Zašto svoj glas dati Miroslavu Tuđmanu?

 

Ivan AralicaKad mi je ponuđeno da sudjelujem na ovoj promociji, bio sam iznenađen saznanjem da je i u osmi svezak edicije o djelu predsjednika Tuđmana objavljen moj tekst «Detuđmanizacija i tuđmanizacija», što sam ga pročitao na promociji prvog sveska, a bio je tiskan u njegovu ponovljenom izdanju. Iznenađen iz dva razloga! I zato što je uredništvo mom tekstu dalo toliki značaj da ga je ponovo tiskalo nakon sedam godina i zato što me to iznenađenje zatiče u trenutku pisanja podužeg teksta u kojemu namjeravam prikazati koje me je iskustvo i kakve su me spoznaje navele da u proteklih desetak godina napišem romane «Ambra», «Fukara», «Puž» i ovaj što je tek sada otisnut pod naslovom «Život nastanjen sjenama». Tko je čitao bar neki od tih romana, lako će mi povjerovati da je ono što trenutno pišem na tragu iskustva s detuđmanizacijom i da mi se, jer se nalazim u tom filmu, nije bilo teško odazvati pozivu da s prikladnim aktualnim prilogom sudjelujem na promociji osmog sveska ove edicije.

Kao autor, ne nalazim da bih u tekstu napisanu pred sedam godina bilo što trebalo mijenjati, ali bih mu imao štošta novoga dodati, jer se u međuvremenu štošta novoga očitovalo i dogodilo. Očitovalo se da je detuđmanizam, gledan s pozicija državnih interesa, neodrživ, a dogodile su se, i na državnom i na stranačkom planu, katastrofalne posljedice ustrajavanja u politici suprotnoj Tuđmanovoj. Na te loše posljedice ovom prilikom, želim vas samo ukratko podsjetiti.

Na državnom planu, davanje prednosti globalnim, a zapostavljanje nacionalnih interesa, dovelo je do enormne zaduženosti, do rasprodaje i davanja zabadava nacionalnih dobara, do malodušnosti i pokorničkog mentaliteta. Što je u susjedima pobudilo želju da nam preotmu i dio teritorija.

Difamacija kadrova iz prvih deset godina postojanja države prouzročila je osiromašenje civilne i vojne kadrovske osnove. Sada imamo situaciju da HDZ, stranka na vlasti, iz svojih redova, proporcionalno sastavu Sabora, ne može sastaviti vladu, pa angažira ljude koji ne pripadaju stranačkoj političkoj opciji, do te mjere, da se to više i ne može zvati vladom HDZ-a.

Detuđmanizacija, koja se ideološki predstavljala kao liberalizam suprotstavljen autokraciji, kroz proteklih je deset godina pokazala pravo lice. Nije to nikakav liberalizam, već je to fosilni komunistički mentalitet koji se sakrio iza Mesićeva «antifašizma». A taj «antifašizam», samo drugo ime za komunizam, ne može razlikovati što je to suvremena laička država, koja zna cijeniti ulogu vjere, a što militantni komunistički sekularizam, koji državu suprotstavlja crkvi i značaj vjere ne prepoznaje.

 

 

{flowplayer}http://www.lijepanasadomovinahrvatska.com/images/stories/video//2009_12_09_svecana_akademija_franjo_tudjman.flv{/flowplayer}

Neprihvaćanje europskih zahtjeva da se jednakom mjerom osude oba totalitarizma, komunistički i nacistički, ima za posljedicu društvene napetosti i ideološku pomutnju. Pokazalo se da «antifašizam», kako ga promoviraju detuđmanizatori, nije europska vrijednost nego čisto antieuropejstvo.

Što se tiče detuđmanizacije unutar HDZ-a, završila je još tragikomičnije.

Sanader je počeo s «demokratskim reformama» unutar stranke, što nije moglo značiti ništa drugo nego otklon od navodne Tuđmanove autoritarnosti, a završio je - dijelom mijenjajući statut, a dijelom gušeći svaki glas suprotan svom nekompetentnom, nadmenom i izmišljenom autoritetu - u suspenziji elementarnih oblika unutarstranačke demokracije. Kakvi su: pravo člana da se kandidira na neki rukovodeći položaj i pravo da bira tajnim glasovanjem!

