Pažljivo sam pročitala objavljeni tekst gospodina Mile Prpe na temu upisa nekretnina u Hrvatskoj. Autoru se želim zahvaliti na trudu i strpljivosti koju je uložio u pisanje o postojećem nemogućem stanju oko raznih uknjižbi kao i davanju prijedloga za poboljšanje rada u zemljišnoknjižnom odjelu.Nažalost, tvorci raznih zakona i propisa ne slušaju i ne uvažavaju mišljenja i prijedloge građana, pa niti stručnjaka. Stječe se mišljenje da je demokracija u Hrvatskoj omogućila kreatorima zakona i zakonskih propisa da najprije kroz zakone zadovolje svoje privatne interese, a možda čak i namjerno stvaranje nereda i nezadovoljstva građana. Jer kao u komunizmu je bilo sve bolje.A osobno sam dobila i odgovor «što ste tražili to ste i dobili». Uz sve što je navedeno u navodima gosp. Prpe pridodajem još jedan problem, koji će se smatrati manje važnim ali isto opterećuje sudove i vlasnike. Prema Ustavu Republike Hrvatske ukinuto je društveno vlasništvo, što je i bio razlog rasprodaji društvenih stanova. Ali to ne vrijedi za stambene zgrade koje su poslije 1945.god. bile nacionalizirane i u kojima su kasnijim odredbama stanovi vraćeni vlasnicima i to samo onim vlasnicima koji nisu imali veči broj stanova od propisanog. Dakle postoje stambene zgrade u kojima su tada svi stanovi vračeni privatnim vlasnicima, u kojima nije ostao niti jedan stan nacionaliziran, a u mnogim privatnim stanovima su zatečeni stanari dobili status stanara sa stanarskim pravom.(M.Ivanišević)

 

 

"Oni (Srbi) su izazvali rat, ali s pravom, jer je endehazija pokazivala svoje zube, Tuđmanovo neoustaštvo je krenulo u ofenzivu protiv srpstva u Hrvatskoj, onda je normalno da su Srbi u Krajini ustali na ustanak ". Ovo nije izjavio neki prolupali velikosrpski agitpropovac, već je to 26. studenoga 2008. na Radio Televiziji Srbije izgovorio Igor Mandić u emisiji Olivere Kovačević "Da - Možda - Ne". U nastavku donosimo širi prikaz emisije koji je napisao Josip H. Nikšić, kao i poveznice na videozapis sa samom emisijom. Spominjemo još u ovom uvodu kako se beogradski istup Igora Mandića približno poklopio sa saborskom raspravom o izvješću o provođenju ustavnoga Zakona o pravima nacionalnih manjina za prošlu godinu, iz koje se moglo saznati kako je u tu svrhu provođenja zakona u prošloj godini izdvojeno 131,5 milijuna kuna, odnosno 50% više nego u odnosu na 2006. godini. Međutim, kako su potrošena ova rekordna sredstva nije se iz hrvatskih medija moglo puno doznati, jer je u prvi plan iskočila "svađa" uvaženih zastupnika Šeksa i Kajina.(mm)

 

 

Godinama u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini postoje udruge koje se nazivaju udrugama za ljudska prava, za pomirenje, za regiju, zločine, jednakost u ratnom paklu na ovim prostorima. Velik posao i za državu, ali joj pripada, jer država je odgovorna za postupke. Godinama se čudim upornosti i nakani. Prije svega kao svjedok vremena i potrebom za pravednim sagledavanjem događaja. Postoji li drugi način oblikovanja moždanih vijuga od ovog koji se radi preko «dežurnih udruga»? Ovo što rade daleko je od bilo kojeg dobrovoljnog prihvaćanja dijaloga sa agresorskom stranom za sve koji nemaju interes u ovoj raboti. Osjećam ih kao vrlo agresivne skupine, zadužene za provođenje programa za koji dobivaju izdašna sredstva. Nisam primijetila pozitivan uspjeh njihovog djelovanja iako imaju izuzetnu podršku medija. Naprosto postoje stvari koje se rade iskreno i programirano. Ljudi to osjete.(M.Slišković)

