Nešto je trulo u Velikoj Britaniji, odnosno u čitavoj zapadnoj civilizaciji

U Parlamentu Ujedinjenoga Kraljevstva kao znak njegovoga pro-life prioriteta i progresivnosti uspio se progurati vrlo zanimljiv i, mogli bismo reći, suosjećajan zakon. Britanski parlament, koji se naziva majkom svih parlamenata, još jednom postavio je visoke standarde kojima svi ostali moraju težiti ako žele zadržati svoj progresivni predznak. Naime, riječ je o Zakonu o otmici kućnih ljubimaca koji će uskoro stupiti na snagu. Važno je istaknuti kako je zakon imao snažnu dvostranačku podršku.

Bilo je i vrijeme da se zakonodavci krenu baviti ovim fundamentalnim civilizacijskim pitanjem i stanu na kraj svim silnim otmicama mačaka i pasa. Hoće li i Republika Hrvatska krenuti ovim progresivnim stopama? Teško je sa sigurnošću reći, ali tomu se svakako nada moj mačak koji je s velikom radošću primio ovu vijest. I on bi bez straha, kao i britanski pripadnik iste vrste, želio usnuti na otvorenom u toploj ljetnoj noći. Doći će i njegovo vrijeme, ne sumnjam. Objasnila sam mu da smo mi Hrvati jako napredni i da takvima želimo ostati te da uskoro više neće morati živjeti u strahu.

Ostavimo ironiju po strani. Mislim da je svakome normalnome čovjeku gnjusno zlostavljanje životinja i takvi čini zaista predstavljaju oblik patologije koji zaslužuje veliku osudu, tim više što se radi o bespomoćnim i nerazumnim bićima. Zakonodavstvo se mora baviti i ovim pitanjima i tu nema ničega spornoga, no u okolnostima u kojima se na godišnjoj razini diljem svijeta ubije više milijuna djece u utrobama svojih majki, donošenje Zakona o otmici mačaka zaista djeluje tragikomično.

Sukladno britanskome zakonu, uzimanje mačke, odnosno uzimanje ili zadržavanje psa propisano je kao kazneno djelo. Svatko tko bude osuđen na temelju zakona mogao bi se suočiti s novčanom kaznom ili čak kaznom do pet godina zatvora.

Predlagateljica zakona, zastupnica Anna Wirth, izjavila je sljedeće: „Britanija je nacija ljubitelja životinja. Naši kućni ljubimci dio su naše obitelji. Oni nas tješe kada smo potišteni i daju nam ogromnu količinu smijeha, energije i radosti kada smo budni - i zapravo cijelo vrijeme. Oni kuću čine domom. Zato je tako potresno kada nam otmu bilo kojeg od naših voljenih ljubimaca i zato je uzimanje, otmica ili pritvaranje tuđeg voljenog ljubimca tako bolestan i okrutan zločin.“

Selo gori, a baba se češlja

Velika Britanija je, kako vidimo, nacija ljubitelja životinja, no to isto, na žalost, ne bismo mogli reći i za ljudski život. U to smo se mogli uvjeriti tijekom pandemije korona virusa kada je administracija Borisa Johnsona dopustila da se tablete za pobačaj propisuju telefonom što je dovelo do najvećeg do tada zabilježenog broja pobačaja u Engleskoj i Walesu. I sami liječnici upozoravali su na katastrofalne ishode takve odluke što se u konačnici i pokazalo istinitim.

Hamletovski bismo mogli reći da je nešto trulo u Velikoj Britaniji. Ili, da budemo u potpunosti iskreni, nešto je trulo u čitavoj zapadnoj civilizaciji. U kojemu je to trenutku kućni ljubimac zauzeo mjesto djeteta u obiteljima? Zar roditelji i njihova djeca ne čine kuću domom? Zastupnica Anna Wirth upućuje nas da su ta vremena prošla i da su sada kućni ljubimci izvor energije i radosti. Očito je da živimo u vremenu kada zakoni o zaštiti mačaka i pasa prolaze sa snažnom dvostranačkom podrškom, dok se s druge strane na sve moguće načine nastoji legalizirati ubijanje nerođenoga djeteta.

