Panslavizam

Jedan korak do jugoslavenstva ili zapadnog Balkana

Na nama je zaustaviti ponovnu slavensko-avarsku prijetnju zatiranja hrvatske države, naroda i imena. Najsigurnija i najčvršća obrana djedovine i naroda je znanje i saznanje istine vlastitog hrvatskog podrijetla. Dočekali smo vrijeme u slobodi i nezavisnosti trezveno i staloženo razmisliti, koje koristi za opće narodno dobro izvlačimo iz naše višetisućljetne hrvatske povijesti. Porazno je odmah na početku, i u slučaju da ne poznajemo našu bližu i daleku prošlost, drugim riječima, da prolazimo ravnodušni pored sudbonosnih i odlučujućih dogođaja u povijesti od kojih zavisi naša sadašnjost i budućnost sviju, koji dolaze poslije nas. Prošlost je prošlost, i nju ne možemo više mijenjati. Sadašnjost, toga smo svi svijesni, sadašnjost zavisi izključivo od nas. Za sve što ne znamo, ne tražimo krivca u drugome, već u svojoj vlastitoj površnosti i jednostavnom nemaru. Zato priznajmo, da griješimo prema sebi samima, svojoj obitelji i prema narodu, ako i kada dopuštamo, da nam drugi i dalje sole pamet, na svačiju korist, ali ne na našu i naše djece, na korist ovoga naroda.

Od stoljeća sedmog smo dio Europe, ali sada ponovo u porođajnim mukama, pritiscima i ucjenama žurimo stići, gdje smo već odavno. Ta ista Europa može nas lako pitati : « Ej Hrvati, koliko vas ima ?» Odgovor je : nitko ne zna točno, tu negdje, otprilike. « Ej Hrvati, od kuda ste podrijetlom ?» Odgovor je : nismo se na to mislili, neki su samo načuli, većina ne zna. Kada bi ponovio ta ista pitanja svima, koji su stali u vodstvo ovome narodu, bojim se da točnih odgovora ne bi dobio. Pokušajmo pregledati udžbenike povijesti za ovu školsku godinu 2007./ 2008. za Domovinu i iseljeništvo, iz kojih uče naša djeca i unuci. Cijena njihove i naše današnje slobode, ne zaboravimo, su lokve i potoci krvi ponajboljih neđu nama. Dali smo konačno dočekali slobodu u našoj kući, da naša dijeca i unuci ne uče danas :

- zašto smo morali biti podčinjeni duge vijekove i priznavati stranu madjrsku krunu ?
- zašto smo bili uvučeni u krvavo kolo prvog i drugog svijetskog rata ?
- zašto smo dopustili stvaranje vlastitih tamnica 1918. i 1945. godine ?
- gdje je savijest i vlastito moralno opravdanje našim hrvatskim komunistima, jugoslavenima i antifašistima, gledajuć rasulo svojeg životnog djela 1990. godine ?
- zašto je jedna trećina Hrvata u izseljeništvu ?
- zašto gubimo dušu i srce Domovine, Bosnu i Hercegovinu ?
- zašto nezaustavljivo izumiremo ?

Odgovor je bio i ostao samo jedan, a taj isti odgovor nam je dao prilikom svojim posjeta Sveti Otac, Ivan Pavao II, naš zemljk iz Bijele Hrvatske preuzvišeni Karol Wojtyla, koji je rekao :» Vama Hrvatima manjka čvrsta vjera u sebe, samo uvjerenje, samo znanje i čvrsto prihvaćanje naše višetisućljetne hrvatske baštine». Ovo je to, draga braćo i sestre : naša baština, naši korijeni, naše podrijetlo. Zapustili smo i zanemarili čvrste temelje našeg narodnog postanka, kolijevku našeg rođenja, mjesto od kuda ponosno nosimo naše neizbrisivo, neotuđivo i viječno ime, Hrvat. Dopustili smo da nam strani i neskloni određuju mjesto postanka i imena, pa smo već do sad bili: i Goti i istočni Goti i Kelti i Iliri i Germani i Dalmati i Srbi katolici i samonikli Balkanci i potomci nomadskih plemena Sarmata i Sauromata, da bi na kraju, kako piše njemački riječnik iz 1955. godine bili « Južno slavensko pleme sa Balkana». Sve i sva, sa jednom jedinom svrhom, da nam se pravi trag zamete».

