Napomena: Izvorna studija,koju smo ovdje objavili s određenim kraćenjima, objavljena je u časopisu "National Security and the Future", Činjenice o optužnici koju je pročitao Siniša Glavašević.

Činjenice o "optužnici" koju je pročitao Siniša Glavašević

Mediji imaju bitan utjecaj na oblikovanje javnog znanja pojedinca te manjih i većih grupa i zajednica. U medijima se tumači prošlost i sadašnjost, predviđa budućnost. Stoga je od strateške važnosti da mediji budu, istinitim, objektivnim izvještavanjem uz primjenu i poštovanje etičkih načela, u službi općih interesa pritom ne zanemarujući interese različitih manjinskih grupacija. Danas su mediji, na žalost vrlo često, u funkciji nametanja percepcije umjesto znanja kao temelja za donošenje odluka različitih ciljanih publika. Percepcija prošlosti i/ili stvarnosti koja se pokušava nametnuti nije ništa drugo nego preoblikovana istina u funkciji onemogućavanja postizanja spoznavanja stvarne istine. Budućnost koja se gradi na percepciji, a ne na znanju o, prošlosti i sadašnjosti jest kula od karata koje je kraj u stvarnoj budućnosti vrlo izvjestan. Nametanje percepcije, ili možemo reći iluzije istine jest jedan od pojavnih oblika u provođenju modernih informacijskih operacija.

Ponukani novinarskim prilogom o padu Vukovara koji je objavljen 20.11.2011. u središnjem Dnevniku HRT-a, te mnogobrojnim komentarima u drugim medijima, smatramo potrebnim ukazati upravo na činjenicu da je taj novinarski prilog bio u funkciji nametanja percepcije potpunom distorzijom istine. To ćemo dokazati na jednoj od tema koje se dotaknuo taj prilog: o Optužnici koju je u radijski eter pročitao Siniša Glavašević. Naime, iako ju je pročitao, Siniša Glavašević nije njen autor. Optužnica nije ni zamišljena, ni napisana ni distribuirana u Vukovaru nego izvan njega. Optužnica je trebala biti jedan od elemenata slagalice koja je slagana kako bi se stvorili uvjeti za nasilnu promjenu vlasti u Republici Hrvatskoj.

Uvod

Vremena brzih i burnih promjena mnoge promatrače vrlo često dovode u situaciju otežanog promatranja, pamćenja, promišljanja i razlikovanja bitnog od nebitnog, događaja od činjenica, istine od neistine, kako u vrijeme promatranja tako i nakon tog vremena. Naknadne raščlambe ipak moraju uzimati u obzir i velik broj drugih podataka koji tijekom vremena ugledaju „svijetlost dana", a koji nisu, niti svim promatračima niti sudionicima, bili poznati u vrijeme kad su se događaji događali. Upravo smještanje događaja u kontekst vremena i prostora (užeg i šireg, na taktičkoj i strateškoj razini promišljanja, spoznaje, odlučivanja i djelovanja) omogućava objektivnije i točnije raščlanjivanje prošlosti s ciljem utvrđivanja istine.

Stoga je sagledavanje prošlosti s određene vremenske udaljenosti neophodno kako bi se izbjegao utjecaj neistina, namjerno ili nenamjerno, plasiranih u medijski prostor kao i utjecaj emocija na racionalno prosuđivanje istraživača.

Upravo iz tih razloga, a ponukani manipulativnim medijskim prilozima u različitim medijima koji djeluju na i prema, hrvatskom korpusu javnog znanja, o 20 obljetnici pada Vukovara, prihvatili smo se pisanja ovog rada. Bitka za Vukovar je jedna od ključnih, prijelomnih bitaka u cijelom Domovinskom ratu. Sasvim sigurno je Bitka koja je donijela bitnu prevagu hrvatskim obrambenim snagama u slamanju siline agresora potpomognutog dijelom pobunjenog lokalnog stanovništva. To je i bitka koja je i dalje, upravo zbog različitih oblika djelovanja koja je agresor koristio u rušenju otpora branitelja, predmet mnogobrojnih rasprava i tumačenja; bitka oko koje se vode različite rasprave s različitih pozicija i s različitim nakanama. Selektivno tumačenje pojedinih događaja u svezi s ovom Bitkom vodi ka svjesnom manipuliranju istinom, braniteljima Vukovara, ali i cijele Hrvatske. Ovim radom želimo dati što potpuniji i istinitiji prikaz jednog od događaja koji je privukao pažnju javnosti, koji se često zloupotrebljava i koristi u medijskim manipulacijama: izradu i objavu Optužnice koju je, u radijski eter, pročitao Siniša Glavašević, novinar Hrvatskog radio Vukovara.

StenogramiPrema stenogramima i priloženim tonskim snimkama objavljenim u knjizi Vruće veze vidljivo je da su i srbijanske/jugoslavenske izvještajno-sigurnosne službe, neprekidno i učinkovito nadzirale komunikacijski promet iz i prema Zapovjedništvu OG Vukovar-Vinkovci-Županja smještenom u Vinkovcima te komunikaciju vođenu iz i prema braniteljima u Vukovaru. Dio stenograma objavljenih u Vrućim vezama je, sasvim sigurno, namjerno krivotvoren. To se prvenstveno odnosi na stenogram „kolegijuma ministra unutrašnjih poslova vlade Hrvatske". Pojedini stenogrami, kojih je objavljen i tonski snimak na audio snimkama koje dolaze uz knjigu, je također mijenjanZa potrebe ovog rada nisu korišteni dokumenti koji se nalaze u posjedu izvještajno-sigurnosnih službi Republike Hrvatske. Vrlo vjerojatno bi nam zadaća analiziranja uzroka i posljedica povezanih s nastajanjem i plasiranjem u javnost ove Optužnice bila olakšana da smo imali pristup i tim dokumentima. Htjeli smo izbjeći situaciju po kojoj nas se želi uspoređivati s tzv. „Manolićevom komisijom" i njenim zaključcima. Te zaključke ovdje nećemo spominjati i nećemo ih komentirati jer želimo zadržati određenu udaljenost od njih. Međutim, u tim se arhivima vjerojatno nalaze i dokumenti koji bi mogli omogućiti jednostavnije i brže spoznavanje istine, koji sasvim sigurno daju bitno podrobniju sliku o međusobnim odnosnima osoba ključnih za proces nastajanja i plasiranja u javnost Optužnice, njihovim odnosima s tada vodećim osobama pojedinih političkih stranaka, drugim protuobavjestima koje su širene iz i prema Zapovjedništvu OZ u Vinkovcima, evidencijskim i suradničkim kartonima pojedinih osoba iz kojih je vidljiva njihova povezanost s Upravom bezbednosti JNA (UB JNA, kolokvijalno nazivana starim nazivom KOS), zdravstvena dokumentacija pojedinaca nastala prije i tijekom Domovinskog rata, izvorne zabilješke i stenogrami pojedinih razgovora te druga bitna dokumentacija.

