Eurazijastvo protiv Atlantizma: Leviathan protiv Behemonta

 

Euroazijatsvo teži prema rehabilitaciji velike geopolitike "velikih prostora" ("velike" politiku teoretiziraju Nietzche i J. Freund, kao pojavnost teleološke, prakseološke i eshatološke dimenzije). Takav geopolitički smjer se suprotstavlja postmodernom trendu relativizacije i neutralizacije prostora. "Svaki prostor ima politički značaj i vrijednost", rekao je Ratzel. Geopolitika ima svoje mjesto i značaj u suvremeno doba kada se nove zemljopisne karte redistribuiraju na planetarnoj razini. Geopolitika također relativizira ulogu ideoloških faktora koji su mobilni, te poziva na poštivanje i reaktualiziranje prostornih konstanta i varijabala koji transcendiraju režime kao i političke ideje. Primjerice, Hitler zaslijepljen sa svojim nacističkim idejama, zaratio se sa Rusijom, kontinentalnom silom, kad se htio udružiti s engleskom, pomorskom silom. To je dobar primjer kako ideologija može biti uzrok katastrofe i vojnog poraza kao i za geopolitičke nedalekovidljivosti. Danas ista opozicija postoji između geopolitičke logike i "civilizacijske" logike.

Poneki analitičari poput Huntinghtona govore o "ratu civilizacija", dok Islam kao i Zapad ne čine nikakvi homogeni i koherentni geopolitički entitet. Euroazijatska koncepcija geopolitike je na tragu Schmittove povijesne i geopolitičke interpretacije , koji je govorio da je svjetska povijest borba između kontinentalnih sila i pomorskih sila. Zemlja , Tellus, je središte diferenciranih teritorija. Ona potiče distinkcije, razlikovanja, i demarkacije između rata i mira, boraca i neboraca, politička akcija i trgovina. Ona je naime mjesto gdje se odvija politika i povijest. "Političko postojanje ima telurični karakter". More čini jedno uniformno prostranstvo, negacija različitosti, limita i granica. Ona je prostor nedifrenecijacije , likvidni ekivalent pustinje. nemajući središte, on samo poznaje dinamiku fluidnosti i tokova, i u tom smislu on nalikuje na postmodernu financijsku globalizaciju. Kao što to iznosi S. Baumann, današnji suvremeni postmoderni svijet je "likvidni svijet", koji nastoji abolirati sve što je "telurično ", "zemaljsko, "stabilno", konstantno" i diferencirano.

To je svijet tokova, generiran od isprepletenih mreža. Uniformizacija koju realizira globalizacija i trgovina, direktno su proizvod te "Pomorske logike". Monoteizam tržišta koji proziva Roger Garaudy sin je logike mira, ali nije slučajno da kapitalizam nalikuje na moderno gusarstvo. Tijekom povijesti čovječanstva, sukobljavanje između Zemlje i Mora korespondira sa stoljetnom borbom između europske kontinentalne logike i "Otočanske" pomorske logike, utjelovljene u Velikoj Britaniji i SAD. Schmitt je dobro uočio kako se more transformiralo u prostor kao i zrak , te mjesto potvrđivanja hegemona. Američka hegemonija temelji se na svjetskoj dominaciji mora, istovremeno sa zračnom dominacijom, koristeći nepostojanje euroazijatske sile i jedinstva. U isto vrijeme, nastavlja se "velika igra" koja je jučer suprotstavljala Rusiju s Engleskom u kojem glavna "domino" se nalaze u središnjoj Aziji, Mezopotamiji, Iranu i Afganistanu .

