Odstupni govor dugogodišnjega predsjednika HKV-a

Gospođe i gospodo, dopustite mi da u svom govoru obuhvatim ne samo tri zadnje godine nego i svih devet godina koliko i službeno postoji Hrvatsko kulturno vijeće. Uostalom u zadnje tri godine radili smo isto što činimo od početka postojanja udruge,na temelju statuta, naših pogleda i svjetonazora, na temelju razumijevanja suvremenih pojava koje unaprjeđuju ili pak unazađuju hrvatski nacionalni i kulturni identitet.

Kao udruga domoljubnih kulturnih i znanstvenih djelatnika na stotinama tribina od osnutka do danas, na znanstveno-stručnim skupovima, u analizama i napisima na našem internetskom portalu, zastupali smo jednostavno i točno gledište da kultura nije i ne može biti svedena na umjetnosti nego obuhvaća sva područja ljudske djelatnosti i sva su ona uspješna samo ako su prožeta kulturom -kulturom kreativnosti i stručnosti, kulturom odgovornosti, kulturom poštovanja i poštenja, kulturom časti i svijesti o nacionalnim interesima.

Budući da svega toga nema u suvremenosti naše domovine, budući da je ona u zbilji u zadnjih petnaest godina agresivno napadana i rastakana na sve moguće načine, za Hrvatsko kulturno vijeće bilo je puno posla. Obavljeno ga je dosta, možda se moglo i više, ali kada jednoga dana neki povjesničar u budućnosti posegne za tragovima HKV-a i njegovom ulogom početkom 21. stoljeća, vjerojatno će se zaprepašteno upitati kako to da su ti ljudi bili prešućivani i marginalizirani, a baš su oni u tim smutnim vremenima nasilja, zabuna i kolebanja – baš su oni bili Hrvatska.

Hrvatsko kulturno vijeće nije se pojavilo na sceni na samom početku stoljeća kada je na vlast došla neokomunistička opcija, jer je onima koji su znali procjenjivati bilo jasno da se radi o incidentu, doduše opakom ali kratkotrajnom. HKV se pojavio u inicijativi 2005. kada smo shvatili da je takozvana desna, domoljubna opcija povratkom na vlast počela piti vodu s drugih izvora, te se radikalno odmaknula od izvornih načela na kojima je stvorena moderna hrvatska država. Mi nismo mogli sebi dopustiti da budemo iznenađeni, pribrali smo se i borili se i borimo se evo već punih devet godina službenoga postojanja udruge, to s većom energijom što se pokazalo da smo bili u pravu i da će odmak od izvora zbuniti narod te će i opet uletjeti u komunističku zamku, kao što se dogodilo, pa danas i opet imamo protuhrvatsku, ideološkim terorom proviđenu vlast, vlast kojoj je hrvatska kultura tuđa, kojoj je hrvatska država sablazan, kojoj je i hrvatski narod slučajna i nepovijesna pojava.

Obrana hrvatske povijesti i kulture

Hrvatsko kulturno vijeće bavilo se temama koje je nametala zbilja, a moglo je biti i jest otvorenije i odlučnije od ustanova koje su prirodom stvari ne samo novčano zavisne od vlasti. Opirali smo se krivotvorenju povijesti kako stare tako i novije uključujući Domovinski rat, opirali smo se kršenju i krnjenju hrvatskoga suvereniteta, nasilnim balkanskim integracijama i regionalizmu koji zaudara po Jugoslaviji, medijskom teroru koji nije dolazio i ne dolazi samo iz komercijalnih televizija i tiskovina u privatnom vlasništvu, suprotstavljali smo se nasiljima u školstvu koje je eruptiralo pokušajem uvođenja takozvane rodne ideologije, opirali se neznanstvenim eksperimetnima u području visokoga školstva i znanosti, opirali smo se vidljivim elementima policijske države, razvidnoj suradnji politike i pravosuđa u politički montiranim procesima, branili branitelje i zatočene generale, prokazivali izdajnike to jest veleizdajnike na najvišim položajima u državi, branili kršćanske odnosno univerzalne vrijednosti hrvatske kulture i civilizacije, naš identitet i njegovu ključnu odrednicu, hrvatski jezik, odlučno se zalagali za Hrvate u Herceg Bosni i odavno već tražili federalizaciju BiH, hrvatski teritorij i hrvatske institucije, borili smo se za obitelj, za kulturu života, za našu katoličku vjeru i običaje, za mostove prema iseljeništvu. Borili smo se tekstovima, uglavnom tako odrješito da su od nas bježali i oni koji nas intimno podržavaju, ali pate od klasičnog sindroma kolebljivih hrvatskih intelektualaca.

Agresija na jednu nacionalnu državu počinje uvijek rastakanjem kulture. U vremenu te agresije mi upravo živimo, tendencije balkanskih integracija uvelike su zahvatile medije, film, kazalište i estradu, ali i jezikoslovlje, hrvatska književnost grca u neimaštini,nakladnici štede na hrvatskim književnicima posebno matoševskoga tipa, te oni žive lošije od samoga Matoša u njegovu vremenu, a državne su potpore namijenjene gotovo isključivo kastorima vlasti.

Ministarstvo kulture postalo je bastionom protukulturne i protuhrvatske politike, s bijelim knjigama i crnim listama stalijinističkih uzora, s tragičnim ili namjerno razornim prijedlozima zakona iz područja kulture. Standardni hrvatski jezik pokušava se razoriti i sada je u lošijem stanju nego u vrijeme posustalog komunizma, a s državne je razine nametnut oktroirani pravopis koji znači korak unatrag i gura se u škole usprkos protivljenju jezične zajednice.

Nadajmo se da idemo prema svršetku mučnoga razdoblja namjernoga i nasilnoga uništavanja Hrvatske. Prvi je korak učinjen izborom prve hrvatske predsjednice, drugi korak su prijevremeni ili redoviti izbori i zatim naporan posao da se pokupe rasute kockice hrvatskoga grba i čvrsto krene prema budućnosti, u čemu rad i stajališta HKV-a mogu biti orijentirom.

Gospođe i gospodo, HKV su od samoga početka vodili ljudi koji su odgovorno obavljali dužnosti, pa tako i u zadnje tri godine. Sastanci Upravnog odbora, kao i godišnje i izborne skupštine održavani su redovito, u skladu sa Statutom. Sporova nije bilo, a ako je, vrlo rijetko, dolazilo do razlika u mišljenjima, sve je rješavano koncilijantno.

Usprkos novčanim problemima koji su rezultirali i odustajanjem od tajništva, dovijali smo se i radili volonterski predano, mnogi od nas davali vlastiti novac kada je bila potreba, a posebno moram istaknuti svakodnevni velik napor dr. Osora Barišića, administratora internetskog portala HKV-a koji je nakon što smo ostali bez tajništva i tajnice preuzeo lavlji dio posla pa ni ja kao predsjednik bez njegove pomoći ne bih mogao funkcionirati.

I na kraju, ovo je moj odstupni govor kao predsjednika Hrvatskoga kulturnog vijeća. Dužnost sam obavljao punih devet godina i krajnje je vrijeme da,poštujući i demokratske običaje, prepustim mjesto nasljedniku. No ovo nije i moj oproštajni govor jer ću nastojati pridonijeti radu HKV-a u godinama koje su pred nama i koje će , siguran sam, i za Hrvatsko kulturno vijeće, i za Hrvatsku i hrvatski narod biti bolje i sretnije.

Hrvoje Hitrec