S Godišnje skupštine HKV-a donosimo izlaganje dr. Marka Veselice o velikom skupu "Mene Tekel", održanom u glavnom gradu Češke Republike Pragu od 25. veljače do 1. ožujka 2008., u organizaciji Konfederacije političkih zatvorenika Češke Republike, Međunarodne udruge bivših političkih zatvorenika, žrtava komunizma i grada Praga, pod pokroviteljstvom gradonačelnika Praga, praškog biskupa Vaclava Malog i rektora Karlovog sveučilišta, prof. dr. Vaclava Hampla.

 


Marko Veselica.: "Mene Tekel"
Veliki skup protiv totalitarizma, zla i nasilja

  Komunistički pokret na čelu s Josipom Brozom Titom, koji je 30-tih godina preuzeo Komunističku partiju Jugoslavije pod utjecajem boljševičko-represivnog, imperijalnog Sovjetskog Saveza, organizirao je svoj partizansko-komunistički, unitarističko-centralistički pokret pod nazivom "Narodno-oslobodilačka borba naroda Jugoslavije". Ovaj komunističko-jugoslavenski pokret je bio vrhunski udarac hrvatskom narodu i svim drugim narodima bivše Jugoslavije, pa i samom srpskom narodu, jer on nije ponudio, organizirao i profilirao jednu demokratsko-stvaralačku, političko-gospodarsku, znanstveno-intelektualnu, kulturno-umjetničku i plodonosnu međunacionalnu strategiju i politiku stvaranja kvalitetnog novog društva i države, nego je otvorio nove sukobe u okviru hrvatskog naroda i svih naroda Jugoslavije.

Na žalost, ni ekstremistički ustaški pokret na čelu sa dr. Antom Pavelićem, i četnički pokret na čelu sa Dražom Mihailovićem, nisu nudili plodonosna rješenja ovih nagomilanih socijalno-gospodarskih, geostrateških, državno-administrativnih i vanjskopolitičkih problema hrvatskog i srpskog naroda i svih naroda koji su prijevarom ušli u kraljevsku velikosrpsku Jugoslaviju. Dakle, hrvatski narod nije stvorio jednu integralnu, svestranu, temeljitu i konkretnu političku, gospodarsku i državotvornu strategiju i konkretan model za konkretnu aktivnost u II. svjetskom ratu na liniji realizacije svojih opravdanih gospodarsko-socijalnih, geostrateških, intelektualno-znanstvenih, kulturno-umjetničkih, nacionalnih i vanjskopolitičkih ciljeva i interesa. Radi toga je on u svibnju 1945. godine došao u veoma težak, katastrofalan i tragičan položaj, koji je bio čak opasniji nego što je bio ulazak u kraljevsku unitarističko-centralističku velikosrpsku Jugoslaviju 1. prosinca 1918. u Beogradu. Ne samo da je hrvatski narod podnio velike nepotrebne žrtve u II. svjetskom ratu, nego je komunističko-partizanska država, na čelu s Josipom Brozom Titom bila promašena vizija, strategija, politika i vojno strateška opcija. Hrvatski narod je nakon stvaranja srbokomunističke Jugoslavije, doživio velike zločine od nove vlasti, zatim nemilosrdnu pljačku, kazneno-politički progon i iseljavanje iz bivše novostvorene represivne, komunističke i velikosrpske države.

I pored toga, što je hrvatski narod i svi pripadnici drugih naroda u Hrvatskoj, koji su hrvatsku državu prihvaćali kao svoju domovinu, sa prvim slobodnim demokratskim izborima u travnju i svibnju 1990. godine, staloženim i viteškim otporom velikosrpskom imperijalno-genocidnom napadu na novonastalu državu Hrvatsku i legitimnim organiziranjem vojno-redarstvenih akcija, preko «Bljeska» i «Oluje» konačnim oslobađanjem Republike Hrvatske od velikosrpske okupacije u svibnju i kolovozu 1995. godine, legitimne institucije samostalne i demokratske Republike Hrvatske, nisu ni iz daleka poduzele sve zahvate na znanstveno-stručnom istraživanju fenomena jugoslavenskog komunističko-represivnog totalitarizma i svim drastičnim zločinima koji su u tom periodu od sredine svibnja 1945. godine do 30. svibnja 1990. godine učinjeni nad hrvatskim narodom i svim građanima Republike Hrvatske, koji su pripadali drugim nacionalnostima, a prihvatili su projekt stvaranja obrane i oslobođenja novostvorene Republike Hrvatske. Još uvijek, dakle, nisu stvorene sve institucionalne pretpostavke na nivou Hrvatskog sabora i Vlade, legitimne zakonske regulacije ovih pitanja, na osnovu čega bi se svestrano, temeljito, sustavno i dugoročno istraživali ovi fenomeni.

