Apsurdna je situacija u kojoj bismo, primjerice, pokušali zabraniti diskriminaciju “u svim pojavnim oblicima” po “dobi”. Idemo redom. “Dob” je navedena kao jedna od osnova po kojoj je zabranjena diskriminacija (čl. 1.) – diskriminacija je “stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe” (čl. 1.) – “diskriminacija u svim pojavnim oblicima je zabranjena” (čl. 9.) – primjenjuje se na svim područjima, a osobito u područjima “javnog informiranja i medija”, “pristupa dobrima i uslugama te pružanju istih” (čl. 8.), itd. Ni u jednom članku nije jasno navedeno izuzeće koje djecu sukladno dobi promatra kao bića u procesu kojima ne mogu u svakom trenutku biti dostupne sve medijske “blagodati”, pa čak nije navedeno ni to da se “po dobi” događa jedna od najvećih i najlegitimnijih diskriminacija – a to je dioba ljudi na maloljetne i punoljetne! A to, između ostaloga, za sobom povlači i pravo glasa na izborima! Stručnjaci preporučaju roditeljima da odabiru “informacije” djeci prema “dobi” te da im ne dopuste “slobodan pristup” internetu, što je svakako “stavljanje u nepovoljniji položaj”, a što bi uskoro u Hrvatskoj moglo biti kažnjivo – za roditelje.(I. Relković)

 

 

Pitate li pravnike kako će se ponašati sudovi kada je riječ o određenim nejasnim i široko postavljenim definicijama (čak ih ni predlagatelj ne zove definicijama!), oni odgovaraju da će ih tumačiti u skladu s Ustavom, međunarodnim ugovorima, ali i teleološki. Kako to može izgledati u Hrvatskoj kada se predlagatelj u Zakonu o suzbijanju diskriminacije neispravno pozvao na Ustav, a međunarodne standarde smo nadišli čak i u onome što smo od međunarodnih ugovora potpisali!? Teleološko tumačenje je pak ono kada Zakon gledamo prema njegovu duhu i cilju (koji je upravo problematičan jer je širi od Ustava!) te svakako prema “trenutačnom shvaćanju” i “duhu vremena”. I baš prema ovom posljednjem, “trenutačnom shvaćanju” i “duhu vremena”, danas je zaista moguće svašta. U skladu su s “duhom vremena” danas i neki apsurdni pokušaji da se iz školske prakse isključe pojmovi “mama” i “tata”, jer oni navodno diskriminiraju djecu iz istospolnih zajednica, kako to (prema pisanju medija) vidi filmski poznati kalifornijski guverner!(I. Relković)

 

 

U nabrajanju različitih oblika “rodnih identiteta” na internetskoj se stranici www.obitelj-bez-predrasuda.info (lezbijska udruga LORI) navode mnogi “identiteti” s tvrdnjom da su to “tek neki od njih”. Tako se spominju “Drag King” i “Drag Queen” osobe. Za pouku se navodi da se “Drag King” osobi obraćamo s “On” kad je u “dragu”, a s “Ona” kad nije, dok se “Drag Queen” osobi obraćamo s “Ona” kad je u “dragu”, a s “On” kad nije. Ako predloženi Zakon nije stavio “rodne identitete” i “izražavanja” samo “reda radi”, nego radi potpunog poštovanja osoba koje pripadaju tim “rodnim identitetima” i “izražavanjima” (što se očekuje, jer im se u suprotnom i predlagatelj Zakona izruguje), onda ih mi moramo prihvaćati u skladu s njihovim “definicijama-osjećajima” (jer drugih relevantnih definicija nemamo), a ne onako kako to ja hoću (jer ja to ili ne znam ili sam možda potencijalni diskriminator). Zanima nas, stoga, kako je predlagatelj Zakona mislio sankcionirati one koji se ne će htjeti “Drag King” osobi svaki put obraćati onako kako se ona toga dana osjeća i odijeva? Što će biti ako poslodavac otpusti takvu osobu jer narušava komunikaciju sa strankama, ili ako je čak i ne primi na natječaju (iako ima jednake ili čak veće kvalifikacije od protukandidata, no uočio je po njezinu ponašanju da mu ne će odgovarati)?(I. Relković)