Pitam Vas draga braćo i sestre, hoćemo li mi danas 2007. godine, sa 2527 godina dokazane i dokumentirane hrvatske povijesti to i dopustiti ? Prijelomna mjesta u hrvatskoj povijesti su bila, pored mnogih, četiri sudbonosna dogođaja oko i na prijelazu 11. i 12. stoljeća, a o kojima se u udžbenicima naše dijece danas ništa naročito ne podvlači i ne naglašava. Do tog vremena Hrvatska je, ili kako su Domovinu naši predci u početku zvali, Hrvatija, bila čvrsta i samostalna, a ujedno i uporište sigurnosti i Božjeg mira u ovom dijelu Europe.Sigurno, da našem bližjem i daljem okruženju to nije išlo u račun. Već i sam naš dolazak u stoljeću sedmom, gledali su poprijeko. Hrvatiju je trebalo pod svaku cijenu destabilizirati, učinit je slabom i poniznom, što im je djelomično i uspjelo. Kronološki poredak tih za Hrvatsku dramatičnih dogođaja nam ujedno predočuje, da su bili sadržajem međusobno usko povezani i jednostavno se nastavljali i nadovezali jedan za drugim, a u vremenski vrlo kratkom nizu u razmaku od svega 48 godina

Godina 1054.

U crkvenoj povijesti razdoblje poznato imenom «Gregorjanske reforme» je početak uvođenja centralizma, po pitanju teoloških i pravnih sadržaja. Taj početak u 11. stoljeću je imao punosadržajni razvija se za vrijeme Pape Grgura VII., po kome je i cijelo razdoblje dobilo ime. Uvodi se kardinalski kolegijum, Papino savjetodavno tijelo. U Rim su pozvani izvan- redni surednici: Humbert von Silva Candida, Petrus Damiani, Friedrich von Lothringen, kasnije Papa Stephan IX. i Hildebrand, kasnije Papa Gregor VII. Od tada kardinalski kolegijum je vrhovno tijelo i donaša odluke neovisno i od samog cara, njemačko-rimskog carstva. Visoko izgrađeni teolog Humbert iz samostana Moyenmoutier kraj Toula, kardinal biskup od 1050. godine je na sinodama u Rimu glasio i djelovao kao glavni ideolog i savjetnik. Godine 1054. sa svojim centralističkim zamislima u vođenju crkve, dolazi u nesporazum i sukob sa Bizantiskom crkvom u Konstantinopolu i patijarhom Micha- elom Kerullariosom. To je bio samo nastavak jednog dugog procesa nesporazuma Rima i Konstantinopola sa začetcima iz rane 195. i 365. godine. Tada 1054. je izravni uzrok sukoba bio, tko će imati više utjecaja u provođenju crkvene vlasti kod naroda na Balkanu, odnosno naročito u području Ilirikuma Također, povod zamisli začetka križarskih ratova, pomaknut je istočnije u Grčku, Siriju i Palestinu. Kao Papin legat, kardinal Humbert je u Konstantinopolu 1054. sa patrijarhom Kerullariosom došao u izravni sukob i obostrano isključivanje. Patrijarh Kerullarios, kao prvi potez, zatvara sve latinske crkve u Konstantinopolu. Kardinal Humbert poduzima tada dramatični potez odnosa Rima i Konstantinopola i dodanašnjeg raskola istočne i zapadne kršćanske crkve.

