Hrvatski križni put

Istina i pravda su uvijeti pomirbe

Govori se o potrebi pomirbe među Hrvatima, o okretanju budućnosti a ne prošlosti. S tim se slažem. No, preduvjet pomirbe je priznanje vlastite krivnje i kajanje za nju. Zločina je bilo na svakoj strani zaraćenih na području Hrvatske u Drugome svjetskom ratu, i sve te zločine treba osuditi. I dok su ustaški zločini prokazani i zločinci kažnjeni, partizansko-komunistički zločini su u Titovoj Jugoslaviji do sada bili prešućivani ili minimalizirani, a zločinci ostali nekažnjeni. I danas u demokratskoj Hrvatskoj izostaje učinkovita osuda komunističkih zločina i kažnjavanje za one zločine čiji progon ne zastarijeva. Skupština Vijeća Europe je donijela 25.1.2006. Rezoluciju o osudi zločina komunističkih totalitarnih režima. U njoj, među ostalim, stoji, da te režime karakteriziraju bez izuzetka teška kršenja ljudskih prava koja uključuju pojedinačna i kolektivna ubojstva i egzekucije, smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropski rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progon zbog nacionalne ili vjerske pripadnosti, kršenje slobode savjesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska, te nedostatak političkog pluralizma (točka 2.). U Rezoluciji se ističe, da nakon pada totalitarnih komunističkih režima u srednjoj i istočnoj Europi nije u svim slučajevima uslijedila međunarodna istraga njihovih zločina, kao što je to učinjeno sa zločinima nacional-socijalizma (točka 5.). Skupština Vijeća Europe smatra, da je svijest o tim zločinima jedan od preduvjeta njihova izbjegavanja u budućnosti , i da ta svijest igra važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja (točka 7.). Rezolucija poziva sve postkomunističke stranke , da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima, i da ih potpuno jasno osude (točka 13.). Hrvatski sabor je blijedo i, rekli bi naši zagorci, „skrivečki“, donio ovu osudu, a hrvatske vlasti nisu u smislu preporuka citirane Rezolucije do sada poduzele skoro ništa. Zato ću ovdje prikazati neke od tih komunističkih zločina nad Hrvatima na kraju Drugoga svjetskog rata i u neposrednome poraću, ideološke korijene komunističkog ubijanja, i dati nekoliko sugestija za pomirbu unutar hrvatskog nacionalnog tijela.

I. Partizansko-komunistički ratni i poratni zločini nad hrvatskim vojnicima i civilima 1945. godine, tzv. Križni put.

Bleiburšku tragediju hrvatskoga naroda, na prijevaru iznuđenu predaju hrvatske vojske i civila i ubijanja koja su nakon toga uslijedila na samome Bleiburgu prikazao sam na drugome mjestu („Fokus“ od 1.6. i 8. lipnja 2007., „Hrvatsko slovo“ od 1., 8. i 15. lipnja 2007.). Ovdje ću navesti samo dva od mnogih primjera onoga što je čekalo hrvatske vojnike i civile, žene, starce i djecu, na njihovom Križnome putu nakon predaje na Bleiburgu.

