Dubravko JelčićUdruga za hrvatski identitet i prosperitet - HIP, u povodu 87. obljetnice rođenja dr. Franje Tuđmana u utorak, 12. svibnja 2009. u  hotelu Sheraton u Zagrebu održala je svečanu akademiju u spomen Prvom hrvatskom predsjedniku i utemeljitelju moderne Hrvatske države. Na svečanoj akademiji promovirana je knjiga dr. Franjo Tuđman "Hrvatska, Europa, Europska unija" akademika Dubravka Jelčića, u izdanju nakladničke kuće Mate, iz Zagreba. O knjizi su govorili: akademik Dubravko Jelčić, dr. sc. Ljerka Mintas Hodak, prof. dr. sc. Đuro Njavro, akademik Davorin Rudolf i prof. dr. sc. Miroslav Tuđman. U nastavku donosimo predgovor knjige.

 

Predgovor

Hrvatska je oduvijek bila u Europi kao njezin integralni dio. Tako bismo mogli u jednu rečenicu sažeti strategijsku osnovicu političke doktrine Franje Tuđmana. Mogli bismo čak reći da ga je ta ideja, zacijelo ne refleks političkih tendencija aktualnih u naše doba, nego plod vlastitih znanstveno-povijesnih istraživanja i spoznaja, vodila kao političara od prvih, tada još disidentskih dana pedesetih godina pa sve do danâ kada je kao državnik i predsjednik Republike Hrvatske odlučivao o smjerovima hrvatske politike i projektirao budućnost hrvatskog naroda i hrvatske države. "Problem europske integracije zaokupljao me odavno zbog više razloga", otkrio je sâm,[1] a vrlo uvjerljive potvrde za to lako ćemo naći u njegovim znanstvenim radovima i poslije u njegovim političkim nastupima, govorima i razgovorima. Pritom je važno imati na umu, da ta ideja u njemu nije bila statična, petrificirana zâsada nego živa, dinamična misao, i kako se ona razvijala i realizirala u praksi, nudeći nove ideje, mogućnosti i tendencije, tako su se prilagođavali i razvijali i Tuđmanovi pogledi na nju i njegov odnos prema njoj.

Već je prvu svoju knjigu Rat protiv rata (1957.), možemo to razabrati ako je čitamo strpljivo i cum grano salis, pisao je s nejasnom, još neartikuliranom ali nepobitnom slutnjom da je budućnost Europe u približavanju i tješnjoj povezanosti njenih naroda i njihovih država. Možda je tu slutnju onih godina i sam, hotimice potiskivao: izreći je kategorično kao naklonost zapadnoeuropskom konceptu integracije nije tada jednostavno bilo moguće, a izreći je neodređeno, tako da ostaje nekoliko mogućnosti interpretiranja, moglo je biti protumačeno kao zagovaranje integracije u smislu "proleterskog internacionalizma", a to on tada više nipošto nije želio. Ali samo koju godinu kasnije, 1960., u predavanju na međunarodnom studentskom seminaru u Ljubljani, Tuđman je već znatno otvoreniji i određeniji: "Ljudsko društvo je već dostiglo stupanj da je čitav svijet postao jedinstvena, višestruko povezana cjelina i nije moguće ostvarivati neke posebne ciljeve koji bi bili suprotstavljeni općim interesima čovječanstva"[2] Ali je već bio svjestan i povijesne istine, da je u svima dosad poznatim višenacionalnim državama nacionalno pitanje ključno, od kojega je ovisila (ne)stabilnost tih država, pa su se one najzad i raspa(da)le upravo zato, jer je to pitanje bilo ignorirano ili neprikladno, nepravedno rješavano. Već tada je Tuđman znao, da je nacionalni osjećaj u svijesti ponižavanih, obespravljenih i neslobodnih naroda jači, utoliko jači što je svijet povezaniji i bliži integraciji.[3]

TuđmanSvjestan toga paradoksa, on je, još koju godinu kasnije, u spoznaju o nužnosti europskih povezivanja uključio i naše/njegovo tragično iskustvo življenja u višenacionalnim državama, pa će u studiji Ideje i sile u današnjem svijetu (1966.) napisati i ove, u onom trenutku vrlo aluzivne misli: "Trajno udruživanje naroda može se provoditi jedino poštivanjem njihove nacionalne suverenosti i na temelju pune ravnopravnosti, u uzajamnu dogovoru o prenošenju dijela njihove državne suverenosti na šire političke zajednice ili na svjetske organizacije."[4] A još samo dvije godine kasnije, zahvaljujući između ostaloga i njegovu izoštrenom političkom instinktu, evolucija njegovih europskih ideja dostigla je punu zrelost pa se već i konstituirala i definirala kao konačno stajalište. "Europska zajednica [napisao je 1968.][5] koja bi, u obliku saveza europskih država, udruženim silama europskih zemalja spriječila dalje pogoršavanje položaja pojedinih europskih naroda, mogla bi biti najpovoljniji okvir za stvarno oživotvorenje ideje koegzistencije u današnjem svijetu."