1. Istina

„Istina je najviša i najjača vrednota na području umnog života" kaže Toma Akvinski. Spoznaja istine istraživačima treba biti cilj djelovanja, a ne sredstvo za postizanje nekog drugog cilja. Naime, ukoliko je spoznaja istine tek sredstvo za postizanje nekog drugog cilja, postoji opravdana mogućnost da se taj proces zloupotrebi za ciljeve koji nisu su u suprotnosti s etičkim normama, ali i u s utvrđenom istinom. Stoga se opravdano treba postaviti pitanje je li u procesu spoznavanja istine dozvoljeno djelovanje te korištenje metoda i sredstava koji su suprotni uvriježenim etičkim normama civilizacijskog (vjerskog, kulturnog, etičkog, zakonskog) kruga kojem istraživač pripada? Odgovor na postavljeno pitanje nije jednostavan jer su razlozi i za i protiv dojmljivi. Međutim, ipak smo mišljenja da postoje opće vrijednosti i norme kojih se u življenju treba držati.(...)

3. Telekomunikacijski promet

Međusobni informacijski promet između Vinkovaca i Vukovara kao i promet prema drugim krajevima Hrvatske, bio je predmet agresivnog napada različitih interesnih strana. Prema danas javno dostupnim podacima možemo reći da se snimke komunikacijskog prometa iz vremena događanja bitke za Vukovar u javnost redovno puštaju iz bar dva izvora: izvori iz izvještajno-sigurnosnog sustava Srbije te iz kruga osoba koje su bili dio Zapovjedništva OG u Vinkovcima.

a. Snimanje komunikacija - 1. dio

U tjedniku ST, tiskan je prvi dio stenograma razgovora vođenih iz zapovjedništva OG u Vinkovcima s pojedinim državnim dužnosnicima: Predsjednikom Republike, Ministrom obrane te Načelnikom GS OS RH. Prema pisanju ST-a, odluku o snimanju tih razgovora, vođenih „dva-tri dana prije pada Vukovara u Komandi obrane u Vinkovcima"11 donijeli su, zajednički Mile Dedaković i Ljiljana Toth:

„Ocjenjujući da ponašanje i razgovori s pojedinim osobama iz vrhovništva nisu produktivni, Ljiljana i Jastreb odlučuju snimiti jedan dio tih razgovora kako bi, u određeno vrijeme, mogli poslužiti kao uputak o tome tko je zapravo izgubio Vukovar".

Te su snimke ostale u posjedu osoba iz Zapovjedništva OG iz Vinkovaca koje su ih snimale te su ih naknadno selektivno dostavljali pojedinim medijima kako bi pokušali oblikovati javno znanje o padu Vukovara u skladu s vlastitim interesima.

b. Snimanje komunikacija - 2. dio

Prema stenogramima i priloženim tonskim snimkama objavljenim u knjizi Vruće veze vidljivo je da su i srbijanske/jugoslavenske izvještajno-sigurnosne službe, neprekidno i učinkovito nadzirale komunikacijski promet iz i prema Zapovjedništvu OG Vukovar-Vinkovci-Županja smještenom u Vinkovcima te komunikaciju vođenu iz i prema braniteljima u Vukovaru. Obje grupe dostupnih snimaka je potrebno usporedno raščlanjivati kako bi se utvrdila istina o Optužnici, njenim autorima, distributerima te namjerama koje se s njom tada htjelo postići.

Dio stenograma objavljenih u Vrućim vezama je, sasvim sigurno, namjerno krivotvoren. To se prvenstveno odnosi na stenogram „kolegijuma ministra unutrašnjih poslova vlade Hrvatske". Pojedini stenogrami, kojih je objavljen i tonski snimak na audio snimkama koje dolaze uz knjigu, je također mijenjan. Stoga ćemo u razmatranje, uglavnom, uzeti stenograme s pripadajućim snimkama. Na žalost, u velikoj većini slučajeva, stenogrami nisu popraćeni vremenskom odrednicom nastanka (nema ni datuma ni vremena) snimki. Stoga ih je relativno teško smjestiti u prostorno-vremenski odnos. Ipak, nekim je razgovorima, s obzirom na izrečeno, ipak moguće pobliže odrediti datum i vrijeme nastanka. Potrebno je naglasiti da sama činjenica da su razgovori snimani, analizirani i čuvani, ukazuje i na ozbiljnu mogućnost njihove višestruke zlouporabe i naknadno smišljene manipulacije.

Vidljivo je da je snimljeno nekoliko razgovora koje su vodili Mile Dedaković i Ljiljana Toth iz Zapovjedništva OG s hrvatskim vodstvom, s osobama u sjedištu HSP-a u Zagrebu, kao i s urednicima i novinarima zagrebačkog Radia 101 s ciljem plasiranja Optužnice u javnost. Budući da su članovi Zapovjedništva OG u Vinkovcima trebali biti svjesni mogućnosti da se, a posebno u ratnim uvjetima u zoni neposrednih ratnih operacija, ovakvi razgovori snimaju od strane protivničke strane, njihovi sadržaji u najmanju ruku izazivaju sumnju u stvarne namjere sugovornika iz Vinkovaca.

