Jure Vujić - 68. i diktatura političke korektnosti

 

Kad je riječ o značenju revolucije 68. onda ne smijemo zaboraviti da zadiremo u domenu duboke mitologizacije i fantastike. Naime, 68. je postala kabalistička cifra i pomodna paradigma današnjeg vladajućeg liberalno-lijevog meanstream-a u zapadnom svijetu. Međutim ako uzmemo u obzir same poznate slogane šesdesetosmaša: „budimo realni tražimo nemoguće“, „želim nešto reći ali ne znam što“, „zabranjeno je zabraniti“ i ako je činjenica da je takva tzv. revolucija započela u Parizu kad su se studenti prigradskog sveučilišta Nanterra pobunili protiv „kućnog reda“ koji je zabranjivao ženske posjete studenskim domovima, onda je lako ustanoviti da je zapravo riječ o jednoj smišljenoj mistifikaciji koja nastoji prekrivati kako kaže R. Aron subverzivno djelovanje jedna buržoaske generacije koja je htjela uzvisiti jedan karnaval na rang oktobarske revolucije. Za mene 68. ima više sociološke značenje negoli na terenu ideja ili političke povijesti i filozofije.

68 je velika aventura generacije baby booma, zlatne francuske mladeži „tridesetih slavnih“ ( trente glorieuses) ili bogatih američkih sveučilištaraca Yalea i Berkleya. Jedan revolt dezorijentirane generacije, razmažene djece, koji su uživali u potrošačkom društvu i materijalnom blagostanju ali su umirali od dosade. Mislim da čimbenik dosade je bio odlučan u takvoj pobuni više negoli čimbenik organizirane ideološke subverzije. Negativni predznak svih zahtjeva šesdesetosmaša koji su se bunili protiv svega i svih: odbacivanje načela autoriteta, svake tradicije, svake strukture ilustrira taj opći kaos i metež „antivrednota“ koji proizlazi iz generalizirane dosade te kao takav se pretvorio u opći happening bezmisla i ne-značaja uzvišen kao sistem. U tom pogledu 68. za mene ne predstavlja ništa na području ideja i svijetonazorske vertikale, to je početak vrijednosne i društvene konfuzije na zapadu.

Kvazirevolucija „kavijarske lijevice“

Riječ revolucija u izvorom značenju odnosi se na gibanje nebeskih tijela okolo jednog središta, a iskonski smisao revolucije je „revolver“e što znači povratak na izvorište. Drugo u strogo profanom smislu revolucija je oružana pobuna ili oružani sukoba koji ima za cilj radikalnu političku i društvenu promjenu, što podrazumijeva politiku tabula rasa. Jules Valles je jjednom rekao: „u povijesti imamo pravo se pobuniti ali po cijenu vlastitog života“. Ako izuzmemo slučaj Praškog proljeća gdje je doista došlo do oružanog sukoba između sovjetskih tenkova i pobunjenika, francuska revolucija 68 nije bila revolucija u pravom smislu riječi. Pseudorevolucionarci pripadnici salonske buržoaske ljevice nisu igrali sa svojim životom već su se igrali sa revolucijom kao dijete sa igračkom. Oni su se igrali zastrašivanje buržoazije ali nikada nisu se odrekni povlastica i komoditeta sustava kojem su pripadali. Riječ je bilo o općem sanjarenju potaknut s hašišom,. Trebalo se buniti pod svako cijenu, izazvati buku i rušiti sve što je predstavljalo uspostavljeni red, što ilustrira slogan: „ja uzimam svoje želje kao realnost i vjerujem u realnost mojih želja „što dobro ilustrira narcisoidnu kolektivnu histeriju tadašnje generacije. Iako su izazvali puno buke i nered, sudionici 68 nisu puno riskirali niti su se po cijenu života borili za svoje ideje: „permanentna revolucija“ šesdesetosmaša je bila manje krvava negoli skup saobraćajnih nesreća tijekom weekenda na autoputu, jer po službenim statistikama jedan mjesec revolucije je prouzročio 3 žrtve.