Prva slika. Prema iskazu koji je dao pred svjedocima u Rimu 14.8.1953. Ivan Gugić, bivši potporučnik škole rezervnih oficira, a u vrijeme ubijanja običan Titov vojnik 11. partizanske dalmatinske brigade, stiglo je naređenje od štaba 26. divizije štabu 11. dalmatinske brigade, da se iz cijele brigade (imala je 4 bataljuna) izaberu najpouzdaniji komunisti za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Njegova 3. četa je bila određena za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice koja je brojala 60-70 ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić, iz okolice Makarske, komesar čete je bio Ivan Bokež Crnogorac, a glavni komandant major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba operativnog odsjeka 4. armije. Prema iskazu ovoga svjedoka iskrcana je spomenuta ubilačka četa 25. ili 26. svibnja 1945. pokraj Ljubljane, pred logorom Šent Vid, gdje je bilo mnoštvo zarobljenih vojnika i civila, žena i cijelih obitelji. Članovi ubilačke čete su ulazili u logor i pljačkali satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Svjedok je vidio grupe zarobljenika, po 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom dva po dva. Zapovijedali su im da pjevaju „Sjeno slama, kuća jama“. Svaki sat je stizala od prilike po jedna tura zarobljenika, po cijeli dan oko 40 kamiona. Ubijanje je vršeno nad jamom i to uglavnom metkom u zatiljak, a da se slabije čuje pucanje stavljane su na engleske strojnice od 20 metaka prigušivači. Neke su žrtve žive skakale u jamu duboku bar 50 m. Mnogi nisu još izdahnuli nego su strašno jaukali u jami, na što su partizani od vremena do vremena bacali u jamu engleske bombe. Krvnici su se svake večeri hvalili da su ubili 800-1000 ljudi. Tada je stiglo naređenje majora Sime Dubajića da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer da narod tako može saznati tajnu. Za vrijeme ubijanja posipali su krv oko jame živim vapnom, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara.

Nakon toga, nastavlja Gugić, oni su pošli vlakom u Kočevlje, gdje je ubijanje nastavljeno u šumi zvanoj Kočevski rog. Bilo je nakupljeno oko 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić Hvaranin. Zapovjednik čete kojoj je bila povjerena opljačkana imovina žrtava bio je Pelješčanin Ivo Franković. Prema iskazu svjedoka Gugića za vrijeme njegova boravka od 8 dana u Kočevlju ubijeno je sveukupno 30 – 40.000 osoba nad dvjema jamama. I ubojice su se hvalili na plesu na Bledu, kuda su poslani nakon izvršenog napornog zadatka da se odmore i oporave, da su likvidirali 30-40.000 neprijatelja u 8 dana. Što se tiče žena, njih nisu odmah skidali nego tek kod jama gdje su ih prije ubijanja silovali, o čemu se - prema iskazu svjedoka Gugića - osobito hvalio neki Hvaranin Kačić Božo, po činu Titov zastavnik. Te su žene bile razdvojene od svojih muževa koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevlja ubijeni. Svjedok je osim žena vidio i do 200 dječaka od 14-16 godina koji su nosili odoru ustaške mladeži. Njih su, osim jednog dečka kojeg je spasio neki kapetan Slovenac, sve potukli, iako su govorili da su nevini, da nisu ništa učinili, a mnogi od njih su i plakali. Svjedok tvrdi, da ispitivanja, razabiranja ili suđenja među zarobljenicima nije bilo. Svi dovedeni u Kočevlje morali su umrijeti. Među tim najviše odlikovanim egzekutorima, prema iskazu svjedoka Gugića, bio je i neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star tada 21-22 godine.

(Izvor: Dom i svijet, br.387 od 30.05.2002., e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.).

Druga slika.U svibnju 1945. partizanski komunisti su nasilno ugurali 4 tisuće ustaša, domobrana i civila u protuzračno sklonište tvornice „Impol“ u Slovenskoj Bistrici (20-tak km od Maribora), zatim minirali ulaz u sklonište. Žrtve su umirale gušenjem u stravičnim mukama. Komunistički režim je 1948. njihove kosti otkopao i spalio u pećima tvornice „Impol“. Otkopavanje i spaljivanje su obavljali zatvorenici osuđeni na smrt, koji su nakon obavljenog posla likvidirani. Osuđenik Srećko Bolčić iz Žeževice pobjegao je zahvaljujući sretnim okolnostima u Kanadu i taj slučaj ispričao bratiću Marku Trogrliću. Nakon Bolčićeve smrti to je objavio hrvatsko-kanadski tjednik „Hrvatski glas“ 13. 2. 1976.

