Marijan Šunjić: Diskontinuiteti Hrvatskoga nacionalnog programa (2. dio)

Opus Franje Tuđmana – teškoće interpretacije

Sustavnom analizom opusa Franje Tuđmana dobio bi se dragocjen uvid u njegovu viziju hrvatskog nacionalnog programa, i dugoročnu, a naročito u one najvažnije i najteže faze – kratko i srednjoročnu strategiju provedbe.

Taj opus možemo proučavati iz objavljenih i neobjavljenih djela, od kojih su neka stvorena u relativno velikom vremenskom razdoblju u kojem je situacija – totalitarna srbokomunistička vlast - diktirala i stil i sadržaj tih iskaza, što sigurno stvara i teškoće u njihovom čitanju. Za tekstove objavljene u tim «olovnim vremenima», koji su morali biti pisani posebnim «samoupravnim» jezikom, ubrzo će biti čak potreban prijevod, ili barem interpreacija koja bi objasnila sve onda nužne a danas suvišne i zbunjujuće fraze ispod kojih je Tuđman u šifriranom jeziku morao iznositi ideje koje su ondašnjem režimu bile opasne i proskribirane.

U drugoj pak fazi, kao aktivni političar i državnik, opet je bio sapet trenutnom situacijom i odgovornošću za razvoj Hrvatski sabordogađaja na koje je u svoj njihovoj dramatičnosti utjecala i svaka njegova izgovorena ili napisana riječ. Ti tekstovi se moraju čitati i interpretirati uz dobro poznavanje trenutnog konteksta, kako bi se iz njih mogle iščitati trajne i dugoročne poruke. Funkcija javno izgovorenoga kod političara i državnika nije samo iznošenje činjenica i mišljenja, jer su ti nastupi ujedno i važan dio same politike, oni utječu na sam razvoj događaja. Stoga je deplasirano na temelju «povijesne distance» i nekakve „objektivne istine" kritizirati npr. brojne optimistične Tuđmanove izjave u obraćanju hrvatskom narodu, izrečene u teskim i dramatičnim trenucima srpske agresije, ili njegovu prividnu fleksibilnost u pregovorima s neprijateljem, ako se pritom ne uzme u obzir funkcija tih izjava u trenutnom kontekstu.

Neki elementi Tuđmanove strategije

Tri spomenuta temeljna elementa Tuđmanovoga programa su, kako znamo, ostvarena, hrvatska nacionalna država je stvarnost, ali daljnji razvoj, današnja situacija i kriza u kojoj se ona nalazi potiče nas da ih detaljnije razmotrimo. Kao vrhunski strateg i pragmatičar Tuđman je očito dijelio prioritete na kratkoročne, srednjoročne i dugoročne, i nastojao ih u skladu s time i rješavati. Analizirat ćemo neke od njegovih postupaka kojima je to postizao.

Projekt nacionalne pomirbe

Ideja «pomirbe djece partizana i ustaša» svakako je bila pohvalna i dugoročno nužna, a u trenutku kad ju je Tuđman Bleiburgupotrijebio izazvala je i povoljne kratkoročne učinke, smanjujući tenzije i omogućujući zajedničko državotvorno djelovanje kada je bilo najpotrebnije.

No ako bolje promotrimo kasniji slijed događaja vidimo da su se unutarhrvatski sukobi na spomenutoj razdjelnici ne samo nastavili Nacionalna pomirbaIdeja «pomirbe djece partizana i ustaša» svakako je bila pohvalna i dugoročno nužna, a u trenutku kad ju je Tuđman upotrijebio izazvala je i povoljne kratkoročne učinke, smanjujući tenzije i omogućujući zajedničko državotvorno djelovanje kada je bilo najpotrebnijenego i pojačali nakon što je prošao strah od srpske agresije i Miloševića. Drugim riječima, pomirba je bila asimetrična. Uvažavajući naravno sve izuzetke, može se reći da su se «djeca ustaša», a to znači 90% demokratski nastrojenog i nacionalno svjesnog hrvatskog pučanstva koje je u komunističkoj diktaturi bilo politički obespravljeno i terorizirano, trebala pomiriti s «djecom partizana», a to je zapravo bilo desetak posto stanovništva koje je činilo vladajuću klasu, a pri osvajanju vlasti i kasnije su oni ili njihovi predci počinili nebrojene zločine. Dakle, unaprijed su izjednačene žrtve i zločinci, i što je paradoksalno, žrtve su to najvećim dijelom i prihvatile imajući u vidu krajnji nacionalni interes, dok je to na drugoj strani učinjeno uglavnom „s figom u džepu" ili nikako. Nakon kratkog razdoblja animoziteti zločinaca i njihovih potomaka prema hrvatskoj državi ponovno su se pojačali i postali potpuno otvoreni.