Na glavnom oltaru crkve Hagia Sophia 16. srpnja 1054 godine ostavlja pisanu bulu o isključenju patrijarha i svih njegovih sljedbenika. Na koji način se je ovaj dramatični dogođaj odrazio na Hrvatsku i Hrvate , mi smo to osjetili i još danas osjećamo. Podjela na katolike i pravoslavne imala je i ima trajne posljedice za narode na Balkanu, nesporazumima, suprotnostima i krvoprolićima. Crta podjele istočne i zapadne kršćanske crkve pada po istočnoj granici našeg nacionalnog prostora na Balkanu, po rijeci Drini. Današnji rimski Papa Benedikt XVI., kardinal Ratzinger iz Bavarske, čini znatne napore za ponovo ujedinjenje crkve. Koja će cijena tog mogućeg ujedinjenja biti, kako i kada, na čiju štetu i na čiju korist, preostalo nam je čekati i vidjeti.

Godina 1075.

Jedan od izravnih posljedica «Gregorjanskih reformi» bila je vjerska i socijalna pobuna u sjeverotaljanskoj pokrajini Lombardiji sa središtem u Milanu i njegovoj četvrti Patariji.Prva faza pobune je od 1057. do 1059. godine a druga faza 1066. i 1067. godine.Pobuna je u krvi ugušena 1075. godine. Pobunjenici Patareni budu protjerani i raseljeni u razne dijelove Europe Sjeverotaljanska pokrajina Lombardija je tada u sastavu njemačko-rimskog Carstva sa carem Heinrichom IV. Okrunjenim u Rimu 1084.godine. Heinrich IV. Je do tada bio njemački kralj od 1056. godine. Dakle, na kraju 11. stoljeća iz Lombardije doseljavaju se u Gornju Dalmaciju, od Une do Drine i od Jadrana do Save prognanici, pripadnici religiozne sekte, odmetnici iz Rimokatoličke crkve : Patareni, današnji bosansko-hercegovački muslimani ili poslije Deytona, Bošnjaci./ Vidi tjednik za kulturu « Hrvatsko Slovo» broj 536 od 29. srpnja 2005. stranica 10/ Znajući njihovo destruktivno djelovanje iz sredine 11. stoljeća u rodnoj Lombardiji, danas nam je za mislit, dali je to njihovo naseljavanje u sred hrvatske zemlje bilo i te kako smišljeno. Pitajmo se : tko ih je uopće zvao da dođu, ili još bolje, tko ih je poslao k nama ?

Godina 1095.

Na poziv za pomoć bizantskog cara Aleksiosa I. Komnenosa na opasnost prodiranja Turaka-seljđuka, krščanska Europa nakon saziva sinode u Cler- montu , današnji Clermont Ferrand, oprema vojske i sa nazivom « sveti rat» protiv islama pokreće 27. studenog 1095. na poziv rimskog Pape Urbana II. u povijesti poznat kao « Prvi križarski rat». Križarskih ratova je bilo ukupno sedam i trajali su sa prekidima do 1270.godine.Do toga vremena sva upori- šta križara u Siriji, današnjem Libanonu i Palestini su izgubljena. Jedinstvo krščanske crkve, latinske i bizantske nije postignuto, makar postignutim jedinstvom na bojnom polju u obrani od Turaka. Križarski ratovi su ponijeli sa sobom stotine tisuća ljudskih života, a masovni pokolji arabskog i židovskog stanovništva u Palestini, ostavili krvavi pečat ranog srednjeg vijeka. Korist je na kraju pripala Veneciji i svim ostalim talijanskim sredozemnim gradovima i lukama, vodeći uspješnu trgovinu i snabdjevanje kržarskih vojni, pa je ta korist trajala još dugo iza 1270. godine, završetkom križarskih ratova. Križarske vojne protutnjile su i Hrvatskom uzduž i poprijeko.

