Izlaganje dr. sc. Ante Nazora s tribine HKV-a pod nazivom "Hrvatski odgovor na srbijanske popise"

Nažalost, opet smo, kao i 1991. suočeni s pokušajem iz glavnoga grada Srbije Beograda da se vukovarski branitelji optuže za zločin, a samim time i da se obrana Hrvatske, jer je Vukovar ujedno i simbol obrane Hrvatske 1991., prikaže kao zločinački čin. Žalosno je, ali i znakovito za sve koji drže do pravde, kad se bilo koja optužba temelji na prisilom iznuđenim svjedočenjima, pa tako i na batinama iznuđenim svjedočenjima logoraša zatočenih u koncentracijskim logorima u Srbiji, čije postojanje, istodobno, ta država negira. No, za povijesnu istinu nije važno što kažu tužitelji, nego dokumenti i sjećanja sudionika.

Koliko mi je poznato, niti jedno od svjedočenja koja su nedavno prikupljena u Osijeku ne potvrđuje navode srbijanskoga tužiteljstva u „slučaju Purda, Maslov i Janjić". Istodobno, iskaze spomenutih hrvatskih branitelja potvrđuje povijesni izvor. Naime, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskoga rata u posjedu je dokumenta koji je 5. studenoga 1991. poslan iz policije u Vukovaru. Dakako, taj dokument je ustupljen pravosudnim tijelima hrvatske države i dio je dokaznoga materijala koji je proslijeđen srbijanskom tužiteljstvu. Sadržaj dokumenta potvrđuje da je toga dana u vukovarsku bolnicu primljen teško ranjeni vojnik JNA Boban Gačić iz Sombora, rođen 1972. godine. Dakle, hrvatski branitelji, upravo optuženi Pero Janjić Tromblon, uz pomoć svojih suboraca, ukrcao je teško ranjenoga neprijateljskoga vojnika u auto i, riskirajući vlastiti život, odvezao ga u Vukovarsku bolnicu, udaljenu oko 4 kilometara od mjesta ranjavanja u Vinogradskoj ulici.

Prema tome, spomenuti hrvatski branitelji zaslužili su ispriku od svih koji su ih lažno optužili, ali i odlikovanje za izniman čin humanosti i hrabrosti koji su pokazali pokušavajući spasiti život teško ranjenom neprijateljskom vojniku, uz cijenu vlastitoga života. Koliko mi je poznato, to nije jedini takav slučaj u Vukovaru i Hrvatskoj. Redatelj Eduard Galić pričao mi je o sličnom slučaju na Sajmištu.

Osim toga, znamo da je u konvoju Liječnika bez granica koji je 19. listopada iz vukovarske bolnice evakuirao 113 teških ranjenika i bolesnika bio i ranjeni vojnik JNA koji se liječio u vukovarskoj bolnici; u Petrovcima ga je iz konvoja preuzela JNA i prebacila u Beograd.

Znamo da je u vukovarsku bolnicu 2. studenoga u teškom stanju, primljen i operiran rezervist jugovojske A. M. iz Svetozareva (Srbija), koji je kao ranjenik 25. listopada otpušten iz vojne bolnice JNA u Negoslavcima i odmah potom upućen na bojište; zbog težine ozljeda tijekom noći je preminuo. Toga dana u poslijepodnevnim satima pogođena je kotlovnica bolnice, u kojoj je od gelera poginuo njezin radnik I. R. – otac četvero djece.

Znamo da je bolnica pogođena i 7. studenoga, i da se dio zgrade urušio na ranjenike. Istinitost riječi dr. Vesne Bosanac o napadima JNA i srpskih postrojbi na bolnicu potpisom su potvrdili vojnici JNA iz Srbije, koji su ranjeni u borbama za Vukovar i liječeni u vukovarskoj bolnici: S. J. - vodnik iz Beograda, P. T. - rezervist JNA iz Sombora, S. M. - vojnik iz Niša.

Znamo da je u trenutku okupacije Vukovara u bolnici, zajedno s ostalim pacijentima, liječeno 6 vojnika JNA i srpskih postrojbi. JNA je svoje vojnike odmah premjestila iz bolnice, među njima je bio i ranjenik kojega je hrvatski gardist donio na rukama, riskirajući vlastiti život. Borbeno izvješće jugovojske (1. VO) navodi da je gmtbr JNA iz vukovarske bolnice 19. studenoga 1991. izvukla svoja dva čovjeka koja su nestala još 2. listopada 1991.; dakle i te su vojnike hrvatski branitelji zbrinuli na liječenje u bolnicu i spasili im život. O sigurnosti spomenutih vojnika JNA u bolnici, za svaki slučaj, da im se ne dogodi nešo loše, brinuo se Damjan Samardžić, zvan Veliki Bojler. Nakon ulaska u bolnicu JNA i srpskih paravojnih snaga, zločinci su ga odveli i njegova sudbina do danas nije poznata.

I spomenuti podaci govore u prilog mišljenju da je sadržaj zahtjeva srbijanskoga tužiteljstva za izručenjem hrvatskih branitelja Purde, Maslova i Tromblona više politički motivran, nego pravno utemeljen. Da pravdu i pravednost i ne spominjemo.