Ovo su samo dvije horor epizode iz stravičnih pokolja Bleiburga i Križnoga puta, gdje se prosuđuje da je ubijeno bez suđenja između 160 i 190 tisuća pripadnika hrvatske domovinske vojske i civila. Ove Titove kolone smrti, kolone Križnoga puta od Bleiburga do bugarske i rumunjske granice, podsjećaju na Staljinove marševe smrti i one predstavljaju flagrantno kršenje tada važeće ženevske konvencije od 27.7.1929. godine o postupanju s ratnim zarobljenicima, koju su potpisale savezničke države, a kojoj je pristupila u siječnju 1943. i Nezavisna Država Hrvatska putem za to nadležnog savezničkog vijeća Švicarske. One države koje su prihvatile tu konvenciju bile su dužne brinuti se za životnu sigurnost ratnih zarobljenika, zaštititi ih od nasilničkih čina i smjestiti u krajeve dostatno udaljene od područja borbe da budu izvan pogibelji. NDH je kao država pristupnica te konvencije imala pravo na kapitulaciju. Titove kolone smrti , u kojima su zarobljeni vojnici i predani civili bili izvrgnuti poniženjima i smrti od gladi i ubijanja predstavljaju, očito kršenje međunarodnog konvencijskog i običajnog ratnog prava i ne mogu se opravdati nikakvim nekontroliranim i spontanim činom pobjednika za osvetom.

Je li Tito znao za ova ubojstva?

 Čujmo izjavu zapovjednika ubilačke jedinice Sime Dubajića. „Komandovao sam u Kočevskom rogu“ – izjavio je on prvi put za javnost u listu „Svet“ srpnja 1990. „Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. Kad sam 25. maja 1944. (valjda 1945.) godine došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, von Löhra i zapleni zlata. Pre toga sam trinaestog maja dobio od Tita depešu, da niko ne sme dirati ni jednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju, da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama….Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku niko nije mogao doneti sem Tito. Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu. (Izvor: Marko Lopušina, Ubij bližnjega svog 1. Jugoslovenska tajna policija od 1945. do 1997.“, 2. izdanje, Narodna knjiga-Alfa, Beograd 1997.,str.122-123.)

Evo i izjave Zdenka Zavadlava bivšeg zamjenika načelnika OZNA-e za područje Maribora: „Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo samo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate, predavali smo ih 3. armiji. Tada je baš u dvorcu Borl (kod Maribora u svibnju 1945. – moja napomena) bilo zapovjedništvo 3. armije Jugoslavenske vojske, koja je ondje došla nakon oslobođenja. U rovovima oko dvorca ubijali su hrvatske domobrane, ustaše i civile - žene, djecu, starce“. Na pitanje kako su mogli masovno ubijati ljude bez suđenja, kad je rat već bio završen, Zavadlav odgovara: “Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh. Rečeno nam je: “Neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje. Rekli su nam da je rat bio prva faza revolucije, a ono poslije rata druga faza.““ (Izvor: Nedjeljni jutarnji, 25.5.2003.).

Navedimo i izjavu Milovana Đilasa, do 1954. potpredsjednika Jugoslavije, predsjednika Narodne skupštine i člana Politbiroa CKKPJ, koju je on dao u intervju-u u prosincu 1979. u listu Encounter o žrtvama nasilno vraćenim u Jugoslaviju („Victims of Repatriation“) Na pitanje novinara Georgea Urbana. Đilas je, među ostalim, tu rekao: “Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali. U Wartime (Đilasova knjiga- moja opaska) ja nisam skrivao svoje mišljenje da su ta ubojstva bila besmisleni čin gnjevne osvete“. Na mišljenje novinara, da se masovna strijeljana tisuća ljudi nisu mogla izvršiti bez direktne Titove naredbe, Đilas je odgovorio: “Je li Tito dao za to izravno naređenje ili nije, to nitko ne zna, ali je sigurno to da je on bio za jedno radikalno rješenje iz pragmatičnih razloga isto kao što su i Britanci imali pragmatične razloge da vrate izbjeglice. Jugoslavija je bila u stanju kaosa i raspadanja…Nije bilo pravilno uspostavljenih sudova… Tako je najjednostavniji izlaz bio da ih se sve pobije i riješi problem“.