 

 

Konsenzus, to jest suglasje u nekom pitanju, važan je društveni institut i nešto najpoželjnije što se jednoj državi može dogoditi. Hrvatskoj se danas dogodilo baš to. No, Hrvatska je danas pred jednom od svojih najvećih nepoznanica od osamostaljenja. Hrvatska je danas podjeljenija no ikad. Jer u jednom jedinom danu Hrvatskoj se dogodio jedan konsenzus previše. Rano jutros hrvatski su mediji javili da su se gotovo sve poznatije vjerske zajednice (uključujući Katoličku crkvu, Srpsku pravoslavnu crkvu, nekoliko protestantskih zajednica i Islamsku zajednicu) zajedničkim priopćenjem očitovale o donošenju Zakona o suzbijanju diskriminacije. Zabrinute zbog sadržaja koji «ugrožavaju vrijednosti na kojima je temeljeno hrvatsko društvo», tražile su odgodu njegova donošenja i otvaranje šire javne rasprave na kojoj će i same dobiti prigodu sudjelovati, što im dosad nije bilo ravnopravno omogućeno i to, da apsurd bude veći, o Zakonu kojemu je cilj promicati ravnopravnost. Jutros smo se tako probudili s “konsenzusom moralne Hrvatske”. O sredini dana Hrvatska se još jednom odlučila biti jedinstvenija no ikad. U Hrvatskom saboru, pri glasovanju o Zakonu, samo je jedan glas bio protiv i samo jedan suzdržan (i to iz vladajuće koalicije, a ne oporbe!).(I. Relković)

 

 

Pitanje “spolne orijentacije”, “rodnih identiteta i izražavanja”, koje sadržavaju Zakon o suzbijanju diskriminacije i novi Zakon o ravnopravnosti spolova, najvećim je dijelom nerazriješeno pitanje u suvremenim društvima. Postoji pritisak neupitnoga usvajanja tih pojmova na svim društvenim razinama, ali ne i prostor za bilo kakvu ozbiljniju raspravu o njima. Tko god u javnu “raspravu” ne uđe s apriornim odobravanjem, može u suvremenim društvima dobiti etiketu homofoba. A te se etikete danas plaše svi koji imaju želju izgrađivati kakvu javnu karijeru. No privatno mnogi javni djelatnici i mnogi stručnjaci ne misle onako kako se javno pragmatično izjašnjuju. Ovdje ne problematiziram onaj javni ekscesni dio koji završava fizičkim nasiljem ili govorom mržnje, nego strukovni dio javnosti koji bi o tom fenomenu itekako imao što reći iz različitih kutova, ali i s različitim konačnim prosudbama.(I. Relković)

 

 

Iako je srž Zakona o ravnopravnosti spolova ravnopravnost žena i muškaraca, ipak se i u njemu pojavljuju pojmovi “spolna orijentacija” i “rodni identiteti”. Taj se Zakon, međutim, uopće ne bavi spolnim ponašanjem, ni heteroseksualnim (bračnim ili izvanbračnim) ni homoseksualnim, ni bilo kojim drugim, jer mu je svrha, kako mu i samo ime kaže, “ravnopravnost spolova”. Budući da se u navedenom Zakonu traži uklanjanje “rodnih stereotipa u obrazovanju na svim razinama” (sukladno Nacionalnoj strategiji za ravnopravnost spolova), postavlja se pitanje kako će se pojam “rodnih stereotipa” tumačiti. Ako u Zakonu ostaju navedeni pojmovi “spolne orijentacije” i “rodnih identiteta”, tada se unosi nejasnoća u pojam “rodnih stereotipa”. Jer poučavanje o neodrživosti svima jasnih obrazaca ponašanja kao “rodnih stereotipa” (prema kojima je žena isključivo vezana uz “štednjak” i “glačalo”, a muškarac uz “zamjenu gume na automobilu” i “čitanje novina”), pretvara se i u izobrazbu o “stereotipima” za koje nismo sigurni da se smiju nametnuti cjelokupnom društvu u ime jedne nove znanstveno neprovjerene teorije (zapravo “gender” ideologije), koja se temelji na “osjećajima”.(I. Relković)