Drugo, revolucija 68. nije prouzrokovala nikakvi radikalni politički preokret ili društveni poremećaj, jer nikada nije bilo riječ o uspostavi „Novog poretka“ ili o bilo kakvoj novom postrevolucionarnom društvu koji se nikada nije pojavio nakon 68. Neposredno nakon 68. i stabiliziranje situacije u francuskoj, bilanca tzv. revolucije govori o samoj sebi: pobuna protiv potrošačkog društva je neutralizirana sa gospodarskim rastom, odbacivanje načela selekcije je prouzročilo devalorizaciju diploma i eksploziju analfabetizma, kult egalitarizma je potaknuo isključivanje, prezir prema institucijama je ohrabrio korupciju, disolucija zakona i pobuna protiv pravnog sustava je generiralo opću društvenu dezorijentiranost, pobuna protiv autoriteta u školstvu je doveo do raspada pedagoškog sustava i do današnjeg vala reakcionarnog povrataka na autoritativne obrazce prosvjete promovirani od istih bivših pripadnika šesdesetosme. I još jedno smatram da izuzev Regis Debray lijevi intelektualac koji se borio rame uz rame sa Che Guevarom koje osobno poštujem, nijedan od čelnika francuske revolucije 68. nije imao dovoljno hrabrosti provesti misli u djela i otići na teren se boriti sa vijetkongima ili sa latino američkim gerilcima, kopati kanale sa kineskom mladeži kulturne revolucije, a koliko mi je poznata nitko od njih nije zasukao rukave u tvornicama već su izvodila konceptualne improvizirane kazališne komade u tvornicama pred zapanjenim očima radnika koje su navodno po elitističkom načelu trebali prosvjećivati. Skučeni perimetar njihove takozvane revolucije je bila buržoaske latinska četvrt u kojoj su nakon smjena na proleterskim barikadama išli tulumariti u luksuznim stanovima Golističke jetseta.

Blef jedne generacije

Nešto što je paradoksalno jest da romantičarski pokret kao književno, umjetničko i političko stremljenje XIX stoljeća nikada nije bio u suštini revolucionaran već je u biti kontrarevolucionarni pokret koji je zagovarao povratak ma društvene, kulturne i moralne pramoderne obrazce kao što je to bio slučaj za konzervativnom revolucijom Weimarske republike. Romantičarski ep glasovite 68., medijsko egzaltiranje atmosfere pobuna od Pariza, Berlina, Rima do New Yorka kad se na barikadama penju golobrada mladež, buntovnička studentarija protiv starih vrijednosti, zabrane, establishmenta, dekadentnog komfora, za slobodu govora, mišljenja, seksa, prikazan je na romantičarski način kako bi kao pomodni plašt falično prikazao spontaneitet i vjerodostojnost jedne legitimne pobune koja je sve bila negoli spontana. Sami slogani tzv. revolucije 68. su već imali marketinške dimenzije u smislu da su predstavljale jednu vrstu eufemizacije realnog, i u tom pogledu romantični celofan i gestikulacija je poslužio kao hagiografski medij za oblikovanje i manipulaciju kolektivnog pamćenja... Danas kada gledam kako postšesdesetosmaška generacija se olako reciklira u organske intelektualce liberalnog i kapitalističkog vladajućeg sustava, smatram kako je 68. veliki blef jedne generacije koja ne samo da je smišljeno izdala mladenačke ideala već koja je naprotiv svakog romantičarske revolucionarnog patosa upravo se pretvorila u najreakcionarnijeg sloja koji propagira jednoumlje političke korektnosti i status quo. U tom pogledu sam Regis Debray sudionik 68. nazvao je samo postšesdesetosmašku generaciju kao novi „kleri“ jednoumlja. Od revolucionarca do klera sustava najkraći je put. 68. je Bob Dylan pjevao „vremena se mijenjaju“, godine prolaze a bivši revolucionari su postali novi izrabljivači i kotači sustava.