Smatra se da je u tzv. represivnoj unitarističko-socijalističkoj totalitarnoj komunističkoj Jugoslaviji za ideju slobode, samostalnosti, pravednosti i demokracije hrvatskog naroda i stvaranja njegove države, nevino robijalo oko 150 tisuća Hrvata i Hrvatica u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji. No ova pitanja nisu temeljito i svestrano istražena, publicirana i deponirana u arhivima i knjižnicama Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine i odgovarajućim ustanovama drugih samostalnih slobodnih država bivše komunističke Jugoslavije. Na temelju knjige koju je napisao nekadašnji referent za sigurnost u KPD Stara Gradiška, pod naslovom «Zatvor u zatvoru Stara Gradiška 1971.-1991. godina» proizlazi da je zbog tzv. političkog kriminala «kroz Staru Gradišku prošlo do 1990. godine 31.204 osobe, a ukupno (klasični kriminalci + politički zatvorenici) 98.961 osoba. Služba državne sigurnosti vršila je stalna preslušavanja i proširivala optužnice, a priznanja su bila nasilna, radi očuvanja golog fizičkog opstanka.

Oni hrabri i stabilni osuđenici, na koje je Služba sigurnosti vršila nasilni fizički i psihički pritisak, koji nisu htjeli prihvatiti njene naloge i programirane iskaze, su ili fizički likvidirani ili su toliko mučeni na zločinačke, sustavne, drske načine, da su nakon toga preminuli. Izraziti slučaj umiranja jednog takvog hrabrog političkog osuđenika, je osoba Ive Mašine, koji se na nikakav način nije dao pokoriti i prihvatiti izmišljene i nasilno provođene tvrdnje Službe sigurnosti. U tom pravcu Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, čiji je tada predsjednik bio gospodin Đuro Perica, otkrilo je spomen-ploču pokojnom Ivi Mašini u Preku, 1994. godine. To su po Stanicu, bila strašna i bolna mučenja i neviđena ponižavanja u fizičkom, zdravstvenom, psihološkom i svakom drugom smislu riječi. Početni posjeti obitelji, prije svega političkim zatvorenicima, bili su na otvorenim prostorima, bez obzira na vremenske uvjete. Strašna mučenja i ponižavanja su se odvijala na V. odjelu u tzv. samicama. V. odjel imao je četiri etaže, dvije ispod površine zemlje, dvije iznad. Tu su politički osuđenici pretrpjeli neviđene muke i patnje. Neki su zbog toga umrli ili su sa robije izašli kao teški bolesnici i invalidi.

Broj političkih zatvorenika u Staroj Gradiški je porastao nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine i tada je iznosio 4.773 osobe. U Staru Gradišku nakon Rezolucije dolaze osobe koje su se izjasnile za staljinizam a bilo je nažalost i osoba koje nisu bile na tim pozicijama, već na demokratskim i nacionalno-osloboditeljskim. Njihovim masovnim dolaskom morao se proširiti stambeni prostor na dio koji se zove «Kula». Također nisu istraženi procesi progona i metode terora nad osuđenicima u drugim zatvorima u Republici Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. U KPD Lepoglava je od 1946. godine robijao i trovan bagopokojni blaženi kardinal Alojzije Stepinac, koji je osuđen na 16 godina strogog zatvora, radi čega je prerano umro u 62. godini života 1960. godine. Dakle pred Hrvatskom i svim drugim narodima i državama bivše Jugoslavije otvoren je izazov da se istraže sve žrtve represivnog, totalitarnog, komunističkog i velikosrpskog sustava bivše komunističke Jugoslavije. Cilj ovih istraživanja je da se otkriju istine i dimenzije progona na ovim prostorima, a ne da se otvori proces odmazde i terora nad nešto malo preživjelih aktera progona mnogobrojnih nevinih osoba, najviše u hrvatskom narodu i drugim narodima Jugoslavije.