Kao navodni reformator HDZ-a, Sanader se predstavljao onim koji je stranku «izvukao iz blata» privatizacijskih nepodopština. A «izvlačio ju je iz blata» na taj način da mu je pri izboru kadrova bio primaran isključivo klijentistički princip - ne koliko je tko za što kompetentan, već koliko mu tko donosi i koliko komu on može pružiti - uvukao je stranku u takvo blato korupcije da će biti proglašen političkim virtuozom uspije li mu u to blato i sam ne potonuti.

Prvi od virtuoznih poteza što će ih poduzimati da bi se održao na površini blata Sanader je već poduzeo u načinu kako je napustio kormilo države i stranke. Što god da je bio razlog Sanaderova odlaska, on je trebao biti najavljen i proveden po demokratskoj proceduri u državnim i stranačkim strukturama! I što god da je bio razlog Sanaderova odlaska, on je trebao biti otkriven i obrazložen! I što god da je bio razlog njegovu odlasku, morao je biti toliko imperativan da je taj imperativ nalagao definitivan odlazak iz političkog života države i stranke! Sve je to tako trebalo učiniti da je «reformirani hadezeovac» Sanader poštivao institute državne i stranačke demokracije. A što on čini?

Umjesto da demokratskim institutima prepusti neka sami izaberu njegova nasljednika, on, pošto je slavodobitno objavio povlačenje, kao nekakav knez nasljedne kneževine, sam imenuje svoga nasljednika i oko njega pozicionira suradnike. Čini to kako bi i nasljednika i njegove suradnike doveo u poziciju da svoje položaje, sada i ubuduće, zahvaljuju njemu.

Umjesto da do u pojedinost obrazloži zašto se povlači, on razloge povlačenja ovija velom tajne, kao što je ovaj sam posao završio pa idem na drugi, da bi jednoga dana, ovisno o trenutku i namjerama, mogao plasirati objašnjenje kakvo poželi.

Umjesto da definitivno napusti politiku države i stranke, on za sebe rezervira mjesto člana predsjedništva, koji će, s pozicije počasnog predsjednika stranke, kojemu svi zahvaljuju svoje pozicije, utjecati na krupne i sitne stranačke odluke. Neviđeno drska virtuoznost: umjesto da pod silinom imperativa ode zauvijek, on samo mijenja položaj! Počasnim predsjednicima postaju vremešni ljudi koji su časno obavljali svoju dužnost dok su bili u punoj snazi. Počasnim predsjednikom ne može postati predsjednik u punoj snazi koji se pod zagonetnim i sigurno nečasnim imperativom morao povući s mjesta aktivnog predsjednika.

Postupivši kako je postupio, umjesto da je otišao glavom bezobzira, Sanader je, uz ono što je učinio i zbog čega je morao otići, stranku dodatno opteretio i svojim prisustvom. To prisustvo postaje uzrok trenutnog nesnalaženja stranke i zalog budućih, danas nepredvidljivih, potresa.

U trenutku kad oba detuđmanizatora, doživjevši krah svojih politika i urušavanje osobne vjerodostojnosti, odlaze s vodećih položaja, jedan na mjesto počasnog predsjednika HDZ-a, a drugi u rezidenciju «doživotnog bivšeg predsjednika», moglo se očekivati da će, koristeći svoj utjecaj u političkoj eliti i do srži korumpiranom medijskom prostoru, pokušati utjecati na izbor novog predsjednika države kako bi bio izabran onaj koji će im pružiti političko pokroviteljstvo i pravnu zaštitu pred retroaktivnim otvaranjem pitanja o onomu što su radili dok su bili na vlasti i imali imunitet. Koji će im dati svojevrsni imunitet!

Prvi je sa crtanjem svoga nasljednika u javnosti istupio Mesić, izjavivši da bi to morao biti «antifašist» njegova kova, kako se nekad govorilo, ili njegov klon, kako bi se danas reklo. Budući da je usporedno sa crtanjem lika svoga nasljednika, i ne bez veze s tim, Mesić nasrnuo na križ, najprije u riječima propovijedi jednog biskupa, da bi u kršćanskoj zemlji predsjednik mogao biti i kršćanin, a uskoro potom u poruci biskupa, i crkva je napravila svoj portret predsjednika. Zapravo, opisala je i nanizala kriterije kojima se vjernici trebaju rukovoditi kad budu birali predsjednika. A kad je HDZ trebao ne samo nacrtati lik predsjednika ili napraviti okvir za njegovu sliku, nego i izići s imenom, dogodio mu se Sanaderov odlazak, za nevolju odlazak čovjeka koji je trebao biti njihov predsjednički kandidat. Bez obzira na nezgodu koja se HDZ-u dogodila, na sceni su se našla sva tri determinanta, sva tri činioca koji na izbor predsjednika mogu utjecati u manjoj ili većoj mjeri. Mesić sa lijevim «antifašizmom», crkva i vodeća stranka desnice!