„Desna“ 68.

Teško je nabrajati sve pokrete i organizacije koje su nastale u sjeni 68. To bi značilo se baviti sa morbidnom nekrofilijom, i izvršiti politološku obdukciju na jednom lešu koji je prouzročio kako neki su to nazvali “posljednu svjetsku eksploziju utopijske energije“. 68. je jedan čudan miks frakcija, organizacija, pokreta, šaroliki cocktail hipija, blak pantera, flower power, bitnika, imidža dugih kose i traperice, LSD-a iz koje je proizašao pokret Nove ljevice (posebice s pokretom situacionistia od Guy Debord i kontra kultura koja se također fragmentirala na razne frakcije), a kao protuteze 68. pokret nove desnice (nastankom francuskog GRECE). Razni su se ljevičarski pokreti tijekom 68. istaknuli od pokreta za slobodu govora (Free Speech Movement) u SAD-u koji se proširio iz kalifornijskog sveučilišta Berkleya na cijelu zemlju. U Francuskoj na lijevoj su se strani istaknule radikalne anarhističke i maoističke te trockističke grupe poput „pokret 22. ožujka“. Također treba istaknuti ulogu SAC-a (service d'action civique), paralelna golistička obavještajno policijska struktura koja je infiltrirala trockističke grupe te potaknula na stvaranje studenske desno-golističke strukture UNI kako bi se borila protiv „komunističke subverzije“. Na desnoj strani, su vrlo aktivne bile radikalne nacional-revolucionarne skupine kao avangarde kontrarevolucije: Europe–Action, Occident (zapad), GUD, Ordre Nouveau i monarhisti grupe „Restauration nationale a u Italija Terzia pozicione". S politološkog stanovništva, iz 68. je nastao pokret zeleni i i eurokomunistički pokret i dio socijaldemokracije, i niz pacifističko-ekoloških pokreta koji danas su aktivni. Međutim 68. je također obilježila podjelu unutar ljevice u dva smjera pacifističku i teroristički. Tako su iz revolucionarne 68. nastale ultraradikalne lijeve terorističke organizacije poput Crvene armije i Crvene beretki u Njemačkoj i Crvene Brigade u Italiji koji su odgovorni za niz nedužnih žrtava terorističkih akcija.

Uloga obavještajnih službi u događajima 68.

Kad govorimo o revoluciji 68. onda nikada ne smijemo zaboraviti tadašnji zaoštreni politički kontekst hladnog rata između dvaju bloka, sovjetski koji putem KGBovih operacija je nastojao se širiti prema zapadu, i na drugoj SAD koje su nastojale spriječiti širenje komunizma na zapada angažirajući u tu svrhu CIA-ine operacije. Također moram reći da prečesto mediji prikazuju idiličnu i romantičnu ali pogrešnu sliku spontane revolucije 68, jer spontane revolucije ne postoje, one su pripremljene, inducirane ili izmanipulirane i rekuperirane. Samo se treba osvrnuti na klasike Gustave Le bona (Psihologija gomila) i Ortega i Gasset (pobuna masa) te Malaparte (tehnika državnog udara) pa i Machiavelija. U tom kontekstu 68. je bila sve negoli spontana revolucija te mora se istaknuti ulogu američkih obavještajnih službi. U tom kontekstu treba istaknuti obavještajnu američku podzemnu mrežu u europi „Gladio“ koja označava talijansku mrežu Stay-behind, podzemna struktura NATO koja je uspostavljena nakon drugog svjetskog rata kako bi se pariralo prijetnjama sovjetske invazije. Gladio obuhvaća skup tajnih europskih vojnih krugova čije postojanje je objavljeno 1990. od tadašnjeg premijera Giulio Andreotti. Ta struktura je uspostavljena od CIA i MI6 kao NATO struktura koja je direktno odgovarala SHAPE-u. Takva grupacija je nastojala utjecati na politike određenih zemalja poput Italije, Grčke i Turske. Najbolja Ilustracija takvih utjecaja i infiltriranja u Italiji je obilježeno s tzv. „Strategijom tenzije“ koja je započela sa atentatom plaza Fontana (koja je prepisana krajnom desnicom i anarhistima) u Milanu 12. 12.1969. Ona je trebala prisiliti talijansku vladu da proglasi „izvanredno stanje“ u svrhu suzbijanja komunisitičkih terorističkih grupacija.

