Nove strategije u napadu na Hrvatsku
Hrvatska je petnaest godina nakon oslobodilačke operacije «Oluja» sve bliže, ali i sve čvršće u zagrljaju 'zapadnoga Balkana', odnosno 'Jugosfere'. Podloga tom protuhrvatskom smjeru, ili toj hrvatskoj stranputici jest sustavna kriminalizacija Domovinskog rata, koju, za račun krojača 'novoga svjetskoga poretka', provode raznorazni politički, medijski i udružbeni 'vučji čopori'. Njima je itekako dobro znano da, ako se obezvrijede vrjednote na kojima je stvorena hrvatska država, do četvrte Jugoslavije, jer je treća bila ona Miloševićeva, neće biti teško doći. Zato je prijeko potrebno progovoriti o svima njima, njihovim obmanama i njihovim lažima, a prije svega o strategijama u kojima su oni tek puki izvršitelji.
Zato će se ovom prigodom govoriti samo u tezama i/ili tvrdnjama.
Prije svega, u njima će se pokazati da je rat na 'brdovitom Balkanu' laboratorijski uzorak upravljane krize koja je njezinim nadzirateljima poslužila da se na kraju 20. stoljeća učvrste na prvim vratima Euroazije. Slijedom toga, na oblikovanje politike europskih sila i prekomorske velesile, glede Jugoslavije i država joj sljednica, nisu utjecali samo mitovi, nego da je to bio pomno osmišljen plan kojim se željelo dokazati 'pogubnost svih nacionalizama', prikazujući srpsku agresiju kao 'građanski rat', pa čak i vjerski sukob. U provedbi toga plana Srbe se proglašavalo vojno nepobjedivima, a Srbiju najboljim jamcem opstanka i očuvanja Jugoslavije. U sklopu te paradigme, primjerice, međunarodno priznanje Hrvatske prikazivano je kao 'preuranjeno' te da je ono uzrok rata, a ne velikosrpska ideja koju je Slobodan Milošević praktično pokušao ostvariti uz pomoć Jugoslavenske narodne armije.
U geostrateškom smislu 'poželjni poligon' zvan Jugoslavija, sa Srbima u glavnoj ulozi, uvijek je britanskoj ravnoteži moći služio kao nepremostiva prepreka njemačkom utjecaju prema jugoistoku.
Pobjeđuje ona država koja iza sebe ima bolju prošlost
Budući da je manipuliranje činjenicama, a posljedično tome i poviješću samom, toliko prisutno u tumačenju jugoslavenske upravljane krize, svakako je prijeko potrebno prozboriti nekoliko riječi o tome. To je važno i stoga što je na kraju 20., odnosno na početku 21. stoljeća borba za bolju prošlost, kao zalog budućnosti, dobila na važnosti više nego ikada. U toj borbi, prikriti planove glavni je cilj moćnih, što uvijek za posljedicu ima oprečna mišljenja i tumačenja, a koja se namjerno i potiču, da bi iskrivljena povijesna svijest i kojekakvo manipuliranje verificiralo poželjnu 'istinu'. Ustoličenjem poželjne 'istine' svako traganje za onom pravom istinom unaprijed je podvrgnuto žigosanju onih koji su planove osmislili, a i onih koji su ih provodili, proglašavajući to jednostavno 'teorijom urote'.
Dakle, novi strategijski pristup jest u borbi za bolju prošlost, kao zalog budućnosti.
U novoj strategiji – pobjeđuje ona država koja iza sebe ima bolju prošlost.
Ta bolja prošlost ne mora biti i stvarna, uistinu dobra. Ako je ona loša, da bi postala 'boljom', bitno je osigurati prevlast vlastitih informacija nad ostalim sudionicima u informacijskom prostoru.
Očiti primjer takva novog načina ratovanja jest rat, kojega Hrvati zovu Domovinskim ratom. Iako je od njegova svršetka prošlo petnaest godina, on još uvijek traje, a teško je odgovoriti koliko će još trajati. Činjenica je da se on više ne vodi na bojnom polju i da se bitka za 'istinu' o njemu preselila u javni prostor u kojemu operacije planiraju i izvode mediji i kojekakva sudišta. Za razliku od stvarnoga bojnoga polja iz devedesetih godina prošloga stoljeća, kad je svaka od strana imala nekakvo oružje – a ako ga nije posjedovala, otela ga je od protivnika – u operacijama nakon što se taj rat okončao 'oružje' je u rukama samo jedne jedine strane. To je medijsko-sudska strana. Ona čvrsto drži 'oružje' u svojim rukama i na njezinu se ciljniku neprekidno nalaze jedni te isti protivnici – branitelji.
U novoj strategiji protivnik je poražen onoga trenutka kad u kolektivnom znanju prevlada percepcija njegove 'loše prošlosti'.
Načela nove strategije
Da bi se Hrvati porazili nakon rata u kojem su oni pobijedili, potrebno je preoblikovati tu njihovu blisku prošlost ili je makar učiniti dvojbenom. Zato se nude različita tumačenja toga bliskoga povijesnoga zbivanja. Svrha različitih, pa i inverznih vrijednosnih kriterija koji se u tim tumačenjima koriste, jest stvaranje takva obrasca pamćenja ne samo u Hrvata, nego i u širokom spektru javnog mnijenja, u kojemu će prevladati stav o jednakoj krivnji svih ili gotovo svih sudionika. Iz tog obrasca izuzeta je mistična 'međunarodna zajednica'. Ona je ne samo nedodirljiva, nego je uvijek u pravu. Iako se bez pogrješke mogu nabrojiti subjekti te 'međunarodne zajednice', oni se uvijek izostavljaju, to jest prešućuju. Njihov bijeg u 'anonimnost' nije ništa drugo nego alibi za svaku njihovu odgovornost.
Načelo te nove strategije jest izjednačavanje subjekata u događajima. Svi se subjekti oslikavaju jednom istom – tamnom bojom. Dakle, svi oni svode se pod isti nazivnik – vaša je povijest mračna.
Izrazi poput 'građanski rat', 'podivljali nacionalizmi', 'svi se svima moraju ispričati', 'balkanizacija', 'dogovoreni rat', 'podjela Bosne', ponajprije su rezultat pisanja 'loše povijesti' za narode na jugoistoku Europe, da bi se i dalje njima vladalo.