Nije uobičajeno da se razgovori sa sadržajima kojima se otkrivaju namjere, spremnost, brojnost, opremljenost, obučenost, voljnost, raspored postrojbi u području izravnih ratnih djelovanja na ovakav način jednostavno pružaju protivničkoj strani. Posebno kad se radi o razgovorima s ključnim osobama iz državnog vrha. Istovremeno je vrlo neobično to da se, što se da primijetiti, sugovornici kroz razgovore ciljano navode na davanje određenih izjava koje protivnik, u svojim vojnim i političkim djelovanjima može obilno iskoristiti na štetu ne samo branitelja Vukovara nego i na štetu Republike Hrvatske. Prvenstveno se misli na razgovore u kojima se, a što je potpuno neprihvatljivo i s političke i povijesne istine, netočno i štetno, hrvatski branitelji (ne samo Vukovara) identificiraju s ustašama. Sotonizacija hrvatskih branitelja i hrvatskog državnog vrha te njihovo izjednačavanje s ustaškim pokretom, bila je jedna od ključnih teza agresora kojima je pokušao opravdati svoju agresiju. Iste je te argumente agresor koristio i u pripremi planiranja i realizacije izvršenja zločina nad braniteljima Vukovara, kao i na drugim mjestima u Hrvatskoj i BiH koja su napadali.

Tot18: ... da pravim ljudima pošaljete muzičkih kaseta sa pravom pravcatom pjesmom... ukoliko imate kasetu, samo nas interesira „Mlad ustaša", ništa drugo ... Znate koje su naše prave pjesme .. „Magla nad Zagrebom"

Lača: Ono, „Gusta magla iznad Zagreba..." Ja imam jednu takvu, ali je snimak loš...

Tot: Joj, pa šta ima veze, mi nemamo nikakvu, gospodine... to nam daje moral i snagu... Gospodine, znate šta bih vas molila, da na vašem nekom od sledećih sastanaka donesete uredbu, da nitko ne smije staviti slovo „U" na čelo, dok ga ne zavrijedi... jelto je najdraža oznaka cijelog mog života i moje porodice i svih mojih prijatelja.".

4. Optužnica

OptužnicaOptužnica sadrži cijeli niz navoda kojima se tadašnju državnu vlast optužuje za veleizdaju zbog čega bi, a što je vjerojatno planirano i da bude jedna od posljedica takve optužbe, takvu vlast bilo potrebno smijeniti korištenjem svih za to potrebnih metoda, radnji i sredstava. Optužnica cilja na poticanje snažnih emocija kod čitatelja: pozitivnih prema stanovništvu i branitelja Vukovara te negativnih koje upravlja prema državnoj vlasti u ZagrebuJedan od događaja iz Domovinskog rata koji se danas prigodno koristi u različite svrhe, a kako smo već najavili u uvodu, koji je izazivao i izaziva mnoge prijepore jest objava tzv. „Glavaševićeve Optužnice" koju je Siniša Glavašević, novinar Hrvatskog radio Vukovara (HRV) i jedan od heroja bitke za Vukovar, pročitao u vrijeme neposredno prije okupacije Vukovara od strane jugoslavenskih i srbijanskih agresora. Namjera nam je racionalno i nepristrano, bez uplitanja emocija, sagledati što je moguće više javno dostupnih podataka iz relevantnih izvora te rekonstruirati povezane procese nastanka i javne distribucije navedene „Optužnice".

Istovremeno pokušat ćemo rekonstruirati tijek kretanja Optužnice, od nastanaka do njene javne objave. Također ćemo pokušati utvrditi moguće razloge zbog kojih je napisana i objavljena, ciljeve koji su se njenim objavljivanjem htjeli postići te njene stvarne, ali što je još važnije, prikrivene stvaratelje.

Prilikom traženja istine potrebno je razlikovati, kako smo u početku već naglasili, događaje od činjenica. Događaj nije, i ne mora biti, ujedno i činjenica. Uzmimo dva jednostavna, a za ovo razmatranje bitna, primjera:

Događaj prvi: Siniša Glavašević je pročitao „Optužnicu" u eter HRV-a.

Činjenica: Nije nužno da je Siniša Glavašević ujedno i autor Optužnice koju je pročitao.

Događaj drugi: Ideja za pisanje Optužnice, kao i njen prvi sadržaj, vrlo je vjerojatno nastala kao proizvod djelovanja grupe Opera.

Činjenica: Siniša Glavašević koji ju je pročitao nije zbog toga istovremeno i suradnik UB JNA. Ovdje smo naveli samo dva događaja koji, ukoliko se ne poznaje kontekst događaja u tom vremenu i prostoru, mogu utvrđivanjem netočnih činjenica izravno utjecati na donošenje potpuno pogrešnih zaključaka(...).

Traženje istine, posebno o događajima iz Domovinskog rata, nas obvezuje zbog budućnosti koju naraštajima koji dolaze trebamo ostaviti bez otvorenih pitanja kojima se njihov napredak može zaustavljati. Postoji nekoliko vrlo zanimljivih i neobičnih činjenica povezanih s Optužnicom te objavljenim stenogramima (koje smo već spominjali) telefonskih razgovora:

- podređeni lokalni zapovjednici, u ratnom vremenu, snimaju telefonske razgovora sa sebi nadređenim zapovjednicima, pa čak i sa Predsjednikom Republike koji je i njihov Vrhovni zapovjednik;

- svoje sugovornike „navlače" na izricanje nečega što će naknadno zloupotrebljavati;

- u javnost distribuiraju obrađene stenograme pojedinih razgovora bez njihovog prostorno-vremenskog određenja s ciljem navođenja publike na pogrešne zaključke;

- u ratnim uvjetima koriste otvorene (nezaštićene) komunikacijske kanale (a koje protivnička strana sasvim sigurno nadzire) za iznošenje podataka koji mogu imati bitne negativne učinke po obrambene snage;

- Optužnicom autori optužuju državni vrh za veleizdaju te smrt i patnje 15 000 stanovnika Vukovara;

- pojedini ključni akteri ove rekonstrukcije iz tog doba su se aktivno uključili u politička djelovanja stranke koja je otvoreno zagovarala dostizanje „hrvatske granice na Drini".