Današnja geopolitika se odnosi "Velika prostora" i kontinenta. Zemlja protiv zemlje, SAD protiv "ostalog svijeta" i ponajprije protiv europskog kontinentalnog bloka. Euroazijstka geopolitička misao nastoji promicati geopolitičku i stratešku os - "Madrid-Pariz-Berlin-Moskva" koja sa osi "Moskva-Teheran-New Delhi" predstavlja glavne političke polove za izgradnju euroazijtskog homogenog bloka. Germansko-ruski blok je u središtu "svjetskog središta". U tom smislu, budućnost svijeta ovisi od geopolitičkom savezu tih dviju zemalja. Treba ponoviti kako je euroazijatska ideologija ponajprije vizija svijeta koja potiče povezivanje između Tradicije i Modernizma. On je na geopolitičkom planu odgovor-reakcija na vladajuću amerikanizaciju svijeta, koji uništava vitalnosti i različitosti naroda te putem uniformizirajuće nivelacije uvodi svijet u totalitarizam kraja povijesti. Putem morale „ljudskih prava“ i Orwelovske tehnike, čovječanstvo ne može ostvariti svoju pluralističku tradicionalnu sudbinu.

U tom pogledu euroazijatizam jasno definira glavnog neprijatelja: SAD kao prioritetnog neprijatelja, kojeg predstavlja jedn apreokrenuta „Atlantida“, mračna i fantomska“ koja nastoji vratiti zlatno doba putem pretežitog materijalizma kao izvora kontinenta-groba“: U tom pogledu, Kolumbovo otkriće Amerike jedno je od navješćujućih znakova dekadencije naroda. U tom smjeru, „talasokracija“ i „Atlantizam“ dva su brata blizanca kojima se suprotstavlja zemlja-kontinent Euroazije, putem poznate Schmittove opozicije more-zemlja. Sukobljavanje tih dviju kategorija i sila nije samo političke ili metapolitičke naravi ali i poprima metafizičke dimenzije. Tu su prisutna dva geopolitička pola: SAD, sa svojom unipolarnom koncepcijom svijeta, kao trijumf razuma, te drugi pol Euroazija, s pluralističkom koncepcijom svijeta, s nadnaravnom dimenzijom kultura, (podjela na dvije moždane hemisfere). U tom sukobu se odigrava sama sudbina svijeta prema alternativi: jedno otvoreno društvo ili zatvoreno društvo (prema tipologiji K. Poopera). Prema misli N. Alekseieva, autora teorije euroazijskih zakona, euroazijati smatraju istočni despotizam koji su povijesno koristili Bizant i Rusija pod utjecajem Tatara, kao sinonim društva „obveza“, i koja je u pravom smislu riječi Gibelinske prirode. On je sve suprotno od Zapadnog društva ili liberalno-demokratskih režima, koji se temelji na ideal-tipu koji crpi iz starog zavjeta i u načelu pravne države. To je neuravnoteženi model , jedan tip anti-države (u tradicionalnom smislu) u državi. Najsuvremenije geopolitičke euroazijatske smjernice (a posebice one koje zagovara politička stranka Eurasia , utemeljena u 2002. g.) su sljedeće:

-Uspostava Euroazijske unije (koja je analogna sa bivšim Sovjetskim Savezom, ali s novim ideološkim, gospodarskim i upravnim temeljima), koja bi bila stupnjevana, povećana sa drugim regijama središnje Azije, putem osi Moskva-Teheran-Delhi.Peking i koja bi se mogla ostvariti u smjeru dvije mogućnosti regrupiranja kontinentalnih blokova: -Mala Euroazija: ujedinjena država obuhvaćajući Rusiju, Kazahstan. Ukrajinu, Bjelorusija, države srednje Azije, Mongolija, tri baltičke republike i možda neke balkanske države. -Velika Euroazija: Ujedinjenje Turske sa malom Euroazijom. Kako bi se ostvarilo taj geopolitički kontinentalni plan, mnogi su kontakti ostvareni između Euroazijatskih krugova i država bivšeg Sovjetskog saveza, u Ukrajini, Kazahstanu i u Turskoj. Europa (današnja EU) nije zapostavljena ali bi se s njom uspostavilo privilegirano partnerstvo u raznim područjima. Na gospodarskom području, euroazijatstvo je antiglobalistički pokret koji nastoji promicati ideju autarhičnosti i samodostatnosti i na temelju federacije regija. Prema načelu supsidijarnosti, euroazijska država bi intervenirala samo u ključnim političkim područjima.. Politički gledajući, Euroazijatstvo ne pripada umjetnoj binarnoj etiketi desno/lijevo, već se definira kao radikalni centar imajući za cilj održati određenu ravnotežu između očuvanje učinkovite moči i očuvanje naroda.