 

 

Narodna je to poslovica koju od svega srca preporučujem predsjetniku Mesiću. Već smo se navikli na njegove jezične eskapade, stoga na njih više i ne reagiramo. A trebali bi! Ovu zadnju o mjerama štednje na pokopu naših branitelja, naprosto ne mogu prešutjeti. Previše je amoralna, mizerna, uvredljiva i bolna, ne samo za obitelji umrlih. Pobjednička hrvatska vojska, branitelji i invalidi domovinskog rata, predsjedniku su veliki teret. Sada su to postali čak i mrtvi branitelji! Štedjeti je potrebno, o tome ne treba gubiti riječi. Pitanje je samo gdje, na čemu ili na kome? Predsjednik bi, prije svega, trebao početi od sebe i svoga ureda, ako zbog ničega drugoga, onda barem zato da pokaže dobru volju i posluži primjerom. Jesu li uistinu svi ti ljudi na listi njegovih suradnika nužno potrebni? Jesu li sva njegova brojna putovanja stvarno potrebna? Ima li hrvatski narod i država nekakve koristi od njih? Treba li država financirati sve te nevladine udruge, počem od Gonga i Hrvatskog helsinškog odbora pa do kojekakvih udruga nacionalnih manjina? Mora li se novcima poreznih obveznika sufinancirati knjige autora kojima je jedini cilj diskvalificirati našu državu i narod?(D.Gaupp)

 

 

U Dragoj Našoj svašta se moglo i može očekivati, ali da na televiziji koja sebe naziva državnom gledate propagiranje fašizma, e to je stvarno previše! U četvrtak 12. studenog u udarnom terminu poslije 20 sati novinarka Duška Jurišić priredila je emisiju koja je za cilj imala odgovoriti može li se i kako bi se mogla napraviti bosanska nacija u BiH! Gosti su joj bili povjesničar Dubravko Lovrenović, muslimanski-bošnjački ideolog, ako bi smo ga tako mogli nazvati, ili muslimanski-bošnjački intelektualac, Nedžad Latić, izvjesni gospodin Aner Žuljević, kako se moglo razumjeti predstavnik SDP-a BiH, gospodin Vlastimir Mijović, koji se predstavlja kao Srbin po narodnosti a Bosanac po naciji(?!) i plus ateista, te gospodin Ognjen Tadić, Srbin. Ukratko, što misliti o znanju gospodina Vlastimira Mijovića kada čujete kako tvrdi da je Bosanac nacija? Gospodin Latić predlaže da se uvede nacija na razini države, bosanska nacija, ali nema odgovor na to kako to da predlaže bosansku a ne bosanskohercegovačku naciju, jer država Bosna ne postoji, postoji država Bosna i Hercegovina. Nešto slično predlaže i gospodin Žuljević, političku naciju, a po njemu bi ona mogla biti i bosanskohercegovačka. Kada govore o toj političkoj naciji trebali su odgovoriti bi li se tada ta politička nacija mijenjala svake četiri godine, ili čak svake dvije, kako koja politička opcija dobije većinu u BiH.(A.Marinčić)

 

 