NaredbaJe li Branko Borković mogao narediti Siniši Glavaševiću da pročita Optužnicu iako se on s njom, ili nekim njezinim dijelom, nije slagao? Odgovor na ovo pitanje je potvrdan: da, Branko Borković je mogao narediti Siniši Glavaševiću da je pročita jer je Branko Borković, do 16.11.1991., bio zapovjednik obrane grada, a Siniša Glavašević je, zajedno s tadašnjim glavnim urednikom HRV Josipom Esterajherom, bio član tog istog Zapovjedništva, odnosno izravno podređen, u tom trenutku, Branku BorkovićuOve činjenice nameću potrebu objektivnog i racionalnog sagledavanja cijelog niza događaja, ukazuju na znatne probleme u zapovjednom lancu te na potrebu traženja stvarne, a ne prisilno nametnute poluistine o navedenoj Optužnici kao i o ulozi pojedinih osoba, ali i aktivnih djelatnika i suradnika UB JNA u njenom nastajanju i distribuiranju.

Možemo li zamisliti situaciju da danas, u mirnodopsko vrijeme, neki od podređenih lokalnih zapovjednika hrvatskih postrojbi inzistira na razgovoru s Predsjednikom Republike, taj razgovor tajno snima, u razgovoru koji vodi zloupotrebljava ukazano povjerenje Predsjednika Republike te ga potom, u otvorenom pismu javnosti „potkrijepljenog" iskonstruiranim razgovorima i netočnim činjenicama, optužuje za veleizdaju? Usporedimo li ovu Optužnicu i kontekst tadašnjih ratnih događanja s tzv. „Pismom 12 generala" u mirnodopskom vremenu, vidljivo je kakve su posljedice, već tada, mogle snositi vojne osobe koje su, u ovom slučaju, vojni poziv zamijenile, opasnim i neprihvatljivim politikantskim i političkim djelovanjima.

a. Tko je napisao Optužnicu?

Optužnica sadrži cijeli niz navoda kojima se tadašnju državnu vlast optužuje za veleizdaju zbog čega bi, a što je vjerojatno planirano i da bude jedna od posljedica takve optužbe, takvu vlast bilo potrebno smijeniti korištenjem svih za to potrebnih metoda, radnji i sredstava. Optužnica cilja na poticanje snažnih emocija kod čitatelja: pozitivnih prema stanovništvu i branitelja Vukovara te negativnih koje upravlja prema državnoj vlasti u Zagrebu.

Odmah na početku želimo naglasiti da nećemo koristiti u javnosti spominjani naziv „Glavaševićeva Optužnica" jer ćemo pokazati i dokazati da Siniša Glavašević nije njen autor. Naime, iako ju je Siniša Glavašević pročitao u radijski eter, on nije njen autor. Odnosno, nesporni događaj čitanja nekog teksta ne znači i činjenicu da je ta osoba autor tog istog teksta. Upravo u ovakvim jasno utvrđenim činjenicama temeljit ćemo naše zaključke. Onog trenutka kad u ovom radu utvrdimo osobu koja je „Optužnicu" prva, u rukopisu pokazala, a potom i otipkala, imenom te osobe nazvat ćemo ovu „Optužnicu".

b. Zapovjedništvo OG Vinkovci-Vukovar-Županja u Vinkovcima i Optužnica

Sredinom listopada 1991. (noću s 11./12.10.), na nagovor svojih najbližih suradnika tadašnji zapovjednik obrane grada Mile Dedaković Jastreb u pratnji nekoliko osoba, napušta Vukovar. S Milom Dedakovićem, Vukovar su napustili i neke njemu tada bliske osobe. Jedan od njih je i Nikola Toth, poznat i kao Fenix ali i kao Zlatko čija se obitelj, u tom trenutku, nalazila izvan ratom zahvaćenog područja RH.

U Vinkovcima se, 13.10.1991. osniva Zapovjedništvo OG Vinkovci-Vukovar-Županja. Za zapovjednika OG imenovan je dopukovnik Mile Dedaković. Istovremeno se zapovjednikom obrane Vukovara imenuje kapetan Branko Borković, mladi Jastreb. Navedene dužnosti obojica obnašaju do 16.11.1991. kad Milu Dedakovića na dužnosti zapovjednika mijenja Vinko Vrbanac, a Branka Borkovića zamjenjuje Stipe Pole21, tadašnji načelnik Policijske uprave Vukovar.

c. Nastajanje Optužnice

Krajem listopada 1991. (ne prije 20.10.), u zapovjedništvo OG u Vinkovcima stiže i Ljiljana Toth (supruga Nikole Totha) koja preuzima određene administrativne poslove. Upravo novinarima koji bi Optužnicu trebali objaviti širokoj, domaćoj i međunarodnoj, javnoti.

Na internet stranicama stranke HSP 1861., u njihovom glasilu „Hrvatsko pravo - prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj"27, se pak, u vezi s nastajanjem i distribucijom Optužnice, navodi nekoliko različitih podataka koji su u suprotnosti sa svjedočenjima relevantnih osoba

„Pismenu moralnu Optužnicu protiv hrvatskog državnog vrha zbog izdaje Vukovara napisao je novinar Hrvatskog radio Vukovara Siniša Glavašević"."

„.. predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga je moralnu Optužnicu, za pad Vukovara, protiv Tuđmana dobio potpisanu od Siniše Glavaševića, koji je Dobroslavu Paragi poslao Optužnicu telefaxom iz Hrvatskog Radija Vukovara, u ured Hrvatske stranke prava."

„... a pismenu Optužnicu je Siniša Glavašević, za svaki slučaj, kako ne bi bila uništena i kako ne bi postala nedostupna hrvatskoj javnosti, poslao 1. studenoga 1991. godine (18 dana pred pad grada) telefaxom Dobroslavu Paragi u ured Hrvatske stranke prava u Zagrebu."