U suprotstavljanju Atlantskoj geopolitici, eurazijstva nastoji razvijati i provoditi koherentnu geopolitičku i kontinentalnu stratešku smjernicu koja je ujedno odgovor američkom geopolitičkom projektu Z. Brzezinskia koju je elaborirao u djelu „Velika šahovska ploča“: organiziralo odvraćanje realnoj i praktičnoj strategiji „Brzezinsky“ koja je implementirana od američkih vojnih i političko-strateških stožera i instituta kako bi se primijenila na euroazijskom kontinentu strategija „New Silk Road Land Bridge“ (pontonski most - novi put svile). Taj projekt je reaktualizacija strategije „containementa“ koju je primjenjivala Amerika tijekom hladnog rata. Ta geopolitička teorija proizvod je sljedećih radova i geopolitičkih vizija: vizija Homera Lea, koji u djelu „The day of Saxons“ iznosi britansku imperijalnu strategiju „containementa“ prema Ruskom carstvu, od Bosfor do Indusa. Lea je objašnjavao kako je trebalo spriječiti da Rusija kontrolira direktno ili indirektno prolaz Dardanele ( što podsjeća na teške klauzule Rusiji iz Pariškog ugovora 1856.g., slijedom Krimskog rata) i da ne zakorače preko Kavkaza niti da prekorače linije „Theheran-Kabul“. Druga geopolitička vizija i teorija proizlazi iz radova geopolitičara John Mackindera prema kojima bi pomorske sile, među kojima je i Amerika, trebale kontrolirati rubne pojaseve ( „rimlanda“ kako ne bi potpali pod hegemon kontinentalnih sila „heartlanda“,).

Naime, dinamika ruske povijesti i preciznije Moskvoskog „principata“ je centripetalne naravi uzimajući u obzir da je ruska metropola idealno situirana: iz i od Moskve se može bolje kontrolirati tijek svih ruskih rijeka -poput Pariza koji može kontrolirati sve francuske riječne tokove. Pariz i Moskva periferijama su privlačni zbog hidrografske konfiguracije zemalja koje kontroliraju. Suprotno tome, dinamika njemačke povijesti centrifugalne je naravi zbog toga što riječni bazeni koji teku na tom na germanskom teritoriju su paralelno smješteni jedni sa drugima tako da onemogućuju centripetalnu dinamiku kao što je to slučaj sa Rusijom i Francuskom. Sibir kao „Erganzungsraum“ (komplementarno područje) moskovske Rusije poznaje također jedan paralelizam velikih rijeka ( Ob, Lenissei, Lena). Iako Rusija izgleda na izgled tvori jednu političku i geografsku cjelinu, to nije slučaj sa Ukrajinom, i golema prostranstva Sibira koji poput Njemačke i Belgije imaju određene poteškoće na hidrografskom planu. Zbog toga su Englezi početkom stoljeća nastojali spriječiti realizaciju Transsibirske pruge jer je omogućivala ruskoj vojsci maksimalnu mobilnost. Takve težnje, usmjerene na hidrografski smještaj dokazuju kako je geopolitika često i hidropolitika .