Više je nego znakovito da Sanader, postupajući u imenovanju svoje nasljednice kako je postupio, nije smatrao potrebnim na izvanrednom saboru stranke na isti način utvrditi Hebrangovu kandidaturu za predsjednika. Ponuđeno je neuvjerljivo objašnjenje, da se odluka o kandidaturi prepušta Hebrangu kad, nakon izvjesnog vremena, dobije podatke o svom zdravstvenom stanju. Što ga Sanader nije promovirao a sabor potvrdio Hebrangova pozicija nije oslabljena. Dapače, da se od Sanadera i više udaljio, mogla se poboljšati. Ali se, najvjerojatnije zbog izostanka te promocije i potvrde, dogodilo nešto drugo. Dok se čekalo na Hebranguvu odluku, iz HDZ-a su, kao federi iz rasparanog madraca, uz prikrivenu podršku određenih stranačkih frakcija počeli iskakati stranački kandidati.

Prvi je, kao Mesićev odabranik i poklonik iz HDZ-ova madraca, uz pomoć prepoznatljive frakcije, iskočio Vidošević. Potom je, i fizički sličan federu, iskočio Primorac. Kojemu je uzalud tvrditi da ne stoji ni u čijoj šaci, kad se zna da je u politiku ubačen Sanaderovom šakom i kad se vidi da on i sada igra na šaci počasnog predsjednika. Kad se suočio sa iskakanjem federa iz rasparanog HDZ-ova madraca, da ih ne bi iskočilo još i više, Hebrang je promovirao svoju kandidaturu. Krivnja da HDZ ima tri kandidata isključivo je na Sanaderu, jer je on, čemu sam svjedok, zbog sebeljublja spriječio ranu Hebrangovu kandidaturu, koja bi unaprijed isključila iskakanje federa iz madraca.

Pošto sam locirao sve tri determinante, sva tri odlučujuća čimbenika, drugu ću determinantu staviti na prvo mjesto i odmah o njoj nešto reći.

Hrvatski su biskupi - nema potrebe navoditi od kojih načela jer ih dobro znamo - napravili okvir u koji bi vjernici prilikom biranja trebali smjestiti sliku predsjednika. Tko poznaje crtu do koje biskupi dolaze i ne žele je prekoračiti - opis kriterija izbora, preporuka da se glasuje u skladu sa svojom savješću i upozorenje vjernicima da se ne daju zavesti ni pokolebati - neće im zamjeriti što okvir sami nisu ispunili slikom budućeg predsjednika. Ali, ako im se i ne zamjeri, kršćanska je obaveza da se kaže kako je slabost njihova okvira u tomu što se u njega svojevoljno smješta veliki broj kandidata, gotovo pa svi, neki bez zadrške, a neki sa zadrškom. Kako oni sami, tako će i vjernici, izloženi sugestijama korumpiranog medijskog prostora, za svakog od kandidata, nekom više nekom manje, u biskupskom okviru naći mjesto. Usput, kao potvrdu ovomu, dobro je sjetiti se da je Mesić, koji drugi mandat završava odlaskom u Rim, sa ciljem da papu uvjeri kako je nužno križeve odstraniti iz državnih ureda, svoj prvi i drugi mandat dobrim dijelom zaradio od vjernika smještajući se u okvir napravljen samo od jedne, koliko stare toliko i nedužne, sintagme, preuzete iz tekstova o socijalnom nauku crkve. A glasila je grijeh struktura!

Ne kanim reći da biskupski okvir i bez slike neće biti odlučujući činilac, već kanim reći, poučen iskustvom, kako bi ta determinacija bez slike u okviru mogla imati i nepoželjne posljedice. Zato bi bilo dobro da se pozvani o toj slici u okviru, sebi prikladnim jezikom, oglase!

Priznajem da je netočno tvrditi kako kod nas postoji stranačka bipolarnost. Postoji tendencija prema bipolarnosti i postoji dilema je li ona poželjna ili nepoželjna. Ali se može tvrditi da kod nas, pogotovo kad su posrijedi predsjednički izbori, u biračkom tijelu postoji i prostim okom vidljiva podjela na lijeve i desne, s ne baš velikom međuzonom. Tko priča da takva podjela u biračkom tijelu ne postoji, tomu i nije drago što je na lijevoj strani samo dvadeset posto birača a na desnoj osamdeset i pokušava umanjiti broj glasača desne opcije relativizirajući podjelu na desne i lijeve.

