Otvoreno pismo glavnom uredniku Večernjeg lista Draženu Klariću

Prošle sam se godine u dva navrata osvrnuo na izuzetno nisku razinu profesionalnosti hrvatskih medija, a posebno nekih «razvikanih» novinarskih pera, koji svoj kruh zarađuju tako da su časnu novinarsku profesiju već uveliko približile najstarijem zanatu na svijetu. Nadao sam se kako se toj temi neću morati vraćati duže vremena, a onda mi je došao poziv za sudjelovanje na tribini «Medijski susreti u Matici hrvatskoj», koja je trebala obraditi temu «Jesu li ubili novine - sudbina tiskanih medija». Gost večeri na tribini, koja je održana u srijedu 25. ožujka, bio je Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista.

Duboko razočaran sadržajem predavanja, pa i previše tankim novinarskim iskustvom g. Klarića, koji je, po mojem mišljenju trebao ostati na njegovoj ranijoj dužnosti koja je bila više vezana za komercijalni nego novinarski posao, već sam slijedećeg dana imao namjeru napisati ovaj komentar. Nažalost, tog dana moja je supruga završila u bolnici gdje joj je otkrivena vrlo teška i opaka bolest, pa je od tog trenutka moj prioritet bio i ostao biti uz suprugu u najtežim trenutcima njezinog života. Da se nije dogodila ta tragedija u našem životu, vjerojatno bi i ovo moje otvoreno pismo gospodinu Klariću bilo nešto blažeg i manje osobnog karaktera.

No, pođimo nekim redom. Osim njegovog uvjeravanja kako on kao novi glavni urednik Večernjeg lista neće dozvoliti da u tom listu ima prevagu bilo koja ideologija ili stranka u Hrvatskoj, što je bila posebno ohrabrujuća izjava, jako me je razočarala činjenica da je glavni urednik Večernjeg lista većinu svojeg predavanja, na kojem su bili nazočni i neki njegovi vidno uplašeni studenti na studiju novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, na kojem Klarić predaje. Ne bih se niti malo čudio da su na predavanje došli samo zato da im to poboljša šansu za bolju ocijenu ili prolaz kod g. Klarića.

U trenutcima velikih kriza i opasnosti uloga medija je štiti nacionalne i državne interese

U vrlo komornom ozračju nakon predavanja g. Klarića, odlučio sam malo zagrijati raspravu pa sam se prvi javio za pitanje i komentare. Otvoreno sam rekao g. Klariću kako sam jako razočaran njegovim predavanjem u kojem je daleko više govorio o tome na koji je način zabavnim i komercijalnim sadržajima moguće spasiti Večernji list od nestanka, a to znači i kako izvući i zadnje kunu iz đepova osiromašenih hrvatskih građana, a puno manje ili niti malo nije govorio o stvarnim i ključnim problemima hrvatskih tiskanih medija danas. Pitao sam ga na koji način on kao glavni urednik može provesti politiku da se nitko sa strane ne miješa u njegovu uređivačku politiku, i kako se misli oduprijeti pritiscima današnjih vlasnika Večernjeg lista? Dodao sam i da mi je kao nekadašnjem glavnom uredniku dvojih hrvatskih novina u Australiji, i dugogodišnjem članu Udruženja australskih novinara poznato kako u svim zemljama na svijetu, bilo da li se radi o demokratskim državama ili najgorim totaliratnim sistemima, svi mediji u trenutcima rata, velikih prirodnih katastrofa i gospodarske recesije, igraju veliku tj. izrazito pozitivnu ulogu u zaštiti državnih i nacionalnih interesa.

Kao glavni razlog zašto se hrvatski mediji, a posebno tiskani mediji nalaze u velikim poteškoćama, otvoreno sam rekao g. Klariću da objašnjenje treba potražiti da im ni čitatelji Večernjeg lista, ali ni građani u cijelini, uopće više ne vjeruju tj. da novine nemaju nikakav kredibilitet.

Nažalost, od g. Klarića nisam dobio niti jedan razuman ili prihvatljiv odgovor. Cijeli tijek tribine je sniman, pa je sve ovo što pišem lako provjeriti u Matici hrvatskoj. Ono što mi je potvrdilo da g. Klarić živi u nekom svom nerealnom i virtualnom svijetu bio je njegov slijedeći odgovor na jedno od mojih pitanja: «Iza nas su vremena kad su postojali društveni politički radnici i to mi je posebno drago». Jedini zaključak koji sam mogao izvući iz tog odgovora g. Klarića je to kako je on mislio da sam ja kao bivši diplomat koristio nekakav moj politički utjecaj da ga pozovem na odgovornost i upozorim kako u trenutcima velikih kriza mediji imaju ulogu štiti interese svojeg naroda i države u kojoj izlaze. Ako Dražen Klarić to nije već prije znao i osjećao, onda je to još veća tragedija da se takav novinar nalazi na čelu Večernjeg lista.

Mediji bi trebali biti četvrta grana vlasti koja će paziti na korumpirane političare u izvršnoj, zakonodavnoj i sudbenoj vlasti.