 

 

Duel između Tita i Petka Miletića, koji je u mnogo čemu odredio sudbinu Jugoslavije u drugoj polovini tek minulog vijeka, ponajviše su, po svemu sudeći, odlučili njihovi moskovski asistenti. A Tito je, sportskim riječnikom rečeno, imao mnogo dužu klupu od Miletićeve. Odvažni Crnogorac, koji se Srbinom smatrao, imao je prednost u političkom aparatu Kominterne, a njegov ljuti rival neuporedivo je bolje kotirao u tajnim službama Staljinovog režima. A kad je sukob izveden na taj teren Miletićeve šanse postale su stvar teorije. Agenti kolo vode Na Miletićevoj strani bila su dvojica-trojica kadrovika Kominterne, a Titova lista bila je dugačka kao gladna godina. Na njoj su bili njegovi bliski suradnici, sovjetski obavještajci Josip Kopinič, Božidar Maslarić i Mita Despotović, te predsjednik Kontrolne komisije Kominterne, Nijemac Vilhelm Florin, pa izaslanik jedne sovjetske tajne službe u Kominterni čije je kodirano ime bilo Andrejev, i na kraju rezident NKVD-a u Kominterni Bugarin Ivan Karaivanov, koji je još 1935. u Titov kadrovski dosije u Moskvi upisao: "Zaslužuje puno (naše) povjerenje". Istina, najkrupnija sovjetska obavještajna figura iz Jugoslavije Hercegovac Mustafa Golubić, koji se osećao i izjašnjavao kao Srbin, nije ni za živu glavu htio s Titom "tikve da sadi", ali od njega ni Miletić nije imao mnogo koristi. Sva je prilika da Golubić tada, u jesen 1939. godine, kada je Hitlerovim i Staljinovim upadom u Poljsku već počeo Drugi svjetski rat, nije ni bio u Moskvi.(J. Hečimović Nikšić)

 

 

Da nešto nije u redu sa “sestrinskim” propisima (Zakonom o suzbijanju diskriminacije i Zakonom o ravnopravnosti spolova), pokazat će neki banalni i smiješni detalji iz konačnoga prijedloga Zakona o ravnopravnosti spolova. Zakon je prema svim područjima života krenuo s pogrešnom logikom o tome što je uopće ravnopravnost. Naime, prema ideji predlagatelja, ravnopravnost je u tome da se oba spola na silu natjeraju na jednakost! Tako se čak želi obvezati škole i fakultete da imaju ujednačenu zastupljenost učenika, odnosno studenata po spolu! To znači da će se na silu tjerati muškarce u odgajatelje i medicinske sestre da bi se postigla ujednačenost. Ili će se primati samo onoliko djevojaka koliko se po slobodnoj volji upisalo i muškaraca? Na isti način djevojke će se tjerati na upisivanje u škole za automehaničare. Jer naš zakon doslovno kaže ovako: “Na svim razinama odgoja i/ili obrazovanja primjereno će se brinuti o ujednačenoj zastupljenosti po spolu u učeničkoj i studentskoj populaciji” (usp. čl. 14.). Eto kako želja za ravnopravnošću, ako nije praćena mudrošću, može završiti u kazalištu apsurda! Naime, ako se mislilo dati temeljnu ravnopravnost pripadnicima obaju spolova u odabiru zanimanja, onda su se u Zakonu trebale predvidjeti iste mogućnosti, a potom da se na temelju njih zbiljski omjer postiže osobnim zanimanjem, a ne golom statistikom.(I.Relković)