Taj isti Milovan Đilas, intimni prijatelj i dugogodišnji ideološki suradnik Josipa Broza Tita, reći će o Titu, da je „Josip Broz podržavao Staljina i Staljinovu monolitnu politiku… mnogo prije nego li je stigao u SSSR rane 1935. godine. Štoviše, on je prototip…novog monolitnog i monopolističkog duha u partiji. Staljin i staljinizam su sukladni Titovom mentalitetu i njegovom ideološkom razvoju“. (Milovan Đilas, Tito, the Story from Inside“, London 2000, str. 28).

Evo, konačno, i dvije Titove izjave o naređenim i izvršenim likvidacijama. Najprije zapovijed koju je on uputio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica u ožujku 1945. godine koja glasi:“ Ovih dana pružit će se prilika da komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti“ („Politički zatvorenik“, svibanj 2007. broj 182.).

U svibnju 1945. u svome govoru na mitingu u Ljubljani Tito je rekao:“ Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.“

Zato znanstvenik Klaus Jacobi u svojoj knjizi „Moj dnevnik“, na listi svjetskih megaubojica 20. stoljeća stavlja Josipa Broza Tita na 10. mjestu sa 1 milijun žrtava poslije završetka Drugoga svjetskog rata. (To donosi njemački list „Bild“ od 22. 3. 2003., a prenosi „Večernji list“ od 13. 9. 2004.).

II. Ovi zločini komunizma nisu „incidentni“, nego su i logična posljedica njegove ideologije.

  A. Izjave marksističkih „otaca“

  Je li Marx bio mirotvorac?

Psihološki je vrlo teško bivšem vjerniku marksizma priznati, da je podržavao zločinačku ideologiju koja je pobila u svijetu preko 100 milijuna ljudi („najkrvavija utopija u povijesti“ Zbigniew Brzezinski). Lakše je u tim okolnostima stvoriti legendu o dobrom Marxu, Lenjinu ili Titu, koje su u njihovim plemenitim nakanama iznevjerili pojedini loši komunisti. Ali, kako onda opravdati to, da je već Marx branio i zagovarao teror?

Evo nekoliko Marxovih izjava. Upućujući poruku pruskoj vladi 1849. godine Marx je zaprijetio: “Mi smo nemilosrdni i ne tražimo od vas nikakvu milost. Kada dođe naše vrijeme mi ne ćemo skrivati svoj terorizam.“ (Citirano u Paul Johnson, Intellectuals, London 2000., str.71.). Prema Marxu, nisu samo članovi vladajuće klase ti koji moraju drhtati pred komunističkom revolucijom, nego i mali narodi koji se suprotstave „povijesnom napretku“, npr. narodi Balkana, Poljaci, Česi, Baski, Bretonci, Meksikanci (koji u ono doba nisu dopustili SAD-u da pripoji Mexiko i Kaliforniju). Marx je tražio, da se ove „tvrdoglave nacije“ privedu razumu ili putem topovskih granata, ili, ako je to nemoguće, da ih se uništi sve do „brisanja njihovih imena“. Citiram Marxa: “Jer ovi ostatci, kako reče Hegel, od hoda povijesti nemilosrdno pregaženih nacija, ovi otpatci naroda („Völkerabfälle“), uvijek će biti i ostati, sve do njihova potpuna istrebljenja ili odnarodnjenja, fanatični nositelji kontrarevolucije, pa je sama njihova opstojnost protest protiv velike povijesne revolucije“ ( njemačko izdanje sabranih Marxovih dijela MEW 4/391, 6/176 i 6/172, citirano prema Klaus Motschmann „Die Legende von der Entartung des Sozialismus durch Stalin“ u Deutsche Tagespost 18. 2. 1995.).

Je li Lenjin bio humanist ?