Narodna je mudrost uvijek smatrala da prevladava država koja ima vojnu moć. Nakon što utihnu 'ratni bubnjevi' u političkom iskazu ona se očituje kao uzrečica 'pobjednici pišu povijest'. Međutim, to opće važeće i prihvaćeno nepisano pravilo vrijedilo je do početka devedesetih godina 20. stoljeća. Tada nastupa preokret. On je izravna posljedica nove paradigme koju je oblikovalo informacijsko doba. Od tada vrijedi geslo – pobjeđuje ona država koja iza sebe ima bolju prošlost. Ta bolja prošlost ne mora biti i stvarna, uistinu dobra. Ako je ona loša, da bi postala 'boljom', bitno je osigurati prevlast vlastitih informacija nad ostalim sudionicima u informacijskom prostoru. Dakle, na geopolitičku scenu krajem 20. stoljeća stupio je novi oblik rata – informacijski rat. U njemu je obavijest postala oružje, a informacijski prostor bojišnica. Takva raspodjela uloga dovela je do toga da je informacijski rat postao dominanti oblik za ostvarenje strateških ciljeva, ne samo država, nego i interesnih skupina, primjerice multinacionalnih kompanija.
Ako se prevlast u vremenima koja slijede bude ostvarivala 'boljom prošlošću', onda to znači da će protivnik biti poražen onoga trenutka kad u kolektivnom znanju prevlada percepcija njegove 'loše prošlosti'. Da bi se Hrvati porazili nakon rata u kojem su oni pobijedili, unatoč okupaciji gotovo jedne trećine njihova teritorija, potrebno je preoblikovati tu njihovu blisku prošlost ili je makar učiniti dvojbenom. Zato se nude različita tumačenja toga bliskoga povijesnoga zbivanja. Svrha različitih, pa i inverznih vrijednosnih kriterija koji se u tim tumačenjima koriste, jest stvaranje takva obrasca pamćenja ne samo u Hrvata, nego i u širokom spektru javnog mnijenja, u kojemu će prevladati stav o jednakoj krivnji svih ili gotovo svih sudionika. Iz tog obrasca izuzeta je mistična 'međunarodna zajednica'. Ona je ne samo nedodirljiva, nego je uvijek u pravu. Iako se bez pogrješke mogu nabrojiti subjekti te 'međunarodne zajednice', oni se uvijek izostavljaju, to jest prešućuju. Njihov bijeg u 'anonimnost' nije ništa drugo nego alibi za svaku njihovu odgovornost.
Da bi ostali iza kulise zbivanja na području zvanom bivša Jugoslavija, 'anonimni' subjekti 'međunarodne zajednice' u medijima prikazuju i 'operetni' rat u Sloveniji, i rat na 'velikom ratištu' (Hrvatska i Bosna i Hercegovina), te rat na Kosovu, kao niz zločina i zlodjela u «krvavoj balkanskoj krčmi», koji su, prema njihovomu tumačenju posljedica podivljalih nacionalizama, i koje su provele zločinačke politike u obliku zločinačkih pothvata. Glavno obilježje takve projektirane stvarnosti jest izjednačavanje subjekata u tim događajima. Svi se subjekti oslikavaju jednom istom – tamnom bojom. Dakle, svi oni svode se pod isti nazivnik – vaša je povijest mračna. Da bi se održavala slika o 'mračnoj prošlosti', prijeko je potrebna sustavna proizvodnja fragmentiranoga znanja i selektivnoga pamćenja, ali i indoktrinacija i oblikovanje javnoga znanja. U tom njihovu, može se reći, uistinu mračnom poslu postoje tri obrazaca prema kojima oni djeluju.
Nova se Jugoslavija, 'zapadni Balkan' ili 'Jugosfera', ne mogu uspostaviti ako se prije toga ne 'dokaže' da pobjednika nema i da je na području 'južno od Alpa i sjeverno od Grčke' punih pet godina bjesnio 'građanski rat'. To je glavni razlog zašto je «Oluja» od briljantno izvedene vojne operacije, što ona i jest prema svim pokazateljima vojnog umijeća, došla do stadija «Da, ali ...». Zato nije teško odgovoriti na pitanje kome smeta «Oluja» danas nakon petnaest godina. Ona smeta onima u međunarodnoj zajednici koji se zbog svojih strateških interesa, ne mogu, a i neće pomiriti s nestankom Jugoslavije. To je prije svih Velika Britanija. «Oluja» smeta onima u Hrvatskoj koji se također ne mogu, a i neće pomiriti s nastankom samostalne i suverene države Hrvatske. To su i svi oni koji zastupaju i promiču tezu o podjeli Hrvatske na 'crvenu' i 'crnu'. Naravno, ona smeta i Srbima jer je «Olujom» srušen njima tako drag mit o njihovoj nepobjedivosti.
Izrazi poput 'građanski rat', 'podivljali nacionalizmi', 'svi se svima moraju ispričati', 'balkanizacija', 'dogovoreni rat', 'podjela Bosne', ponajprije su rezultat pisanja 'loše povijesti' za narode na jugoistoku Europe, da bi se i dalje njima vladalo. To se čini već više od tisuću godina, dakle ništa novo. Mijenjajući njihove granice, ovisno o odnosu snaga i dogovoru među velikima i moćnima, njima su vladali raznorazni bazileji, carevi, duždevi, despoti, sultani, kraljevi, a i maršali. Na početku 21. stoljeća, nakon što je proizvedena upravljana kriza, a Jugoslavija nestala u dimu, pepelu i krvi, nastalim državama i narodima u njima ne vladaju i ne upravljaju demokratski izabrani dužnosnici, nego to u ime njih čine visoki predstavnici, briselski birokrati, londonski i vašingtonski samoproglašeni tvorci 'novoga svjetskoga poretka'.
Ratom na području 'južno od Alpa i sjeverno od Grčke' početkom devedesetih godina 20. stoljeća nisu upravljali politički vođe naroda koji tu obitavaju. To nije bio ni Slobodan Milošević. Njegova je ulogu bila – biti operatorom u upravljanoj krizi.
1989. godina – godina početka nove strategije projekcije moći
Unatoč mnogim informacijama koje su zapljusnule zapadni svijet tih devedesetih godina prošloga stoljeća, iz njih, pa i umješni analitičari, nisu uopće mogli razabrati razloge tog okrutnog rata među 'balkanskim plemenima'. Govoriti da su probuđeni nacionalizmi razlogom rata posve je pojednostavljeno, da se ne kaže zlonamjerno. Buđenje nacionalizama u zemljama u kojima je četrdeset i pet godina carevao komunizam, nije ništa drugo nego osvješćenje pripadnosti naciji, pa bilo to na Jadranu, Baltiku ili Kavkazu. Dakle, bili su to osvješćivanje i svijest koja nikad nije nestala, što je pak neoborivi dokaz nečega drugoga, a to je da takozvani 'mali narodi' nisu nestali, jer nisu dopustili da im velika carstva i ideologije unište ono što se zove identitet.