To je polazišna osnova na kojoj je lijeva determinanta zasnovala strategiju izbora «antifašiste», Mesićeva klona, pokrovitelja i zaštitnika. Kad kažem lijeva determinanta mislim na one snage, političke, medijske i financijske, koje su bile poluga dva Mesićeva uzastopna izbora, a temelje svoju snagu na ono dvadeset posto biračkoga tijela koje hrvatsku državu nije željelo, a kad je ona postala činjenicom, pod svaku joj cijenu na čelno mjesto žele postaviti svoga čovjeka i svoje ljude. Kako je ta strategija razvidna i u dijelu dosadašnje realizacije, neću ostati samo na prikazu njene zamisli, već ću govoriti i o njezinu ostvarenju do ovoga trenutka. A ovo su njene odrednice:

a) Mesićev se «antifašist» ne može izabrati uz podršku samo dvadeset posto biračkoga tijela, kao što ni on sam tako nije izabran. Potrebna mu je podrška i dijela desnog biračkog tijela. Zato je izbor pao na Ivu Josipovića, i hereditarno usmjerenog i obrazovanjem profiliranog ljevičara niskog intenziteta, intelektualca uglađenih manira, koji bi svoje postojano ljevičarske stavove u prikladnoj ambalaži znao prodati i dijelu dovoljno neosvješćenog desnog biračkog tijela.

b) Pošto je, i dijelu desnih birača prihvatljiv, lijevi favorit bez premca isturen na čelo svih anketa, potrebno je učiniti nekoliko poteza koji će dezorijentirati desno izborno tijelo do te mjere da neće znati, ni kad to želi, odabrati tko od kandidata zavrjeđuje sliku u biskupskom okviru.

c) Na kandidata HDZ-a, da bi se obeshrabrila postojana glasačka jezgra te stranke i privoljela na neizlazak na izbore, udara se difamacijama tako žestoko i onemogućava tako sustavno da će i sam Mesić smatrati potrebnim u tom sudjelovati. Izjavio je da samo Hebranga na Pantovčaku ne želi vidjeti! Istina, ni te difamacije, ni ta onemogućavanja, kao ni Mesićeva izjava, Hebrangu ne mogu kod postojanog glasačkog tijela HDZ-a nimalo štetiti. Ali će mu štetiti ono što je proizišlo iz toga i postalo dijelom strategije.

d) Dezorijentaciju će na viši stupanj u desničarsko biračko tijelo unijeti oni što će kao federi iskočiti iz stranačkih madraca, računajući na podršku dijela desno orijentiranih birača. Doista sa ciljem da to tijelo izmrve! Nadan Vidošević, feder iz HDZ-ova madraca, koji će u šapatu pred televizijskim gledalištem, a čuli smo ga kao: morali bismo se češće viđati, otkriti tko ga je na iskakanje iz madraca ohrabrio! Primorac, također feder iz HDZ-ova madraca, iskočio je iz Sanaderove šake, ostao kao lutak na toj šaci i sada obavlja posao te šake!

e) Kao da dva iskakanja iz HDZ-a za dezorijentaciju i mrvljenje desnog biračkog tijela nisu bila dovoljna! Dijelom iz nekontroliranih osobnih pobuda, a dijelom po partijskom zadatku, iz SDP-ova madraca iskočio je Milan Bandić. Nikako na štetu SDP-ova kandidata Josipovića, jer će Bandić malo koga od lijevog, visoko osviještenog i sofisticiranog biračkog tijela privući na svoju stranu. Nego na štetu HDZ-ova kandidata, jer je gotovo sigurno da će ovaj kandidat, bez ikakvih predispozicija za mjesto predsjednika države, svojim populizmom prizemne razine, privući jedan dio zbunjenog i razdrobljenog desnog biračkog tijela.

f) Sve što je dosad planom zacrtano ima za svrhu da se nasuprot Josipoviću u drugom krugu ne nađe onaj koji bi mogao oko sebe homogenizirati desnicu, već da se nasuprot Josipoviću nađe netko od onih koji su iskočili iz madraca i koji u drugom krugu homogenizaciju desnice neće moći postići. Pa će Josipović od favorita korumpiranih novinara, pijara i anketara postati pobjednik!