KlarićIako sam od rođenja, po obiteljskoj tradiciji praktični vjernik i ne samo nepopravljivi antikomunist nego i nepoljuljani demokrat tj. antitotalitarac, imam dojam, a to mi govore i mnogi drugi dugogodišnji čitatelji Večerenjeg lista, da je taj dnevnik bio sto puta kvalitetniji u vrijeme jugoslavenske komunističke diktature u Hrvatskoj nego što je danas. Zašto čitatelji tako misle, neka g. Klariuć pokuša pronaći pravi odgovor kroz objektivno a ne namješteno ispitivanje čitatelja i javnog mnijenja.Glavni urednik Večernjeg lista još me više zapanjio i uplašio kako sam do sada bio nerealni optimist da će se stanje u hrvatskim medijima s vremenom ipak promijeniti i da će ti mediji njihov sasvim legitiman vlastiti financijski interes i borbu za profit uskladiti s vitalnim državnim interesima, što nikako ne znači slijepo provoditi politiku Vlade, Sabora, predsjednika države ili bilo koje političke stranke. Dapače, poznato je da su mediji u američkom Ustavu dobili posebno mjesto kao četvrta grana vlasti, kako bi kontrolirali nepouzdane političare.

Svi koji nešto znaju o ulozi medija u demokratskim društvima svjesni su da mediji imaju veliku informativnu pa i obrazovnu ulogu. Ozbiljni mediji pišu o politici, gospodarstvu, međunarodnim događajima, ratovima, obrazovanju, medicini, važnim lokalnim zbivanjima, športu, sudskim sporovima, relevantnim vjerskim događanjima, prirodnim katastrofama, ljudskim tragedijama i sudbinama vojnika i ratnih veterana koji su se stavili na raspolaganje u obrani zemlje protiv vanjske agresije itd. Iako sam od rođenja, po obiteljskoj tradiciji praktični vjernik i ne samo nepopravljivi antikomunist nego i nepoljuljani demokrat tj. antitotalitarac, imam dojam, a to mi govore i mnogi drugi dugogodišnji čitatelji Večerenjeg lista, da je taj dnevnik bio sto puta kvalitetniji u vrijeme jugoslavenske komunističke diktature u Hrvatskoj nego što je danas. Zašto čitatelji tako misle, neka g. Klariuć pokuša pronaći pravi odgovor kroz objektivno a ne namješteno ispitivanje čitatelja i javnog mnijenja.

Čiju to politiku vodi Večernji list?

Mnoge čitatelja Večerenjeg lista posebno smeta to što je po protuhrvatskom sadržaju i projugoslavenskim tj. utopističkim globalističkim temama Večernji list pretekao i notorni Jutarnji list. Uzmimo samo nedavnu teško shvatljivu seriju napadno pozitivne i lažno napuhane promocije velikih financijskih uspjeha, u kratko vrijeme, ljudi koji su se iz Hrvatske iselili u razne zemlje, a posebno u Irsku i Kanadu, u zadnju godinu dana. Zanimljivo je da se takva promocija u Večernjem listu događala u vrijeme kad hrvatski narod demografski nestaje, na što sada upozoravaju svi najodgovorniji državni i vjerski čimbenici u Hrvatskoj. Čiju to onda politiku vodi Večernji list?

Malo tko je očekivao da će Večernji list sudjelovati u zabijenje posljednjeg čavla u širenje ponosa što smo usprkos nevjerojatnim preprekama uspjeli obraniti svoju Domovinu i stvoriti samostalnu državu koja još uvijek ima veliku šansu pretvoriti se u prosperitetno i demokratsko društvo, ako mediji prestanu uvjeravati hrvatske građane da je hrvatska država propali projekt.

Pokušat ću dati moje mišljenje zašto se to dogodilo i gdje se nalaze izvori te osmišljeno antihrvatske politike ne samo u Večernjem listu nego i u većini hrvatskih elektroničkih i pisanjih medija. U meni se sve više učvršćuje uvjerenje kako je to dio velike slike i vječnog velikog plana određenih mešunarodnih krugova o nekakvom zajedništvu «istih naroda» na tzv. Balkanu, u kojem nema mjesta za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu. JanjičariDrugi, dugoročno i danas možda daleko opasniji su suvremeni Janjičari u Hrvatskoj koji se nalaze na pozicijama urednika i novinari u hrvatskim medijima, voditelja raznih nevladinih i antihrvatskih udruga itd. koje financiraju strane korporacije i zaklade da za veliki novac do kraja provedu plan i uvjerenje Karla Marxa i Friedricha Engelsa «kako Hrvati ne zaslužuju imati svoju državu» i uvjerenje engleskih političara i intelektualaca iz polovice 19-tog stoljeća «kako su Srbi napredniji, kulturniji i demokratskiji narod od Hrvata i da zbog te činjenice oni moraju biti vladari u ovom dijelu južne Europe».Naravno, kao i nikada do sada u povijesti, oni koji provode taj plan nisu niti u jednom trenutku vodili računa je li to pravedno i pošteno, niti ih je brinulo što o tim njihovim velikim i za hrvatski narod pogubnim velikim slikama i planovima misli hrvatski narod. Tako smo i ugurani u prvu Jugoslaviju 1918. godine, bez plebiscita ili referenduma.