Nakon godina komunizma svi ti narodi željeli su samo jedno, steći slobodu i postići dostojanstvo. Međutim, upravljači nadziranog nereda, da bi se održala prevlast u tome dijelu svijeta, zaigrali su na kartu zvanu – nacionalne manjine. Imajući na umu izmiješanost stanovništva na području Jugoslavije, a znajući da se prevladavajuća nacija neće odreći svoga povlaštenoga položaja, koji je silom uzurpirala i držala punih sedamdeset godina, pa ni po cijenu rata, odlučili su pustiti Slobodna Miloševića da odigra, namijenjenu mu ulogu operatora krize. U toj činjenici leži razlog izbijanja rata, koji je započela Srbija simuliranim napadom na Sloveniju, a zatim agresijom na Hrvatsku, pod izgovorom da je u njoj ugrožena srpska manjina.
Širi cilj agresije koju je Slobodan Milošević uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA) poveo i proveo protiv Hrvatske (1991.) i Bosne i Hercegovine (1992.) bio je očuvati prevlast i povlastice koje je Srbija sebi osigurala poslije 1918., odnosno, izbiti na zapadnu granicu 'velike Srbije' ako 'jaka federacija' ne uspije. Nakon dvije Jugoslavije, Srbija je od Velike Britanije i Francuske zbog geoplitičke prevlasti nad Njemačkom, treći put dobila mandat da bude braniteljicom njihovih interesa na geostrateškom pravcu koji iz središnje Europe vodi prema Bliskom istoku i dubini prvih vrata Euroazije. Osim interesa tih dviju europskih sila, svoj interes, kao vodeća velesila svijeta, iskazale su i Sjedinjene Američke Države. U početku rata one to čine prikriveno, a u njegovu srednju, i poglavito u završnu dionicu ušle su otvoreno, primjenjujući i elemente intervencionizma.
Istodobno s odvijanjem i uspostvom «zajedničkog financijskog tereta» i «zakona izvan teritorija SAD-a», te 1989. godine direktor CIE William Webster javno obznanjuje novo područje djelovanja te američke tajne službe.
Iz ove poduže Websterove rečenice nije odveć teško razabrati da je nova misija CIE, a posljedično tome i ostalih američkih tajnih službi, prije svih NSE, po cijelom svijetu postala gospodarska špijunaža i druge radnje usmjerene protiv ključnih industrijskih 'savezničkih' zemalja. Od lova na komunističke operacije i subverzije jednostavno se prešlo na gospodarske potencijale aktulanih, ali i budućih saveznika.
Američki nadzor Njemačke, i britansko obavještajno djelovanje unutar nje, potvrdili su da je Websterova 'nova zadaća CIE' na djelu. Tako je značajni hladnoratovski politički i vojni saveznik iz druge polovice 20. stoljeća Anglosaksoncima na kraju tog istog stoljeća postao glavnim gospodarskim suparnikom. Moguća modernizacija nerazvijenih ekonomskih potencijala zemalja Istočne Europe i Sovjetskoga Saveza, uz pomoć nove Njemačke, londonskim i vašingtonskim političkim stratezima postala je noćna mora. Nju je uzrokovala spoznaja da bi ubrzani razvitak Istočne Europe narušio postojeću svjetsku gospodarsku i financijsku ravnotežu. Ta je ravnoteža Sjedinjenim Američkim Državama omogućila da u zadnjih desetak godina uzmu više od tisuću milijardi dolara inozemnih kredita.
Zaljevski je rat Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji donio vojnu pobjedu nad Irakom i gospodarsku pobjedu nad Istočnom Europom, ali njegov je strateški cilj ipak bio – zadržati dominaciju nad Zapadnom Europom i Japanom.
Plan za podvrgavanje Njemačke morao je sadržavati uvjerljiv argument prislile. A takav je mogao biti samo onaj kojim bi se Njemačka mogla optužiti da se vratila u prošlost od prije pedeset godina. Njemačka neostvarena težnja znatnog utjecaja prema jugoistoku bila je karta na koju je vrijedilo igrati.
Na europskom jugoistoku nije se mogla provesti doktrina 'kirurškog čistog rata' kao u Iraku, a da on ne postane svjetski, ali zato su postojali svi uvjeti za primjenu njezina suplementa, to jest doktrine nadziranog nereda. Anglosaksonskim stratezima politički uzavrela Jugoslavija, s programirano probuđenim srpskim nacionalizmom, bila je više nego poželjan poligon za primjenu te nove doktrine.
'Poželjni poligon' zvan Jugoslavija, sa Srbima u glavnoj ulozi, kroz cijelo 20. stoljeće, u britanskoj igri ravnoteže moći, bio je nepromostiva prepreka njemačkom utjecaju prema jugoistoku. U toj istoj Jugoslaviji, Hrvati su smišljeno i planski opterećivani hipotekom 'zločinaštva' kao bivši njemački 'saveznici'. Tu su i ostali južnoslavenski narodi, s kojima su se moćnici kroz povijest uvijek poigravali.
Dakle, svi elementi za kriznu matricu bili su na jednom mjestu. Samo je trebalo proces pokrenuti. Prema pomno razrađenom scenariju, zamišljeno je da se plan odvija tako da srpski vođa uz pomoć srbizirane Jugoslavenske narodne armije krene u ostvarivanje projekta 'velike Srbije'. Tom su se projektu, objektivno gledano, u Jugoslaviji jedino mogli suprotstaviti Hrvati kao drugi narod po brojnosti, a prvi po gospodarskom potencijalu. 'Velika Srbija', kao radikalna srpska dominacija nad ostalim narodima, nije bila moguća samo u jednom slučaju: ako Hrvatska postane samostalna, slobodna i neovisna država. Da bi se oduprla planu 'velike Srbije', a da Hrvatske ne nestane, razmišljali su londonski i beogradski planeri, hrvatska politika, odnosno njezivo demokratski izabrano političko vodstvo, morat će u jednom trenutku jasno i glasno obznaniti da je samostalna hrvatska država jedini spas.
Kada se to pak dogodi, tu i takvu državu bez ustezanja i milosti treba proglasiti sljedništvom one države koja je nastala 10. travnja 1941. Ako ujedinjena Njemačka pokuša drukčije razmišljati od te unaprijed zadane matrice, ili tijek zbivanja u Jugoslaviji ocjenjivati nekom drugom ocjenom, odmah je treba optužiti za obnovu novoga – 'četvrtog Reicha'. U takvo postavljenom planu, za razliku od 'slučaja Irak', Njemačka će se teško moći obraniti pa joj neće preostati ništa drugo, nego pokunjeno pristati na 'novi svjetski poredak'.