Ukoliko su prethodno navedene tvrdnje Mile Dedakovića o tome da je, nazovimo ga „nacrt Optužnice", poslao u Vukovar na odobrenje, to znači da je Optužnica napisana nekoliko dana prije 9.11. kad je poslana na Radio Zagreb. Možda je uistinu i nastala oko 1.11. kako to tvrde iz stranke HSP 1861. Međutim, tada im je sigurno nije poslao Siniša Glavašević, a posebno ne telefaxom. Mogli su je dobiti jedino iz zapovjedništva OG u Vinkovcima s kojima su imali učestalu komunikaciju, telefonom i telefaxom. O intenzivnoj komunikaciji svjedoče i mnogobrojne izjave, tonske snimke i dokumenti dostupni javnosti, a iz kojih se vidi da je tadašnji predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga, koji se potpisivao kao „Vrhovni zapovjednik HOS-a", tadašnjeg zapovjednika OG Milu Dedakovića proglasio „vrhovnim zapovjednikom svih jedinica i glavnim koordinatorom za područje općina Vinkovci, Vukovar i Županja"

5. Telefax

Prema svjedočenjima branitelja Vukovara, od kojih su neki u njemu ostali do zadnjeg dana, HRV (posebno nakon preseljenja u za rad sigurniji, podrumski, prostor) nije imao telefax uređaj kao ni mogućnost korištenja izravne, „vanjske", telefonske veze. Svako spajanje prema „vanjskim" brojevima bilo je moguće jedino preko Zapovjedništva obrane grada i uz suglasnost tadašnjeg zapovjednika Branka Borkovića. Istovremeno, nije poznato ni da je Zapovjedništvo obrane grada imalo telefax uređaj.

Međutim, u istom podrumu u kojem se nalazio HRV, bili su smješteni i djelatnici vukovarske pošte koji su mogli imati telefax uređaj. Naime, ipak postoje podaci koji ukazuju da je i iz opkoljenog Vukovara bilo moguće postali telefax poruke. U knjizi „Priče iz Vukovara", urednik izdanja Mladen Kušec navodi:

„Zagreb, 11. studenog 1991. U Hrvatskoj je rat. Siniša Glavašević, čovjek kojega sam uvijek uzbuđeni novinarski glas već odavno povezao s glasom slobodnog i nepokorenog Vukovara, sinoć me je, u telefonskom razgovoru, tko zna po koji put, ponovno iznenadio. Uz nezaobilaznu molbu da kao novinar i književnik učinim sve što mogu za Vukovarce i Vukovar, očito predosjećajući strahote koje su iz sata u sat sve više prijetile i ljudima i gradu, zamolio me da učinim nešto i za njega osobno. Ne znam da li možete razumjeti uzbuđenje kada vas netko u pola noći telefonom nazove iz okruženog Vukovara i gotovo bojažljivo najavi da ima osobnu molbu. Što vam tada sve može proći kroz glavu i srce. Ali, svakako, najmanje sam očekivao: »Mladene, u razrušenom Vukovaru nešto sam, uz novinska izvješća, napisao i za svoju dušu i za dušu Vukovara. Ako uspijem poslat ću vam faxom tu svoju dječicu pa vas molim da, kada to pročitate, kažete što je to i treba li to još kome osim meni i mome gradu«.

I dan kasnije, 12. studenog u 17 sati i 31 minutu, počele su na privatni fax u zagrebačkom predgrađu stizati priče Siniše Glavaševića."

Na stranicama knjige „Priče iz Vukovara" tiskana su i zaglavlja pristiglih telefax poruka sa sljedećim podacima:

- dan slanja: 12.11.1991.;

- vrijeme slanja: 17.34 - 18.33 sata;

- telefonski broj s kojeg poruke pristižu: 44 555;

- naziv telefaxa (ured/institucija u kojem se nalazi): TC OC Vukovar.

Stoga je vidljivo da je Siniša Glavašević ipak imao pristup telefax uređaju u Vukovaru koji je, iako otežano, bio u povremenoj funkciji. Sugovornici iz Vukovara ostavljaju mogućnost postojanja tog uređaja, ali napominju da je njegovo korištenje, ukoliko je bio tamo i kad je bio u funkciji, bilo moguće jedino po izravnom odobrenju Branka Borkovića.

6. Objavljivanje Optužnice

Vratimo se u dan 9.11. kad je Optužnica poslana na Radio Zagreb. Nakon što su je na Radio Zagrebu odbili emitirati, pojedinci iz Zapovjedništva OG u Vinkovcima odlučuju uložiti znatne napore kako bi Optužnicu plasirali u hrvatski, ali i međunarodni, javni prostor. Stoga je, telefaxom iz Vinkovaca, distribuiraju na mnogobrojne adrese u zemlji i inozemstvu kako bi je bar netko objavio. Istovremeno, budući da su sa HRV, a zbog skraćivanja njihovih ratnih izvještaja iz Vukovara na Radio Zagrebu, uveli informativnu blokadu prema Radio Zagrebu, uspostavljen je kontakt sa zagrebačkom radio postajom Radio 101 koja emitira telefonska izviješća iz opkoljenog Vukovara. Upravo su tu činjenicu, najvjerojatnije, odlučili iskoristiti u Zapovjedništvu OG u Vinkovcima za plasiranje Optužnice u javnost. Stoga je Optužnica poslana u Zapovjedništvo obrane grada Vukovara s namjerom da je upravo Siniša Glavašević pročita u eter Radija 101.

Ljiljana Toth djeluje i izravno prema Radiju 101. U razgovoru s novinarima tog radija, vjerojatno vođen krajem 16.11. ili početkom 17.11. inzistira na objavljivanju vijesti da „je Jastreb smijenjen" te da taj podatak objave prije pada Vukovara. Istovremeno traži da se Optužnicu što prije plasira u medije, preko radiopostaja Sljeme i Radija 101 kao i da se:

„. gurne tamo u press centar, neka traži nekoga od Engleza, jer mi ne možemo gurnit to u press centar ... nađi nekoga od Engleza u hotelu i ispričaj mu to na engleskom, kužiš, oni će to proturiti . mi hoćemo da se to objavi prije pada Vukovara".