Glavna prepreka svakom takvom pokušaju stvaranja demokratske hrvatske države zapravo nije nasljeđe 2. svjetskog rata, ideološke ili ine razlike, koliko je to jednostavno pitanje privilegija. Svaki totalitarni sustav svoju vlast bazira na preraspodjeli moći i bogatstava, koje daje svojim poslušnicima – a to je uvijek manjina koja čini 10% populacije (kako je to lucidno opisao Orwell). Njihovu odanost plaća dajući im nezaslužene privilegije, što je vrlo učinkovit i trajan mehanizam. Komunistička Jugoslavija to je radila vrlo vješto, i posljedice su još uvijek prisutne. Današnji sukobi i obnovljena agresivnost nasljednika «nomenklature» - kako su pripadnici te klase nazivani u zemljama sovjetskog bloka – svode se dakle na običnu bitku za očuvanje postojećih i dobivanje novih privilegija. A budući da se privilegije dijele ili uskraćuju u raznim centrima moći, a ti su još uvijek čvrsto uglavnom u rukama starih struktura, ne samo pomirba nego i svaki demokratski preobražaj hrvatskog društva je onemogućen.

Može se dakle zaključiti da je «pomirba» kao važan element Tuđmanove strategije bila neophodna i u danom času, jer je zapravo omogućila barem privremenu konsolidaciju hrvatskog državotvornog korpusa, ali nije nastavljena, iz raznih razloga, jer bi svakako trebala u kasnijoj fazi uključiti lustraciju, kažnjavanje ili barem osudu srbokomunističkih zločina, itd. Taj propust (ili nemogućnost?) je svakako dobra tema za daljnju analizu, jer je ujedno jedan od ključnih faktora koji sprječavaju daljnju demokratizaciju hrvatskog društva i ugrožavaju opstanak same države.

Franjo Tuđman i centri moći

Jedan od bitnih elemenata Tuđmanovog uspjeha u stvaranju hrvatske države bio je ispravno shvaćanje uloge centara moći i njihove strukture u komunističkoj Jugoslaviji, te svrhovita modifikacija njihova djelovanja. Bio je svjestan Udbastrahovite snage postojećih centara – partije, vojske, tajnih službi (KOS, UDBa), državne administracije, dirigiranih medija, odnosno njihovih raznih i često čak suprotstavljenih segmenata. Prema njima primijenio je jednu od sljedećih triju metoda: izolacija tj. neutralizacija, uključenje u projekt ili instrumentalizacija, i konfrontacija.

Danas je evidentno da je ova strategija bila uspješna i bez nje bi svaki pokušaj transformacije bio nemoguć. Osobito je bio važan model instrumentalizacije onih pripadnika postojećih centara moći koji su se iz raznih razloga (strah, osveta, ambicija, pohlepa, ali i iskreno prihvaćanje hrvatske domovine) priključili državotvornom projektu. Preduvjet za to bila je svakako i spomenuta pomirba i spremnost na «zaborav onoga što je bilo». Vjerujem da postoje analize npr. koliko se (i poimence koji) od suradnika UDB-e, KOS-a, pa i djelatnika saveznih institucija opredijelilo za jednu od gornjih solucija, i takve analize bilo bi vrlo zanimljivo i poučno napraviti.

Kasnijim razmatranjem vidjet ćemo da se u ovoj neizbježnoj ali kratkoročnoj strategiji ipak kriju korijeni kasnijih problema, jer nije na vrijeme bila proširena i nastavljena, odnosno dovršena drugim elementima.