A onda su 17. kolovoza 1990. na hrvatskim prometnicama osvanuli balvani.
1990. godina – godina velike paradigme strategije
Te 1990. godine provoditelji 'novoga svjetskoga poretka', oboružani 'svetim pismom' u obliku slobodnoga tržišta, privatizacije i ljudskih prava, pokrenuli su 'proces promjena' radi prodora na sva područja, i u sve zemlje, nad kojima Anglosaksonci do tada nisu imali nadzor. Kako je napisao William F. Engdahl, cilj tih promjena i toga prodora, koji su podsjećali na kampanju vjerskih fanatika, bio je pridobiti ta područja za posebnu vrstu tržišne ekonomije, a mete nisu bile samo bivše komunističke zemlje Istočne Europe i Sovjetskoga Saveza, nego svaka iole važna zemlja koja bi mogla pokušati razvijati vlastito gospodarstvo, na temelju vlastitih prirodnih bogatstava, neovisno o Međunarodnom monetarnom fondu, Svjetskoj banci i općenito o svijetu dolara.
Jedan od glavnih ciljeva toga procesa/prodora bio je dovesti pod izravnu američko-britansku vlast svako važnije nalazište nafte na svijetu, od Iraka, Kaspijskog jezera i zapadne Afrike do Kolumbije, držeći se Kissingerova naputka – da onaj tko nadzire naftu, taj vlada državama. Neki su analitičari taj projekt označili kao stvaranje novoga svjetskoga imperija. Uz obećanje o slobodnom tržištu kao putu u napredak i blagostanje, mamac toga projekta bila je magična riječ 'globalizacija'. Međutim, ta je riječ bila maska za novu anglosaksonsku strategiju projekcije moći iza koje su stajale velike banke, financijske institucije i multinacionalne kompanije.
Od 1990. Washington će se, uz sudjelovanje Londona u idućih deset godina, odnosno do početka novoga trećega tisućljeća, primjenom doktrine upravljanja krizama planski učvrstiti na prvim i drugim vratima Euroazije, a medijskim i inim pričinama mlade i one starije opčiniti ispraznostima te ustoličiti 'religiju' liberalizma kao jedino 'ispravno stanje' svijesti putem političke korektnosti. Kada se s ta tri nova operatora moći postigao kritičan broj 'ispranih mozgova', prije svega u zapadnoj civilizaciji, Anglosaksonci su mogli krenuti u primjenu nove planetarne strategije nazvane – 'rat protiv terorizma'.
Dok proces globalizacije s dogmom slobodnoga tržišta nije dobrano uznapredovao, samo su rijetki shvaćali da je to dobro osmišljena i temeljito isplanirana strategija planetarnih razmjera. Oduvijek je 'slobodna trgovina' bila sredstvo kojim su se gospodarski moćne zemlje nametale onima slabijima. Kad je došlo do otrežnjenja i vidjelo se čemu sve to vodi, Sjedinjene Američke Države uz pripomoć Velike Britanije već su bile opkolile većinu svojih potencijalnih protivnika, izgradivši prsten novih vojnih baza diljem svijeta, da bi se nove stečevine mogle obraniti. Onima koji bi izgubili vjeru u slobodno tržište i pokušali se vratiti samostalnom razvoju, u blažem obliku 'dogodio bi se narod', prema uzoru na crnogorsko 'događanje naroda', a u težem scenariju nakon sankcija i zone zabrane leta slijedilo bi 'humanitarno bombardiranje'.
Proces 'promjena' svih oblika već je zahvatio svijet prije nego li će doktrina upravljana krizma svoju prvu primjenu naći na području Jugoslavije.
Nova/stara strategija
Japan je, poslije Hladnog rata, na području svjetske trgovine i bankarstva, predstavljao jednu od najvećih opasnosti za vodeću ulogu Sjedinjenih Američkih Država. Te su 1990. mnogi na Japan gledali kao na najveću gospodarsku i bankarsku silu na svijetu. Govorilo se o Japanu kao «zemlji koja ima hrabrosti reći ne» ili o «Japanu kao ekonomskoj opasnosti».
Proces 'rekonstrukcije' Sovjetskoga Saveza, to jest Rusije, počeo je u srpnju 1990. na sastanku industrijskih zemalja skupine G-7 u Houstonu, u saveznoj državi Teksas. Naime, na tome je sastanku, a na prijedlog američkog ministara vanjskih poslova Jamesa Bakera, zaključeno «da glavna uloga u reformiranju sovjetskog gospodarstva pripadne Međunarodnom monetarnom fondu (MMF)». Ta je svjetska institucija, pod američkim nadzorom, dobila zadaću da napravi detaljnu studiju o sovjetskom gospodarstvu i na temelju toga dade preporuke za njegovu reformu «u svrhu liberalizacije, stvaranja otvorenijeg, demokratskijeg i pluralnijeg društva, te zaokreta k tržišno orijentiranom gospodarstvu».
Mnogo prije nego li će Sovjetski Savez dobiti 'šok terapiju' smišljenu od američkih stratega projekcije moći, vodeći politički krugovi Washingtona i Londona, nakon što će se dogoditi Irak, pripremili su poseban scenarij za jugoistok Europe, pobliže za Jugoslaviju. Scenarij je slijedio istu onu strategijsku crtu kakvu je Velika Britanija primijenila u vrijeme Prvog i Drugoga svjetskog rata. Operacionalizacija strategijske zamisli za temelj ima diplomaciju prijevarom. To je politički sustav provedbe oblikovanom prijevarom, u kojoj je laž poželjan operator.
Ta je nova/stara strategija nastala kao rezultat raščlambe sedamdesetak sukoba koji su se dogodili neposredno prije i poslije pada Berlinskoga zida. Raščlamba je pokazala da su samo tri sukoba imala međudržavno obilježje – oružani sukob Mauritanije i Senegala, sukob Indije i Pakistana te Sjedinjenih Američkih Država i Paname. Svi su ostali sukobi bili unutarnji. Izvori tih unutarnjih sukoba, prema analitičarima koji su provodili istraživanje, bili su u dezintegracijskim procesima država ili u borbi za kontrolu sirovina: nafte, plina, urana, zlata, dijamanata ili pitke vode.