Gladio je u tom smislu upotrijebio usluge masonske lože P2, na čelu s Licio Gellijem, kako bi se spriječilo preuzimanje izvršne vlasti od strane talijanske komunističke partije. Ista mreža Gladio je imala svoja uporišta u Latinoameričkim državama sa agentima operacije Kondor, sa sivim vukovima iz Turske, sa čileanskom DINA-om. Također, istih godina CIA je uspostavila mrežu proameričkih intelektualaca (među kojima Francuzi Raymond Aron, Michel Crozier) i financirali „Kongres za slobodu kulture“ kako bi se elaborirala protukomunistička ideologija koja bi bila prihvatljiva u Europi i konzervativnoj desnici i reformističkoj socijalističkoj ljevici. Zanimljivo je ustanovit kako su te mreže reaktivirane u Europi od strane neokonzervativističkih američkih krugova (s Leo Straussom). U tom kontekstu notorno je također kako je CIA infiltrirala i manipulirala sa maoističkim i radikalnim francuskim grupacijama 68. kako bi radikalizirali studenski otpor i destabilizirali degolistički poredak koji se distancirao od SAD i izašao iz NATO.

68. u Hrvatskoj

Teško je usporediti zbivanja 68. u Francuskoj, Njemačkoj i općenito u zapadnom slobodnom svijetu s 68. u Hrvatskoj koja je bila sastavni dio jugoslavenske totalitarne komunističke države. U tom kontekstu, veliki je paradoks zbivanjima 68. da na jednoj strani imamo protuamerički antiburžoaski pokret u francuskoj koji se bore protiv potrošačkog društva i zagovaraju komunističku i maoističku kulturnu revoluciju i pokret 68. iz zemalja komunističkog bloka poput praškog proljeća koji je tražio oslobođenje od sovjetske čizme, te hrvatskog prolijeće 71. koji je zagovarao priznanje hrvatske nacionalne samobitnosti i liberalizacije centralističke jugoslavenske politike, daleko od maoističkih utopija i kritika potrošačkog društva razmažene zapadne dječice. Istina je da su svjetska zbivanja 68 . također imali određeni utjecaj u tadašnjoj SFRJ-u obliku studenskih demonstracija u lipnju te godine. Za razliku od Zapada gdje su protagonisti tražili ukinuće kapitalizam, njihove kolege u jugoslaviji su imali druga zahtijeva jer su bili u drugom kontekstu. Dok se da zapadu ljevičarska terminologija radikalizirala i bila uperena protiv kapitalizma i potrošačkog društva, u Jugoslaviji je tu terminologiju i slogane koristila komunistička vladajuća klasa, i zato su zahtjevi studenata u Jugoslaviji bili vrlo slični programu vlasti, koje su djelomično barem na deklarativnoj razini i podržavali njihove zahtjeve. Stvar je samo bila u tome dali državni vrh primjenjuje u praksu socijalistička načela ili ne kako su to zahtijevali studenti. Kad se govori o 68. u Hrvatskoj onda neminovno treba spomenuti  hrvatsko proljeće 71.kao kulminacija slobodarskog nacionalnog pokreta te naglasiti kako je to bi heterogeni pokret koji je obuhvaćao niz strujanja od studenata, praksisovaca, čelnika matice hrvatske, katoličke crkve i reformista unutar SKH koji nisu svi bili homogeni glede zahtjeva.

