Govor predsjednika HKV-a Hrvoja Hitreca na godišnjoj skupštini 

Dopustite mi da vas ukratko podsjetim na kronologiju nastanka i djelovanja Hrvatskoga kulturnog vijeća. Početkom 2005. godine okupila se skupina nepotkupljivih hrvatskih intelektualaca, ljudi zabrinutih za sudbinu hrvatske kulture i znanosti, hrvatskoga identiteta i hrvatske države. Na temelju razmišljanja te prvotne skupine, napisana je Izjava o stanju hrvatske kulture i nacije, koja je upućena javnosti i državnim tijelima sa skupa održanog 28. veljače 2005. Datum nije bio slučajno izabran, datum je to prekida hrvatske šutnje godine 1989., a te 2005. radilo se također o prekidu nove hrvatske šutnje. Rečeni skup predstavljao je ujedno inicijativu za osnivanje Hrvatskoga kulturnog vijeća, koje je odmah zatim i počelo neformalno djelovati, praćeno bjesomučnim napadima barbarskih krugova koji su neoprezno dali do znanja da su prepoznati i da je njihova strategija raskrinkana, dotično strategija razaranja hrvatskoga identiteta kako bi se dezintegrirani hrvatski duh pretvorio u tijesto za dalekosežne i opasne integracije.

Nakon te očekivane galame, shvaćajući vjerojatno da u visokotiražnim tiskovinama zapravo reklamiraju HKV, mediji su izabrali taktiku prešućivanja. Državna vlast je putem premijera izjavila da ju mišljenje hrvatskih intelektualaca ne zanima. No, i u tom razdoblju stajališta Hrvatskoga kulturnog vijeća dopirala su do javnosti, a broj članova se svakodnevno povećavao, danas nas ima 1050.

19. studenoga 2005. održana je osnivačka skupština HKV-a, a početkom 2006., 20. siječnja, Hrvatsko kulturno vijeće registrirano je kao udruga, sa sjedištem u Zagrebu.

U prostoriji HKV-a, Gundulićeva 23. započeo je rad tajništva i prvi, pisani i telefonski dodiri sa članstvom, počelo je djelovanje u novčano gotovo nemogućim uvjetima, vrlo uporna i naporna borba koja se isplatila, jer je naš utjecaj postupno rastao. S vremenom je i komunikacija sa članstvom poprimila suvremenije oblike, pojavom portala HKV-a.

Uspjehu HKV-a značajno je pridonio odgovoran i kreativan Upravi odbor, koji se u prvoj polovici 2006. sastajao svaki tjedan, a u drugoj svakih četrnaest dana, i samo jednom se dogodilo da nije bilo kvoruma, no i to su bile posebne datumske i prometne okolnosti. Podatak je fascinantan i zato jer nekoliko članova Upravnog odbora živi izvan Zagreba.

U Hrvatskom kulturnom vijeću okupili su se umjetnici i znanstvenici, pravnici i liječnici , prosvjetari i novinari, svećenici, poslovni ljudi i radnici, pa se može reći da je HKV po strukturi svoga članstva reprezent svih slojeva hrvatskoga društva, misaona i kreativna snaga koja artikulira glas pretežitoga dijela hrvatskih građana, svjesnih svoje kulture i svoje povijesti, vlasnika prirodnog, nacionalnog osjećaja, ljudi zgroženih nad slijepom i beskarakternom politikom tzv. političke elite, koja vodi Hrvatsku u nestanak i propast.