Za nadzor takvih potencijalnih kriznih žarišta, a radi svjetske prevlasti, osmišljen je novi model globalne intervencije, nazvan doktrina upravljanja krizama ili jednostavno krizni menadžment. U biti, to je revidirana doktrina «contaimenta», kojoj je temeljno načelo – opkoliti i pod nadzorom držati svako krizno svjetsko žarište. Taj oblik djelovanja, u novim uvjetima uzrokovan padom bipolarne podjele svijeta, zahtijevao je kolektivne mjere ili ad hoc koalicije predvođene Sjedinjenim Američkim Državama. Njega će Carl C. Ravenal, istaknuti američki strateg, opisati kao oblik u kojemu «univerzalno i kolektivno opkoljavanje predstavlja veliku paradigmu strategije, koju predvode Sjedinjene Američke Države».
Destrukcija glavni element upravljane krize
U strukturi projekcije moći, nova doktrina upravljanja krizama, ne bi bila moguća da se Sjedinjene Američke Države nisu našle u položaju jedine velesile svijeta, ali i u takvu položaju «da joj nijedna druga zemlja ili skupina zemalja ne može zadati težu povredu». Takvo izmijenjeno stanje na svjetskoj geopolitičkoj sceni, nakon pada Berlinskoga zida, omogućilo je Sjedinjenim Američkim Državama da bez većeg rizika mogu «kontrolirati ponašanje drugih država u svijetu, svojom aktivnom ulogom, prijetnjom silom, diplomatskim pritiskom, manipulacijama i primjenom drugih i različitih sredstava, uključujući i ublaženu vojnu silu».
Iz navedenog je vidljivo da je osnovni element doktrine upravljanja krizma postala destrukcija. U svoj svojoj punini doktrina upravljanja krizama nije se mogla primijeniti u Sovjetskom Savezu, zbog navedenih razloga, ali zato je više nego podesna bila Jugoslavija. Destrukcija se u upravljanoj krizi ne izvodi zastrašujućim nuklearnim oružjem, nego poticanjem sukoba na nacionalnim, vjerskim i kulturnim različitostima, a provodi se gospodarskim oružjem, prije svega sankcijama. 'Tvrda' ili oružana sila, također ima svoju ulogu, ali prije svega kao sredstvo pritiska i zastrašivanja, odnosno kao dodatno uvjerljiv 'pregovarački argument'.
Jugoslavenska upravljana kriza, kao što je već nekoliko puta naznačeno, bila je 'laboratorijski uzorak' u kojemu je isprobana «nova kreativna uloga Ujedinjenih naroda, kako bi se potpomogla dugoročna kreativna rješenja». U operativnoj izvedbi to će značiti da će Vijeće sigurnosti i glavni tajnik Ujedinjenih naroda postati stožerno tijelo, koje će NATO pretvoriti u «izvršnog agenta Ujedinjenih naroda».
U novoj eri, nastaloj nakon loma bipolarne podjele svijeta, gdje će «neredi biti prošireni na mnoge kutke svijeta», bilo je prijeko potrebno, kako su naglasili američki stratezi projekcije moći, pronaći najpodesniji model za rješavanje tih «spornih situacija». On je pronađen u «multinacionalnim mirovnim snagama kojima će okvir za operacije formulirati i njima upravljati Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda». Ta će nova uloga Ujedinjenih naroda i Vijeća sigurnosti prvi put biti iskušana u jugoslavenskoj upravljanoj krizi početkom devedesetih godina 20. stoljeća.
1991. godina – godina operacionaizacije 'novog svjetskog poretka'
Dok je na samom početku 1991. američka priprema za «Pustinjsku oluju» bila u završnoj fazi, što je značilo da će operacionalizacija 'novoga svjetskoga poretka' na drugim vratima Euroazije početi i vojnom komponentom, u Jugoslaviji se upravljana kriza dobrano zahuktavala. Istodobno, provodeći 'šok terapiju' prema Rusiji i svim ostalim zemljama bivšega Sovjetskoga Saveza, Anglosaksonci su se posredovanjem multinacionalnih kompanija nastojali dočepati rudnih i ostalih bogatstava tih zemlja. Početkom 1991. Rusija i ostale istočnoeuropske zemlje u zamislima američkih planera projekcije moći, imale su jednak tretman kao i afričke zemlje, poput Konga ili Nigerije. Sve se svodilo na jedno, kako ih i što lakše staviti pod svoj nadzor.
Na drugom kraju svijeta, na trećim vratima Euroazije, početkom te 1991. počela je druga faza razbijanja japanskog modela, to jest uništenje istočnoazijske gospodarske sfere. Nakon Japana, ovaj put na američkom ciljniku našla su se uspješna gospodarstva istočnoazijskih zemlja koja su postala «opasna za američku provedbu grubog individualizma i slobodnog tržišta». Američkim stratezima nije promaknulo da je uspješni japanski gospodarski model, u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata, primijenjen i u Tajlandu, Maleziji, Indoneziji i drugim zemljama istočne Azije. U godinama koje će slijediti te će gospodarski uspješne zemlje doživjeti još goru sudbinu od Japana. Pod udarom 'slobodnoga tržišta' i Međunarodnog monetarnoga fonda jednostavno će prestati biti ono što su bile – uspješne samostalne gospodarske države.
Gospodarski je kaos prema doktrini upravljanje krize prethodnica kojom se otvara put nestabilnim društvu, odnosno, on je sredstvo kojim se kidaju vezivna tkiva državne integrativnosti. Zato su u drugoj polovici tih osamdesetih godina, Anglosaksonci u Jugoslaviju iz Nacionalne zaklade za demokraciju (NED), Šorošova Otvorenoga društva i Međunarodnog monetarnoga fonda poslali savjetnike i propagatore koji su velikodušno dijelili dolare, financirali oporbene skupine s jugoslavenskim predznakom, potkupljivali gladne mlade novinare koji su gajili snove o novom i lagodnom životu, poticali sindikate, pronalazili oporbene ekonomiste pobornike 'slobodnoga tržišta', organizirali nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava, da bi se upravljana kriza mogla razvijati prema poželjnom scenariju.
Uz njihovu pripomoć, i pod dirigentskom palicom Međunarodnog monetarnoga fonda, na početku 1991. jugoslavenski bruto nacionalni proizvod smanjio se za četvrtinu, a industrijska je proizvodnja pala za 21 posto. Nakon što je od Vlade Ante Markovića zatražena sveopća privatizacija, slijedio je bankrot više od tisuću poduzeća, a nezaposlenost je porasla za 20 posto. U Hrvatskoj, kao najrazvijenijoj republici, to je značilo gotovo 300.000 nezaposlenih. Takva 'šok terapija' bila je prava eksplozivna naprava u jugoslavenskoj višenacionalnoj zajednici u kojoj je velikosrpski nacionalizam nezaustavljivo rušio sve pred sobom, a vojni je vrh bio zaokupljen planovima o državnom udaru.