Branko Borković, tadašnji zapovjednik obrane Vukovara, daje tekst Optužnice Siniši Glavaševiću i nalaže mu da je pročita u eter. Siniša Glavašević to ne prihvaća odmah ni u potpunosti. Nakon što je razgovarao sa sebi bliskim osobama u HRV i u samom opkoljenom Vukovaru (više o tome se može čuti i vidjeti u dokumentarnom filmu „Zaustavljeni glas", autorice Višnje Starešine), Glavašević se protivi objavljivanju takve Optužnice jer se u njoj nalaze i rečenice koje drži neprihvatljivima. Međutim, vjerojatno nakon primljene zapovjedi, Glavašević pristaje pročitati Optužnicu, ali bez inkriminirane rečenice (radi se o rečenici koja je prekrižena na Optužnici koja nosi potpis Marina Vidića Bilog, što je vidljivo u privitku broj 4). Optužnicu je Glavašević potom pročitao u program Radija 101 kao jedno od svojih posljednjih javljanja (posljednje je bilo 18.11. iz bolnice).

Ciljevi Posijala je sjeme sumnje i razdora u ukupni korpus hrvatskih branitelja; iznošenjem cijelog niza opasnih optužbi na račun hrvatskog državnog vrha pokušalo se dati prostor za pokušaj nasilnog svrgavanja demokratski izabrane vlasti; potaknut je sukob Zagreba (u političkom smislu) s gradom Vukovarom te vukovarskih branitelja s hrvatskim državnim vrhom zbog čega je došlo do aktiviranja dijela obrambenih mehanizama države koji su državi stajali na raspolaganjuJe li Branko Borković mogao narediti Siniši Glavaševiću da pročita Optužnicu iako se on s njom, ili nekim njezinim dijelom, nije slagao? Odgovor na ovo pitanje je potvrdan: da, Branko Borković je mogao narediti Siniši Glavaševiću da je pročita jer je Branko Borković, do 16.11.1991., bio zapovjednik obrane grada, a Siniša Glavašević je, zajedno s tadašnjim glavnim urednikom HRV Josipom Esterajherom, bio član tog istog Zapovjedništva, odnosno izravno podređen, u tom trenutku, Branku Borkoviću. (...)

7. Ciljevi Optužnice

Zašto je Optužnica napisana? Koji su bili njeni ciljevi? Odgovarajući na pitanje o ciljevima koje se htjelo postići pisanjem i javnim objavljivanjem Optužnice, možemo doći i do razloga zbog koji je napisana.

Ova je Optužnica, sasvim sigurno, polučila određene kratkoročne i dugoročne ciljeve:

- posijala je sjeme sumnje i razdora u ukupni korpus hrvatskih branitelja;

- iznošenjem cijelog niza opasnih optužbi na račun hrvatskog državnog vrha pokušalo se dati prostor za pokušaj nasilnog svrgavanja demokratski izabrane vlasti;

- potaknut je sukob Zagreba (u političkom smislu) s gradom Vukovarom te vukovarskih branitelja s hrvatskim državnim vrhom zbog čega je došlo do aktiviranja dijela obrambenih mehanizama države koji su državi stajali na raspolaganju;

- došlo je do politikantske politizacije dijela vukovarskih branitelja u korist jedne političke stranke koja je zagovarala dodatnu radikalizaciju stanja u Hrvatskoj;

- Optužnica i dalje egzistira u hrvatskom i međunarodnom KJZ kao nedovoljno prepoznata protuobavijest koja, posebno u vrijeme snažnog djelovanja emocija (u vrijeme obilježavanja pada Vukovara), izaziva brojne, a u biti nepotrebne, podjele u hrvatskom nacionalnom korpusu; u tom vremenu plasiranje Optužnice skreće pažnju s bitnih činjenica na namjerno plasirane protuobavijesti čime se onemogućava spoznaja stvarne istine. (...)

10. Grupa „Opera"

U listopadu 1991. hrvatske su vlasti prikupile dovoljno podataka temeljem kojih je izvršena rekonstrukcija djelovanja pripadnika grupe suradnika II. detašmana KOG RV i PVO u Zagrebu, kolokvijalno nazvane „Labrador" čiji su pripadnici, djelatnici i suradnici, svim raspoloživim metodama i sredstvima, uključujući i teroristička djelovanja, aktivno radili na rušenju ustavnog poretka Republike Hrvatske40. Dio grupe je uhićen dok se manji dio uspješno sklonio i prebacio u Beograd. Uhićeni članovi Labradora naknadno su razmijenjeni za zarobljene pripadnike hrvatskih oružanih snaga. Bivši članovi „Labradora" u Beogradu se priključuju zapovjedništvu RV i PVO JNA. Ukazom tadašnjeg zapovjednika RV i PVO generala Zvonka Jurjevića, osnovana je grupa „Opera" („Odelenje za propagandni rat") kao „informativna služba RV i PVO" s posebnim zadatkom vođenja medijsko-propagandnog rata protiv RH. „Opera" je prirodni nastavak djelovanja grupe Labrador samo na višoj razini planiranja, prikupljanja i obrade obavijesti te djelovanja na način koji je blizak načinu na koji se danas ustrojavaju timovi za vođenje informacijskih i medijskih operacija (IO i MO).

a. Ciljevi i zadaće grupe Opera

Grupa „Opera" je imala sljedeće ciljeve i zadaće te je koristila sljedeće metode i teme u njihovom izvršenju:

- vođenje „informativno-subverzivnog rata" i „subverzivno-psiholoških djelovanja, protiv RH",

- „kao nezavisna novinska agencija plasirati informacije prema medijskim prostorima",

- uspostavljanje kontakata s „domaćim medijima" (u tom trenutku onim medijima koji su djelovali na području SFRJ, a koji su svojom uredničkom politikom podržavali o(p)stanak SFRJ),

- uspostavljanje kontakata s predstavnicima stranih medija na području SFRJ koji su pratili događaje i o njima izvještavali,

- „izazivanje proarmijskih raspoloženja, odnosno defetističkih u odnosu na hrvatske i bosanske vlasti",