Za Hrvate je tada vrijedila ona narodna : « Niti luk jeli, niti luk mirisali». Ma- lo kasnije, 1202. godine je na traženje i inicijativu Venecije pokrenut « Četvrti kržarski rat», sa polazištem iz Venecije. Svrha tog rata je bila jasna, jer su kopneni i morski putovi vodili Istrom, primorskom i dalmatinskom obalom sa naročitim izkrcavanjem i zauzimanjem Zadra 24. studenog 1202. i Splita malo kasnije.Danas nije teško odgovorit na pitanje : od kada i zašto Taljani svojataju nekakvo pravo i vlasništvo Zadra u toku povijesti i danas kad znamo da su uz pomoć križara iz cijele Europe, jednom poslije stoljeća sedmog sa križem u jednoj i mačem u drugoj ruci mirno prospavali nekoliko noći u Zadru, sanjajuć snove o drugoj istočnoj obali Italije. Pokretač toga 4. kržarskog rata je bio rimski Papa Inocezo III. s uporišta venecijanskog dužda E. Dandola. I Papa Wojtyla je svojevremeno prilično glasno govorio o upitnoj pozadini namjera vladara zapadne Europe pod izgovorom oslobađanja Kristovog groba

Godina 1102.

Ovi dosadašnji dogođaji, možemo zaključiti, su bili samo priprema završnog udarca kraljevini Hrvatskoj i njezinom bacanju na koljena u poniznost i stoljetno priznavanje strane mađarske krune. Nakon smrti kralja Zvonimira, koji Hrvatskoj nije ostavio krvnog nasljednika, vlada Stjepan II. Od 1089. do 1090. godine. Borbe za kraljevsku krunu među hrvatskim plem- stvom, koje je u međuvremenu vodilo državne poslove, dovodi do odluke da ugarskog kralja Kolomana I. ( 1095.-1116.) imenuju za hrvatskog kralja. Pisanom Nagodbom, Pacta conventa, Hrvatska i Mađarsaka ostaju za dugih 800 godina vezane zajedno. Ovako pišu naše hrvatske povijesne knjige. Prava pozadina svega je, da nisu odluke donašane niti u Hrvatskoj niti Mađarskoj, već ih moramo tražit tamo, gdje se je odlučivalo o podjeli kraljevskih kruna u Europi.

Zadnju riječ i odluke donašali su rimski Pape i papino savjetodavno tijelo, kardinalski kolegijum. Da smo i tom prilikom ostali kratkih rukava, za takvu priliku naša narodna kaže : « Čekaj magare dok trava naraste». Svi koji nisu priznavali izbor Kolomana I. Mađara, za hrvatskog kralja izaberu Petra Svačića, zadnjeg hrvatskog kralja narodne krvi, ali koji junačkom borbom protiv nadmočnijeg Kolomana I. 1097. godine na Gvozdu gubi život i svjedoči svima nama poslije kojim putevima moramo ići i sačuvati čast imena kojeg nosimo. Od gore navedenih i dokumentiranih dogođaja, naša jedina Domovina Hrvatija se nije nikada od onih najstarijih dana do dana današnje potpuno oporavila. Raspadom Austro-Ugarske nailazi nova pošast : panslavizam, slavenstvo, južnoslavenstvo. Svrha mojeg članka je i bila, dotjerat do tog vremena, od čijih se pak posljedica još i danas liječimo : od Gaja, Strossmayera, Mrazovića i Račkog do Trumbića, Supila i Meštrovića. Od Broza, Bakarića, Blaževića, Belinića, Krleže, Šuvara, Manolića i Račana, svi redom zavedeni panslavizmom za osobnu korist a na štetu vlastitog naroda. Trebalo je proći vrijeme njihove snage i vlasti, da bi na kraju jasno vidjeli, ali uz velike žrtve, da su njihove izmišljotine sve redom završile, gdje im je i bilo mjestom, na povijesnom smetlištu.