Zato nije nimalo slučajno da je u jesen 1990. CIA s velikom sigurnošću predvidjela krvavi raspad Jugoslavije. Također nije nimalo slučajno da je početkom siječnja 1991. američko Ministarstvo vanjskih poslova raspolagalo obavještajnim podatkom o tome «kako Jugoslavenska narodna armija, koja je u rukama Srba, namjerava ubrzo napasti neke jugoslavenske republike». Isto tako, nije nimalo slučajno da će tadašnji američki veleposlanik u Jugoslaviji, Waren Zimmermann, ustvrditi: «Željeli smo očuvati jedinstvenu Jugoslaviju. Analize su govorile da će, ako se ona raspadne, biti rata, pa smo se držali tih analiza, što je bilo pogrješno. Srbi su nas dobro pročitali, bili su spremni ići koliko god mogu, dok ih nitko ne zaustavi».
Dakle, ništa u odnosu na Jugoslaviju nije bilo pogrješno, kako se često misli, jer u upravljanoj krizi teško da nešto može biti pogrješno. Zato nije pogrješno da se u vanjskom iskazu, unatoč 'analizama', zalagalo za «očuvanje Jugoslavije», kao što nije pogrješno da su Srbi uspjeli 'pročitati' ono što je između redaka bilo napisano, jer im je bilo omogućeno da to pročitaju, da bi u upravljanoj krizi mogli «ići koliko god mogu» i dotle «dok ih nitko ne zaustavi».
Jednostavno, 1991. plan je bio: Jugoslaviju gurnuti u krvavi pakao, a jugoistok Europe dugoročno pretvoriti u krizno žarište, da bi se prema zamislima anglosaksonskih stratega projekcije moći na prvim vratima Euroazije mogao provoditi projekt stvaranja 'novoga svjetskoga poretka', odnosno projekt 'dominacije punog spektra', ili 'globalnoga carstva', kako je to, u Vladi Georgea Busha mlađega, deset godina kasnije, nazvala skupina okupljena oko Donalda Rumsfelda i Dicka Chenyja.
1992. godina – godina kada je «nacionalna autonomija» proglašena glavnom preprekom novoj strukturi moći
Godinu dana nakon Pustinjske oluje, to jest početkom 1992., Sjedinjene Američke Države, prema viđenju Washingtona, postale su «značajnim čimbenikom geopolitičke stabilnosti u svijetu». Ta bi stabilnost, smatrali su vašingtonski stratezi projekcije moći, mogla biti dovedena u pitanje ako bi se svjetska ekonomija «degenerirala u izolirana trgovinska područja». Tada bi se, prema njihovim razmišljanjima, svijet suočio s «difuzijom moći». Zaključili su da se «jedan maskirani potrošački duh» nameće kao djelotvoran zamjenitelj dosadašnjim «etičkim standardima», koji su do tada bili prevladavajući, ne samo u zapadnoj civilizaciji. O tom će se problemu, i «novoj dimenziji međuovisnosti», što će se koju godinu kasnije prepoznavati kao globalizam, raspravljati krajem travnja 1992. u Lisabonu. Ocijenjeno je da «regionalni ekonomski blokovi predstavljaju realnu opasnost» jer su prije svega «skloniji ekonomskom nacionalizmu, nego globalizmu».
Postavljen je i problem «identiteta kao jedna od najznačajnijih neizvjesnosti», a «nacionalna autonomija» proglašena je glavnom preprekom novoj strukturi moći, koja se počela graditi nakon pada Berlinskoga zida, «Pustinjske oluje» i upravljane jugoslavenske krize.
Dakle, središnji problem savjeta moći, početkom 1992., sveden je na pitanje kako identitete i nacionalne autonomije diskreditirati i/ili ih «kanalizirati da bili spojivi s globalizmom i potpomagali ga».
Trebalo je ostatku svijeta na jednom zornom događaju (procesu) dokazati 'pogubnost' nacionalizma. Nacionalizam u negativnom kontekstu, za nove krojače svjetske moći jest sve što je «nacionalna autonomija» ili «identitet», drukčije rečeno, sve ono što tvori nacionalne interese. Kao idealan poligon za 'dokazati retrogradnost nacionalizma' nudila se Bosna i Hercegovina. Tu su na malom prostoru i tri naroda, i tri vjere, a ona je, i na neki način i «razdjelnica civilizacija».
Za doktrinu upravljane krize, i dokazivanje 'retrogradnosti nacionalizma' nisu bile pogodne ni Njemačka ni Rusija, a da to ne bude veliki rat, kao što je već rečeno, a još je to manje mogla biti Kina. Toj rastućoj sili primjerenija je bila primjena «klasičnih diplomatskih parametra», a trebalo je biti i na oprezu, jer «nitko izvan Kine ne može opredijeliti kinesku budućnost» zato što je «Kina stara, ogromna i uvijek nepredvidiva».
Tako je 'Bosna ponosna', iz geopolitičkih razloga, i za račun nove projekcije moći, zbog svoje nacionalne strukture, ali, i kao središnja zemlja 'velikog ratišta', odabrana za pokus kojim će biti dokazana retrogradnost «svih nacionalizama».
Pa zar je onda čudno što je američki predsjednik George Bush stariji 9. studenoga 1991. zborio o nacionalizmu koji je Jugoslaviju «strovalio u krvavi građanski rat».
Pa zar je onda čudno da je njegov veleposlanik u Beogradu Warren Zimmerman, smatrajući sebe 'uzvišenim', nimalo diplomatski optuživao sve za «agresivni nacionalizam koji su poput štetnih plinova oko sebe širili čelnici Srbije i Hrvatske i njihovi ekstremistički savjetnici, dužnosnici, medijski manipulatori i saveznici u korist raspada i nasilja». Taj se isti veleposlanik neće zaustaviti na čelnicima Srbije i Hrvatske, nego će svoju listu nepodobnih proširiti na «regionalni blok», govoreći o nacionalizmu, kao «balkanskom ubojici».
Pa zar je onda čudno da je George Bush stariji, u srpnju 1992., mjesec dana nakon što je Humanitarna organizacija Ujedinjenih naroda objavila da je rat u Bosni i Hercegovini prouzročio više od dva milijuna izbjeglica, nazvao «malom štucavicom».
Pa zar je čudno da je Bushovu ciničnu izreku o Bosni i Hercegovini, početkom 1993., ponovio njegov nasljednik Bill Clinton, rekavši: «Na to ne želim potrošiti ni minutu više što moram».
