Nekad, davno, neki povjesničari, Slovence su nazivali i Karantanskim Hrvatima. Ne znam da li su povijesno bili u pravu ili ne?! Ali sve do 1918. g. Slovenci su se pozivali na – Hrvatsko državno pravo, jer nikada u povijesti nisu imali svoje vlastite države. Prvi puta kao državotvorna tvorevina, kao SR Slovenija - definirani su u avnojevskoj Jugoslaviji, kao jedna od njenih šest republika. Slovenija je prva i s najmanje poteškoća, izišla iz te jugotvorine s minimalnim žrtvama i minimalnim razaranjem. Prva je imala i tu sreću ili ne daj Bože - nesreću, da je upala u okrilje Europske Unije. I prva je, u toj Europskoj Uniji, od svih južnoslavenskih novonastalih država – zaplesala svojim samostalnim političkim plesom, počesto za Hrvatsku vrlo nezgodnim. Ali svaki hod kroz budućnost, pa i onaj politički, je kao hodanje po tankoj, da ne kažem i crvenoj crti – s 90 % vjerojatnošću da se u tom hodu i griješi. Taj omjer vjerojatnosti greške je opće poznat i prihvaćen među mnogim istraživačima i eksperimentatorima svijeta. A svakako se može primjeniti i na politiku, njen hod i njeno vođenje. Na politiku gdje, ako se jednom pogriješi – više nema uzmaka.(M.Prpa)

 

 

Nedavno je političar koji ima ulogu ministra za gospodarstvo lijepo objasnio u medijima da Hrvatska svojom proizvodnjom plina zadovoljava tek oko 60% svojih potreba, a ostatak od 40% osigurava uvozom iz Ruske federacije. Ustvrdio je da je ruski plin poskupio pa stoga mora i plin u Hrvatskoj poskupjeti za kućanstva za oko 20% i da treba postići tržišnu cijenu (nije objasnio što je ta cijena). Neupućeni bi u to možda mogli povjerovati, no to nije tako. Izgleda da je spomenuti ministar vrlo loše informiran ili namjerno (ako zna stanje) ne govori istinu. Naime ministarstvo kojem je trenutno na čelu svake godine izdaje publikaciju Energija u Hrvatskoj. Tako su u izdanju Energija u Hrvatskoj 2006. Ministarstvo gospodarstva RH, 10. prosinac 2007., koje je potpisao njegov prethodnik (bivši ministar gospodarstva) koji sada ima ulogu ministra obrane, pokazani poprilično drukčiji podaci. Naime u tablici 4.3.1. na 141. stranici spomenute publikacije piše da je u Hrvatskoj npr. 2006. proizvedeno 2,714 milijardi m3 što je bilo gotovo dovoljno plina za njene potrebe tj. potrošnju od 2,878 milijardi m3, što znači da je svojom proizvodnjom zadovoljeno čak 94,3% potreba za plinom u Hrvatskoj, a ne samo 60% kako tvrdi trenutni ministar. Da još pritom Hrvatska nije izvezla goleme količine umjetnog gnojiva za čiju proizvodnju je potrošen plin (oko 300 milijuna m3 vrlo jeftinog plina čiju cijenu subvencioniraju kućanstva) Hrvatska bi te godine imala plina u suvišku. Te godine zaista je, prema spomenutoj tablici, uvezeno i 1,127 milijardi m3 (iz Ruske federacije) ali i izvezeno 0,896 milijardi m3 (u Italiju) i to bi možda u otvorenom tržištu bilo u redu da nije nešto drugo u pitanju.(B.Molak)

 

 

Ovo je moj osvrt iz biblijske perspektive razumijevanja i gledanja na izvrsni tekst gospodina Mile Prpe "Ozbijnost povijesnog trenutka" pisanog iz nebiblijske perspektive razumijevanja i gledanja, objavljenog 31.12.2008. godine na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća. Tekst je "upozoravajuće ali i spasonosno Božje zrcalo istine", ukoliko mi Hrvati, domovinski i iseljeni razumijemo i gledamo ozbiljnost sadašnjeg povijesnog trenutka kroz biblijsku perspektivu i tako djelima reagiramo! U početku svoga teksta "Ozbiljnost povijesnog trenutka" gospodin Mile Prpa piše iz nebilijske perspektive razumijevanja i gledanja sljedeće: "Poznato je da se sve bitke dobivaju i gube u ljudima. To posebno vrijedi za politiku, a time i političare. U prijelomnim trenucima povijesti nekog naroda sudbonosno je da se na njegovom kormilu nađe čovjek koji će sabirati u sebi sve političke silnice svog naroda, a time u rukama imati i sve konce i utjecaj na njihovo povlačenje. Čovjek koji će biti odraz narodnih stremljenja, ali i njegovih interesa, čovjek koji će svojom političkom filozofijom sublimirati njegovu povijest, njegovu sadašnjost i kao vizionar i negovu budućnost! Poznati su povijesni trenuci koji su za neki narod bili sudbonosni, ali imajući ili nemajući takovog čovjeka - krenuli su u dobrom ili lošem političkom pravcu. Tipičan primjer i jedne i druge situacije se, kao nikada i povijesti, nasmješila hrvatskom narodu, ali nepostajanjem u tom momentu takovog čovjeka- prepuštena je najidealnija prilika za stvarnje države. Nažalost, sve je krenulo u potpuno krivom smjeru s teškim i tragičnim posljedicama za cijeli nacionalni korpus, skoro čitavo stoljeće!(Z.B.Ranogajec)

 

 