 Vladimir Ilić Lenjin je još 1922. opravdavao svoj teror, koji je za njegova života progutao oko 40.000 svećenika, redovnika i redovnica i oko 160.000 intelektualaca, 4,5 milijuna ubijenih u građanskome ratu i 6 milijuna mrtvih od namjernog izgladnjavanja od 1921. do 1923. godine. Dana 26. 6. 1918. Lenjin piše Zinovjevu: “Kada se prijeđe na djela, valja odlučno udariti masovnim nasiljem i po sovjetskim zastupnicima“. Dana 31. 8. 1918. vođa Čeke (sovjetske tajne policije) Dzierzynski naređuje deportaciju „svakog pojedinca koji se usuđuje i na najmanju promidžbu protiv sovjetskog režima.“ Godine 1921. već je u sovjetskoj Rusiji bilo sedam koncentracijskih logora u kojima su uglavnom bile žene i starci. Godine 1925. ima ih već 65 , kad je ubijeno 1.8 milijuna protivnika ( Izvor: Alain de Benoist, Komunizam i nacizam, Zagreb 2005. str.42-43.). U marksističkom komunizmu se teror javlja na samom početku i njega propovijedaju začetnici marksističkog komunizma. Ako se po plodovima prepoznaje stablo, tada je marksistički komunizam doista najkrvavija utopija u povijesti. Nacizam je ubio oko 27 milijuna ljudi, a komunizam preko 100 milijuna. Osim toga, nacizam je ubio manje nacista nego što je komunizam ubio komunista. U nacističkim koncentracijskim logorima samo je malobrojna manjina bila njemačka, dok je između 1934. i 1947. godine 15 milijuna Rusa poslano u sovjetski Gulag.

Staljinova epohalna podvala s komunističkim „antifašizmom“

 Dakle, komunisti nisu nikada bili miroljubivi, nego su instrumentalizirali miroljubivost za svoje svrhe, da prikriju svoje načelo terora diktature proletarijata. Tomu je trebala poslužiti i Staljinova epohalna podvala zvana „komunistički antifašizam“. Ovom prozirnom glazurom antifašizma, koju je Staljin uveo sredinom tridesetih godina 20. stoljeća, on je pokušao odvratiti pogled svijeta od svojih genocidnih čistki usredotočujući pogled javnosti na Hitlerov Berlin. Komunizam se od ove velike podvale ne definira onim što on jest, nego onim čime se suprotstavlja Hitleru i fašistima općenito. Antifašizam definira samo određenog neprijatelja, a ne određeni režim. Biti antifašist ne znači samo po sebi biti antitotalitaran. Staljin i Roosevelt su bili antifašisti, ali usprkos tome postoji golema razlika među njima. Politički režimi se ne dijele na fašističke i antifašističke, nego na liberalne, demokratske, autoritarne i totalitarne. Od ove epohalne boljševičke podvale, u očima naivnih na zapadu, antifašizam postaje nespojiv s antikomunizmom. Onaj tko kritizira Staljina, radi za Hitlera, tako su naivni rezonirali. Ova je komunistička glazura bila osobito atraktivna nekim intelektualcima Zapada (Andre Gide, Louis Aragon) prije Drugoga svjetskog rata. Tako je Bernard Shaw nakon posjete SSSR-u 1931. godine izjavio: “Želio bih da imamo prisilni rad u Engleskoj, pa ne bismo imali 2 milijuna nezaposlenih. Staljin je model pristupačnosti, kreposti i nevinosti („a model of domesticity, virtue and innocence“). (Vidi: François Furet, Prošlost jedne iluzije, Zagreb 1997.,str.367.). Komunistički antifašizam je imao, dakle, karakter ideologije čiji je cilj bio legitimirati komunističku represiju i jednopartijski sustav. Da bi danas taj komunistički „neoantifašizam“ mogao prosperirati, potrebno je da se fašizam stalno pojavljuje, da se stalno rađa. Zato taj komunistički „neoantifašizam“je u stvari demonologija koja sve više sliči fašizmu protiv kojega se bori. Dok je antifašizam stvar prošlosti na Zapadu, u Hrvatskoj se on uvijek podgrijava kao krinka iza koje nastupaju oni koji se danas ne usude reći da su komunisti i koji tim antifašizmom misle prikriti zločine komunizma u kojima su mnogi od njih sudjelovali. Kako je rekao kardinal Josip Bozanić u govoru koji je održao u povodu 60. obljetnice pokolja u Macelju gdje su Titovi partizani u svibnju - lipnju 1945. godine pobili bez suda i suđenja 13 do 30 tisuća Hrvata koji su se našli u kolonama Križnoga puta: “Povijesni hrvatski antifašizam, bez povijesnog hrvatskog antikomunizma, zatvara se u ideologiju klasne mržnje i terora“.