1993. godina – godina konstruiranja planetranog informativnog sustava
Godina 1993. u mnogočemu će biti razdjelnica u svjetskoj geopolitičkoj sceni ili u jugoslavenskoj upravljanoj krizi. Krojači 'novoga svjetskoga poretka' te su godine usuglasili stav da kontrola nad informacijskim i komunikacijskim sustavima predstavlja sastavni dio i ključnu polugu političke i gospodarske moći. Temeljni zaključak koji je proistekao iz toga stava bio je da «povezanost tiska, telekomunikacijske i računalne industrije preko multinacionalnih kompanija predstavlja temeljnu komponentu globalne moći». Budući da su u tome sektoru anglosaksonske kompanije, posebno američke, imale apsolutnu prevlast, početkom 1993., odmah nakon preuzimanja dužnosti, predsjednik Clinton predlaže plan «Gore». Radilo se o konstruiranju planetarnog informativnog sustava s jedinstvenim protokom informacija.
Taj će komunikacijski supersustav postati glavnom oružjem ratovanja u 'novom svjetskom poretku', ali i u takozvanoj «globalnoj kulturi». Prva njegova vidna pobjeda bit će postignuta u «Pustinjskoj oluji» ili «Zaljevskom ratu». U stručnoj literaturi taj će rat, o kojemu je već bilo riječi, biti opisan kao «tehnološko-informacijski-komunikacijski rat», a bojna sredstva koja su u njemu korištena nazvat će se «inteligentnim oružjem». Osim toga on će po protežnosti biti definiran kao «globalni rat». Ne globalni rat u smislu djelovanja vojne sile, nego po valnim dužinama preko kojih su se izravno u «globalno selo» prenosila vojna djelovanja. Taj je rat bio strogo kontrolirani pothvat. Zato je u potpori toga rata na čelu informativne službe stajao odgovorni časnik koji je imao ovlasti, ali i stručnog znanja, što i kako kontrolirati i odobravati, bilo da je riječ o televizijskim prijenosima, fotografijama ili reportažama.
Dogodilo se da je televizija tijekom «Pustinjske oluje» postala moćno napadno oružje sposobno stvoriti sliku globalnog neprijatelja, u liku Sadama Huseina i same države Irak. O kakvom se projektu radilo potvrđuje podatak da su čak 24 satelita osiguravala prijenos toga rata. Pentagonski programeri tom su prigodom u optjecaj pustili geslo, kojega su se vojnici na bojnom polju morali pridržavati, a ono je glasilo «ubij i zaboravi». Njegova je posljedica bila ta da nitko ni na jednom kanalu ili u tiskovinama diljem svijeta nije mogao vidjeti strašne masovne smrti zarobljenih iračkih vojnika ili nedužnih civila. Ovim je načinom kontrole informacija svijet zakoračio u sferu nove do tada nepostojeće mitologije. I to ne bilo kakve mitologije, nego mitologije koja neće nastati tijekom vremena, već će se njezino uprizorenje dogoditi u realnom vremenu, dakle, u vremenu dok se događaj još odvija.
Za razliku od medijskog prikaza «Zaljevskog rata», koji je u svemu bio podređen prikrivanju i/ili iskrivljivanju onoga što se događalo na bojnom polju, u slučaju jugoslavenske nadzirane krize proces će biti inverzan. Metoda izopćenja odabranih i poželjnih ostat će, ali ne da bi se oni, kao u slučaju Sadama Huseina i Iraka, napali, nego da se žrtva, a ne agresor, prikažu kao zločinci, ili da se njihovo djelo obrane, ili pak osloboditeljski čin, proglase zločinstvom. Glavni promicatelj toga inverznoga postupka na 'velikom ratištu', počevši od 1993., bit će Velika Britanija i njezina diplomacija prijevarom.
1994. godina – godina u kojoj je «konzultacija» postala značajna metoda projekcije moći
Dok se hrvatska politika u 1994. opredijelila za vraćanje svojih okupiranih područja u ustavno-pravni poredak, krojači 'novog svjetskog poretka' nakon stvaranja komunikacijskoga supersustava, koji će postati glavnom oružjem ratovanja, nastavili su s operacionalizacijom globalizma kao novom ideologijom moći za 21. stoljeće.
Na plenarnom zasjedanju 9. i 10. travnja 1994. u Tokiju, ti su krojači zaključili da stari poredak još uvijek nije nadomješten «novim konkretnim okvirom za mir i stabilnost» te da nije sigurno da će «realizacija takvog okvira biti jednostavan zadatak». Složili su se da se moraju izbjegavati «jednostrane akcije nespojive s njihovim međuovisnošću». Dakle, sve mora biti podređeno glavnom cilju, nema pojedinačnih iskakanja, a poglavito nekontroliranih, pa je naloženo stvaranje «istinske zajednice ako ne po formi, a ono po djelu». Kao osnovna metoda rada, od te 1994., krojačima 'novog svjetskog poretka' postat će konzultacija.
Konzultacija nije nikakav novi izum. Ona je uvijek među državama bila dio uobičajene diplomatske prakse. Međutim, novina od 1994. jest u tome što će konzultacije provoditi nadnacionalno tijelo, koje će kao 'privatna' organizacija prodirati u sve pore političkoga, gospodarskoga, društvenoga, kulturnoga i medijskoga života odabrane države. Zato se u uputama naglašava da se moraju održavati komunikacijski kanali «na svim razinama birokracije». Za tako širok obuhvat, nužan je sofisticiran proces, koji neće odbaciti «politiku, programe i akcije koje idu iz normalne diplomatske prakse», nego će oni istodobno biti usmjeravani prema unaprijed «određenim namjerama».
Zato je taj novi oblik 'konzultacije' postavljen veoma elastično i javlja se u najrazličitijim oblicima, kao formalni i neformalni, bilateralni i multilateralni, ad hoc i periodičan, unutar postojećih organizacija, ili izvan njih. Za zemlje u razvoju, krojači 'novoga svjetskoga poretka' predvidjeli su individualne neformalne kontakte s pojedinim političkim i inim liderima, jer je ta tehnika «pogodna za manipulacije i korupciju kao bitan element zavisnosti i ucjene, i izbjegavanje parlamentarnih struktura». Za djelovanje u bivšim komunističkim zemljama, pored navedenoga, zamišljeno je da se konzultacijama pribjegava «nakon sustavne pripreme, uz korištenje metoda psihološkog ratovanja».
Kad je 'novi svjetski poredak', početkom devedesetih godina 20. stoljeća na prvim i drugim vratima Euroazije počeo biti stvarnost, u pet godina od 'šok terapije' prema Rusiji, preko razbijanja japanskog i gospodarskog modela 'zemlje tigra', proglašenja «nacionalnih autonomija» preprekom novoj strukturi moći, izgradnje komunikacijskoga supersustava kao glavnog oružja ratovanja, do 'konzultacija' tog moćnog sredstva za destrukciju institucija država, 1995. stiglo se do toga da je «politički imperijalizam zamijenjen neokolonijalizmom».