I kako kaže ona stara narodna izreka: Selo gori, a baba se češlja, tako isto gori i u propast tone čitava zapadna civilizacija čiji se zapadni lideri igraju mačje kolijevke, dok dječju ostavljaju praznom. U onome trenutku kada se otmica mačke ili psa počne smatrati bolesnim i okrutnim zločinom, kako je navela britanska zastupnica, a ubijanje nerođenoga djeteta ženskim pravom, tada smo i službeno dotakli, ako ne i probili civilizacijsko dno.

Gori i Europa, a macroni se češljaju

U našoj miloj Europskoj uniji stanje nije nimalo bolje, dapače. Nedavno smo mogli vidjeti kako je Francuska, koju se časti nazivom najstarije kćeri Crkve, tražila da uništenje života nerođenoga djeteta prihvate sve države Europske unije kao temeljno ustavno pravo i valjda kao dokaz velike progresivnosti europskih nacija. Jer tako je napredno umjesto djeteta u kolicima voziti psa ili mačku. Iako se možda ta slika u svijesti čovjeka koji je sačuvao zdrav razum u bombaškim napadima woke ideologije čini smiješnom, ona je već sada stvarnost mnogih europskih progresivnih metropola.

Francuski bi model, naravno, trebale slijediti i sve ostale članice Europske unije. No ovo nije prvi put da se „pravo na pobačaj“ nastoji ugurati u Povelju o temeljnim pravima EU. Prvi je pokušaj bio u srpnju 2022. kad je rezolucijom predloženo „pravo na siguran i legalan pobačaj“.

Nadležni je odbor francuskoga parlamenta, isto tako, nedavno prihvatio zakonski prijedlog o aktivnom potpomognutom samoubojstvu. Vlada je predložila da se odraslim osobama s najtežim bolestima dopusti uzimati smrtonosne preparate. Dakle, napad na ljudski život vrši se iz više pravaca. Na prvome su udaru nerođena i bespomoćna djeca, a od agresije nije pošteđena ni još jedna osjetljiva kategorija, a to su bolesne osobe.

Vrh je cijele perverzije u činjenici da će upravo elite koje se na sve raspoložive načine bore protiv ljudskoga života, biti prve na bojišnici borbe za prava mačaka, polarnih medvjeda i krokodila u amazonskim prašumama.

Statističkom bi se obradom jamačno došlo do zanimljivoga rezultata koji bi pokazao da su pojedinci koji podržavaju pobačaj, ili, pak, oni koji su u strukturama moći pa se bore za njegovu legalizaciju, sigurno članovi neke udruge za zaštitu životinja. Opet naglašavam kako nema nikakvoga problema u pitanju zaštite životinja. No ovdje se radi o jednoj, ljudskoj vrsti tako svojstvenoj karakteristici – licemjerju.

Računica je jednostavna

Ne radi se ovdje o nikakvoj Schrödingerovoj mački, pardon jednadžbi, da se jasno ne bi dale iščitati sve njene „nepoznanice“, tj. namjere koje stoje iza kulisa velikih i naprednih vođa čovječanstva. Tko nije za život čovjeka, ne može nikada iskreno biti ni za koji drugi oblik života. Računica je zapravo vrlo jednostavna. To što Macron, Johnson, Biden i ostatak ekipe ubijanje zamotavaju u isprazne floskule o humanim idealima ne znači da su svi ljudi toliko loši „matematičari“ da ne bi mogli spoznati što se krije u toj perverznoj i antihumanoj matematici.

Suvremeni filozofi zasigurno će doći do zaključka kako smo od srednjovjekovne teocentrične slike svijeta, pa antropocentrične prosvjetiteljske, danas došli do one mačkocentrične, ili možda klimacentrične, lgtbcentrične itd. Zapravo je mnogo je toga oko čega se vrti današnji svijet, no sigurno je to da se više ne vrti oko čovjeka, a još manje oko Boga. Pripadnici elita koje provode ovakve ideologije nietzscheanski su utvrdili da je Bog mrtav, a kako znamo od Dostojevskoga, ako Boga nema, sve je dopušteno. Tako je dopušteno i igrati se gospodara života i smrti.