U nekim segmentima Tuđman nije uspio trajno neutralizirati protivnike, iako su se privremeno pritajili u vrijeme ratnih sukoba, prije svega u medijima, sudstvu, ali i u čitavom društvu. Nakon njegove smrti ti privremeno «neutralizirani» centri moći agresivno su se aktivirali često uz pomoć međunarodnih centara moći. S druge strane mnogi od «uključenih» postali su iz raznih razloga, npr. zavisti, materijalnih probitaka, karijerizma, ili pod stranim pritiskom, nezadovoljni svojim statusom i promijenili političko djelovanje. To nije bilo nimalo teško ljudima koji su bili odgojeni i selekcionirani u komunističkom totalitarnom poslušničkom režimu, a takvi su se bili, vrlo brzo nakon što su shvatili da je Jugoslavija zauvijek propala, u golemom broju infiltrirali u sve državne institucije (ili su tamo već ranije bili).

Tuđman je doduše shvatio taj problem koji je bio riješen samo kratkoročno, kao i potrebu stvaranja novih centara moći, u prvom redu oslanjajući se na hrvatsku emigraciju koja je dala golemu ekonomsku pomoć, ali i i političku i vojnu. Nastojao se osloniti i na demokratske slojeve hrvatskog naroda i ostalih građana, onih 90% koji su u opoziciji preživjeli komunističku diktaturu, što je isprva uspijevalo – usprkos njihovu nedostatku iskustva i slaboj organiziranosti, što su nadoknađivali golemim entuzijazmom - ali kasnije su bili izgurani iz struktura vlasti u koje su tek, i to samo djelomično, ušli.

Tuđman se opravdano više puta oslonio na jedan vrlo važan «centar moći» koji se u demokratskim sistemima manifestira periodično na izborima, ali u hrvatskoj politici bio je sustavno potisnut. To je glas hrvatskog naroda, koji ga je prepoznao i podržao u najtežim trenucima. Glas narodaTuđman se opravdano više puta oslonio na jedan vrlo važan «centar moći» koji se u demokratskim sistemima manifestira periodično na izborima, ali u hrvatskoj politici bio je sustavno potisnut. To je glas hrvatskog naroda, koji ga je prepoznao i podržao u najtežim trenucimaNo postepeno, osobito nakon pobjede u ratu i prestanka ratne opasnosti, ta je podrška slabila: sve je učinkovitije bilo djelovanje neprijateljskih medija koji su eskalirali informacijski rat protiv hrvatske države i Tuđmana osobno. Do izražaja su dolazile i učinjene grješke i slabosti državne politike – neke stvarne a neke neizbježne i uzrokovane naslijeđem, što se u prvo, redu odnosilo na kadrovsku politiku. Pritom je važno reći da je Tuđman osobno uvijek uživao veliko povjerenje naroda, ali HDZ je naglo gubio podršku javnosti.

Težina situacije u kojoj se našla hrvatska država odmah nakon uspostave nezavisnosti nalagala je hitne i pragmatične mjere koje su omogućile brzo stvaranje sigurnosnog sustava, vojske i uspostavu državnih struktura, često i izravnim «autoritarnim» potezima. Kao primjer može se navesti institucija savjetnika u Uredu predsjednika, koji su imali relativno velike ovlasti i preuzele su mnoge ingerencije izvršne vlasi, t.j. ministarstava, što je ponekad dovodilo do nesporazuma ali i konflikata. No Tuđman je znao da je transformacija državne uprave i golemog administrativnog aparata dugotrajan i težak proces - koji, usput rečeno, još nije dovršen - i da jednostavno treba hitno uspostaviti paralelni i efikasni sustav koji će zemlju pripremiti za nadolazeće zadatke, od kojih je svakako najvažnija bila obrana od agresije. Tu učinkovitu koncentraciju izvršne vlasti u Uredu predsjednika i njegovoj osobi vrlo dobro je uočio i srpski agresor, što je i rezultiralo barbarskim bombardiranjem Banskih dvora 7. listopada 1991. godine.

Ali ta hitnost utjecala je i na kadrovsku politiku koja se u mnogome i dalje oslanjala na ljude iz dotadašnjih struktura vlasti i ranije ustrojenih mreža. Bila bi npr. izuzetno zanimljiva poimenična i sustavna analiza izbora spomenutih savjetnika, njihovih ranijih kao i kasnijih funkcija i postupaka, političkih i ostalih pripadnosti, itd. Sve te pojave treba pažljivo proučiti, u kontekstu tadašnjih mogućnosti i neposredne ratne ugroze, jednako kao i kasnije nastale posljedice tih poteza.