Dosljedan u svojoj viziji slobodne Hrvatske Tuđman je u svibnju 1990., samo dan-dva nakon drugog izbornog kruga u kojem je iznio apsolutnu pobjedu, prije nego što je na temelju nje preuzeo vlast u tada još Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, jednoj od federalnih jedinica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, u interviewu za austrijski listi "Kurier", na pitanje novinarke Sibyle Hamann, što će se dogoditi ako Jugoslavija, koja tada još egzistira, ne bude htjela ući u Europsku zajednicu, odgovorio decidirano i kategorično, da će se Hrvatska pridružiti Europi i bez Jugoslavije. Stoga nas ne iznenađuje da je u listopadu 1990., u New Yorku, na političkom sastanku u Institutu za globalnu ekonomiju, tadašnji naš ministar vanjskih poslova Davorin Rudolf, po uputama Predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana, izjavio da je Hrvatska spremna i da želi učlanjenje u Europsku zajednicu. Bila je tada prva i dotad jedina tranzicijska zemlja, koja se tako opredijelila, što je, po svjedočenju Davorina Rudolfa, izazvalo čuđenje francuskog ministra vanjskih poslova Michela Rocarda.[6] Ali da je francuski ministar išta znao o Hrvatima, o hrvatskoj povijesti i na njoj temeljenom političkom programu Franje Tuđmana, zasigurno bi izostalo njegovo čuđenje pa bi izjavu hrvatskog ministra primio s punim razumijevanjem.

Ideja o europskoj integraciji nije nova, ona se začela već u doba Rimskog carstva i Karla Velikog na razmeđu VIII./XIX. stoljeća, upozorava Tuđman u svojim radovima, a naročito je ona zasjala u doba humanizma, u kome su među istaknutim protagonistima bili i neki hrvatski mislioci. Ona dakle ima svoju povijest, prolazila je razdoblja uspona i padova, pa i potpunog zaborava, da bi se poslije Drugoga svjetskog rata obnovila i razvijala od početnih njemačko-francuskih gospodarskih ciljeva do sve obuhvatnijih političkih dimenzija. Europska Zajednica, onakva kakva se do tada profilirala, bila je u doba komunističkog totalitarizma nesumnjivo najpoželjnija demokratska opcija u cijeloj tzv. Istočnoj Europi, njoj su težili i slobodoljubivi disidenti u Hrvatskoj, koje su komunistički vlastodršci progonili kao protudržavne elemente. U vijeme ideološke podijeljenosti Europe na Istočnu (komunističku, totalitarističku) i Zapadnu (kapitalističku, demokratsku), štoviše, upravo u danima čehoslovačke krize, Tuđman je - koliko znam, jedini ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji - objektivnošću znanstvenika i vidovitošću inventivnog političkog mislioca, promišljao budućnost staroga kontinenta, kolijevke suvremene svjetske kulture i civilizacije. Dvije velesile raspolagale su, zapravo zapovijedale, svaka svojim vojnim blokom i svaki je od njih bio ozbiljna opasnost i prijetnja onome drugom, a narodi Europe, i veliki i mali, kojima su dvije suprotstavljene velesile nametnule svoju volju, živjeli su u permanentnom strahu od mogućega nuklearnog rata. U takvoj situaciji je, zaključuje Tuđman, "samo po sebi razumljivo da se europski narodi mogu oduprijeti njihovoj prevlasti i osloboditi njihova nametljiva tutorstva i nerazborna skrbništva samo usredotočenjem izvora svojih snaga u europsku zajednicu naroda. Samo savez europskih država može postati stvarna protuteža neoimperijalističkim težnjama dviju današnjih svjetskih velesila na europskom kontinentu [...]."[7]