Slična podjela između radikalnih i umjerenih reformističkih strana se dogodilo i u hrvatskoj, odnosno u Srbiji. 68. je bila predigra studenskih nemira 71. Beogradski šesedestosmaši podijelili su se po istom ključu. Umjerenu struju je vodila Latinka Perović a radikalni pristaše su završili u velikosrpskom nacionalizmu 1990. godine, poput Mihaila Markovića i Ljubomira Tadića. Ova dvojica su postali ideolozi srpskog šovinizam i Miloševićevog režima. Kad je riječ o 68. u Hrvatskoj, unatoč heretogenosti struktura i zahtjeva ne može se u nikakvom smislu govoriti o revolucionarnom pokretu, jer svi su protagonisti tražili reforme unutar postojećih vladinih i studenskih struktura kako bi se postiglo priznanje hrvatske samobitnosti i ravnopravnosti unutar federalnog sustava Jugoslavije, a nitko osim Brune Bušića i njegove revolucionarne frakcije nije se osudio dovesti u pitanje postojanje jugoslavenskog poretka. Tako je paradokslano uočiti kako su tadašnji praksisti danas reciklirani u lijeve liberale podržavali oslobodilačke fronte po latinoamerici (trikontinentalnu revoluciju) ili zemalja trećeg svijeta koje su nazivali „borci za slobodu“ a bugojansku revolucionarnu skupinu iz 72. kao prvi revolucionarni pokret na djelu u modernoj povijesti hrvatske nazivaju terorističkim. To vam samo govori o dosljednosti i pristranosti takvih likova.

Misaona subverzija 68.

Iako nije u pravom smislu bila revolucija, Misaona bijeda 69. ima zasigurno katastrofalne regresivne posljedice na Zapadu kao i u Hrvatskoj na području društvu, kulture, obrazovnog sustava, politike i općeg društvenog svjetonazora, tako da se zaista može govoriti o „pomračenju umova“. Polazim od stajališta da je generacija iz 68. stvorila misaonu i svjetonazorsku konfuziju koja se može protumačiti kroz sintagmu „inverzija vrednota“. Naime, pod krinkom kritike potrošačkog društva, šezdesetosmaški pokret je proveo sustavnu dekonstrukciju zapadnoeuropskog organskog svjetonazora utemeljen na poštivanje tradicije, vjere, autoriteta, načela hijerarhije itd.. Tzv. „Imaginacija na vlasti „šezdesetosmaša je prouzrokovala sterilizaciju umova i mozgova koja se očituje kroz diktat političke korektnosti koji također provodi uništavanje domoljubnih vrednota i jednu vrstu akulturacije. Naslijeđe 68. je razvidan u raspadu školsko-obrazovnog sustava kroz narušavanje autoriteta i uvođenje samoupravne prakse, (danas učenici naručuju ubojstva nepoželjnih profesora), eksplozija kriminaliteta, uništavanje obiteljske ćelije, moralna permisivnost i generalizirani hedonizam, gubitak smisli te moralno razaranje političkih i intelektualnih elita. Inverzija vrednota u području pravosuđa u kojem se više ne pomože žrtvi nego kriminalcu koji u ime psihijatrijskih uvjeta je uvijek predstavljen kao žrtva represivnog sustava, inverzija u području svjetonazora koji više ne poznaje kategorije dobro/zlo, istinito/pogrešno. Šezdesetosmaška tzv. revolucija također je odgovorna u pod utjecajem pacifističke propagande na pacifikaciju i depolitizaciju širokih slojeva naroda. Naslijeđe 68. revolucije je također postmoderni relativizam (s pojavom marksističkih poststrukturalista filozofa poput Deleuze, Derrida, Foucault) koji iako kritiziraju potrošačko društvo su doveli do krajnje relativizacije umova gdje ne postoji apsolutne istina niti transcendencije, što dovodi do ono što nazvao Habermas „refeodalizacije društva“.