Tuđman i suradnici

Ovo je sigurno tema koja se prekriva sa svim dosadašnjima, jer je ispravna «kadrovska politika» u svim situacijama i u Franjo Tuđmansvim strukturama daleko najvažniji zadatak, ali će istovremeno – a možda i baš zato - izazvati i najviše kritičnih rasprava i primjedaba. Neosporna je činjenica da je Tuđmanov izbor suradnika često izazivao čuđenje i pokazao se pogrešan, čega je i sam bio svjestan, i što se ponekad pokazalo odmah, a ponekad s odgodom. Konačno, i «detuđmanizaciju» su započeli i proveli, ili barem dozvolili, mnogi ljudi kojima je poklonio povjerenje i uključio ih u državne i stranačke strukture. No prije pojedinačne analize ili prebrojavanja takvih slučajeva želim ovdje upozoriti na tri donekle zaboravljena aspekta tog problema s kojima se Tuđman susreo u svom radu, a koji objašnjuju i, barem djelomično, „opravdavaju" takve pogrješke.

Prvo, pogledajmo kakve je to ljude, suradnike Tuđman trebao i mogao naći u prvoj fazi političkog djelovanja, tj. za vrijeme osnivanja Hrvatske demokratske zajednice, te zatim organizacije izborne kampanje i izbora u kojima će premoćno pobijediti. Uloga političkih stranaka u demokraciji - koliko god nesavršena - ipak je vrlo bitna, a upravo izbori su onaj proces u kojima to najviše dolazi do izražaja, jer tu se testira funkcioniranje vladajućih političkih elita, što dovodi i do njihove eventualne transformacije. Unutar stranaka formiraju se i provjeravaju političke opcije i rješenja nacionalnih problema, svaka demokratska stranka ima neke intelektualne centre koji promišljaju i kreiraju takva rješenja, političke programe, bez obzira je li stranka na vlasti ili to tek želi postići. Pritom se formiraju i selekcioniraju budući političari, počevši od onih najmlađih, i čitava infrastruktura odnosno logistika potrebna za djelovanje stranke. Sve - i programska rješenja i logistika - najviše dolazi do izražaja na demokratskim izborima. A taj proces formiranja zrelih i odgovornih političkih stranaka zahtijeva mnogo vremena, koje možemo mjeriti brojem izbornih ciklusa od 4 ili više godina.

Evidentno je da je baš zbog toga totalitarni komunistički režim uništio političke stranke. Tuđman se stoga nije mogao osloniti na svoju stranku, koja je bila tek u nastajanju, u koju su ulazili mnogi pozvani i nepozvani, uključujući najvećim dijelom dotada potisnute državotvorne ljude, koji su činili približno 90% ranije politički marginaliziranog hrvatskog pučanstva. No većina tih dobronamjernih, usprkos entuzijazmu, bila je bez ikakvog iskustva koje se stječe radom u demokratskim strankama, bez međusobnog poznavanja i "neumrežena". Samo 10% je pripadalo i na razne načine djelovalo unutar komunističke partije, što im je dalo određeno iskustvo i uzajamnu povezanost, ali i u tih 10% postojale su različite političke tendencije, ne uvijek hrvatskog državotvornog usmjerenja.

U toj situaciji Tuđman je pragmatički prihvaćao i angažirao različite ljude vođene jednako različitim motivima, koji su prihvaćali njegovu političku platformu, svjestan i mogućih slabosti takvog postupka i opasnosti od neprijateljske infiltracije. Važnu ulogu u veličanstvenoj izbornoj pobjedi odigrale su dakle dvije skupine ljudi. Prva, većinska, su domoljubi i entuzijasti iz one skupine od 90% posto ranije marginaliziranih. Druga skupina, manja ali važna, su razočarani bivši članovi komunističkih struktura, koji su entuzijazmu dodali i praktično poznavanje političkog rada na terenu u pripremi i provođenju izbora.

