U ponedjeljak, 18. listopada, održana je u dvorani "Hrvatskoga slova" tribina Hrvatskoga kulturnog vijeća pod naslovom "Zašto se samo prognanim Hrvatima ne vraća imovina?". U nastavku donosimo izlaganje mr. sc. Igora Ivaškovića o hrvatskim stradanjima na primjeru sela Prijeboj kod Plitvičkih jezera.

 

 

Povijest sela Prijeboj kod Plitvičkih jezera

Početkom stoljeća selo Priboj (danas Prijeboj) koje se nalazi na putu od Plitvičkih jezera prema Korenici na odvojku za Ličko Petrovo selo i Bihać živjelo je više od 700 stanovnika.[1] Prema svjedočenju preživjelog Prijebojčana, koji danas živi u Bihaću, do 1941. broj se stanovnika nešto smanjio na otprilike 650 do 700 stanovnika. Vjerojatno je to posljedica skupa okolnosti, najprije zbog ratnih zbivanja 1914.-1918., a potom i politike nove državne vlasti nakon rata te gospodarske krize, čije je učinke u to vrijeme osjetio veći dio svijeta. Zbog svojih geografskih karakteristika (700 m nadmorske visine i blizina planine Plješivica) život u selu je bio poseban po gospodarskoj djelatnosti (jer se primjerice nije mogao uzgajati kukuruz).

2. svjetski rat – na meti fašista i «antifašista»

Igor IvaškovićPočetkom rata Prijeboj je bio meta nekoliko upada i pljačke različitih (para)vojnih grupacija, stoga su stanovnici organizirali obranu sela, koja međutim zbog manjka oružja nije predstavljala veću prepreku za ozbiljniju vojnu skupinu. 4. travnja 1942. Prijeboj je napala srpska vojska, veći je dio stanovništva uspio pobjeći prema Ličkom Petrovom selu, a oni koji su ostali, pobijeni su. Selo i crkva su spaljeni. Nesreći za Prijebojčane tu nije bilo kraj. Naime srpske su jedinice bile istjerane od talijanskih snaga, koje su došle iz južne Like. Talijani su opljačkali preživjele stanovnike (uglavnom žene i djecu) te ih poslali u logor u Bakru. Brojni su zarobljeni tamo umrli od gladi i bolesti, dok je nekolicina umrla od posljedica neljudskih uvjeta nakon kapitulacije Italije 1943 u Ogulinu, gdje ih je prihvatio Crveni križ.

Već 1942. godine dio obitelji pobjegao je u Bihać, Bjelovar, Križevce, Zagreb i druga mjesta. Nakon partizanskog zauzimanja Bihaća došlo je do novog egzodusa, pa se nekoliko obitelji smjestilo u selima oko Bihaća, koja su bila većinom naseljena Hrvatima (najveći dio u Žegaru). 1945. godine većina se odselila u Borovo i Vukovar gdje su za žene s djecom postojali bolji uvjeti za život (puno ih je dobilo posao u tamošnjoj kudjeljari).

Nakon rata uhvaćeni muškarci iz Prijeboja, bili oni pripadnici nekih vojnih formacija ili ne, odvođeni su u Korenicu ili Gospić gdje im je suđeno u postupcima koji su već tada bili daleko od normi postojećeg međunarodnog prava i prava civiliziranih naroda. Velik broj ih je pogubljen, dok su ostali osuđivani na doživotne robije. Selo Prijeboj je nakon paljenja 1942., nakon rata 1945. sravnjeno sa zemljom.

Komunistička represija

Unatoč navedenome nakon završetka rata 13 se obitelji odlučilo za povratak. Budući da su to uglavnom bile žene sa djecom, životne su prilike bile izrazito teške. Kuće su naime bile potpuno porušene, pa su se povratnici naselili u daščare i preživljavali od ovčarstva. Dodatno su se uvjeti pogoršali osnivanjem zadruge „Planinsko dobro", koje je oduzelo svu zemlju Prijebojčanima te su povratnici bili prisiljeni na rad za dnevnice (koje su se sastojale od krumpira i žita) u zadruzi. Prijebojčanima, koji se poslije rata nisu vratili, također je bila oduzeta sva imovina koja se nalazila u Prijeboju. Takozvana nacionalizacija bila je izvedena bez ikakve naknade i potvrda o oduzimanju, koje su se izdavale u drugim krajevima nove Jugoslavije.

Pored oduzimanja elementarnih gospodarskih sredstava za život, prijebojski su povratnici živjeli pod velikim psihološkim pritiskom te se suočavali s nasiljem stanovnika iz okolnih većinski srpskih sela. Povratnicima su često bila zapaljivana sijena, uništavani usjevi i maltretirana djeca. Posljedica toga je bio odlazak nekolicine obitelji u Borovo, Vukovar i Sisak kod rodbine koja je tamo živjela od 1942. odnosno 1945.

1956. godine iz Bihaća se na Prijeboj vratila obitelj Mile Konjevića, inače poznatog kovača i „duše" sela. Njegov je povratak ponovo probudio želju Prijebojčana za povratkom pa se sve više ljudi počelo interesirati za obnovu sela. Međutim određenim strukturama u tadašnjoj vlasti očito je bilo jako stalo da spriječe obnovu Prijeboja. 1957., dakle dvanaest godina nakon završetka rata, ubijeni su Mile Konjević i njegov tek punoljetni sin, a supruga je ranjena. To se dogodilo u 4 sata jednog jutra pucnjevima kroz prozor. Krivac odnosno krivci nikad nisu pronađeni, a budući da istraga nikad nije ni provedena, stanovnici Prijeboja osnovano su sumnjali da je zločin organiziran i izvršen od tadašnje sigurnosne službe jugoslavenskih vlasti. To je bio jasan signal za ostale Prijebojčane, koji nakon tog događaja nisu više ni pomišljali na povratak.