Uza sve to, važno je napomenuti i da se, uz vojnika JNA Bobana Gačića, u izvješću poslanom iz policije 5. studenoga 1991. o ranjenicima primljenim toga dana u vukovarsku ratnu bolnicu, uz ostale, nalaze i imena civila Josipa Mihaleca (rođ. 1926.), te pripadnika Oružanih snaga RH Krešimira Ratkovića i Darka Tišljarića (rođ. 1971.), koji su toga dana ranjeni i dovezeni u bolnicu. Sva trojica ubijena su na Ovčari 20. studenoga 1991. Za pripadnika varaždinske policije Darka Tišljarića (rođenog 1971.) imamo svjedočanstvo da su ga teško ranjenoga u nogu i ruku nakon pada tromblonske mine, njegovi suborci Dragutin Friščić Kesera, Mario Kovač i Kristijan Kolarić tačkama odvezli do bolnice jer nije mogao hodati. Zašto ovo naglašavam? Zato što nam se uz netočnu izjavu da Srbi nisu započeli rat uVukovaru, koja je s obzirom na događaje u Borovu Selu 2. svibnja 1991. cinična i provokativna, pokušava objasniti da pobijeni na Ovčari nisu bili ranjenici, nego su glumili ranjenike. Čak i da je bilo tako, a ovaj dokument pokazuje da su ovdje spomenuti hrvatski branitelj koji su ubijeni na Ovčari bili ranjenici, to ne može biti ni opravdanje za zločin ni razumno objašnjenje okolnosti zločina. U spomenutom policijskom izvješću iz Vukovara od 5. studenoga 1991. naveden je još jedan ranjenik čije je tijelo ekshumirano iz masovne grobnice na Ovčari, ali njegova obitelj nije potvrdila identifikaciju.

Zanimljivo je da o svemu tome šute nevladine udruge, koje se navodno toliko gorljivo zauzimaju za pravdu i istinu. Da im je stalo do istine reagirali bi već na tragičnu činjenicu da se incidenti počinjeni tijekom i nakon „Oluje" izjednačavaju s planiranim pokoljem u Srebrenici, kao što pojedini političari, novinari i razni navodni humanisti reagiraju na pokušaj procesuiranja masovnih zločina počinjenih krajem Drugog svetskog rata i neposredno nakon njega. Reagirali bi i na nametanje percepcije da su Ovčara i Paulin Dvor posljedice loših politika, a ne velikosrpske politike, čime se abolira, u najmanju ruku relativizira, zločinačka Miloševićeva, zapravo službena srbijanska, odnosno svesrpska politika s početka 90.-tih godina 20. stoljeća. Rat nije uzrokovan konglomeratom loših politika, nego kontinuitetom velikosrpske politike, koju su vodstva Srbije i JNA u 90-tim godinama prošlog stoljeća provodile pod načelom „svi Srbi u jednoj državi".

Zabrinjavajuća je ta lakoća iskrivljavanja povijesnih činjenica i krajnje iritirajuće je nametanje obrasca podjele krivnje za rat, kao pripreme, evo sada je to potvrdio i srbijanski dužnosnik, za zahtjev da Srbi postanu konstitutivni u Republici Hrvatskoj. To je mješanje srbijanskih dužnosnika u unutarnje stvari Republike Hrvatske, jednako kao što je „slučaj Purda" politička provokacija, a ne samo pravni problem. Zapravo, pravni problem ni ne bi trebao biti s obzirom na činjenicu da je optužnica temeljena na priznanju dobivenom u logoru pod prisilom. Stoga je više nego cinično obrazloženje srbijanskoga državnog odvjetništva da oni moraju Tihomira Purdu ispitati jer imaju njegovo priznanje.

Dakako da suživot i dobrosusjedski odnosi nemaju alternativu ako želimo mir. No, sve dok pravda nije zadovoljena, mir ne može zaživjeti. Upravo povijest to potvrđuje. Svjestan sam da su kompromisi, ma koliko bili bolni, katkad nužni da bi se postigao konačan cilj, posebice mir. Hrvatsko vodstvo tu je spremnost potvrdilo više puta tijekom Domovinskoga rata – sjetimo se uspostave tzv. ružičastih zona nakon dolaska UNPROFOR-a 1992. ili Erdutskog sporazuma u studenom 1995., dakle čak i u trenucima pobjedničkoga naleta hrvatskih snaga. I nakon rata, sve do danas, hrvatsko je vodstvo više puta potvrdilo svoju ustrajnost u traženju mirnih rješenja za razne probleme i spremnost na kompromis. No, upravo zbog brojnih žrtava u Domovinskom ratu pritom je važno odrediti granicu ispod koje se ne smije ići.

Prema tome, mogu zaključiti da nas je kontinuitet relativiziranja činjenica iz Domovinskoga rata, zapravo, izostanak odlučne reakcije na netočne izjave i omalovažavajuće postupke srpske strane, doveo do novoga neprihvatljivoga srbijanskoga zahtijeva; pojednostavljeno: konglomeratom loših politika do konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj. Jasno je da se srbijanska diplomacija neće zaustaviti sama od sebe i da je sljedeće što se može očekivati pokušaj aktiviranja tzv. Plana-Z4.

Dr. sc. Ante Nazor