Može, prosuđuje Tuđman, no da li i hoće? U nastavku svoje studije on to pitanje ne promatra slijepo: ima i dvojbe, a najvažnija je od svih, ne će li se savez europskih država pretvoriti u novu unitarnu svjetsku silu i umjesto čimbenika mira postati još jedan suparnik u neoimperijalističkim ambicijama postojećih velesila, i pogotovo, ne će li i u tom savezu europskih država doći do prevlasti jednoga ili više naroda nad drugima, što bi onda značilo da je došlo samo do zamjene hegemona. Već tada je vidio i to, da se Europa ne može poistovjetiti ni s istočnim ni sa zapadnim blokom, njoj ne treba razjedinjena nego nacionalno ujedinjena Njemačka, a bez perspektive ujedinjene Europe teško je vidjeti izglede za ujedinjenje Njemačke. Ujedinjene Njemačke dakle nema bez ujedinjene Europe, a ujedinjene Europe nema bez ujedinjene Njemačke. Tako je složenost europske političke stvarnosti tih godina, lucidno, povezao s idejom ujedinjenja Europe. Kao savjesni povjesničar i ozbiljni političar Tuđman je pratio evoluciju te ideje in praxi i uočavao u njenim mijenama, objektivno i nedogmatski, kako pozitivne tako i negativne implikacije što ih one nose. Nije bio euroskeptik, ali ni eurofanatik. Euroskeptik nije ni mogao biti, jer je imao i više nego dostatno povijesnog znanja i političke svijesti da bi mogao dvojiti, kamo to Hrvatska prirodno teži, kojem to krugu eo ipso trajno pripada kao zemlja srednjoeuropskoga i mediteranskog identiteta, a ni eurofanatik nije mogao biti jer su mu povijesno iskustvo, državnička mudrost i osjećaj osobne odgovornosti koja iz nje proizlazi, nalagali da ne smije srljati u novu integraciju, bez obzira kako privlačna ona bila na prvi pogled, prije nego što provjeri i ocijeni objektivno stanje i pojedinačnih i zajedničkih interesa i tendencija u toj novoj integriranoj zajednici, kao i uvjete koji joj se pritom postavljaju. Znao je ono što imalo promišljeni i zreli političar zna, da u politici, uz one afirmirane, postoje i latentne snage, da svaka opcija ima alternativu, pa ni ulazak Hrvatske u Europsku Zajednicu (danas Europsku Uniju) ne može biti bezuvjetni, apsolutni cilj koji "nema alternative". U njegovoj političkoj praksi bez alternative su bili jedino interesi Hrvatske. Imao je pred očima samo taj smisao svoga djelovanja, a ne karijerističke ambicije ili neke druge osobne probitke.

U već spominjanom predavanju O povijesnoj nužnosti i protuslovlju samoodređenja i integracije europskih naroda, održanom u Beču početkom 1990., dakle nekoliko mjeseci prije demokratskih izbora, Tuđman je već znakovitim naslovom svoga izlaganja sugerirao složenost problema, pred kojim je Europa stajala u tom trenutku. Potvrdivši, sada po prvi put izrijekom, da Hrvatska vidi svoju budućnost u (tadašnjoj) Europskoj Zajednici, u koju želi ući kao slobodna država, Tuđman kao nepristrani znanstvenik i realni političar upozorava i na položaj Baskije, Sjeverne Irske, Korzike, Južnog Tirola kao na otvorena pitanja, kakvih eto ima i u demokratskoj Zapadnoj Europi, a "koja čekaju svoje rješenje u Sjedinjenoj Europi", pitanja, koja zasigurno otežavaju ostvarenje aktualne i goruće hrvatske težnje za osamostaljenjem. Prizivajući i ovdje povijesnu ulogu Europe i njene kulture, pitajući se jesmo li svjesni te baštine, Tuđman postavlja pitanje ključno za utvrđivanje i razumijevanje njegovih političkih pogleda: "Kako na europskom tlu riješiti proturječnost zahtjeva za nacionalnom suverenošću i nužnosti integracije?"[8] Ne previdite ovu riječ: nužnost! U istom tekstu on će tu nužnost još jednom ponoviti, štoviše, istaći će je već i u naslovu tog predavanja, a ni to ne smijemo previdjeti. Ali ta nužnost ne smije umanjiti ili zanemariti prirodno i povijesno pravo svakoga, pa i najmanjeg naroda na suverenitet i vlastito mjesto u ljudskoj zajednici, kao i svakog čovjeka u ljudskom društvu. I to je nužnost, koju nameće i povijesno iskustvo i povijesna pravda. Zato europska integracija ne smije biti inkompatibilna s naćelom samoodređenja naroda. Te dvije nužnosti valja uskladiti - i to je primarna zadaća odgovornih političara svih, a osobito malih europskih naroda.