Niti prva monarhistička 1918. niti druga komunistička tvorevina 1945.godine, ne bi bile moguće bez privole i suglasja Hrvata, naših narodnih izroda. Trebalo ih je naći i 1918. i 1941. i Srbi su ih pronašli za obje prilike. Da su kojim slučajem 1918., kada je svo zlo i počimalo, Meštrović, Supilo i Trumbić znali, da Hrvati nisu Slaveni podrijetlom, da Hrvati posjeduju u sebi od 45 do 73% dinaroidno indoarijskog hrvatskog naslijednog biljega EU-7 i da su dokazanim podrijetlom iz banovine Harauvatije sa krajnjeg istoka antičke Perzije, dok Srbi za razliku sa kojima nemamo ama baš nikakvog srodstva, nose u sebi visokih 49% altajsko-anatolskog nasljednog biljega HG-2, baštinjenog od Turaka, a svega 19% baltoslavenskog nasljednog biljega EU-19. Moguće s tim saznanje gornja trojica u ime t.z. Londonskog Odbora, ali bez saznanja i volje hrvatskog naroda stavljali svoj sramotni potpis u Beogradu pred srpskim kraljem i ujeno predali Hrvate i Hrvatsku na srpsku klaonicu. Da je isto saznanje imao kojom srećom i predsjedavajući Hrvarske seljačke stranke i vođa naroda Stjepan Radić svojevremeno, uštedio bi sebi putovanja i duge boravke u Rusiji, gdje nikada nije našao za svoj narod razumijevanje i potuporu «slavenske braće» u Moskvi.

Onda kada je Hrvatskoj najviše trebao, nasilnom smrću Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, Puniša Račić je hitcima iz samokresa dao do znanja svim pokoljenjima Hrvata poslije, da «panslavizam» u kojega je Radić vjerovao, ide samo toliko daleko, koliko koristi Rusima i Srbima, a ne i nama Hrvatima sa 73% dinaroidno indoarijskim nasljednim biljegom EU-7, dokazanim podrijetlom iz naše koljevke, banovine Harauvatije, sa krajnjeg istoka antičke kraljevine Perzije. Malo kasnije, klasični je i slučaj Andrije Hebranga,oca, koji se je vrlo brzo nakon 1945. godine otrijeznio od «panslavizma» i opredjelio za korist vlastitog hrvatskog naroda i Hrvatske, ali je kao i mnogi znani i neznani nasilnom smrću morao bez traga nestati. SLAVENSTVO  JE  ZA  NAS  HRVATE  BILO  I  OSTALO  SREDSTVO  ZA ZAVOĐENJE , JER  KAD  NAROD  NE ZNA  I  ZAOBILAZI  ISTINU  SVOJEG  VLASTITOG  PODRIJETLA,  PADA  ŽRTVOM  LAŽI,  OBMANA  I  SVOJEG  NEZNANJA. I danas još nakon 16 godina nezavisnosti, na ključnim i odgovornim mjestima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u institutima, nacionalnoj i sveučilišnim knjižnicama, muzejima, školama i fakultetima, prosvjeti, konzulalatima i Veleposlanstvima širom svijeta sjede činovnici, koji svojim neznanjem i nemarom koče naš unutarnji preporod saznanja i sazrjevanja istine našeg pravog i dokazanog hrvatskog podrijetla.

«Panslavenskim sindromom» je zaražen i dio našeg hrvatskog svečenstva u Domo- vini i u izseljeništvu i kategorički stoje još uvijek iza Karpata i ni centimetra dalje i tako ne- prznavajući hrvatske korijene iz Pradomovine sa dalekog istoka i ne obazirući se na nepobitne dokaze, drže sebe i narod u zabludi i neznanju. Usporeni proces našeg nacionalnog sazrijevanja u prepoznavanju istina našeg hrvatskog podrijetla, ponovo i ponovo dovodi u pitanje, da se i oni koji dolaze iza nas , ne bi trebali kao i mi danas od nečeg ponovo liječiti.

