Hrvatska danas i formalno postaje dijelom regije pod nazivom „jugoistočna Europa“. Ta neobična naddržavna tvorba dobit će danas svoj Statut, Vijeće kao upravno tijelo i glavnog tajnika. Glavnim tajnikom bit će postavljen Hido, Hidajet Biščević i stolovat će u Sarajevu. „Drug Hido jaše na čelu kolone“, rekao bi stari Nazor. Iako se danas institucionalizira rečena "jugoistočna Europa“, matica zbivanja usmjerena je zapravo na oživotvorenje daleko ozbiljnijeg projekta a to je "zapadni Balkan“, što će reći treća Jugoslavija.

Ne ponavlja li se to pred našim očima još jedna 1918., još jedna 1945. I danas kao i onda politička elita u Hrvatskoj grubo i bezobzirno zanemaruje volju hrvatskog naroda koja je sasvim oprečna odlukama koje se donose tobože u njegovo ime. Ideja hrvatske državne samostalnosti prenosila se u dugim stoljećima neslobode kao sveti narodni zavjet s naraštaja na naraštaj Hrvata. Nije bilo ni jednog hrvatskog pokoljenja koje nije na različite načine nastojalo oživotvoriti tu ideju, ne prezajući od pogibelji i stradanja. Naši preci su pokušavali, naš naraštaj, predvođen dr. Franjom Tuđmanom, uspio je ostvariti tisućljetni hrvatski državotvorni san.

 Na prvim višestranačkim izborima u proljeće 1990. i potom na referendumu, godinu dana kasnije, hrvatski je narod pred cijelim svijetom na najdemokratskiji mogući način očitovao svoju državotvornu volju. Ostvarenje te volje, kao što je dobro poznato, sudarilo se odmah na početku s dvostrukim otporom: jedan je dolazio od velikosrpske okupacijske sile a drugi od takozvane međunarodne zajednice u čijim planovima je, kao i 1918. i 1945. bilo mjesta za Jugoslaviju ali ne i za samostalnu Hrvatsku. Velikosrpske agresore pobijedili smo na bojišnici a negativna stajališta međunarodne zajednice političkom i diplomatskom odlučnošću promjenili u svoju korist.

Kad već nisu mogli spriječiti uspostavu samostalne hrvatske države, moćni inozemni krugovi željeli su u Hrvatskoj na vlasti ljude kojima će moći upravljati i koji će služiti njihovim a ne hrvatskim nacionalnim interesima. Željeli su vlast u Hrvatskoj koja svoju politiku neće graditi na volji i interesima hrvatskog naroda već na njihovim preporukama i zahtijevima. S Tuđmanom na čelu Hrvatske takve svoje ambicije nisu mogli ostvariti. Ne bježeći od međunarodne suradnje, Tuđman se ponašao kao državnik kojemu je prvi cilj braniti interese naroda koji ga je izabrao i države kojoj je na čelu. Pravo hrvatskog naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini za Tuđmana nije bila puka fraza već načelo na kojemu je gradio svu svoju politiku. Tuđmanom nisu mogli upravljati i zato im nije bio po volji. Nisu ga voljeli ali su ga kao državnika respektirali i uvažavali. Golemi politički pa financijski napori koji su ulagani u uklanjanje neposlušnog Tuđmana poklopili su se, nažalost, s njegovom bolešću i smrću.

Sve ono što nisu imali u Tuđmanu, inozmni pretendenti na upravljanje sudbinom hrvatskog naroda i hrvatske države, dobili su u ljudima koji su preuzeli kormilo Hrvatske prije sedam osam godina. Dolaskom Mesića i Račana na ključne državne dužnosti, 2000. godine, otpočeo je pogubni proces dekonstituiranja Hrvatske kao države. Većina hrvatskih građana koji su 2003. godine glasovali za promjenu vlasti učinili su to upravo želeći zaustaviti taj proces. Nažalost s promjenom vlasti nije se dogodila očekivana promjena politike. Glasove za pobjedu na izborima Sanader je prikupljao na kritici i suprotstavljanju Račanovoj i Mesićevoj politici. Nakon što se dokopao vlasti tu istu politiku koju je do jučer žestoko napadao, nastavio je, uz tijesnu suradnju s Mesićem, provoditi mnogo odlučnije i učinkovitije nego li što je to činila Račanova Vlada. Umjesto očekivanog političkog diskontinuiteta dogodio se potpuni kontinuitet.

Proces dekonstituiranja hrvatske države traje tako od početka 2000. godine do danas i neprekidno se ubrzava. Današnji događaj u Zagrebu daje novi zamah tom opasnom i pogubnom procesu. Kroz svu svoju povijest, svojim zemljopisnim položajem, svim svojim kulturnim i nacionalnim identitetom, Hrvatska nikad nije pripadala ni Balkanu ni europskom jugoistoku. Zemljopisno i kulturološki Hrvatska je srednjoeuropska i mediteranska zemlja. Dva puta u dvadesetom stoljeću Hrvatska je nasiljem i protivno volji hrvatskog naroda ugurana u balkanske tvorbe slične onima u koje se danas ponovno ugurava.

"Kad vas je koji majčin miljenik, razmićen nešto
Obijesnim prstom ščepo za uho,
Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo, nježno,
Pružili drugo, repić podvinuv!“

Već gotovo osam godina, podvinutih repića, hrvatska politička elita gmiže i slini pred uzdignutim kažiprstima svojih inozemnih mentora i gazda izručujući im Hrvatsku kao dokaz svoje nepokolebljive vjernosti i odanosti. Osam godina na ratnim, političkim i diplomatskim bojišnicama trajalo je konstituiranje Hrvatske kao samostalne, nezavisne i demokratske države. Isto toliko, posljednjih osam godina, traje njezino dekonstituiranje.

Dozovimo u sjećanje golobrada lica hrvatskih mladića koji su, ne tako davno, u ratna praskozorja, odvažno, samouvjereno i ponosno kretali u obranu i oslobađanje „Lijepe naše domovine“ ugrađujući svoje mlade živote u njezinu samostalnost i slobodu. Što bi nam, kad bi mogli, oni poručili danas kad se pred našim očima bezočno rastače plod njihove nesebične žrtve.

Dozovimo danas u sjećanje lica tih hrvatsih dječaka i mladića, dozovimo u sjećanje odvažnost hrvatskih domobrana pokošenih u prosincu 1918. na Jelačićevu trgu, dozovimo u sjećanje stotine tisuća Hrvata s Bleiburškog polja i križnih putova ... Svi su oni pali kao žrtve zlosilja nadnacionalnih tvorbi sličnih ovoj u koju se Hrvatsku danas ponovno gura.

Pronađimo u tim sjećanjima snagu kojom ćemo se suprotstaviti rastakanju tek ostvarene hrvatske slobode i državne nezavisnosti. Ponestane li nam snage, vrlo skoro „Lijepa naša domovina“ neće biti ni lijepa, ni naša, ni domovina. Ne dopustimo takvu povijesnu izdaju, nepravdu i sramotu.

Drago Krpina

{mxc}