- „plasiranje dezinformacija i drugih, za ukupni armijski vrh, stavova u medijski prostor",

- poticanje regionalizama u Hrvatskoj „jer je tu realna mogućnost potencijalnih sukoba unutar hrvatskog korpusa",

- unošenje podjela u hrvatski nacionalni korpus s obzirom na zemljopisno porijeklo stanovništva i državljana RH puštanjem glasina, bacanjem letaka, objavljivanjem različitih protuobavijesti ... ,

- sotoniziranje tadašnjeg hrvatskog vodstva optužbama za suradnju sa stranim službama (ruskim, jugoslavenskim, srpskim) uz istovremeno isticanje „nacionalističko-ustaškog usmjerenja" hrvatske vlasti koja želi „čisto etničke prostore",

- „kompromitacija sustava i pojedinaca iz sustava" s posebnim naglaskom na državnu vlast i HDZ kao stranku koja je preuzela glavnu odgovornost za budućnost Republike Hrvatske,

- optuživanje hrvatskog državnog vrha, a posebno tadašnjeg predsjednika dr. Franje Tuđmana:

- da je napravio i/ili naredio da se napravi nešto što nije,

- da je izjavio što nije namećući percepciju da je mislio to što nije rekao, a ukoliko je pak nešto slično (što se može izvući iz konteksta i što može biti optužujuće i kompromitirajuće) izjavio, onda je to „obrađeno i prilagođeno" trenutku u kojem se sadržaj plasira,

- „praćenje svih novina sa medijskog prostora bivše Jugoslavije, napose RH, Slovenije, Makedonije i Bosne. . Također, praćeni su radio i TV programi, napose RH i Bosne.".

Iako je postojanje grupe „Opera" bilo relativno kratko, uspjeli su isplanirati i voditi snažan medijski rat plasiranjem brojnih protuobavijesti usmjerenih protiv interesa RH:

- jedna od njihovih operacija, za koju su sami (ali neki i to samo djelomično) srbijanski mediji naknadno priznali da je laž, je i navodno ubojstvo 41 srpskog djeteta u Borovu Naselju,

- ubojstva Hrvata su pripisivali Hrvatima tvrdeći da se radi o ubijenim Srbima,

- ubojstva ruskih novinara na području „RSK" su također htjeli pripisati Hrvatima (jesen 1991.),

- lažno su tvrdili da su u sastavu hrvatskih oružanih snaga brojni njemački plaćenici, insinuirajući „po uzoru na njemačko-hrvatsku vezu iz 2. svjetskog rata",

- izrada i distribucija letaka kojima se sijao razdor unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, odnosno „sijanjem nepoverenja" stanovništva prema odlukama koje je donosio tadašnji hrvatski državni vrh,

- izmišljeni telefonski razgovor Tus-Dedaković,

- izmišljeni tel. razgovor čelnika HDZ-a iz Zagreba i Iloka u kojem iz Zagreba traže organizirano preseljavanje Hrvata iz Vojvodine u RH te druge protuobavijesti s dalekosežnim posljedicama

InformacijeInformacijsko okruženje manifestiralo se informacijskom blokadom branitelja i stanovnika Vukovara. Informacije su iz Vukovara izlazile prema Zagrebu, dok informacije o ratovanjima u drugim dijelovima Hrvatske gotovo i nisu dopirale u Vukovar. U Vukovaru se, uglavnom, nije znalo za činjenicu da agresor, za vrijeme bitke za Vukovar, snažno napada i druga područja Republike Hrvatske, da su i drugi hrvatski gradovi, mjesta i sela izloženi teškim razaranjima, da se na nekim drugim mjestima vode borbe koje su, bez obzira koliko to netko ne želi priznati, za Republiku Hrvatsku u tom trenutku bile od strateške važnosti (da nabrojimo samo neke: Osijek, Vinkovci, Lipik, Pakrac, Gradiška, Novska, Petrinja, Karlovac, Gospić, Otočac, Zadar, Šibenik, Dubrovnik). Ovdje smatramo potrebnim posebno istaknuti da su jednu bitku, koja je po svemu trebala biti od taktičke važnosti, vukovarski branitelji pretvorili u bitku od strateške važnostiBudući da su pripadnici „Opere" bili snažno usmjereni prema stranim novinarima, s ciljem osmišljavanja i planiranja dugoročnih IO, strane su novinare „klasificirali u III kategorije - skloni, neskloni i neutralni. Preko njih su plasirali mnoge sadržaje (tiskane, foto, audio i video) koji su sadržavali i brojne protuobavijesti usmjerene protiv interesa Republike Hrvatske, ali i BiH i Makedonije. (..)

11. Zaključak

Treba jasno reći da su grad Vukovar, njegovi branitelji i stanovništvo, bili ne samo u fizičkom nego i u informacijskom okruženju agresora. Jedan od rezultata takvog okruženja je dovođenje stanovništva i branitelja Vukovara u stanja fizičke i psihičke iscrpljenosti. Svjesni, i što je još gore, naviknuti na svakodnevna razaranja i brojne smrti, pod snažnim svakodnevnim prijetnjama i iskušenjima koja donosi neizvjesna bliska budućnost (koja se u opkoljenom Vukovaru mjerila minutama i sekundama), uslijed informacijske okruženosti i pod djelovanjem srbijanskih i jugoslavenskih specijalnih operacija, uglavnom ne znajući za sukobe na drugim područjima RH te intenzitet i snagu stvarne i ozbiljne ugroženosti RH, stanovništvo i branitelji Vukovara nisu imali lijepih riječi za hrvatski državni vrh.

Stoga se stanovništvo i branitelje Vukovara, zbog njihovih tadašnjih stavova, ne može i ne treba osuđivati.

Međutim, danas je stanje drugačije. Dostupan nam je znatno veći korpus znanja o događajima iz tog vremena. Stoga je svako olako ponavljanje navoda iz Optužnice te nekritičko pozivanje na njih, u funkciji onemogućavanja potpunog i točnog sagledavanja ukupne istine o bitci za Vukovar i njenog određivanju u ukupnom slijedu činjenica na užem i širem prostorno-vremenskom odnosu u procesu stvaranja hrvatske države.