B. Nacizam i komunizam su ideologije „čistki“

Idejni razlog partizansko-komunističkog terora je ideologija marksizma. Marksistička utopija besklasnog društva, kao i nacistička utopija čiste rase imaju to zajedničko obilježje, da su ideologije čistki; obje su htjele likvidirati one ljude koji su stajali na putu stvaranja klasno ili rasno idealnoga društva, i to ne zbog toga što bi ti ljudi nešto lošeg učinili, nego što su se rodili na „pogrješnoj“ strani. Ono što je za Lenjina bila buržoazija, za Hitlera su bili Židovi. Kad pogledamo teror i zlodjela komunizma, preko 100 milijuna ubijenih, onda shvaćamo da se komunističko čovjekoljublje nije odnosilo na konkretnog čovjeka, nego na idealnog čovjeka kakvog je tek trebalo stvoriti. Komunizam je ubijao konkretnog čovjeka da bi, navodno, pomogao čovječanstvu. Radi toga je izmirenje marksizma s pravima čovjeka posve neostvarivo, budući da je jednopartijska diktatura zajednička svim postojećim, sadašnjim i prošlim, komunističkim režimima. To ipak ne sprječava današnje hrvatsko društvo da ima bivše gorljive komuniste u udrugama za zaštitu ljudskih prava. To je kao kad bi javna prostitutka bila postavljena za poglavaricu ženske redovničke zajednice.

C. Komunizam kao antifašizam danas u Hrvatskoj

Svjedoci smo u Hrvatskoj pokušaja da se komunizam i Tito rehabilitiraju u tzv. „antifašističkom“ izdanju. Ovo je osobito vidljivo kod nekih lijevo orijentiranih političara, ali i intelektualaca. Krivotvore se ili jednostrano prikazuju povijesne činjenice, što sprječava saznanje istine. Stoga se nameće potreba objektivizacije i deideologizacije povijesnih prikaza. I dok se hrvatska politička ljevica ne oslobodi ovog difuznog kriptokomunizma, dok se ne odrekne komunističkog nasljeđa i ne prihvati autentičnu socijaldemokraciju, dok ne prizna, da su komunisti u Jugoslaviji još za vrijeme NOB-a radi „klasne borbe“ ubijali sve one za koje su mislili da bi im mogli biti protivnici, da je Tito u doba Bleiburga i Križnoga puta htio stvoriti sovjetsku a ne demokratsku Jugoslaviju, da je nakon rata uveo sovjetski teror u državi, da su Tito i komunisti odgovorni za rušenje hrvatske države i obnavljanje Jugoslavije kao „tamnice naroda“, sada ne monarhofašističke, nego komunističke, dok sve ovo vrlo utjecajni ljudi na današnjoj političkoj ljevici u Hrvatskoj ne priznaju, ne će ozdraviti hrvatska politička scena. Jer ni fašizma, ni nacizma, ni komunizma u pravom ideološkom obliku danas nema. Prva dva su srušena oružjem, dok je onaj treći, komunizam, istrunuo kao žrtva vlastite entropije. Stoga je posthumni antifašizam i sam zastario. Zato ispravno tvrdi Alain de Benoist kad kaže, da je u vrijeme stvarnih fašizama, antifašizam mogao nekoga odvesti u logor ili pred streljački vod, dok je moderni antifašizam samo sredstvo kojim se otvaraju vrata medija i televizijskih kuća. Suvremeni antifašizam otkriva intelektualnu lijenost, jer je lakše prepoznati zlo iz prošlosti, nego zamijetiti zlo u sadašnjosti. A u sadašnjosti je možda na pomolu jedan globalni totalitarizam, koji će financijski i bioinženjerski manipulirati čovječanstvom, i koji bi mogao biti stravičniji od fašističkog, nacističkog i komunističkog totalitarizma. (Vidi Alain de Benoist, Komunizam i nacizam, Zagreb 2005.,str. 153- 156).

