nego dati potporu inicijativi UHDDR-a Rijeke? Meni je to neshvatljivo i neprihvatljivo. Možda u tome i leži sav jad i bijeda tj. neuspjeh hrvatske domoljubne politike u DomoljubljeSve više uočavam kako je to domoljublje kod nekih vodećih ljudi u strankama, udrugama i društvima samo fingiranje i gluma tj. nastavak politike iz doba komunizma, kad su se ljudi dodvoravali Komunističkoj partiji. Zato se ne treba više ni čuditi što danas najradikalnija, ali ne i nakorisnija, politička «domoljubnja» rješenja za probleme u Hrvatskoj dolaze upravo od onih koji su vjerno do zadnjeg dana komunističke Jugoslavije bili članovi KPJ i časnici JNA. A da ne govorim o onima koji su pola svog života, prema vlastitoj volji, proveli u Beogradu.Hrvatskoj od 2000. godine do danas? Da je na zadnjem prosvjedu protiv Obersnelove despotske i antihrvatske politike u Rijeci bilo nekoliko tisuća prosvjednika-domoljuba, Obersnel, Komadina i Milanović sigurno ne bi mogli mirno spavati, kao što to sada rade, jer im to omogućava razjedinjenost i oportunizam tzv. hrvatskih domoljuba u svim strankama i udrugama.

Fingirano domoljublje

Sve više uočavam kako je to domoljublje kod nekih vodećih ljudi u strankama, udrugama i društvima samo fingiranje i gluma tj. nastavak politike iz doba komunizma, kad su se ljudi dodvoravali Komunističkoj partiji. Zato se ne treba više ni čuditi što danas najradikalnija, ali ne i nakorisnija, politička «domoljubnja» rješenja za probleme u Hrvatskoj dolaze upravo od onih koji su vjerno do zadnjeg dana komunističke Jugoslavije bili članovi KPJ i časnici JNA. A da ne govorim o onima koji su pola svog života, prema vlastitoj volji, proveli u Beogradu.

Takvi su ljudi danas u Hrvatskoj «domoljubne ikone», a politički emigranti, povratnici u Hrvatsku, kao što je bio pokojni Zvonko Bušić, koji su cijeli svoj život žrtvovali za Hrvatsku bez i najmanje materijalne koristi, izrugivani su kao naivni idealisti i budale. Kad izraze svoje čuđenje i razočaranje zbog duhovne i moralne krize hrvatskog društva dobiju odgovor kako je njihov problem što se ne prilagode takvom stanju i što ne poznaju način života u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se i dalje živi prema dugogodišnjoj jugoslavenskoj izreci: «snađi se druže, važno je da se dokopaš utjecajnog mjesta i položaja u vlasti gdje možeš doći do love». Sve drugo je samo igrokaz za «raju».

Oportunizam i prevrtljivost prešli su sve granice

Oportunizam i prevtrljivost u Hrvatskoj politici prešli su sve granice. Kad dođe vrijeme za dijeljenje stolica i plijena, onda se svi busaju u prsa kako su veliki Hrvati, koji su patili i bili šikanirani pod neokuminističkom vladom u Hrvatskoj. No, kad, s druge strane, trebaju podnijeti i najmanju žrtvu i učiniti najmanji napor (odustati od ispijanja piva i kave u kafićima gdje beskrajno raspravljaju o politici i nude «mudra» rješenja) da bi došli na prosvjed, onda se izgovaraju kako nisu imali vremena, jer su imali druge obaveze, kao što je ići na kupanje, itd. Ima li danas u Hrvatskoj veća obaveza od rušenja, demokratskim putem, sadašnje za Hrvatsku katastrofalne Vlade Zorana Milanovića i Vesne Pusić na državnoj razini i Vojka Obersnela na razini Grada Rijeke? Ja mislim da nema.

U Rijeku sam došao prije dva mjeseca zbog teško bolesnog člana obitelji. Ni sam nisam više nešto posebno zdrav, imam ugrađenih šest stentova i pacemaker, a bio sam operiran barem desetak puta. No, to me nije spriječilo da se pridružim prosvjedima protiv Olivera Frljića, Milorada Pupovca, Vesne Teršelič i Vojka Obersnela. Prije prvog prosvjeda nisam zapravo niti znao tko je Mile Biondić, osim da je predsjednik UHDDR-a Rijeke. Nije me to ni zanimalo. Kao nekada u političkoj emigraciji, ako sam se našao u nekom gradu u kojem je organiziran prosvjed protiv Titove Jugoslavije za mene je bila sveta dužnost nazočiti na tom prosvjedu. Titova Jugoslavija je nestala kao jedinstvena država, ali, nažalost, Tito, komunizam i Jugoslavija ostali su duboko usađeni u glavama mnogih Hrvata u današnjoj Hrvatskoj. Sve dok se to stanje ne promijeni, ja ću do kraja života ići na mirne i dostojanstvene prosvjede, bez obzira koja ih domoljubna udruga ili skupina organizira. Sve dok Hrvatska ne bude u u cijelosti slobodna, niti ja se neću u Hrvatskoj osjećati slobodan i siguran.

Antun Babić