A kako Tuđman zamišlja ujedinjenu, integriranu Europu? Kakva ona ne smije biti, a kakva bi morala biti? Ona ne smije kao svome krajnjem cilju težiti pretapanju naroda u nekakve nadnacionalne integralističke tvorbe; štoviše, ona ne smije ni ograničavati nacionalnu suverenost pojedinih naroda i zemalja. Obratno, ona mora djelotvorno izgrađivati njihove nacionalne individualnosti i brižno usklađivati njihove specifične interese s interesima svih europskih naroda, pa i svih naroda svijeta. Ona dakle mora smisliti, uvesti i primjenjivati svoj vlastiti, originalni model integriranja, što znači da ne može ponavljati ni američki uzor, jer u Europsku (tada) Zajednicu odnosno (danas) Uniju ne ulaze pojedinci nego cijeli narodi, etnički izgrađeni, samosvojni i samosvjesni, sa svojim povijesnim teritorijem i svojim vjekovnim tradicijama, koji i u toj zajednici žele zadržati i očuvati svoju individualnost i svoj identitet. "Jedinstvo svijeta [rekao je Tuđman kategorično 1991. na predavanju u Kijevu] napreduje danas ne na potiranju već na sve većem poštivanju nacionalnih individualnosti. O tome jamačno svjedoči i stvaranje Europske Zajednice, a i pokušaj formiranja saveza južnoslavenskih država na istim principima nacionalne zasebnosti europskih naroda, a ne stvaranja nove europske nacije."[9] Moralo je proći samo nekoliko ratnih i poratnih godina da se Tuđman suoči s pitanjem: ugrožava li Europska Unija Hrvatsku? "Htjeli bi upravljati njome da ne bude suverena, da je vrate u kojekakve druge okvire, jer, dame i gospodo, ne trebamo biti naivni. Ako predstavnik Europske unije gospodin Bild govori da Europska Unija mora naći strategiju kako integrirati područje južno od Slovenije, a sjeverno od Grčke, onda je očito da to takav jedan dužnosnik ne govori samo u svoje ime negoli u ime onih koji su ga poslali, ako ne svih, a ono itekako utjecajnih, koji mu daju osnove da to kaže."[10] Tuđmanovu dalekovidnost i nepogrješivi politički instinkt pokazuje i to, da je potrebno samo zamijeniti ime tadašnjeg predstavnika Europske Unije imenima današnjih njenih dužnosnika i korifeja, pa da pomislimo, kako je ovo napisano upravo danas. Jer vidimo, i previše je očito, da tu "strategiju", o kojoj je govorio Bild prije dvanaest godina, EU provodi i danas.

Hrvatska je kost u grlu politokratske vrhuške na kormilu EU, a znamo li tko su ti ljudi, nije nam teško ni otkriti zašto je tako. Tuđman je to ingeniozno prozreo, a imao je i pravi odgovor na to. "Prema tome, da suradnja sa svijetom, s težnjom integracije u taj svijet radi sigurnosti, mirnodopske sigurnosti, radi očuvanja mira, ali isto tako i samosvijesti da smo mi tome pridonijeli, jer ako mi imamo razloga da učimo od drugih, onda i drugi imaju razloga da uče od nas, jer ono što smo mi stvorili, stvorili smo u nevjerojatno nepovoljnim okolnostima [...]".[11] Tuđmanovi protunošci - tako je Matoš nazvao svoje protivnike - koji već cijelo desetljeće vode (uporno ali, kao što primjećujemo, sve neuspješnije) ogorčenu borbu za "detuđmanizaciju", iz svoje žablje perspektive optuživali su Tuđmana (i još ga uvijek optužuju) da je (bio) opsjednut fobijom antihrvatske zavjere u europskim krugovima, ali danas vidimo da to nije bila nikakva fobija nego realno viđenje stanja i vidovito predviđanje: "U odnosu na Hrvatsku [govorio je Tuđman] prisutan je stalno versajski pogled na uređenje ovog dijela Europe",[12] a u američkim krugovima, dodao je, postoje i "planovi za integraciju jugoistočne Europe, koji pored ovih zemalja koje sadrži europska osnova uključuje još i Bugarsku i Rumunjsku [...]."[13]Valja doista biti politički slijepac ili zlonamjernik pa ne vidjeti i ne priznati, da se primanjem Rumunjske i Bugarske, koje su time priznate kao države po svemu razvijenije, naprednije i uopće europskije od Hrvatske, s kojom se svaki europski probisvijet lopta kako god mu padne na pamet, dogodilo upravo to što je Tuđman predviđao, a što je nekima tada izgledalo kao proizvoljna konstrukcija nekakve njegove ksenofobične mašte.