Dakle, zločini jugokomunističkih vlasti u Hrvatskoj na završetku Drugoga svjetskog rata i u poraću nisu bili „incidentni“, nego su logična posljedica komunističke ideologije. Ovi zločini nisu bili ni pojedinačni, ni samovoljni ekscesi, nego sustavni, dalekosežno planirani i bezdušno provođeni. Ti se zločini mogu pravno kvalificirati kao ratni zločini i zločini protiv čovječnosti. Komunisti su počinili i zločin genocida, jer je bjelodano jasna kod mnogih njihovih ubijanja specifična nakana uništenja i nevinih vojnika i civila zbog njihove nacionalne pripadnosti.

III. Završna razmišljanja

Dok se ne otkrije potpuna istina o stradanjima Hrvata tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata ne možemo se nadati zacjeljenju rana hrvatskoga naroda. Tek tada, kada nakon istine uslijedi priznanje krivnje, mogući su oprost i pomirba. A oprost i pomirba su bezuvjetno potrebni da se očuva jedinstvo hrvatskog nacionalnog tijela, a time i hrvatska država. Jer ne postoje dvije Hrvatske, lijeva i desna. I lijevo i desno hrvatsko društveno-političko tijelo čine jednu i jedinu Hrvatsku koja mora biti demokratska i na lijevoj i na desnoj strani. Zato je nužno potrebno, da hrvatska politička ljevica odbaci nostalgiju za zločinačkim komunizmom i da se transformira u istinsku socijaldemokraciju. Zato kao što je zabranjeno isticanje ustaških odora, znakovlja i simbola isto tako treba zabraniti isticanje komunističkih odora, znakovlja i simbola. Nažalost, u demokratskoj Hrvatskoj ovo nije slučaj, pa imamo ulice, trgove i udruženja koje nose imena komunističkih zločinaca.

Nobelovac Albert Einstein je jednom rekao, da je lakše promijeniti strukturu atoma nego predrasude u glavama ljudi. Desetljećima su režimi monarhofašističke diktature jugoslavenskog kralja Aleksandra i komunističke diktature jugoslavenskog maršala Tita izgrađivali negativnu percepciju Hrvatske i Hrvata i poticali mržnju prema Katoličkoj crkvi i prema hrvatskoj nacionalnoj državi. Sada, u novijoj povijesti sustavno se ruši dostojanstvo hrvatskog naroda, ugled hrvatske države, čast hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata i dostojanstvo prvoga hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana. Hrvatsko domoljublje i rodoljublje naziva se nacionalizmom ili čak šovinizmom, obrana suverene i međunarodno priznate hrvatske države od pobunjenika koji su željeli oružjem odcijepiti dio njezinoga državnog područja naziva se „zločinačkim pothvatom“. Hrvatska javnost mora saznati istinu o zločinima svih triju vojnopolitičkih pokreta iz vremena Drugoga svjetskog rata, četničkog pokreta koji se borio za monarhističko-unitarističku kraljevinu Jugoslaviju, komunističkog pokreta koji se borio za boljševičko-komunističku Jugoslaviju, i ustaškog pokreta koji se borio za samostalnu hrvatsku državu. I dok su ustaški zločini otvoreno izneseni a njihovi počinitelji osuđeni, to do sada nije slučaj sa komunističkim zločinima i njihovim počiniteljima. Jedino se na istini i pravednosti može graditi pomirba, a pomirba među Hrvatima je bitan preduvjet za očuvanje samostalne, suverene i demokratske hrvatske države, bez koje bi hrvatski narod bio objekt a ne subjekt povijesti.

prof. dr. sc. Branimir Lukšić