Moderni Janjičari jugokomunizma i globalizma

Povijest nas uči da ni najveće svjetske sile i imperiji nisu nikada mogli u cijelosti savladati i vječno pod okupacijom držati ni najmanje narode i države bez domaćih izdajnika i plaćenika. U održavanju vlasti, Otomansko carstvo je u 15-tom stoljeću izmislilo Janjičare tj. mlade katoličke dječake koje su otimali od roditelja i odvodili u Tursku i kasnije, nakon dugogodišnje obuke i pranje mozgova, vraćali kao vojnike u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku s zadatakom da u interesu održavanja Otomanske vlasti u hrvatskim zemljama nemilosrdno ubijaju vlastite roditelje i vlastiti narod.

U Hrvatskoj su danas na djelu dvije vrste suvremenih Janjičara. Oni koji još uvijek vjerno služe komunističkoj i jugoslavenskoj ideologiji. Oni niti ne znaju ništa drugo nego uništavati svoj hrvatski narod, jer su im Tito i njegova KPJ u mozgove duboko ugradili čipove preko kojih i danas s njima upravljaju u destrukciji hrvatske države i uništavanju hrvatskog naroda.

Drugi, dugoročno i danas možda daleko opasniji su suvremeni Janjičari u Hrvatskoj koji se nalaze na pozicijama urednika i novinari u hrvatskim medijima, voditelja raznih nevladinih i antihrvatskih udruga itd. koje financiraju strane korporacije i zaklade da za veliki novac do kraja provedu plan i uvjerenje Karla Marxa i Friedricha Engelsa «kako Hrvati ne zaslužuju imati svoju državu» i uvjerenje engleskih političara i intelektualaca iz polovice 19-tog stoljeća «kako su Srbi napredniji, kulturniji i demokratskiji narod od Hrvata i da zbog te činjenice oni moraju biti vladari u ovom dijelu južne Europe».

Nedostatak kućnog odgoja

Na osobnoj razini glavnom uredniku Večernjeg lista naročito se zahvaljujem što nikada nije imao ni malo kućnog odgoja da mi barem jedanput odgovori na nekoliko mojih email poruka. Tijekom mojeg emigranstkog, ali i diplomatskog života pisao sam brojna pisma uvaženim stranim političarima i organizacijama, pa i predsjednicima vlada raznih država. Nikada se nije dogodilo da nisam dobio bar em potvrdu da je pismo zaprimljeno. Isto tako nikada nisam osobno neodgovorio na pismo ili emial poruku.

Spomenik domoljublju i profesionalizmu

I na kraju neka kao spomenik i dokaz vjerodostojnosti Klarićeve poruke nakon preuzimanja dužnosti glavnog urednika: «kako će i dalje poštivati najviše profesionalne standarde, biti u službi svih svojih čitatelja i svih građana» te da će se «Večernjak snažno zauzimati za sve ideje i projekte koji su jamac bolje budućnosti Hrvatske...» bude slučaj teško bolesne umirovljene bojnice Hrvatske vojske Janje Ninić Babić.

«Veliki novinarski profesionalac" i poštovatelj profesionalnih standarda» gospodin Klarić odbio je objaviti kratak tekst o ratnom i poratnom putu, koji sam njemu osobno poslao, umirovljenje bojnice Hrvatske vojske Janje Ninić Babić, prve žene vojnog izaslanika Republike Hrvatske u NR Kini i najbliže suradnice u Kabinetu ratnog ministra obrane Gojka Šuška, a koja se nalazi u bolnici i čeka na tešku operaciju koja će odlučiti o njezinom životu ili smrti.

Gospodine Klariću, u bilo kojoj demokratskoj zemlji na svijetu svaka respektabilna novina i svaki ozbiljan i profesionalan glavni urednik objavio bi ne samo barem kratku vijest o teškoj ljudskoj sudini osobe koja je dala veliku žrtvu u obrani i stvaranju današnje samostalne hrvatske države, nego bi o njezinom životnom putu napisao i cijelu reportažu. No, to je ipak previše očekivati od čovjeka koji je tijekom predavanja izjavio «kako se čudi da netko može uopće pomisliti da su profesori na Fakultetu političkih znanosti ljevičari i da nisu hrvatski domoljubi, koji proizvode odlične nove novinarske kadrove u Hrvatskoj». Bio je to Klarićev odgovor na mišljenje člana Matice hrvatske g. Jure Vujića.

P.S. Poštovani g. Klariću, u privitku Vam ponovo šaljem članak koji sam Vam poslao 17. travnja 2015. godine, a koji su objavili svi portali kojima sam taj članak poslao. Ako bude potrebno javno ću objaviti i email poruku s tekstom koji sam Vam tada poslao.

Antun Babić
Suprug umirovljene bojnice Janje Ninić Babić
Bivši glavni urednik «Hrvatske istine» i Hrvatske slobode» u Australiji