Danas je vidljivo i politički nepismenom čovjeku da Tuđman nije bio žrtva "teorije zavjere", kako to njegovi protivnici zovu, niti je izmišljao neprijatelje tamo gdje ih nema, naprotiv, da je bila točna i njegova ocjena kako neki utjecajni krugovi u Europskoj Uniji podmuklo nastoje dovesti na vlast u Hrvatskoj njima poslušne snage, koje će biti kastorski spremne služiti njihovim interesima i prihvatiti sve njihove zahtjeve, znajući da se tada i za njih "mirisno peče masna kobasa!"[14] Nije li, uostalom, taj sramni zanat efijaltski poznat i djelatan u Hrvatskoj već odavno? A sve je to, nažalost, samo ponavljanje povijesti, nastavak tradicije koju je uočio, prokazao i protiv koje se, prije punih sto godina pobunio i jedan od najvećih hrvatskih književnika. Polemizirajući s Natkom Nodilom, ogorčen tezama iz njegova članka Ime narodno i imperijalistički dim, [15] Matoš je, upozorivši da mu je ime njegova naroda "sveto i draže od profesorskih autoriteta", povišenim tonom pisao riječi koje kao da su pisane danas i upućene nekim našim suvremenicima: "Ne, ne, g. profesore, mi nismo šoviniste, nismo ni Hrvati dok naša elita smatra naročitim junaštvom sprdanje s hrvatskim pravima, negirajući u ime nekih ljudskih prava narodne pravice, kao da hrvatsko pravo nije rezultat svih tih pojedinačnih prava, kao da Hrvatska nije skup ljudi no čopor bespravne stoke, kao da je historijska Hrvatska ženska sumnjive prošlosti. Ne, veleučena gospodo! Ako je u vašim očima Hrvatska žaba što se naduva kao engleski parip ili francuski kokot, po našem mišljenju ona je skromna, čedna duša, tuđinka na svojoj očevini, pepeljuga u ostacima svoje kraljevske podrtine i bijedno će poginuti bude li princ Narod, njen vjerenik, mislio kao jeftini revolucionari koji scijene da se hrvatsko ime može baciti kao bankrotirana firma, kao ime peštanskog renegata po pet seksera. Ne, to ime unatoč izdajica pod tolikim krabuljama nije kompromitovano, nije soba za izdavanje, ono je odista sveto, jer je ideja, jer je religija, jer je praktični program i onih skeptika koji tek u toj misli nađoše smisao svog individualnog života, odgonetku svoje moralne eksistencije, jedinu realnost u tom svijetu sofizma i opsjene."[16] Legendarni naš Matoš, najveći Hrvat i nedvojbeno najveći, najuvjereniji Europljanin u našoj kulturi, pisao je i ovo, jednako aktualno: "Vi dobro znate, da je ponajveća naša strast Europa, Zapad, Europa umjetnosti, znanja i slobode, pa ako danas slušamo s poštovanjem svaki novi zvuk te velike kulturne simfonije, ne radimo li isto, što su činili najbolji naši literarni prethodnici? Mi nismo samo Hrvati; mi smo i Evropljani [...]"[17] Ali ni on nije bio slijepi fanatik pa je primjećivao da nas, dionike europske kulture, politička Europa, često etički insuficijentna i licemjerna, ne prima u svoje društvo kao prirodnog i ravnopravnog partnera:

"Ta moja kob je Hrvatsko groblje:
Rana i raka Petra Svačića,
Gudalo slijepca, gusle Kačića,
U srcu sad mi kuka Ivan Gnade,
A Mora hladno šapće: 'Keine Gnade'.
Grudi mi tište turski bastioni,
Bataljoni švapski, Dužda galioni.
Pastorak ja sam borbe svih giganta,
Guši me podlost lažljivog Bizanta,
Sofizam Beča, pohota Budima,
Labirint mračni katakompskog Rima."[18]

