Bilo je to početkom 20. stoljeća kad se iz Hrvatske i drugih zemlja srednje i južne Europe masovno išlo tražiti sreću u Americi. Išlo se iz potrebe - iz želje za kruhom i slobodom, vjerovalo se onima koji su prodavali ne samo putne karte nego i „maglu“, išlo se jer „svi idu“, a išlo i samo da se ide.... Tjelesno dobro razvijen, okretan i bistar momčić Božo Gicano iz Šibenika je gledao kako ljudi iz njegova mjesta svakodnevno odlaze u tu bajoslovnu Ameriku. Njegov stariji prijatelj Srećko (vjerojatno rođak) već je bio u New Yorku, gradu koji je služio kao vrata tisućama novodošljaka na novi kontinent i u novi život. Naravno, i Božo je sanjao kako će mu život biti sretan i lijep u tom velikom i bogatom svijetu, te čvrsto odluči poći preko oceana. Njegova upornost i dobra sreća su ga na neobičan način dovele do željenog cilja. Božino putovanje postade čak i atrakcija za novinare. O njemu New York Times objavi članak na temelju kojeg su ove crtice i napisane.(A.Čuvalo)

 

 

U rukama mi je stara „Arena“ od 20. lipnja 1996. god. i „Globus“ od 7. studenoga 1997. god.ine Čuvam to kao dokaz postojanja 5. kolone u hrvatskom novinarstvu, nadajući se da će možda novinarka koaja je napisala članak u „Globusu“ gđa. Mare Bulić-Mrkobrad kad-tad napisati ispriku. Budući da to neću dočekati, jer niti demanti koje je poslan Globusu nije objavljen, .javljam se nakon toliko godina s jednom jedinom željom: Dokazati kako su se proizvodili lažni dokazi za blaćenje i optuživanje Hrvatske pred međunarodnim organizacijama. O čemu se radi? Bili smo humanitarna organizacija koja je od 1991. godine brinula o žrtvama rata, a nakon Bljeska i Oluje organiziramo odlazak na oslobođena područja u cilju raščišćavanja ruševina. Počinjemo s Petrinjom. Iz groblja zaraslog korovom, pronalazimo nove grobove, čistimo školu, odlazimo u Topusko, zatim u Kostajnicu, Glinu, pa Viduševac i Čuntić. Iz ruševina crkve u Viduševcu otkopavamo poznato zvono koje je kasnije u sklopu Pasionske baštine izloženo u Zagrebu na Jelačić placu. Tako iz nedjelje u nedjelju, nekoliko mjeseci.(D.Vatovac)

 

 

"Oni" su i ove godine pokrenuli po Hrvatskoj (objaviše: u organizaciji nekoga riječkoga „Društva Tito“ i šuvar-matvejevitchevske Socijalističke radničke partije) jugopetokraku „titovu štafetu“, simbol megazločina i totalitarnoga kulta ličnosti jednoga diktatora. Neodgovorni prema zemlji u kojoj i od koje žive i prema čovječanstvu s kojim sačinjavamo jednu obitelj, oni nikakve etičke samospoznaje o počinjenim kom-partizanskim zločinima nemaju, o užasnoj boli koja je tim, bilo ratnim zločinima ili poslijeratnim zločinima protiv čovječnosti, bila zadana, i još se uvijek zadaje, nepravedno i bez suđenja pobijenim građanskim i vojničkim osobama i svima njihovim bližnjima, kao i narodu samome. Tragovi direktni ili interesni od krvi nevinih i od džeparenja nevino pobijenih i otimačine tuđega dobra već su im se davno posušili na rukama i prividno nestali od danonoćnoga pranja i bezbrojnih rukovanja na orgijama i na svečanostima poražene ljudskosti na kojima su sudjelovali kao pripadnici tako jadno pobjedničke strane. Ruke su im postale mekane i njegovane, diskurs im se totalitaristički i ljudomorni preinačio u „građanski“, ali bezdanu svoju mržnju spram demosa i Dekaloga, spram uspravnih govornika jezika hrvatske slobode i neovisnosti ne uspijevaju suspregnuti te iskaljuju svoj bijes nad žrtvama nacistaljinizma pobacanim u tisućama jama, rovova i inih masovnih neistraženih grobišta diljem „Srboslavije“ (u samoj Hrvatskoj popisano ih je preko 1.000!).(M.Pešorda)

 

 

Kad čovjek malo bolje razmisli, a nakon ovog prvog (srbijanskog.)svjedočenja u korist naših, hrvatskih generala u Haagu, velika je sreća što im se nije sudilo, sačuvaj-Bože, u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku…. Sigurno bi svaki od njih dobili 'pravednu porciju' od barem deset godina robije, poput odbjeglog 'ratnog zločinca' Branimira Glavaša ili još i više poput već zatočenog generala Mirka Norca. I, zamislimo još i to da im na sudu u demokratskoj-pravno prezreloj RH-svjedoče razni domaći, sudski eksperti kao što su: 'Čičci', 'Puhovskići', 'Pusići', 'Hedlovci', 'Teršeliči', 'Pilslići', 'Butkovići', 'Malići', ili, već iskusni sudski krivokletnici, kakve smo već imali kod suđenja Blaškiću, 1997.g..? Vidjeli bi oni 'Boga svoga'-pravednoga. Dakle, naši-hrvatski generali imaju uistinu ludu sreću da im u njihovu obranu svjedoči pošteni Srbin, notorni špijun KOS-a, Slobodan Lazarević: «Vlasti republike Srpske krajine željele su da se civili boje Hrvata»; doduše, treba reći i to da je svaki civil Krajine bio (vojnik) pod oružjem i da su se ti, naoružani 'civili' opravdano bojali osvete za sva zla koja su tijekom okupacije počinili svojim 'komšijama'. (D.Kalafatić)