Što se tiče reaktualiziranog američkog projekta „New Silk Road Land Bridge“, takav atlantski geopolitički projekt nastoji ostvariti barijeru-tampon zonu proameričkih satelitskih država i baza koji bi odvraćali i „držali „Rusije daleko od Mora i naročito od Indijskog oceana. Prema euroazijastkim geopolitičkim krugovima, takva zona počinje od jugoistočnog Jadrana ( sa Albanijom) i završava se u Kini. Prostire se područjem srednje Azije kao za vrijeme put svile Marka Pola i pokriva kontinentalnu masu. Takva zona sastoji se od reorganizirane Albanije pod utjecajem Kosovskog proameričkog UCK-a, uz vodstvo američkih i turskih oficira i proatlantske Makedonije gdje bi se minorizirao utjecaj Slavena u korist Albanaca ojačanih kosovskim izbjeglicama. Turska kao južni stup NATO saveza, Azerbajdžan koji je dao najjaču vojnu bazu u korist NATO-u, Uzbekistan koji je blizu Kaspijske zone, Gruzija koja se desolidarizirala međusobno-uzajamnim Paktom s Rusijom, Čečenija koja poremećuje snabdijevanje nafte putem naftovoda koji ide od kaspijske zone prema ruskoj luci na crnom moru, Novorossisk. U regiji Urala, dvije autonomne muslimanske republike, Tatarstan i Bachkortostan i Ingušija također izražavaju separatističke proatlantske aspiracije.

Prema euroazijatskom ideologu i suradniku Alekandaru Duginu, Robertu Steuckersu, Z. Brzezinskom i američki geopolitički atlantizam također igra kartu panturcizma Ankare i turkofiniju srednje Azije koja je pozvana da bude reorganizirana od Ankare, te predviđa mogućnost da se proširi utjecajna zona Kine sve do Kashstana, kako bi se povezalo turkofonski pol koji bi se prostirao od Tirane do Uzbekistana. Takva Atlantska tampon zona-barijera bi zaokružila Rusiju koja ne bi mogla imati pristup na strateške pomorske točke. Takva zona bi bila konsolidirana s Turskim osi koju čini 70 milijuna Turaka, Ankara bi dobivala američku vojnu pomoć i tehnologiju. SAD bi dale Turskoj pristup telekomunikacijama i satelitima koji bi omogućili emisiju „turkonfonskih“ programa u srednjoj Aziji.. Za uzvrat Washington zatvara oči na kurdski genocid koji nisu turkofoni i govore indoeuropski jezik blizak perzijskom jeziku. Kad bi Kurdi proglasili njihovu neovisnost oni bi mogli ugroziti geopolitički američki plan „neocontainementa“ u srednjoj Aziji, stupajući u savez sa drugim indoeuropskim narodima i entitetima regije. Dakle prema euroazijatima, Atlantizam igra muslimansku kartu protiv Rusije u okviru strategije „neocontainementa“. U tom pogledu, Rusija nastoji pronaći prikladni modus vikendi sa 20 milijuna muslimana Ruske federacije iz bivših turkofonskih republike koji konstituiraju „bliski stranac“.

Također Rusija nastoji elaborirati koherentnu geopolitičku doktrinu za turkofonske narode kako bi zaustavila atlantsku strategiju zaokruživanja srednje Azije. U tom pogledu, Dugin nastoji pridobiti islam kao vjerodostojni saveznik euroazijatske ideje, temeljeći svoju teoriju na djelu Rene Guenona i Constantina Leontieva. Leontiev je želio u XIX. stoljeću uspostaviti jedan savez između Pravoslavaca i muslimana protiv Zapada ( katolički, protestantski i liberalni). Zanimljivo je napomenuti kako se Leontiev suprotstavljao ruskoj potpori malim slavenskim narodima Balkana, jer su oni bili prožeti sa oslobodilačkim i liberalnim ideologijama, koje su propagirale centrale iz Beča, Pariza i Londona. On se također suprotstavljao velikosrpskom ideologu Iliju Garašaninu koji je povezivao balkansko pravoslavlje s protu-otomanskim oslobodilačkim težnjama slavenskim seljačkim zajednicama na tom području. Garašanin je tražio pomoć Rusa ali nikada nije želio uvesti autokraciju na Balkanu. U tom pogledu, Garašaninove velikosrpske teze nisu prihvaćali tradicionalistički ruski krugova . Također je zanimljivo ustanoviti kako suvremena atlantska geopolitika reaktualizira tradicionalnu geopolitiku suprotstavljanja stare geopolitičke karolinške hidropolitike kao prirodno germansko-franačko geopolitičko zaleđe ( hinterland) euroazijatske kontinentalne mase. Naime, ukorijenjene atlantske utjecajnih zona u Europi, posebice na Balkanu (Albanija, Kosovo i Makedoniji) i NATO-bombardiranjem Beograda i Novog Sada 1999. godine na Dunavu, SAD su nastojale realizirati poznati geopolitički plan sprječavanje izgradnje velikog riječnog tok koji prolazi kroz europu, od izvorišta Rajna u Rotterdamu preko Maina, i novog kanal Main-Dunav sve do Constantze u Rumunjskoj. Brzim priključivanjem Rumunjske i Bugarske u NATO pakt omogućeno je „atlantsko okruživanje“ Dunava kao gravitacijskog središta srednjoistočne Europe.