EUZamijenimo u ovim stihovima Beč i Budim, djelomice i Rim, nekim drugim našim današnjim "prijateljima" u Europi - i dobit ćemo sasvim aktualnu moru suvremene Hrvatske. Aktualnost Matoševih riječi podudara se s aktualnošću Tuđmanovih, pa možemo mirno reći: Sve što je napisao Matoš mogao je napisati i Tuđman, a sve što je napisao Tuđman mogao bi napisati i Matoš, samo da je doživio naše dane. U svim Tuđmanovim političkim razmatranjima, pa i onima o Hrvatskoj, važna uloga pripada kulturi uopće, a napose hrvatskoj kulturnoj baštini, koju je on smatrao ne samo utjecajnim nego i konstitutivnim čimbenikom hrvatske nacionalne politike. Primjera koji to potvrđuju naći ćemo u mnogim njegovim studijama i razgovorima. O zajedničkoj podlozi europske kulture "što se tako bogato izražava, usprkos svim etničko-regionalnim oprekama, u zajedničkom europskom duhu" govori i u već spominjanoj studiji Europa u procijepu između Istoka i Zapada, a najuvjerljivije dolazi do izražaja u članku Kulturna integracija i mali narodi, tiskanom u časopisu "Kritika" 1971.[19] Surađivao sam i ja u tom časopisu, poznam i pamtim taj članak već od tada, a pamtim i susrete s Tuđmanom tih godina tzv. "hrvatskog proljeća", kada smo se nalazili u Matici hrvatskoj, najčešće s tadašnjim glavnim urednikom MH Vlatkom Pavletićem, koji je uređivao i "Kritiku". A susretali smo se često i u Antikvatrijatu "Tin Ujević", na Zrinjevcu, gdje je nalazio knjige koje su ga zanimale i koje su mu trebale. Ne znam hrvatskog političara novijeg vremena, koji je nacionalnu politiku shvaćao tako široko i tako kompleksno, kao sintezu svih komponenata nacionalne povijesti, ne samo političkih nego i gospodarskih, i socijalnih, i kulturnih, a to znači i znanstvenih i umjetničkih. Već iz naših tadašnjih razgovora uvjerio sam se da Tuđman na tim temeljima gradi projekciju budućnosti, inventivno usklađenu s iskustvima koja su implicirana ne samo prošlošću nego i sadašnjošću.

Impresioniralo me već tada njegovo poznavanje činjeničkog materijala, kao i neprestana želja da sazna još više,[20] što se tako rijetko može zapaziti u naših političara i onda i danas, a što mu je utrlo put do važnoga zaključka, do kojega mnogi povjesničari nisu stigli, naime, da su kulturne integracije više-manje redovito prethodile svima drugima, političkim, gospodarskim ili tehničkim. Pritom je bio svjestan višestruke složenosti i mnogih kontroverzi, koje iz njih proizlaze. Jest, kulturne integracije imale su značajan utjecaj na sva recentna zbivanja, a time i na ljudsku povijest u cjelini, ali kulturne integracije malih naroda zaslužuju posebnu pozornost i zahtijevaju naročiti oprez, jer najčešće daju dvostruke - pozitivne i negativne - rezultate: ubrzavaju razvoj njihove kulture, ali i prijete slabljenjem i gubljenjem njenih nacionalnih osobitosti, najzad i njenom asimilacijom ili kozmopolitizacijom. I to je Tuđman znao, i o tome je razmišljao u svojim studijama, i o tome vodio računa u svojoj političkoj aktivnosti. Bio je svjestan pogibeljne mogućnosti - zapravo on ju je, svojom lucidnom pronicavošću, već i primjećivao u praksi - da se komunistički internacionalizam i totalitaristički integracionizam, vješto kamufliranom verbalnom demokratizacijom, prividno preoblikuje u globalististički europeizam, a onda opet nametne svojim narodima svoja pritajena (neo)komunistička uvjerenja - i tako nastavi s ugnjetavanjem svih malih naroda koji pristupaju Europskoj Uniji. Pokazalo se, da je ta opasnost od globalistički i eurofilski maskiranog jugokomunističkog totalitarizma i obnove njegova ideološkog terora najviše zaprijetila Hrvatskoj, gdje je već postala teško podnošljiva realnost svakodnevnog društvenog i političkog života.