Ovdje moram spomenuti jedan Tuđmanovi suradniciVažnu ulogu u veličanstvenoj izbornoj pobjedi odigrale su dakle dvije skupine ljudi. Prva, većinska, su domoljubi i entuzijasti iz one skupine od 90% posto ranije marginaliziranih. Druga skupina, manja ali važna, su razočarani bivši članovi komunističkih struktura, koji su entuzijazmu dodali i praktično poznavanje političkog rada na terenu u pripremi i provođenju izboradetalj koji karakterizira djelovanje Franje Tuđmana u to kritično vrijeme, ali je zanimljiv jer se može povezati i s nekim današnjim pokušajima osnivanja političkih stranaka državotvorne orijentacije. Tuđman je bio duboko svjestan mogućnosti infiltracije projugoslavenskih elemenata u sam vrh stranke, i to je sprječavao oslanjajući se na provjerene suradnike i prijatelje iz ranijeg razdoblja. No postojala je još jedna opasnost - sukob taština i liderskih ambicija i najdobronamjernijih ljudi koji u danoj situaciji nisu spremni na nužne kompromise i na zajedničko konkretno djelovanje. Tuđman ih je - "nedemokratski" ali učinkovito - zaobišao i oslonio se na stare suradnike od kojih su mnogi stasali u duhu "demokratskog centralizma", ali su pod Tuđmanovim vodstvom optimalno funkcionirali. Doduše, kasnije je i taj kompromis imao svoju cijenu.

Recentni događaji i neuspjesi u formiranju državotvorne alternative postojećim anacionalnim političkim snagama pokazuju kako je mudar i potreban u svoje doba bio taj Tuđmanov postupak, ma kako nepopularan i "nedemokratski".

Takav nužno pragmatični pristup Franje Tuđmana u formiranju HDZ-a doveo je do dramatične izborne pobjede koja je mnoge iznenadila i bila temelj uspostave demokratske i suverene hrvatske države, ali su se kasnije, a posebno u sljedećoj fazi, nastavile poteškoce. Ta sljedeća faza bila je formiranje nove demokratske vlasti, i to u uvjetima neposredne ratne opasnosti i zatim agresije. I u najpovoljnijim uvjetima taj prijelaz je dugotrajan i težak, kako pokazuju najbolje primjeri ostalih "tranzicijskih" zemalja koje nisu bile izložene agresiji i razaranju. Tu se zapravo pojavljuju dva problema. Prvi je načelan i (skoro?) nerješiv: kako demokratskim sredstvima promijeniti strukture vlasti - zakonodavne, izvršne, osobito sudske, ali i ostale centre moći - gospodarske, vojne, akademske itd., - koji su formirani i čvrsto utvrđeni nedemokratskim metodama. Oni se, naravno, brane pozivom na demokratska načela kojih se ranije nisu držali, što im je omogućilo dobivanje povlaštenog položaja i privilegija koje grčevito (i nažalost uspješno) brane. Drugi problem je jednostavno manjak adekvatnih kadrova, koji se u uređenim državama sustavno školuju, odgajaju i selekcioniraju, postupno i kroz dugo razdoblje. Tome treba biti prilagođen i školski sustav, osobito visokoškolski, ali i struktura i metoda valorizacije rada u državnim i ostalim javnim institucijama. U komunističkom režimu sve je to bilo u službi uspostave i održanja apsolutne vlasti komunističke partije, što je rezultiralo u prvom redu nestručnim i neadekvatnim znanjem, ali i stvaranjem negativnog mentaliteta, odgovornosti samo prema interesima ranije spomenutih centara moći, a ne prema nacionalnim interesima koje nitko nije ni formulirao ni zastupao.

Prvi mjeseci nakon demokratskih izbora stoga su prolazili u dosta kaotičnoj aktivnosti, u kadrovskim promjenama koje su odražavale sve ove gore spomenute poteškoće, pa i krivim kadrovskim potezima koji su dijelom odgovorni za kasnije probleme. No treba naglasiti da su sve ovo aspekti povijesno vjerojatno jedinstvenog fenomena - prijelaza, ili tek pokušaja prijelaza - iz totalitarnog u demokratski društveni poredak, problema koji dosada nije nigdje uspješno riješen, pa ga je stoga potrebno tim pažljivije proučavati. U tom okviru treba i analizirati i kritizirati Tuđmanov odnos prema suradnicima i njegove kadrovske odluke.