 

 

Tražiti istinu i razotkrivati laži treba nam biti smisao življenja. To je biblijsko razdvajanje pšenice od kukolja. A kako su i pšenica i kukolj jednako Božje biljke, tako su jednako i istina i laž rezultat Božje slobode date čovjeku u njegovom življenju. Sloboda je - govoriti istinu, ali je sloboda i lagati. Samo te dvije slobode vode ljude u dva različita duševna stanja, u dva različita i oprečna eshatološka smisla življenja. Jedini smo narod u Europi koji je, pored ratnih agresija, izložen i agresiji laži i to frontalno – in continuo - još od 1918.g. bez realne šanse da se ta agresija laži na Hrvatsku prekine u doglednoj budućnosti. Gotovo niti jedna europska zemlja, uključujući k tome i državu Izrael, ne zna za tu i takvu vrstu agresije kojoj smo mi neprekidno izloženi, i zato nas Europa, a možda ni država Izrael jednostavno ne mogu ni razumjeti, zato jer ne mogu ni pojmiti da postoji i takva vrsta agresije. To njihov mentalni sklop ne prihvaća, ili možda i ne želi prihvatiti! A tamo gdje laž nije moguća, postoji još jača neistina – prešućivanje istine.(M.Prpa)

 

 

Živjeli su jednom tako otac i njegov mali sin. Otac je bio skroman čovjek, skrbio je za oboje obrađivanjem plodne zemlje koju su posjedovali, što je bilo dovoljno za koliko-toliko pristojan život. Bio je udovac i ljubav prema sinu ispunjavala mu je postojanje. Kada je sin donekle odrastao, otac mu je ispričao tužnu obiteljsku priču o tome kako je očeve roditelje i braću, kao i roditelje sinovljeve pokojne majke, prije mnogo godina prilikom pokušaja pljačke njihove kuće, beskrupulozno pobio strašan razbojnik. Tom prilikom otac je sinu pokazao fotografiju toga opakog čovjeka, sa napomenom da nikada nije uhićen i osuđen za svoje nedjelo, već je prije nekog vremena preminuo kao slobodan čovjek. Na žalost, ovdje nije kraj tužnoj sudbini ove obitelji. Jednoga dana, dok je sin ležao bolestan u krevetu, jedan maskirani čovjek ušao je u kuću sa namjerom da ubije oca i sina. Ušavši u sobu, u krevetu je zatekao bolesnog sina dok se otac nalazio na tavanu. Čuvši buku i sinovljev zov u pomoć, otac se sjurio sa tavana, upravo u trenutku kada je razbojnik sa nožem želio bez buke sinu prerezati vrat. (T.Stockinger)

 

 

Prvoga dana, nakon ponovljenih izbora u Hrvatskoj, gdje je u Osijeku poražen HSP na čelu s Antom Đapićem, valjda i najslabovidniji pravaši vide da je HSP konačno politički pokopan. To su učinili neprijatelji prve i najstarije hrvatske državotvorne stranke u novijoj hrvatskoj povijesti. Zar je potrebito ovdje isticati tko je sve radio na idejnom i političkom uništenju HSP-a. Nema nikakve dvojbe da je još uvijek dosta brojna ideološka skupina u hrvatskome narodu pravaška, na zasadama nauka dr. Ante Starčevića. No i pored toga danas, u životu hrvatskoga naroda, više ne postoji HSP. Više nitko ne drži do samozvanoga predsjednika HSP-a Ante Đapića - jer on je svojim nesposobnim postupcima sustavno, svjesno ili nesvjesno, uništio HSP i praktično postao njegovim grobarom.(M.Ćavar)

 

 

Nije nimalo slučajno da je 'jutarnje novinsko škrabalo'-Gordan Malić otkrio (još uz to i na vlastitu ruku 'doradio') sadržaj tajnog izviješća hrvatske Vlade Haagu upravo u trenutku kad je braniteljski tim naših generala u Haagu počeo iznositi svoju obranu. Špijunska provokacija dostojna škole britanskih MI-6. A nije to ni prvi put da protuhrvatski medijski janjičari, zvani kolumnisti, za 'gotovinu'-šaku srebrnih škuda otpočnu svoju besramnu hajku na hrvatskog generala i legendu našeg Domovinskog rata, Antu Gotovinu. Ili je, možda, neki drugi čimbenik po srijedi? Prisjetimo se samo svojedobnog napisa onog argentinskog 'raspopa' Carlosa Pilsla (navodno iz 'ustaške' obitelji?) o Gotovini kao pljačkašu pariških draguljarnica, dileru droge, otmičaru ljudi, kriminalcu kojeg progoni i francusko pravosuđe. Sve je to promptno i argumentima opovrgnuto a potjernica francuske policije za Gotovinom nikad nije stigla u Hrvatsku; nije ni napisana.(D.Kalafatić)