Selo bi na trenutak oživjelo tek na blagdan sv. Petra i Pavla, svakog 29. lipnja, kad se dio Prijebojčana okupljao oko ruševne crkve. Pokušaj velečasnog Bogovića, župnika iz Drežnika, za obnovom crkve za koju je dana dozvola iz Zagreba (budući da je već u Jugoslaviji crkva imala status spomenika kulture) spriječili su tadašnji milicionari iz Korenice.

Domovinski rat

PrijebojPosljedica navedenih događaja bio je de facto nestanak sela Prijeboj, u kojem su 1991. godinu dočekale svega 4 obitelji. Sa pobunom jednog dijela hrvatskih Srba ti su ljudi ponovo prošli pakao, slično kao i prije 50 godina. Kuće su srušene i zapaljene, ljudi su protjerani u Bihać dok je jedna osoba (Slavko Čorak) odvedena od strane lokalnih srpskih paravojnih jedinica i ubijena. U 2. svjetskom ratu zapaljena crkva ovog je puta potpuno srušena a groblje devastirano. Nitko ni za jedno od nabrojenih kaznenih djela nije procesuiran.

Prijebojčani i njihovi potomci, koji su do početka Domovinskog rata živjeli u Borovu i Vukovaru, prošli su dobro poznatu tragediju te su brojni poginuli, ranjeni ili se i danas još vode kao nestali.

Dio tragične sudbine stanovnika sela Prijeboj otkriven je u listopadu 2006. godine kad su na prijebojskom području istražene dvije masovne grobnice (Sorić Krčevina i jama Volaški Vrh), u kojima su pronađena tijela žrtava iz 2. svjetskog i Domovinskog rata kao i žrtve totalitarnog režima koji je vladao između dvaju ratnih sukoba. Tom je događaju prisustvovala i današnja predsjednica vlade Jadranka Kosor. Mnogo je stradalih Prijebojčana ekshumirano i iz grobnica u Vukovaru.

Pokušaji povratka

Nakon reintegracije okupiranih dijelova Hrvatske brojni su se Prijebojčani poželjeli vratiti. Imajući vjeru u mladu državu, koja teži demokratskim i pravnim standardima razvijenog svijeta, povrat imovine su zatražili i oni koji su pobjegli pred valom nasilja u tijeku 2. svjetskog rata ili u godinama totalitarnog režima, koji je nakon toga uslijedio.

Na žalost u proteklih 15 godina povratnici su nailazili na brojna zatvorena vrata, pa se brojnim rođenim Prijebojčanima nije ostvarila želja, da još jednom dožive trenutak da budu svoji na svome u njihovom Priboju. Frustrirajuća je činjenica, da je upravo državna administracija i sudska vlast Republike Hrvatske često sprječavala povratak Prijebojčana. Teško je naime razumjeti da se čak ni onoj nekolicini stanovnika, koja je pobjegla 1991., nisu obnavljale kuće niti su im bile omogućene osnovne životne potrepštine, na koje su imali pravo kao i ostali povratnici u svim okolnim selima.

Drugoj skupini povratnika, onih koji su pokušali ponovo ostvariti svoje pravo vlasništva, zahtjevi za povrat imovine redovito su odbijani zbog nedostataka famoznog „akta o podržavljenju". Taj se akt naime za područje Prijeboja nikada nije ni izdavao, nego se tadašnja država bez ikakvog pravnog temelja upisivala kao posjednik ili vlasnik zemljišta. Kako većina Prijebojčana nije bila u mogućnosti pritužiti se na taj postupak, takvo je stanje ostalo sve do danas. Većina zemljišnih čestica u katastarskoj općini Prijeboj se naime u uredu katastra vodi kao posjed Nacionalnog parka Plitvička jezera, Hrvatskih šuma ili državnog Planinskog dobra. Zanimljivo je, da potonja institucija uopće više ne postoji. Želeći izbjeći daljnje sudske parnice neki su Prijebojčani imali namjeru otkupiti nazad svoju djedovinu, barem onaj dio gdje se još nalaze kućišta. Međutim ni kod toga nije bilo uspjeha, jer zemljišne knjige za k.o. Prijeboj u velikom dijelu još nisu uspostavljene.

Prijebojska crkva simbol je stradanja sela i njegovih stanovnika. Unatoč tome što je zaštićeni spomenik kulture, te se nalazi na listi oštećenih objekata u 2. svjetskom ratu i srušenih spomenika kulture u Domovinskom ratu, još se nisu pronašla sredstva za njenu obnovu. Pri tom je teško izbjeći konstataciju, da pravi razlog ponovo leži u pomanjkanju političke volje.

Povratnici su se nakon brojnih neuspjelih individualnih pokušaja udružili u udrugu Povratnička udruga Priboj 1942 (PUP 1942). Kroz udrugu s se obraćali na različite državne institucije i nevladine organizacije, no bitnog pomaka u ostvarivanju prava vlasništva i omogućavanja povratka još nema.

Sustavnim provođenjem nasilja nad stanovnicima Prijeboja selo je danas praktički mrtvo, a javnost za njega možda zna tek zbog spominjanja pri izvješćima o stanju na prometnicama. Je li došlo vrijeme da se ispravi bar dio nepravdi?

Mr. sc. Igor Ivašković

[1] Katoličko stanovništvo po godinama: 1890.: 446; 1900.: 455; 1910: 434; 1916: 727 (Mijatović, Bogović), 2000.: 235.

Čet, 14-11-2019, 06:07:56

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.