Zlo akumulirano u ideologiji abortizma eruptiralo je u lipnju 2022. godine kada je američki Vrhovni sud ukinuo presudu Roe protiv Wadea, čime je ukinuto pravo na pobačaj na saveznoj razini, što je državama članicama dalo slobodu odlučivanja o ovomu pitanju. Iako je ova odluka predstavljala veliku pobjedu pro-life pokreta, dovela je do velike mobilizacije svih pristaša abortizma, a poglavito na europskome tlu.

Pitanje koje bi se genijima iz redova zagovaratelja pobačaja trebalo postaviti jest tko će u budućnosti biti nosivi stup društva u Europi koja sve više stari. Bez ljudskoga čimbenika svaka država prestaje funkcionirati, a time i društvo u cjelini. Tko će liječiti bolesne ljude ili učiti djecu u školama? Hoće li to biti mačke i psi?

Želimo li ulične aktiviste u Europskome parlamentu

U Hrvatskoj je ideologija abortizma, na žalost, u punome zamahu. Smrtonosni krakovi te ideologije jasno su se vidjeli i ove godine kada je povodom održavanja Hoda za život došlo do pokretanja online peticije „My voice, my choice“, odnosno „Moj glas, moj izbor“ čiji su rezultati objavljeni na mrežnim stranicama Europske unije. Hrvatska je tada bila na drugom mjestu po količini prikupljenih potpisa, dok je ispred nje bila samo Francuska s nešto više od 44.000 potpisa. U lijepome smo se društvu našli. Tragedija je još veća ako u obzir uzmemo trenutnu demografsku situaciju u Hrvatskoj.

Za rezoluciju kojom se „pravo na pobačaj“ uvrštava u Povelju Europske unije o temeljnim pravima u Europskome su parlamentu glasovali socijaldemokrati Tonino Picula, Romana Jerković i bubnjar s Trga bana Jelačića Predrag Fred Matić. Protiv rezolucije bili su HDZ-ov Tomislav Sokol i član kluba Europskih konzervativaca i reformista Ladislav Ilčić.

S obzirom na nedavne europarlamentarne izbore, veoma je važno da se hrvatski birači iskreno zapitaju tko će ih predstavljati u Europskome parlamentu, kao i to kakve će politike i programe ti pojedinci podržavati. Hoće li Hrvate koji se izjašnjavaju katolicima, i to u izuzetno visokome postotku, zastupati i predstavljati ljudi koji položaj europarlamentarnoga zastupnika izvrgavaju ruglu sudjelovanjem u bubnjarskim pohodima uličnih, anarho-lijevo-liberalnih aktivista.

Bila je moralna dužnost svakoga građanina, koji želi povratak vrijednostima kojima je Hrvatska stoljećima bila vjerna, izići na izbore i svoj glas dati onima koji će promicati politike povratka tradicionalnima kršćansko-humanističkim vrijednostima. Hrvatska povijest i kultura svoje izvore imaju upravo u tim vrjednotama, kao i uostalom čitav europski kontinent. Suludo je uopće i pomisliti da su Adenauer, De Gasperi i Schumann pod vrijednostima razumijevali ono što danas promiču veliki europski lideri.

Europa se nalazi u dubokoj identitetskoj krizi. Do nje je došlo u onome trenutku kada je vrijednosni sustav koji je primila od Atene, Rima i kršćanstva odlučila zamijeniti suludim wokeističkim idejama koje su negacija čitave njene povijesti i kulture.

Bez povratka svojim kršćanskim korijenima i oživljavanja antropološkoga shvaćanja čovjeka na osnovi Božje objave, shvaćanja iz kojega izvire čovjekovo dostojanstvo, čitava Europa i svijet osuđeni su na pisanje nove antropologije iz pera onih koje je najmanje briga upravo za čovjeka i njegov život. Licemjerje par excellence!

Barbara Dijanović
Hrvatski tjednik