Uočavajući s jedne strane sve prednosti europskih integracija, a s druge opasne zamke što ih one potencijalno nose, Tuđman je isticao da je Hrvatska spremna ući u taj proces samo ako se EU oblikuje i konstituira kao zajednica ravnopravnih država i naroda. To je uostalom bio spreman prihvatiti i krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina XX. stoljeća, da je "vodeća nacija u Jugoslaviji" pristala na takvu (konfederalnu) transformaciju te državne zajednice. O tome je više puta i javno govorio, nudeći takvo rješenje. Na nadnacionalnu Jugoslaviju nije pristajao, a isto tako ni na nadnacionalnu EU. Nije to (bio) ozloglašeni nacionalizam nego prirodno rodoljublje i domoljublje. U jednoj je prigodi sâm jasno i precizno distingvirao obrambeni nacionalizam, koji čuva i brani svoje, od agresivnog nacionalizma, koji ima ekspanzionističke ciljeve i ugrožava slobodu, suverenitet, a najzad i identitet, pa i samu opstojnost drugih naroda. Ili, Tuđmanovim riječima: "Zapreka stvarnoj integraciji svijeta nije normalan razvitak nacionalizma kad je on izraz nastojanja nesamostalnih naroda da nađu svoje mjesto kao ravnopravni članovi u regionalnim državnim zajednicama ili u svjetskom poretku, a pogotovo ne kad je samo izraz protesta protiv stranog gospodstva ili tuđe hegemonije. Stvarnu zapreku integracijskim procesima, zbližavanju i udruživanju naroda činila je i čini u tijeku cijele povijesti samo imperijalistička težnja za prevlašću i za asimilacijom."[21] Ideja o ujedinjavanju europskih naroda u Europskoj zajednici uživala je, od samih početaka svoje revitalizacije poslije Drugoga svjetskog rata pa do početka devedesetih godina XX. stoljeća, široku potporu, kako među građanima država-članica, koji su u njoj vidjeli konačni kraj ratnih sukoba i perspektivu gospodarskog rasta i napretka, tako još više među narodima Istočne Europe, koji su, u neslobodi, trpjeli nasilja komunističkog totalitarizma.

Oni su u Europskoj zajednici, kao tvorbi zapadnoeuropske demokracije, vidjeli spas od ideološkog terora i jedini izlaz u slobodu. Ali već početkom devedesetih godina ta potpora je sve više slabila u javnosti, dok su, obratno, političke elite tih zemalja pokazivale, a i danas pokazuju, uz rijetke iznimke, sve više privrženosti toj integraciji. Nju, politokraciju EU, uz tu tvorbu ih sve više vežu osobni probitci. Građani su naprotiv sve nezadovoljniji jer osjećaju da su im demokratska prava u vlastitim državama sve ograničenija. Po riječima Johna B. Laffana, "Unija stalno jača upravljačku dimenziju europske politike."[22] I doista: nakon pada Berlinskog zida, simbola ideološke podijeljenosti Europe, Europska zajednica, danas Europska Unija, kao da je počela otkrivati svoje dotad nepoznate, možda i primarne, ali dobro skrivane namjere, da postane upravo ono što je najnepoželjnije: nadnacionalna unitaristička država. Na tu sumnju potiče nas jedna nametljiva usporedba, koju ne možemo zanemariti: Sjedinjene Američke Države su u međunarodno-pravnom smislu doista jedna i jedinstvena država, ali svaka od pedeset njenih saveznih država ima svoje zakonodavstvo, sasvim različito i nekompatibilno jedno s drugim. U nekim od njih nije zabranjeno ono što je u drugima kažnjivo, u nekima je moguće ono što u drugima nije. Europska Unija, međutim, zahtijeva od svojih članica da ne samo ujednače svoje zakone nego i da se odreknu i svojih stoljetnih običaja i svoje tradicije, što na kraju vodi i do gubljenja vlastitog identiteta. Ali istodobno, takvim tendencijama svoje oligarhije, Europa gubi i bitnu oznaku vlastitoga duhovnog i civilizacijskog identiteta. I to je već, uostalom, primijećeno u literaturi o Europskoj Uniji.[23]

Upravo ta i takva, rekao bi Tuđman, unitaristička tendencija Europske Unije, kojoj smo svjedoci upravo ovih dana, kao i sve očitija mogućnost da ona na kraju i prevlada, upozoravala je Tuđmana na oprez. Nije mogao ni previdjeti ni zanemariti činjenice, bile nam one ugodne ili neugodne. Razumljivo: bila je to politika odgovornog državnika, koji razumije povijesna kretanja i ne želi zaostajati za njima, ali čini sve što je moguće da ih uskladi s interesima svoje zemlje, a da pritom ne povrijedi ponos, čast i dostojanstvo svoga naroda i njegove slobodne države. Kao što smo već mogli i sami zaključiti, sažetak Tuđmanove politike prema Europskoj Uniji, poslije svega rečenoga, možemo, na kraju, izreći jednom rečenicom: Pripadamo Europi i želimo u Europsku Uniju, ali s vlastitim identitetom, uspravno i bez diktata!