Zatvorska stega popušta krajem šezdesetih godina, što je bilo konkretno povezano s duhovno-intelektualnim, domoljubnim, moralnim i političkom procesima koje je otvorilo «Hrvatsko proljeće», a pogotovo nakon pada velikosrbina Aleksandra Rankovića, zaduženog za službu sigurnosti komunističke Jugoslavije, na IV. brijunskom plenumu CK SKJ 1. srpnja 1966. i donošenja Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku od strane vodećih hrvatskih intelektualno-kulturnih ustanova i najvažnijih pojedinaca 1967. g. No nakon uspjeha demokratskog i oslobodilačkog pokreta hrvatskog naroda «Hrvatskog proljeća» i njegovih vodećih idejno-političkih, intelektualno-znanstvenih i gospodarsko-razvojnih snaga, represivne komunističko-totalitarne snage, na čelu sa Josipom Brozom Titom i uz podršku njegovih podanika uz potporu tadašnje JNA, Službe sigurnosti, Milicije, Savezne skupštine, Saveznog izvršnog vijeća i svih poluga moći zajedničke države, su organizirale politički puč 30. studenog, 1. i 2. prosinca 1971. godine u Karađorđevu i u tom pravcu politički eliminirale sve stvaralačke snage u Savezu komunista Hrvatske, na čelu sa dr. Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom i stvorile podlogu i pokrenule progon vodećih osoba iz pokreta Hrvatskih sveučilištaraca na čelu s Draženom Budišom, kao i vodećih osoba koji su vodili Maticu hrvatsku na čelu sa dr. Markom Veselicom i pokojnim dr. Franjom Tuđmanom.

Nakon ovoga procesa zatvor Stara Gradiška se vraća na proceduru i teror koji je primjenjivan 20 godina ranije. U tom pravcu zagrebačka Služba državne sigurnosti u okviru svojih ovlasti hapsi i mene i pored toga što sam imao imunitet zastupnika u Društveno-političkom vijeću savezne skupštine. Taj imunitet mi je nasilno i nedemokratski oduzet. Također je tada uhapšeno još 10 vodećih osoba iz Matice hrvatske, među kojima je bio i budući prvi predsjednik novostvorene samostalne Republike Hrvatske, general-major u mirovini dr. Franjo Tuđman. Događaji u staroj Gradiški nisu temeljito istraženi, iako je o njoj napisao publicistički dokumentiranu knjigu Ivan Stanić, čiji sam naslov naprijed naveo, veličine 204 stranice, koju je objavila izdavačka kuća «Plava rijeka» d.o.o. u Zagrebu 2005. godine.

Ja osobno sam u svojoj knjizi ili tzv. uzničkom dnevniku «Moja hrvatska sudbina», koja je izašla u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske 2003. godine u Zagrebu, na 412 stranica, ovom zatvoru posvetio od 325. do 364. stranice, otprilike dakle 40 stranica sa ilustracijama ovog zatvora. Tek su se nedavno počele objavljivati studije o vrlo opasnom i teškom zatvoru na Golom Otoku u Jadranskom moru. Ovom temom se znanstveno bavi doc. dr. se. Tvrtko Jakovina, koji je u najnovijem «Globusu» od 15. veljače 2008. godine dao intervju. Tek, dakle, nakon 60 godina od stvaranja ovog vrlo opasnog logora, gdje je veliki broj osuđenih ubijen ili napravio samoubojstvo u ovom logoru, 60 godina se nije odgovorno javno govorilo. Tek su sada počeli procesi istraživanja fenomena logora Goli otok, o kojemu će se nastaviti govoriti i istraživati.

Dr.sc. Marko Veselica

{mxc}


Čet, 20-01-2022, 10:12:20

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.