A sad bih nešto rekao o kandidaturi Miroslava Tuđmana i koracima što sam ih, u dogovoru s jednim brojem intelektualaca, osobno poduzeo kad smo postali svjesni kakva će biti izborna strategija lijeve strane, Mesićevih «antifašista».

Pri čvrstom uvjerenju da od Miroslava Tuđmana desno biračko tijelo nema kompetentnijeg ni moralnijeg kandidata i pri još čvršćem uvjerenju da kandidat desnice ne može biti ni u čemu kompetentni i do kraja moralno upitni Sanader, ja sam pred dvije godine otišao kod Andrije Hebranga i zamolio ga neka predsjedniku i predsjedništvu stranke prenese želju jedne grupe intelektualaca da HDZ za svog predsjedničkog kandidata istakne Miroslava Tuđmana. Uz to sam, za njegovu informaciju i njegovo ravnanje, Hebrangu rekao, ukoliko bi on sam bio kandidat HDZ-a, Miroslav se Tuđman ne bi kandidirao ni kao nezavisni kandidat; ali, ako bi kandidat HDZ-a bio Sanader, Tuđman bi svoju nezavisnu kandidaturu smatrao moralnom obavezom. Hebrang mi je obećao da će učiniti što želim i da će me o rezultatu obavijestiti. Nije me obavijestio. Kako ga poznajem kao čovjeka koji drži do zadane riječi, bio sam uvjeren da je moju poruku prenio, ali, jer je odgovor bio negativna, ne želi me razočarati i ne prenosi ga. Sam nisam držao potrebnim da ga na to podsjećam. Procijenio sam, u dogovoru s mnogima, da s prijedlogom trebam izići u javnost.

Prijedlog je imao u javnosti popriličan odjek, a u vrhu je HDZ-a izazvao komešanje. Izložen Sanaderovu narcisoidnom gnjevu da mu u sprezi sa mnom i Tuđmanom radi iza leđa kako bi se sam našao na mjestu HDZ-ova predsjedničkog kandidata, Hebrang je, da stiša Sanaderov gnjev, bio primoran izići pred novinare i izjaviti kako se on nikada za predsjednika države neće kandidirati. Na tu je izjavu, misleći da se Hebrang doista ne namjerava kandidirati, pa će u izbornu trku ući neprihvatljivi Snader, grupa od nekoliko stotina mahom intelektualaca, podržala kandidaturu Miroslava Tuđmana i on ju je prihvatio. Tada dolazi do Sanaderova odlaska na mjesto počasnog predsjednika i odustajanja od kandidature za predsjednika države. A Hebrang, ne mareći za svečano danu izjavu da kandidat nikada neće biti, prihvaća kandidaturu dotada rezerviranu za Sanadera. I što sada činiti? Predlagani su razgovori s Hebrangom, ali on na njih nije pristajao, valjda očekujući da će Tuđman svoju kandidaturu sam povući u njegovu korist.

O ovomu prvi put govorim javno kako bih otklonio mogući prigovor da i Miro Tuđman spada među one koji su iskočili iz stranačkih madraca da bi dezorijentirali i mrvili desno biračko tijelo. Baš obrnuto, on se kandidirao da bi ga u što većoj mjeri održao cijela i usmjerio na izbor svoga istinskog predstavnika.

I još jednom, što učiniti kako bi se osujetila strategija izbora Mesićeva klona, kako bi se u što većoj mjeri slikom jednog kandidata ispunio biskupski okvir i kako bi se pružila jasna orijentacija desnom biračkom tijelu?

Po mom sudu ništa drugo nego uvjeriti desno biračko tijelo da njegov kandidat nije ni onaj koga je Predsjedništvo HDZ-a stjecajem okolnosti imenovalo kandidatom, ni ona trojica koja su s ulogom razbijača iskočila iz stranačkih madraca, nego je istinski kandidat desnog biračkog tijela Miroslav Tuđman.

Svima onima koji mi kažu - istina, najbolji je, pravi je, ali u ovim okolnostima, bez mnogo novca za agresivnu promidžbu, nema šanse - poručujem neka srcem glasuju i Miroslav će Tuđman, i bez ludog rasipanja novca u promidžbu, imati šansu.

Akademik Ivan Aralica
Video - Oskar Šarunić, lijepanasadomovina.com

Pet, 18-10-2019, 14:39:44

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.