1995. godina – godina kada su države postale nove kolonije
Na plenarnom zajedanju u Kopenhagenu u travnju 1995. krojači 'novoga svjetskoga poretka' zaključili su da «ono što su nekada bile kolonije, danas su države klijenti». Da bi nacionalne države postale klijentima, usuglašeno je da se one, moraju dovesti u stanje «sasvim uske kompetencije». To je značilo redukciju suvereniteta na mjeru «da postanu korisne transnacionalnom kapitalu», da bi se «stvorila klima za poslovnu aktivnost». Da bi se to provelo, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Agencija za međunarodni razvoj preuzeli su funkciju policajca, koji je zadužen da «primjenjuje represiju u ime transnacionalnoga kapitalizma».
Jugoslavenska upravljana kriza, nakon što se ona okonča, krojačima novoga svjetskoga poretka trebala je da se uvijek, kad bude nužno, može reći «propust Europe da spriječi sukob u Jugoslaviji jest način upravljanja svijetom, kakav se ne smije dopustiti u budućnosti».
To je razlogom zašto se i prije Daytona, pretežito posredstvom medija, krenulo s krajnje jednostranim prikazima događaja i činjenica o jugoslavenskoj upravljanoj krizi. Sustavnom proizvodnjom stereotipa o odgovornosti za rat i počinjene zločine uspjelo se ne samo relativizirati srpsku agresiju, nego ostvariti i proizvodnju pristanka da su svi podjednako krivi. Prema Hrvatima, koji su u većoj mjeri pomrsili račune nadzirateljima upravljane krize, otišlo se tako daleko da se generala Antu Gotovinu uguralo u trojicu najtraženijih ratnih zločinaca u bivšoj Jugoslaviji.
Za pisanje službene, ali inverzne povijesti jugoistoka Europe s kraja dvadesetoga stoljeća, jer o tome je riječ, nužan je uvjet ravnoteža krivnje svih strana u sukobu. Dakle, nadziratelji upravljane krize, prema svojoj mjeri i kako to njima najbolje odgovara, kroje i oblikuju virtualnu prošlost da bi projicirana budućnost bila u granicama predviđenoga plana. Uostalom, to nije ništa novo.
Iako je znano, tko želi znati, da je uz punu potporu Anglosaksonaca, velikosrpski projekt bio osmišljen tako da se «otme što više teritorija pa da onda, nakon što Srbi dobiju što žele, na to područje pozovu snage Ujedinjenih naroda da one presude», a temelj za to bit će «teritorij koji okupiraju pripadnici srpskog naroda».
U sklopu te strateške zamisli svi, ili gotovo svi Srbi, prihvatili su zamisao 'velike Srbije' pa drugo rješenje nisu ni pokušali tražiti. Ponajmanje su tragali za rješenjem da se prihvati činjenica da Jugoslavije više nema, da su Srbi državljani samostalne države Hrvatske i da kao takvi sudjeluju u izgradnji njezinih institucija. Oni se ne opredjeljuju za takav pristup, nego jedino vide, jer su tako pripremljeni, da je demokratska hrvatska država 'zločinačka'. U tome su ih podučavali ljudi poput generala Dušana Pekića, koji je početkom 1992., obraćajući se vojsci 'Krajine', ustvrdio da «oni sada rješavaju ono što su – partizani propustili riješiti u Drugom svjetskom ratu».
Ne samo da je to zastrašujuće, nego je takav pristup unaprijed isključivao svaki dijalog i razložan pristup rješavanju političkog ustroja, nakon što je postalo vidljivo da Jugoslavija ne može opstati. Jugoslaviju nije srušio Tuđman, a ponajmanje hrvatski nacionalizam, što je omiljena teza svih nepopravljivih Jugoslavena i njihovih mentora, nego je Jugoslaviju srušila zamisao 'velike Srbije', kao što bi je jednako tako srušio i 'Narodni front' admirala Mamule. Problem je u tome, a to je nadzirateljima jugoslavenske upravljane krize itekako bilo znano, što Srbi u Hrvatskoj nisu htjeli prihvatiti samostalnu Hrvatsku državu, zato su i poticani na pobunu, zato i jesu 'remetilački čimbenik', iako te riječi mnogima nije drago čuti. Tko je tjerao Srbe da prihvate igru na sve ili ništa? Nitko, osim njih samih i njihove mitomanske svijesti o 'velikoj veličini'. Oni su konačno sami sebi srušili taj mit, da bi bijegom, jer ih nitko nije tjerao, pokušali mit o Srbima kao 'stradalničkom narodu' ponovno oživjeti. Ali, ne više o narodu koji 'dobiva u ratu', a 'gubi u miru', nego uz pomoć britanske diplomacije prijevarom obrnutim smjerom – 'gubimo u ratu, ali ćemo dobiti u miru'.
Za pisanje inverzne povijesti nadzirateljima jugoslavenske upravljane krize, matricu rata na 'prostoru južno od Alpa i sjeverno od Grčke' bilo je potrebno svesti na paradigmu zločina kod svih strana. Vukovar i Srebrenica bili su više nego dokaz srpskih zločina. Planska pojava mudžahedina i njihovi zločini u središnjoj Bosni dovoljna su hipoteka za bosanskohercegovačke Muslimane. Ono što je u tome mozaiku nedostajalo bili su 'zločini' Hrvata. Operacija «Oluja» i plan B s evakuacijom Srba, moglo bi se, prosuđeno je, dugoročno Hrvatima nametnuti kako krimen.
Veći dio toga plana već je ostvaren, zahvaljujući saborskom zastupnicima koji su 2000. digli ruku da haško sudište ima nadležnost nad oslobodilačkim operacijama «Bljesak» i «Oluja». Od tada više ništa nije moglo zaustaviti informacijski rat, koji će prema «Oluji», i općenito Domovinskom ratu početi bjesniti. Da bi na 'balkanskim poljanama smrti' potpuno mogli pobijediti krojači 'novoga svjetskoga poretka', kao glavne zapreke i smetnje ostaju i dalje nacija i nacionalna država, vjera i identitet. To u prijevodu, u hrvatskom slučaju, znači da 'autokrata' i 'nacionalista' dr. Franju Tuđmana nakon smrti virtualno treba pobijediti.
I Hrvati su tu gdje su sada. Što im je činiti dalje?
Odgovor je jedan – moraju učiniti sve, baš sve, da se im se ponovno ne napiše inverzna povijest.
Admiral Davor Domazet Lošo