Takvo Hrvatsko kulturno vijeće koje se nikomu ne klanja, koje čvrsto i jasno iznosi svoja stajališta, djelovalo je po Programu u kojemu je zapisano da zahvaćamo u cjelinu hrvatske zbilje, što i činimo. Zapisana je naša težnja da afirmiramo vrijednosti koje su utkane u hrvatsku tradiciju i čine izvorište hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta. Zapisano je da se zalažemo za kulturu života, za poštovanje predaka i mučenika totalitarnih režima, za toleranciju, za naobrazbu, za dostojnost ljudskoga rada i za stvaralaštvo, da pružamo otpor nehumanim metodama i sustavu lažnih vrijednosti neoliberalnog kapitalizma, da se opiremo rasprodaji nacionalnih dobara, da prevladavamo podjele u hrvatskom društvu. I sve smo to iz dana u dan činili i činimo. Načini na koje djelujemo su poznati: u nizu deklaracija, otvorenih pisama, priopćenja, tribina i stručno-znanstvenih skupova, u stotinama tekstova HKV-a objavljenih u cijelosti u Hrvatskom slovu i u zadnje vrijeme na Portalu, iznosili smo svoja stajališta o povijesti, sadašnjosti i mogućim projekcijama budućnosti, te nitko ne će moći reći da su hrvatski intelektualci šutjeli u ovo novo olovno doba kobnih zabluda. Čvrsto smo stali protiv povijesnih krivotvorina i relativiziranja događaja i osoba kako u staroj, tako i u najnovijoj povijesti, protiv pokušaja da se relativiziraju zločini komunizma koji ne zaostaje za fašizmom, nego ga i nadmašuje, stali smo u obranu onih koji su nas branili u doba nevolje i srpske agresije, tražimo lustraciju, koju hrvatske vlasti pokušavaju staviti pod tepih, upozoravamo da je umjesto te, potrebne lustracije, izvršena lustracija državotvornih ljudi početkom 20. stoljeća, njihovim izbacivanjem iz institucija, održali smo već dva stručno-znanstvena skupa o pravnoj i političkoj karikaturi koja se naziva Haaškim sudom, posebno o kvalifikaciji "zajednički zločinački pothvat" koja je usmjerena na destabilizaciju hrvatske države, a pridružili su nam se i stranci, kao što je engleski povjesničar Robin Harris, koji nas je podsjetio na misao filozofa Edmonda Burkea, "za pobjedu zla dovoljno je da dobri ljudi ne čine ništa". U nizu tribina, od Slavonije do Dalmacije, objašnjavali smo tko to u državi Hrvatskoj progoni hrvatske branitelje, razotkrivali laži o Medačkom džepu i slične. Branili smo generale koje je hrvatska država ovlastila da ju štite, branili smo novinare koji su uhićivani u Hrvatskoj, branili smo uhićene narodne zastupnike, branili smo demokraciju.

Netko bi mogao reći: je li to posao jedne udruge koja se zove Hrvatsko kulturno vijeće? Na to pitanje odgovor je potvrdan, jer tako branimo državu koja je okvir naše slobode i štit naše kulture. Što ne znači da se nismo bavili na prvi pogled užim kulturnim i znanstvenim područjima, pa smo tako podignuli glas oko smanjenja satnice hrvatskoga jezika uopće i novih pokušaja izazivanja kaosa u svrhu jezičnoga amalgamiranja zapadnoga Balkana, o kojoj tvorevini smo rekli sto smo imali, upozoravajući na teško kršenje Ustava, kao što smo se uostalom izjasnili o svim integracijama, uključujući Europsku uniju, zastupajući dakle stajalište da je europsko zajedništvo moguće samo kao savez suverenih i samostalnih država koje imaju zajedničku povijest i kulturu, te zajedničke kršćanske korijene. Odredili smo se na ozbiljan i argumentiran način prema Hrvatskoj televiziji, upozorili na stanje u hrvatskom filmu koji sve više postaje regionalni film, odredili smo se prema barbarskim načinima selekcije u hrvatskoj književnosti, oko vrijeđanja živih i mrtvih klasika, što poprima nekrofilske razmjere, o pokušajima tuđinskih prisvajanja naše književnosti i umjetnosti uopće, te ukazali na instaliranje takvih krivotvoritelja u državne službe, poglavito u Ministarstvo kulture. Nismo zaboravili, sukladno našem Programu, ni na onaj dio hrvatskoga naroda koji živi u Bosni i Hercegovini, te smo u deklaraciji izložili naše viđenje novog ustavnog, dotično administrativno-teritorijalnog ustroja Bosne i Hercegovine.

Ukratko, činili smo i činimo ono što bi trebala činiti, a ne čini hrvatska država, odnosno ona uska i neodgovorna skupina ljudi koja je uzurpirala hrvatsku politiku i vodi Hrvatsku u pogrješnom smjeru. Ne želeći biti pretenciozan, moram reći: sve što smo do sada uradili duhovna je, intelektualna i do u detalje razrađena podloga za mogući novi politički pokret koji je neophodan ako želimo sačuvati suverenu i samostalnu Republiku Hrvatsku, naše vrijednosti i naš način života, naš ponos i naše Ijudsko i narodno dostojanstvo.

Hrvoje Hitrec

{mxc}