Kome su uopće moja razmišljanja bitna? Samo sam jedna osoba u mnoštvu ostalih. Već godinu dana redovito otvaram Portal i čitam mnoge priloge o raznim temama. Portal mi je postao kao prijatelj, pogotovo jer ima razumijevanje i za moje osvrte, jer se slažem s mnogim objavljenim prilozima o političkom stanju u zemlji i jer donosi zanimljive članke iz kulture i o našoj baštini.(M.Ivanišević)

 

 

Država Palestina s punim suverenitetom, de iure još ne postoji, ali «Palestinska samouprava», s određenim državnim ovlastima na teritoriju Palestinskih autonomnih područja, prihvaćena je od strane pojedinih arapskih zemalja kao država. Ujedinjeni narodi kao i Zapadne zemlje prihvaćaju tu (kvazi-)državnu tvorevinu samo u ograničenom obliku a današnja hrvatska vanjska politika prema aktualnim događanjima na Bliskom Istoku ponaša se po onoj zagorskoj: ni vrit ni mimo. Naime, nama su i Židovi i Palestinci «naši dragi prijatelji» pa nije red da se, nedaj bože, osudom tih krvavih događanja nekome zamjerimo. «Mi smo samo jako zabrinuti za ono što se danas tamo dešava», rekao je tako nesvrstani  Stjepan Mesić.(D.Kalafatić)

 

 

Jedan od događaja koji su obilježili godinu 2008. na izmaku svakako je bio povratak Zvonka Bušića u Hrvatsku nakon osobne kalvarije koju je prošao kao osuđenik na doživotnu robiju u predugih 32 godine koje je proveo u američkim uzama. Petar Vulić, publicist i pjesnik iz Splita, zamolio je odgovor na gore postavljenu dilemu o smislu žrtve Zvonka Bušića. Zbilja, da li je Zvonko Bušić terorist ili domoljub? Za nas dileme nema, ali vrijedi se potruditi i to javno reći. Radi istine o žrtvi Zvonka Bušića. Zvonko Bušić sa skupinom političkih aktivista u kojoj su bili Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, otela je 10. rujna 1976. godine američki putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, Zagrebom i Splitom(Solinom), u kojima se objašnjava težak položaj Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na nezavisnost Hrvatske i na borbu protiv srpske hegemonije nad Hrvatskom. Akcija je imala veliki odjek i u tome je uspjela: tekst je objavljen na naslovnim stranama u vodećim američkim dnevnicima New York Times, Washington Post, Chicago Tribune i Los Angeles Times. Zrakoplov je sletio u Parizu gdje su se otmičari predali. Obavijestili su da se na Središnjoj željezničkoj postaji u New Yorku nalazi bomba. Prilikom pokušaja deaktiviranja bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, a još trojica su bila ranjena.(Z.Šeparović)

 

 

Kako piše “Jutarnji” predsjednik Srbije g. Boris Tadić je u izjavi za beogradski list “Blic” izrazio mišljenje o mogućem kompromisu vezano uz obostrane tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, naravno uz uvjet odustajanja od sudskih procesa. Tadić je dodao i da "zbog toga protutužba Srbije ima svoj tehnički i uravnotežujući karakter". Međunarodni sud u Haagu je prihvatio svoju nadležnost u svezi tužbe Hrvatske i BiH za osmišljeni zločin genocida, temeljem, koje li ironije, Deklaracije tadašnje države zvane SRJ iz 1992 god. upućene Općoj skupštini UN-a kojom je objavila kako preuzima sve međunarodne obaveze “bivše” SFRJ što proizlaze iz članstva u međunarodnim organizacijama. Srbija je tada preuzimajući te obveze postupala pragmatično imajući prvenstveno u vidu tadašnje koristi u odnosu na ostale “bivše” republike propale države, kao i zbog uvjerenja, s obzirom na tadašnje vojno stanje u konačnu i izvjesnu vojnu pobjedu i potvrdu teritorijalnih osvajanja. Tada nisu brinuli kako prihvaćanje “međunarodnih obaveza” znači i preuzimanje obaveza poštovanja i Konvencije o genocidu, pomalo “vruć krumpir” kojeg bi se danas rado riješili.(D.Tučkar)

 

 

Proteklih dana novinske su agencije objavile dvije kratke, naizgled ne posebno zanimljive vijesti, iz zemljopisno udaljenih krajeva. Čitatelj bi mogao na prvi pogled zaključiti da se radi o bizarnostima, nepovezanim sa Hrvatskom. Objektivno, možda to i jest tako, no te vijesti barem kod nekih ipak pobuđuju asocijacije sa Hrvatskom ne tako davnom prošlosti ili sadašnjosti. One su djelići mozaika života Hrvatske kojeg želimo učiniti boljim svim njenim građanima, u istinski demokratskoj Hrvatskoj. I ove dvije kratke agencijske notice podsjećaju nas da ne možemo tako brzo pobjeći od naše prošlosti, te da i sadašnjost baš ne kreiramo sami. Na internetskim stranicama HRTa danas je osvanula vijest kako su pred španjolsko veleposlanstvo u red stale stotine Kubanaca, prvi dan nakon što je Španjolska počela primjenjivati novousvojeni Zakon, o dodjeli državljanstva prema tzv. povijesnom sjećanju. Taj Zakon će omogućiti unucima španjolskih useljenika da predaju zahtjev za državljanstvo, što u slučaju Kube dovodi do gotovo 200.000 potencijalnih „novih“ Španjolaca. Iako je Kuba prekrasna zemlja u koju, usprkos udaljenosti, danas hrle tisuće turista, iz dobro nam znanih razloga, iz te iste zemlje nastoje, već desetljećima, pobjeći svatko tko može, koristeći svaku priliku i sredstvo, koje samo mašta očajnika može smisliti.(D.Tučkar)