 

[1]O povijesnoj nužnosti i protuslovlju samoodređenja i integracije europskih naroda, izlaganje na Okruglom stolu u Beču, 11.- 12. siječnja 1990. U našoj knjizi se tiska prvi put.
[2]Borba za mir i aktivnu koegzistenciju u današnjem nuklearnom dobu, predavanje na međunarodnom studentskom seminaru u Ljubljani, srpnja 1960. U našoj knjizi se tiska prvi put.
[3]Poslije dvadeset godina on će to i eksplicite potvrditi: "Što se svijet više kulturno, civilizacijski, tehnički, informatički integrira, nacionalno se više očituje." "Polet", 27. listopada i 10. studenoga 1989. I ponovno, mjesec-dva kasnije: "[...]veća tehnološka integracija suvremena svijeta, izaziva veću nacionalnu individualizaciju povijesnih i novih naroda." O povijesnoj nužnosti i protuslovlju samoodređenja i integracije europskih naroda, izlaganje u Beču, 11.-12. siječnja 1990. V. bilj. 1.
[4]Franjo Tuđman: Ideje i sile u današnjem svijetu, "Forum", 1966.; Velike ideje i mali nafrodi, V. prošireno izdanje, Zagreb, 1996., str.273.
[5]U studiji Europa u procijepu između Istoka i Zapada, Forum, 1968. Velike ideje i mali narodi, V. prošireno izdanje, Zagreb, 1996., str. 296.
[6]Davorin Rudolf: Tri razloga za hrvatsko članstvo u EU. U knjizi Hrvatski nacionalni interesi i EU. Rasprave o strategiji i promicanju hrvatskih nacionalnihn interesa, Zagreb, 2006., str. 11-12.
[7]Franjo Tuđman: Europa u procijepu između Istoka i Zapada, "Forum", 1968.; Velike ideje i mali narodi, V. prošireno izdanje, Zagreb, 1995., str. 289. Kurzivu citatu moj, D.J.
[8]O povijesnoj nužnosti i protuslovlju samoodređenja i integracije europskih naroda, izlaganje na "Okruglom stolu Europe", Beč, 11.-12. siječnja 1900.; u ovoj knjizi v. str.71.
[9]Ideja slavenskog i marksističkog integralizma u rješavanju hrvatskog nacionalnog pitanja, izlaganje na Sveučilištu imena Ševčenka u Kijevu, 21. svibnja 1991. ZNA SE - HDZ, knj.1, Zagreb, 1992.
[10]Govor izaslanstvu MUP-a 27. rujna 1996.
[11]Ibid.
[12]U razgovoru s urednicima javnih glasila, 22. listopada 1996.
[13]Ibid.
[14]Silvije Strahimir Kranjčević: Gospodskom Kastoru, Silvije Strahimir Kranjčević, Sabrana djela, Pjesme, knj.1, Zagreb, 1958., str. 289.
[15]"Savremenik", I, knj. I, br. 6, str.448-455; Zagreb, lipanj 1906.
[16]A. G. Matoš: Na članak g. . Nobila; Sabrana djela A. G. Matoša, svezak XIII, Polemike I.; Zagreb, 1973., tr. 78-79.
[17]A. G. Matoš, Jezuitska kritika, Sabrana djela A. G. Matoša, knj. XIII, Zagreb, 1973., str .84.
[18]A. G. Matoš: Mora, Sabrana djerla A. G. Matoša, knj. V., Zagreb, 1973., str. 52.
[19]U časopisu "Kritika", IV, br. 16, str. 28-37; Zagreb, siječanj-veljača 1971.
[20]Potvrđuje to i zapis Blaža Jurišića: 3. prosinca 1968. uapisao je u svome dnevniku, da su ga u večernjim satima posjetili Petar Šegedin i Granjo Tuđman, kojega dotad nije poznavao osobno, da im je on čitao Jagićev zapis o Vukovu putovanju po Croj Gori, Korčuli i Orebiću, o Hrvatskim narodnim pjesmama i o Jurišićevu pismu Beschnittu o Novakovoj knjizi Vuk i Hrvati te da je Tuđman želio da mu Jurišić posudi Horvatovu knjigu Hrvatska na mučilištu. Vidi: Dnevnik Blaža Jurišića, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 530.
[21]Franjo Tuđman: Ideje i sile u današnjem svijetu, "Forum", 1966. Velike ideje i mali narodi, V. prošireno izdanje, Zagreb, 1996., str. 273-274. Kurzivirao D.J.
[22]Citirano prema: Ljerka Mintas Hodak, Europski izazovi i hrvatski interesi, u knjizi Hrvatski nacionalni interesi ui EU, Zagreb, 2006., str. 52.
[23]Giorgi, Crowley, Ney, Ibid.

Akademik Dubravko Jelčić

{mxc}

Pet, 18-10-2019, 10:12:02

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.