Već je Karlo Veliki imao taj hidrološki projekt povezivanja riječnog sustava obuhvaćajući rijeke Sommea, Seinea, Loire-a, Meusea i Rhonea, te njihovo povezivanje sa riječni paralelnim sustavom sjeverne Europe ( Weser, Elba, Oder) i sa Dunavom. Kasnije istovjetne hidropolitičke projekte pronalazimo kod Frederik II Pruske ( u nejgovom „Političkom testamentu), a ekonomist Friedrich List u XIX. stoljeću poziva državnike na „orgniziranje Dunava“ putem izgradnje kanala koji bi povezao Main i Dunav. Takva geopolitička dunavska orijentacija koja nastoji povezivati Roterdam sa Constantzaom , te Dunav sa Crnim morem i dalje sa ruskim riječnim bazenom pronalazimo također kod geopolitičara. C. Pahla, koji smatra da glavnina ruskih izvoza u žitaricama, nafte i željeznih proizvoda tranzitiraju preko luka i putova crnog mora prema ostalim stranima svijeta. Geopolitičar Arthur Dix, 1923. godine nekoliko mjeseci nakon potpisivanja rusko-germanskog ugovora iz Rapalla, između Rathenaua i Tchitcherine, izradio jednu kartu dokazujući ako potencijalna sinergija ruskih riječnih sustava i dunavskih i njemačkih riječnih sustava omoguće homogeno organiziranje srednje i istočne Europe protiv antieuropske geopolitičke smjernice Velike Britanije i Francuske. Kasnije Max Kluver, povjesničar germansko-ruskog sukoba 1941-1945 je proučavao u njegovoj knjizi „Praventivschlag“, sukcesivne zahtjeve Molotova kod Ribbentropa u okviru njemačko-sovjetskog pakta 39.-41 u kojem je tražio sovjetsko sudjelovanje u upravljanju riječnog dunavskog prometa.

Treba napomenuti kako je izgradnja i otvaranje transeuropskog prometa putem Dunava bila opsesija i noćna mora Velike Britanije i to od 1801. godine. Tada je ruski car i saveznik Napoleona pitao njega da pošalje vojsku putem Dunava i Crnog mora kako bi se započelo vojna kampanja protiv britanskih kolonijalnih posjeda u Indiji prelazeći preko Perzije. Dunav bi u tom kontekstu zamjenjivao Mediteran kao brza vodena komunikacijska zona i smjer , jer je admiral Nelson  protjerao Francuze i uništio napoleonske projekte u Egiptu. Suprotstavljanje Velike Britanije svakom organiziranju i upravljanju s dunavskim prometom se objašnjava sa sljedećim činjenicama: -Dunav relativizira pomorske putove Mediterana kontroliranih od Velike Britanije. 1942. godine, tijekom Drugog svjetskog rata, engleske novine prikazuju kartu : „ Njemački Reich usredotočen na sustav „Rajna-Main-Dunav“, što mu je omogućilo uspostaviti hegemoniju nad Ukrajinom i Kavkaz. Razvidno je da u Londonu , nacistička opasnost nije proizlazila od totalitarizma ili Hitlerovog diktatorskog sustava nego od projekta da se teritorijalno organizira riječni srednjoeuropski sustav, star od 1000 godina. Također Diplomat V. Bulow iznosi istovjetnu tezu da je Prvi svjetski rat pokrenut iz određenih britanskih političkih i gospodarskih krugova koji su htjeli neutralizirati opasnost „centralnih sila i monarhija“ kao i njemački industrijski uspon organiziran upravo oko riječnog srednjoeuropskog sustava te povezivanjem Berlin sa Bagdada ( željeznica) koja je trebala ostvariti povezivanje euroazijatske kontinentalne mase germansko-ruskog središta s Dalekim istokom.