Državne strukture bez državotvornih ljudi – forma bez sadržaja

Usprkos svim gore spomenutim teškoćama, u izuzetno kratkom roku 1990-1992 Hrvatska je stvorila sve bitne institucije hvmoderne države – zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, - dvodomni Hrvatski državni sabor, Ustav, sudstvo, vojsku, policiju, osnovno zakonodavstvo, odbačene su mnoge naslijeđene anomalije poput samoupravljanja, itd. Sve bitne elemente tih struktura, uključujući naravno i polupredsjednički sustav, u glavnim crtama očito je već ranije razradio i definirao tijekom ranijih desetljeća sam Franjo Tuđman, iako su u provedbi sudjelovali brojni stručnjaci i političari iz različitih političkih opcija. To je bio gigantski poduhvat koji se danas nedovoljno cijeni, pa bi i to bilo vrijedno bolje istražiti i dokumentirati, od osnovnih načela jednog konzistentnog i adekvatnog političkog sustava - koji je kasnijim izmjenama izgubio i efikasnost i koherentnost - pa do najsitnijih detalja poput državnih simbola, uniformi, obnove tradicije itd.

Formalno su dakle bili uspostavljeni svi elementi demokratske moderne države. No, ubrzo se pokazalo, a naročito nakon smrti predsjednika Tuđman, da država ne funkcionira kako je očekivala većina njezinih građana. Moramo se zapitati koji su tome razlozi??

Nije ih teško pronaći - odmah se nameću gospodarski problemi - posljedice komunizma, agresije i ratnih razaranja i neuspjele «pretvorbe», zatim stari totalitarno-samoupravni mentalitet, pa utjecaj međunarodnih čimbenika, gdje nalazimo sličnost s ostalim postkomunističkim državama, globalizacija, politički i ekonomski pritisci ... Spominje se ponekad i mistično "Zvonimirovo prokletstvo" i hrvatska nesloga i nesposobnost da u miru sačuvaju što su obranili u ratu...

No ja želim naglasiti da je do ovakvog razvoja događaja dovelo u prvom redu nepostojanje novih, državotvornih elita, a dominacija starih centara moći u institucijama države. Dakle, formalno smo imali - i još uvijek imamo - sve strukture jedne demokratske države, ali u njima djeluju ljudi koji ne promiču nacionalne interese. Taj problem stvaranja novih državotvornih elita, a istovremeno i promjena strukture centara moći, odnosno njihovo usklađivanje s nacionalnim i državnim interesima, ključan je problem tzv. tranzicijskog procesa, i zasad se pokazao nerješivim.

Pojam političkih elita i centara moći

U demokraciji se veći dio njezinih nedostataka kao političkog sistema eliminira kroz pluralitet centara moći koji se međusobno Centri moćiCentri moći pak svoju «moć» crpe iz svojih posebnih – korisnih – funkcija bez kojih društvo ne bi efikasno funkcioniralo i koje ono prepoznaje, a ne iz neke sile ili nasilja kao u totalitarnom sustavuuravnotežuju i kontroliraju. To bi čak mogla biti i jedna od definicija ili barem bitno svojstvo demokratskog sustava.

Centri moći pak svoju «moć» crpe iz svojih posebnih – korisnih – funkcija bez kojih društvo ne bi efikasno funkcioniralo demokracijai koje ono prepoznaje, a ne iz neke sile ili nasilja kao u totalitarnom sustavu.

Jasno je da društvu trebaju različite akademske, znanstvene, kulturne, vjerske, gospodarske ili vojne institucije i strukture, zatim političke stranke, razne udruge, ustanove izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, bezbroj organizacija kroz koje moderno društvo ostvaruje svoje vrlo složene potrebe. Posebno treba naglasiti ulogu medija, nažalost najčešće kontroliranih, koja u suvremenom društvu postaje još dominantnija. U tim strukturama djeluju ljudi koji čine političke elite društva djelujući - načelno - u pozitivnom smislu. Iako je prirodno da će svi ti centri zastupati svoje interese – u okviru nekih prihvaćenih pravila, naravno - ključan je faktor njihova međusobna kontrola i uravnoteženje, čime se izbjegava mogućnost apsolutne vlasti.

Totalitarni sistem pak nastoji uništiti takve elite koje bi mu mogle svojim autoritetom ograničiti apsolutnu vlast, i nadomjestiti te centre moći jednim jedinstvenim centrom – uspostaviti monopol vlasti. To zahtijeva radikalne mjere, pa su stoga komunisti nakon osvajanja vlasti 1945. godine fizički eliminirali – poubijali ili protjerali ili pozatvarali sve što je «mirisalo» na takve elite, i uspostavili svoje centre moći – ne na temelju posebnih sposobnosti korisnih za normalno društvo, nego golim i brutalnim nasiljem. Sve institucije su bile ili uništene ili stavljene pod striktnu kontrolu Partije – vojska, policija, akademija, sveučilište, kulturne ustanove, mediji, gospodarstvo...S vremenom, nakon skoro pola stoljeća, takva situacija se ustalila i nažalost postala dijelom novog mentaliteta kojemu se bilo teško opirati.