Zaključak :

Današnja podjela u Hrvatskoj nije od jučer, a niti od prekojučer. Tu podjelu baštinimo od samih početaka dolaskom u stoljeću VII., koja se povlači kao trakavica kroz duga stoljeća do dana današnjeg. U našem hrvatskom slučaju podjela je zasebne prirode, jer su i činioci koji su utjecali bili odabrani i izmišljeni za slabljenje i padanje Hrvatske u tuđu nemilost i zapostavljanje istine našeg podrijetla. To razdoblje naše silazne putanje, naše moči i veličine je od sredine XI. stoljeća i početkom XII. stoljeća , točnije 1102. godine gubljenjem nezavisnosti. Od tada se Hrvati djele na domoljube, domobrane, ognjištare i pobožni puk na jednoj strani i unitariste ili vječite ujedinitelje sa nekim ili nečim, na drugoj strani. Iz razloga pomanjkanja rodoljubnih težnji unitaristi su taj manjak zamjenjivali izpruženom rukom, tražeći vanjsko savezništvo ili neku vrstu «IZMA» da bi vladali Hrvatskom i Hrvatima.

Klasični primjeri naših hrvatskih ujedinitelja su primjerice bili : latinofili, germanofili, mađaroni, poturice, panslavisti sa podskupinama : srbofila, rusofila, jugoslavena, marksista ateista-bezbužaca i današnjih balkanofila pod izgovorom da su europsko orjentirani. Koliki je bio odnos snaga kroz stljeća, teško je reči, ali sa sigurnošču možemo predpostaviti, da su viječni unitaristi bili u znatnoj manjini, jer nebi bez razloga tražili strano savezništvo ili ideološku potporu. Nepotpune statističke podatke posjedujemo iz našeg vremena, sivog jednoumnog komunizma. Manjina od kakvih 8 do 10% vladala je uz pomoć izpružene crvene zakrvavljene ruke sa većinom. Komunizam i jugoslavenstvo je završilo, gdje im je i bilo mjesto: na povijesnom smetlištu. Time nije riješeno sve, jer komunisti i projugoslaveni su ostali među nama, s time da poratni zločinci i ubojice šeću slobodno Hrvatskom. Kako vrijeme odmiče od Dana obnove države Hrvata, naši domaći ujedinitelji su sve glasniji i djelatniji, počam od Predsjednika države, naniže. Neizlječiva mana viječnog ujedinjavanja na štetu Hrvatske i Hrvata, mučila me je od najranije mladosti u izseljeništvu u Australiji još 1964. godine.

Zapostavljanje istine podrijetla kroz stoljeća i danas, uvijek nam se mnogostuko osvećivalo.Večini će se činit smiješno, kad nebi bilo tragično, da smo dočekali da osumnjičenik za ratni zločin u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, vođa radikalne stranke Srbije, Vojislav Šešelj u pritvoru u den Haag-u čekajući sudsku istragu i osudu, ne gubi vrijeme.Šešelj piše i dogotovljuje knjigu pod naslovom « Podrijetlo Hrvata». Kolika podrugljivost današnjeg vremena. Četnik dokazuje podrijetlo Hrvata. Istina našeg hrvatskog podrijetla gurala se i još se danas gura u stranu pod izgovorom, da je nevažna i da ima priječih i važnijih stvari za rješavanje.Cijena našeg unutarnjeg jačanja, izgrađivanje imuniteta i otpornosti na sve štetne utjecaje, na doživljavanje unutarnjeg prepo- roda, ta cijena je vrlo mala, ali sa velikim dostignućima životne važnosti, našeg opstanka.

Košta nas poštenja prema sebi, svojoj obitelji i svome hrvatskom rodu, da trezveno i svijesno vidimo neistinu i laž o slavenskom podrijetlu Hrvata, koja laž i obmana je skrenula dio hrvatskog naroda u vrijeme pred I. Svjetski rat u čoravu ulicu, gdje još tumara u neznanju i zabludi, dijeli nas, slabi nas, zakrvavljuje nas i istrebljuje. Sve ostalo, draga braćo i sestre znate i sami.

Antun Vuković

{mxc}


Sri, 25-11-2020, 06:00:40

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.