-Stvaranje Versajskog poretka 1918. godine i politike „Cordon sanitaire“ je u pravo bila usmjeren protiv ostvarivanja riječnog povezivanje euroazijatske kontinentalne mase. U tom pogledu, geopolitičar Andre Cheradane, tvorac i arhitekt Versajskog poretka je potaknuo velike planova proširenja Rumunjske i Jugoslavije (stupovi geopolitike „protugermanskog cordon sanitaire“) i to nauštrb uništenja Mađarske i Bugarske. On je nastoji provesti politiku fragmentacije i rasipanja tijeka Dunava od Beča na raznolike i višestruke „nacionalne“ tokove, geopolitika fragmentacije koja je služila interese Francuske i Velike Britanije. -Svako povećanje Dunavskog prometa ograničava monopol mediteranskih brodara nad pomorskim transportima, koji su izravno financirani iz City-a. Već je nekoliko godina, riječni sustav Rajna –Maina - Dunav postao stvarnost realnost, sa početkom bušenja kanala Main-Dunav tijekom vladavine njem. kancelara Kohla, što prema euroazijatskim geopolitički analizama je potaknulo Veliku Britaniju i drugih atlantskih sila da pokrenu diverzantske vojne akcije (kako bi se skrenula pozornost javnog mnijenja) među kojim rat protiv Srbije, sa bombardiranjem mostova u Novom Sadu, i Beograda koji ilustriraju takvo suprotstavljanje izgradnje riječnog srednjoeuropskog sustava. Također od same najave kraja radova bušenja kanala Main-Dunav, niz komunikacijskih putova i riječnom ruskom sustavu Dunava, crnog mora i Kapijske regije poznaju niz nasilnih kriza koji generiraju trajnu nestabilnost ( primjerice, rat u Čečenije onemogućuje mirni prolaz nafte iz Kapijske regije prema ruskoj luci na crnom moru). Paralelno je razvidna jačanje strateškog partnerstva između Turske Amerike, te poticanje turkofonskih ruskih bivših republika. U takvu Atlantsku geopolitiku također se uklapa i poticanje sukoba između Armenije i Azerbajdžana za enklavu Nagorno-Karabach, u Armenija , lišena pristupu moru, je razapeta između njezinog neprijatelja i njegovog turskog saveznika.

Također financijska kriza Dalekog istoka je oslabila potencijalne saveznike Rusije i Europe. Eurazijati smatraju kako bombardiranje mostova na Dunavu u Srbiji i Vojvodini, sijeku najvažniji europski riječni put, neutralizirajući Kholov projekt izgradnje kanala Main-Dunav. Takvi udarci su također bili usmjereni protiv Austrije ( koja poznaje gospodarski rast od pada Berlinskog zida) te protiv Njemačke. Također 1999. godine ( kada je uslijedilo NATO bombardiranje Srbije), tri republike Zajednice neovisnih država. Gruzija, Azerbajdžan, i Uzbekistan se desolidariziraju od kolektivnog obrambenog pakta s Rusijom, što prouzrokuje puno okruženje Armenije enklavirana između tri zemalja, sa jedinim izlazom na Iran. Naftodvodi iz Kaspijske regije će morati izaći na luku Ceyan na Mediteranu, neutralizirajući na taj način euroazijsku dinamiku Dunav/Crno more. Na taj način Atlantski projekt „pontonski most ( Land Bridge) na novom putu svile“ postaje geopolitička realnost nauštrb Euroazijatskog kontinentalnog bloka.

Jure Vujić

{mxc}


Ned, 7-06-2020, 02:04:59

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.