Posljedica je odsutnost svake mentalne i kulturnog kapaciteta otpora u zapadnim društvima kojima upravlja društvo zabave. Posljedica je također strukturalna ako uzmemo u obzir da postšezdesetosmaška generacija se reciklirala u današnje gorljive liberale te su zauzeli ključna mjesta u javnom životu, u novinarskim redakcijama i sindikatima i institucionalnim političkim strankama te provode današnji intelektualni terorizam u ime političke korektnosti i jednoumlja - fenomen kojeg sam analizirao u mojoj zadnjoj knjizi „Intelektualni terorizam heretički brevijar“. Proleterski internacionalizam je danas zamijenio liberalno tržište i kozmopolitizam, jednakost egalitarizam, bratstvo multikuturizam, stvar je samo semantičkog klizanja i interpretacije…… Šezdesetosmaška generacija je samo reciklirala sustav vrednote moderne u postmodernu građu lijevo-liberalnog meanstreama, te još gaji određenu dozu nostalgije u dobra „stara vremena“ kada kao slobodni umjetnici ponosno primali nagrade sedam sekretara SKOJA (poput pripadnika punk grupa Pankrti i grupe Buldožeri) i raskošno živjeli kao alternativci koji su diljem svijeta promovirali Jugoslaviju kao model „socijalizma s ljudskim likom“. Napokon, zašto bi domaća postšezdesetosmaška razmažena djeca danas negativno gledali na jugoslavensko naslijeđe kada ta ista država je bila jezgra (kako to dokazujem u mojoj knjizi „Trg maršala tita mitovi i realnosti titoizma“) raznih radikalnih lijevih gerila i grupacija poput pokret SWAPO kao gerila Namibije i terorista njemačke crvene armije RAF koji su bili uzora iste jugoslavenske šesdesetosmaške generacije? U Hrvatskoj nasljeđe 68. je slično onome na zapadu s određeni nijansama zbog Domovinskog rata i tranzicijskog razdoblja.

Međutim, razvidno je kako su se bivši marksisti i praksisti šezdesetosmaške generacije također reciklirali u organske intelektualce liberalnog dominantnog sustava (a i jučer su bili lojalni organski intelektualci jugoslavenskog sustava) te s ključnih mjesta medijskog, političkog i kulturnog života također provode političko korektne dogme za koje nema mjesta za nacionalno isticanje i opredjeljenje. Naime kod takvih šezdesetosmaša a posebice bivših praksista koji su zakleti neprijatelji svakog nacionalizma 90-te i Domovinski rat i raspad Jugoslavije je bio za njih pravi mentalni tsunami od kojeg dan danas se nisu otrijeznili. Većina je od njih i isplivala 90. na vrh kulturnog i političkog establishmenta zahvaljujući tadašnjem političkom vrhu što ih ne smeta da danas besramno svaku priliku koriste da popljuju takvo „mračno autoritativno doba 90-tih“. Domovinski rat i 90. s osamostaljenjem Hrvatske i dolazak demokracije predstavljaju zaista jednu nacionalnu revoluciju sa dubokim povijesnim i sociopsihološkim dimenzijama. Činjenica je da u Hrvatskoj revolucija ne jede svoju djecu, već obrtnu razmažena djeca postšezdesetosmaškog meanstreama pomalo jede plemenite tekovine hrvatske nacionalne revolucije iz 90-ih. Do jučer su slušali "Blowing in the wind" Joanes Baeza, ali su danas dobro naučili lekciju da na ovim prostorima treba uvijek uhvatiti balkanski povoljan „kairos“ i smjestiti se kako vjetar puše…..

Jure Vujić

{mxc}


Čet, 22-10-2020, 14:03:31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.