U Makarskoj je 18. svibnja 2007. održana govornica pod nazivom "Treća Jugoslavija", a uvodničar je bio Josip Jović. Govornica je održana u koncertnoj dvorani makarske glazbene škole. Nazočilo joj je 44 posjetitelja, ne računajući one po dužnosti. Desetak njih je sudjelovalo u raspravi. Tribina je trajala dva sata i sedam minuta a prikazan je i kratki isječak iz slikopisa Jakova Sedlara „Hrvatska, ljubavi moja“.
Prije našeg uvodničara i sâm sam 15-tak minuta govorio o našem predmetu, o obnovi bivše države koja se odvija širokopojasno i kapilarno na svim područjima djelovanja od politike, gospodarstva, izvješćivanja, estrade, sporta, umjetnosti pa do kriminala. Mnogi su uljučeni u taj plan ukidanja hrvatske neovisnosti i obnove Jugoslavije. „Ponosna Srpkinja“ za ulogu koja joj je namijenjena nosi vrlo prikladno ime, Marija (Šerifović) a od „Hrvatske“ je dobila najveći broj bodova (12). Uz Hrvatsku je veže i uporno ponavljanje želje za duetom sa Ninom Badrić. Ratko Rudić, nakon dugogodišnjeg izbivanja naglo se vraća u hrvatski vaterpolo, iz prve osvaja svjetsko prvenstvo, i tako, slavom ovjenčan nas sada putom svih priopćavala uvjerava o neophodnosti jugoslavenske lige. Čovjek se može upitati, nije li njegov naprasni povratak i osvajanje prvenstva neka nevidljiva ruka i vodila upravo sa ciljem ispiranja naših mozgova ne bi li lakše utrčali u već poslovičnu maglu. Hrvatske dalekogledničke mreže su pune slikopisa, serija, gostovanja u kojima se ponovo srbuje, kao u „neka dobra stara vremena“. Ali zato Thompsonov koncert u Vrhbosni (Sarajevu) ne može proći, iz čega se iščitava i položaj Hrvata u toj novoj-staroj državi koju nam pripremaju. Nešto slično se može iščitati i iz Mesićeve zlokobne izjave: „Povratak Srba prioritet je hrvatske vlasti“. Kako su pripreme za, s jedne strane, ropstvo, a s druge, neovisnost, trajale i prije samog Domovinskog rata, pokazao sam na primjeru omladinskih kampova u Makarskoj, s jedne strane Ferijalnog saveza Jugoslavije a s druge, susjednog slovenskog. Na primjeru izobrazbe iz psihodrame sam pokazao kako se zatire sve što su Hrvati sami izgradili ili imaju prvenstvo pred Srbima sa ciljem da se doslovno na svakom području života Hrvat podvrgne Srbinu. Spomenuo sam kako guranje Hrvatske u novu-staru državu napreduje od SEECP-a (Proces suradnje u jugoistočnoj Europi) do RCC-a (Pokrajinsko vijeće za suradnju) koje je 11. svibnja u Zagrebu dobilo i svoj politički ustroj na čelu sa glavnim tajnikom, Hidajetom Bišćevićem. Kako hrvatski generali nisu jedini koji su smetnja takvom razvoju događaja, u Haaškom se sudištu sudi i onima koji, radeći savjesno svoj posao, pišu i svjedoče istinu. Josip Jović je protupravno i besramno uhićen a potom na isti način i osuđen. Zato smo uistinu ponosni da je večeras s nama.
Dalje je nastavio gosp. Jović. Govorio je o čitavoj jednoj duhovnoj infrastrukturi koja ima za cilj reviziju povijesti. Sustavna je i naglašena promidžba antifašizma uz istovremeno potpuni previd komunističke diktature. Uz sustavnu detuđmanizaciju ide istovremeno i veličanje i obnavljanje Titovog kulta. Nešto što se do 1990. nije događalo čak ni unutar Jugoslavije, sada je u punom zamahu. Piše se „zajednička povijest“ pod nadzorom Solunske udruge ali i Haaškog sudišta. Najpoželjnije osobe iz javnog života su one koje su postali znamenje (simboli) Jugoslavenstva: Matvejević, Zafranović, Drakulić, Šerbedžija, ... Lustrirani su „desničari“, „nacionalisti“ te su na taj način doživjeli sudbinu intelektualaca iz 1971. Politički događaji u Srbiji (praćenje događaja u vezi T. Nikolića, predsjednika Srpske skupštine) se prikazuju kao dio hrvatske unutarnjopolitičke scene. U hrvatskom je priopćavalnom prostoru zamjetan dobronamjeran odnos prema četničkom pokretu dok je on u Srbiji potpuno legaliziran.
Raspadom druge Jugoslavije poremećeni su neki raniji planovi i strategije na Balkanu. Sada projekt obnove Jugoslavije gura tzv. Međunarodna zajednica pod vodstvom V. Britanije a koja se nikad nije pomirila sa raspadom Jugoslavije i osamostaljenjem Hrvatske. Pripreme se vrše na tajnim sastancima a tek potom se ide u obrađivanje javnosti. Naoko se prihvaća, čak i podupire proces osamostaljenja (Kosovo, Vojvodina ali i jačanje „Republika Srpska“, obnova plana „Z4“ u Hrvatskoj ... ) da bi potom svi bili objedinjeni u jedan okvir. O tome svjedoče izjave najviših dužnosnika. Mesić: „Sve smo stavili na jačanje regionalne suradnje“. Sanader: „Radi se o zajedničkom okretanju euroatlantskim integracijama“. Hidajet Bišćević, „šef Balkana“ priznaje da se ovim procesima ispunjavaju tuđi zahtijevi. Nije bez razloga da u britanskoj vladi postoji ministar za Balkan, da je Carl Bildt prvi upotrijebio izraz „Zapadni Balkan“ a da se u Bruxelleskoj administraciji redovito rabi izraz „Balkanska unija“.
Obzirom na gorko povijesno iskustvo sa raznim integracijama, Josip Jović ne vidi nikakvog razloga za ulazak Hrvatske u tu Balkansku uniju. Kao motiv za protuustavno djelovanje političke elite vidi korumpiranost kao i mentalitet „političkih desetara“. Osim toga, Hrvatski ustav u članku 141. izričito zabranjuje bilo kakve Balkanske integracije pa čak i same razgovore koji bi mogli voditi u tom smjeru.
Uslijedila su pitanja i komentari. Čulo se i mišljenje kako je bilo potrebno da kardinal Bozanić, u sklopu svoje bleiburške propovijedi, upozori i na izdaju današnje političke elite. Josip Jović je mišljenja kako je potrebno da Crkva govori, upozorava na političke procese koji se tiču života i sudbine, kako pojedinca tako i naroda.
Ivo Dužević
{mxc}