Ovih dana svjetski mediji donose dvije, nepovezane vijesti, iz Španjolske i Njemačke, koje, sagledane iz Hrvatske perspektive, svakako predstavljaju više od objavljene činjenice. Hrvatska javnost, desetljećima medijski odgajana u duhu, ponovno uznapredovanog „antifašizma“, nenavikla na objave sličnih vijesti, posebno bez „adekvatnog“ komentara, ostaje zbunjena. Okupljanje na obljetnicu smrti generala Franca u Madridu i puštanje iz njemačkog zatvora teroriste Klara, iz Hrvatske imaju, zbog nekih paralela s nekim drugim događajima vezanim uz Hrvatsku, ponešto drugačiju „vizuru“ i tumačenja, ovisno iz kojeg „kuta“ hrvatske političke scene se događaji promatraju. Kako slike govore više od riječi, potrebno je pogledati kako se europski Madrid prisjetio 33. obljetnice smrti generala Francisca Franca y Bahamonde. Profesionalni vojnik ostvario je značajnu vojničku karijeru i zaslužio je generalski čin vojevanjem u Maroku, te posebno gušenjem štrajka 1934., što je prijetio stvaranjem anarhije. Ono što generacije Hrvata, učeći povijest nisu naučile, jest da je Španjolski građanski rat izazvan 1936., u izborno vrijeme, od strane radikalnih militantnih ljevičara, žestokim protucrkvenim nasiljem. Franco na čelu vojske preuzima vlast, no „zaslugom“ ljevičara, potpomognutih uvelike internacionalnim „dobrovoljcima“ započeo je krvavi građanski rat, ugušen 1939.(D.Tučkar)

 

 

Upis nekretnina (prvenstveno stambenih i poslovnih zgrada) u zemljišne knjige već desetak godina pojavljuje se kao jedan od najtežih nerazriješenih gospodarskih problema u RH. Problem je do te mjere eskalirao, da je usporio promet nekretninama, zakočio gospodarski razvoj u različitim oblastima, a registrirala ga je i EU kao jedan od glavnih razloga - odlaganja pregovora sa Hrvatskom - Poglavlje o pravosuđu. A da pri tome posebno ne spominjemo pojedinačne i osobne drame vlasnika stanova i poslovnih prostora koji ni za nekoliko godina ne mogu doći do svog vlasničkog lista. Taj problem mnogi su osjetili na vlastitoj koži, a javnost za njega zna iz sredstava informiranja, izjava dužnosnika, iz svakodnevnih razgovora sa susjedima, prijateljima i poznanicima. Problem je tu i sad se ne može nikud, a da li ste ikada razmišljali zašto je došlo do totalnog i dugotrajnog zagušenja zemljišnih knjiga, što je svemu tome uzrok?! Ako niste, to je autor ovog teksta učinio za vas. Promjena društveno političkog sustava, i prelazak iz društvenog u privatno vlasništvo u tranzicijskim zemljama, ponajprije se odrazio i na same zemljišne knjige. Pojedine tranzicijske zemlje to su dočekale uglavnom manje više nespremno i na svaki način se snalazile u tome, najčešće - neuspješno.(M.Prpa)

 

 

“Danke Deutschland” pjesma koju je Sanja Trumbić pjevala 1992. je mnogima još u sjećanju. Svi smo bili nekako zahvalni njemačkoj državi zbog priznanja, jer smo imali dojam da više nismo sami. Bijaše tu i tamo još par država (jedna mala, ali zlata vrijedna), koje su bile na strani Hrvatske, no većina su bile “nevažne” glede geopolitičkog utjecaja. Prebacivalo se zbog toga Njemačkoj na sve strane. Englezima i Francuzima išla je pjena na usta. Pomoglo nije ništa, bar ne tada. Tek od 1991. značajnije je se osjetio pritisak Njemačke na Beograd. Ujedinjena Njemačka je počela trenirati strogoću, što su joj mnogi kod kuće zamjerili, prije svega “zeleni” i komunisti iz Istočne Njemačke, koji su toliko “dobroga” učinili za svoju zemlju da im je se raspala. Naravno, mučila ih je i muka što jedna za drugom komunistička zemlja padaju kao domino kockice. Hvatali su se za slamku, jer su “eto Hrvati surađivali s Hitlerom”. A to da ih se želi pokoriti, istrijebiti ili prognati iz njihove zemlje, nije ih u njihovom bezobrazluku nimalo interesiralo. Sve drugo bi bilo zaista iznenađenje.Mnogima nije u sjećanju da Hrvatima u Njemačkoj nije bilo tako lako, kako većina to misli.