Važan «centar moći» u demokraciji je narod - ili bi to trebao biti, više ili manje posredno, koji glasovanjem bira između različitih – opet više ili manje dobro profiliranih stranaka – onu političku opciju kojoj će povjeriti vlast u sljedećem razdoblju, da bi na kraju tog razdoblja njezino djelovanje ponovno bilo podvrgnuto kritici i ocjeni na novim izborima. Dvije su dakle nužne pretpostavke za funkcioniranje demokratskog sustava: postojanje dobro profiliranih i odgovornih političkih stranaka i korektan sustav javnog informiranja.

Ponavljajući raniji argument o teškoćama prijelaza iz totalitarnog u demokratski sustav, može se zaključiti da je taj prijelaz uvjetovan opisanom transformacijom centara moći, a takva radikalna promjena najčešće u okviru revolucionarnih kretanja, ratova, oštrih socijalnih sukoba koji rezultiraju fizičkom - genocidnom - eliminacijom jednih, "neprijatelja", i ustoličenjem novih struktura, čemu smo svjedočili prilikom komunističkog osvajanja vlasti nakon II. svjetskog rata. Moramo biti svjesni da demokratske promjene u Hrvatskoj 1990. godine nisu imale takav revolucionarni Hrvatskakarakter i centri moći se nisu promijenili, samo su privremeno modificirali svoje djelovanje.

Umjesto zaključka

Današnju političkuDanašnja situacijaDanašnju političku situaciju u Hrvatskoj karakterizira osjećaj nemoći i beznađa, nepovjerenja – u prvom redu u političke stranke i sve nositelje vlasti, što je i više nego opravdano. Ali sustavno se medijski uništava i povjerenje u vlastiti narod. I to u vremenu koje traži mudre i odlučne vođe, kakav je bio Tuđman, i narod ujedinjen oko svog nacionalnog programa situaciju u Hrvatskoj karakterizira osjećaj nemoći i beznađa, nepovjerenja – u prvom redu u političke stranke i sve nositelje vlasti, što je i više nego opravdano. Ali sustavno se medijski uništava i povjerenje u vlastiti narod. I to u vremenu koje traži mudre i odlučne vođe, kakav je bio Tuđman, i narod ujedinjen oko svog nacionalnog programa. Ovog časa nema ni vođe ni programa, ali imamo bogato povijesno nasljeđe, uključujući neposrednu prošlost, iz kojega bi trebalo puno naučiti i učinkovito ga primijeniti. Stoga je ovaj tekst samo poticaj da se na temelju analize nekih važnih faza hrvatske politike u posljednja dva stoljeća pokušaju sintetizirati smjernice za budućnost. To se posebno odnosi na najnoviji i velikim dijelom uspješan čin realizacije hrvatskog nacionalnog programa, pod vodstvom predsjednika Tuđmana, koji je sada njegovom smrću prekinut, te se sada postavlja se pitanje, kako nastaviti ono što je tako slavno postignuto u prvih deset godina samostalne i suverene Hrvatske?

Stoga u prvom redu moramo kritički razmotriti i vidjeti u čemu, kako i zašto je Tuđman uspio, a u čemu i zašto nije? To iskustvo mora biti iskorišteno da se ne bi ponavljale pogrješke koje su karakterizirale djelovanje hrvatskih i "hrvatskih" političara u prošlosti i koje su pridonijele opisanim diskontinuitetima u provedbi hrvatskog nacionalnog programa, a vidimo da se i danas ponavljaju. Tako ćemo na najbolji način nastaviti monumentalni pothvat Franje Tuđmana, koji je svojim dobro promišljenim i hrabrim djelovanjem doveo do uspostave najdragocjenijeg što imamo – hrvatske nacionalne države.

Prof. emeritus dr. sc. Marijan Šunjić
Objavljen u zborniku "Pamćenje i suvremenost: Rasprave o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Hrvatske", ur. M. Ljubičić i M. Tuđman (UHIP, Zagreb, 2011)

Uto, 19-11-2019, 12:33:25

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.