Informacijsko okruženje manifestiralo se informacijskom blokadom branitelja i stanovnika Vukovara. Informacije su iz Vukovara izlazile prema Zagrebu, dok informacije o ratovanjima u drugim dijelovima Hrvatske gotovo i nisu dopirale u Vukovar. U Vukovaru se, uglavnom, nije znalo za činjenicu da agresor, za vrijeme bitke za Vukovar, snažno napada i druga područja Republike Hrvatske, da su i drugi hrvatski gradovi, mjesta i sela izloženi teškim razaranjima, da se na nekim drugim mjestima vode borbe koje su, bez obzira koliko to netko ne želi priznati, za Republiku Hrvatsku u tom trenutku bile od strateške važnosti (da nabrojimo samo neke: Osijek, Vinkovci, Lipik, Pakrac, Gradiška, Novska, Petrinja, Karlovac, Gospić, Otočac, Zadar, Šibenik, Dubrovnik). Ovdje smatramo potrebnim posebno istaknuti da su jednu bitku, koja je po svemu trebala biti od taktičke važnosti, vukovarski branitelji pretvorili u bitku od strateške važnosti.

Razgovarajući s vukovarskim braniteljima kao i novinarima tadašnjeg Hrvatskog radija Vukovar, činjenica o informacijskoj blokadi Vukovara dobila je svoje mnogobrojne potvrde. Nadalje, negativnu percepciju vukovarskih branitelja i stanovnika o drugim dijelovima Hrvatske, prvenstveno o državnoj vlasti i samom predsjedniku Tuđmanu, snažno su poticale i srbijanske protuobavijesti, prvenstveno one isplanirane u grupi „Opera". Braniteljima i stanovništvu je od strane srbijanskih propagandista, na žalost uspješno, nametnuta percepcija prema kojoj su „ostavljeni, prodani, izdani od Zagreba" kao i neke druge kojima se pokušalo slomiti moral branitelja i ubrzati pad Vukovara.

Agresor je koristio nekoliko, njima dostupnih komunikacijskih kanala, s ciljem širenju protuobavijesti u redove vukovarskih branitelja i stanovništva:

- pomoću medija koje su branitelji mogli pratiti;

- pomoću suradničke mreže, prvenstveno vojnih službi, koja se nalazila izvan područja izravnih vojnih djelovanja kao i

- pomoću suradničke mreže koju su imali na području izravnih ratnih djelovanja na području Vukovara.

Upravo je suradnička mreža na području izravnih ratnih djelovanja u Vukovaru imala nekoliko zadaća:

- prikupljanje podataka izvještajno-sigurnosne naravi o snagama, namjerama, opremljenosti, moralu, brojnosti, odlučnosti branitelja,

- prikupljanje podataka koji se mogu iskoristiti za opravdavanje zločina koja su izvršili i koja će tek izvršiti nad braniteljima i stanovnicima Vukovara,

- distribuciju protuobavijesti među branitelje i stanovništvo.

Treba reći da specijalni rat agresora protiv Hrvatske, onaj njegov psihološko-propagandni dio, nije vođen samo djelovanjem grupa „Opera". Ona je samo jedna u nizu mnogih grupa, službenih i neslužbenih, institucionaliziranih i izvaninstitucionalnih, koje su iz različitih pobuda i u skladu s različitim interesima, stvarale i širile protuobavijesti kojima je cilj bio nasilno oblikovanje, upravljanje i projektiranje hrvatskoga korpusa javnog znanja (sjećanja na prošlost) s ciljem ostvarivanja planirane budućnosti.

Bitka za Vukovar otvara neka druga pitanja na koja bi podrobnije analize trebale dati odgovor:

- Koliko je uistinu materijalno-tehničkih sredstava došlo u Vukovar (koliki dio s potvrdama o preuzimanju, a koliki dio bez tih potvrda)?

- Zašto su u pomoć organiziranju branitelja, u kopnenu bitku, poslani „plavci"? Jesu li oni uistinu bili jedini kadar koji je htio ići k braniteljima u Vukovar i Ilok?

- Tko je sve od osoba koje su u to vrijeme bile povezane s nastajanjem i distribucijom Optužnice bio povezan (aktivno i pasivno) s UB JNA?

- Koje su još protuobavijesti, ukoliko ih je bilo, plasirane iz Zapovjedništva OG u Vinkovcima?

- Je li bilo moguće organizirati proboj koridora prema Vukovaru s obzirom na brojnost, opremljenost i pozicioniranost snaga agresora na tom i drugim gravitirajućim područjima? Ako jest, koje su snage za to bile potrebne? Odakle su se te snage mogle dovesti te koje bi bile posljedice slabljenja drugih obrambenih položaja? Koliko bi i kojih, izravnih i neizravnih, žrtava to prouzročilo i s kojim kratkoročnim i dugoročnim posljedicama?

- Koja je uloga vodstva (tadašnjeg) HSP-a u širenju protuobavijesti te brojnih i učestalih najava u srbijanskim medijima o tome da „ako padne Vukovar pada Tuđman" odnosno „ako padne Vukovar pada Hrvatska", a na „vlast u Hrvatskoj dolazi proustaški HSP"?

- Kakav je uistinu bio međuljudski odnos između osoba koje su trebale voditi brigu o vojnom organiziranju obrane na lokalnoj, ali i državnoj razini?

- Koja je puna istina o događajima koji su uslijedili nakon pada Vukovara i dolaska dijela vukovarskih branitelja u Zagreb?

Još je puno pitanja na koja se treba tražiti odgovor. Objektivan, točan i potpun. Jer traženje istine o žrtvi Vukovara, grada heroja nas obvezuje. Ona to od nas traži i očekuje.

Marko Lončar

O autoru

Marko Lončar, rođ. 1971. u Zagrebu, završio studij povijesti u Hrvatskoj i inozemstvu. Predaje povijest u osnovnoj školi. Istražuje teme povezane s Domovinskim ratom koje izazivaju kontroverze.