Ulazak u EU i gubitak nacionalnih vrijednosti

Čini mi se da poslije uhićenja generala Gotovine uopće i ne trebam šire obrazlagati ono što sam mislio reći u trenutku kada sam prijavio naslov mog današnjeg izlaganja. Slika najslavnijeg hrvatskog generala u lisicama daje odgovor na pitanje što nam donosi ulazak u Europsku uniju. Ne postoje nacionalni interesi ako ponos i dostojanstvo hrvatskih ljudi nisu prvi među njima. A lisice na rukama generala Gotovine su lisice na rukama svih Hrvata. To su lisice na ponos i dostojanstvo hrvatskog naroda!

Skoro je deset godina kako upozoravam da će ulazak Hrvatske u EU značiti veliki gubitak nacionalnih vrijednosti. Evo teksta objavljenog 22. srpnja 1996. u "Domu i Svijetu" ("Večernji list" – inozemno izdanje):

Jesu li važniji ljudi ili ljudska prava? 

Boraveći u Sloveniji Sveti Otac nam je uputio još jednu izuzetno važnu poruku. Upozorio nas je na opasnosti "ideologije neobuzdanog liberalizma". Sveti Otac ne posustaje u svojoj borbi da promijeni svijet. Svijet koji je do njegovog izbora funkcionirao upravo na osnovi podjele na dva jasno izražena dijela svijeta: svijet u kome vlada ideologija neobuzdanog libe-ralizma i, onog gdje smo mi bili, svijet neobuzdanog komunizma. Dvije strane jedne te iste medalje: bogatija i siromašnija, a koje su mogle egzistirati samo jedna uz drugu! Istina, naš svijet je bio bez imalo ljudskosti u sebi. Tek na kraju su mu pokušali naći i "ljudsko lice". Sjećate li se "socijalizma s ljudskim licem". Svijet bogatih ne bi mogao egzistirati bez tog ljudskog lica. A to ljudsko lice zove se na Zapadu: LJUDSKA PRAVA!

A što to znači vidjeli smo često puta. Najskorije u Čečeniji. Tamo su ubijali desetine tisuća ljudi, a zapadne zemlje su opominjale Rusiju da krši ljudska prava. To je isto tako jasno izraženo u riječima mr. Andreasa Stadlera, tajnika austrijskoga veleposlanstva u Zagrebu (Nedeljnja Dalmacija od 24. 5. 96.) kada kaže da je "VE već napravilo jedan presedan, prihvativši u svoje članstvo i državu u kojoj još uvijek postoji smrtna kazna." A primili su Rusiju u kojoj su pobijeni deseci tisuća ljudi! Ti su ljudi bili krivi samo zato jer su željeli slobodu. Istina, njihova ljudska prava nisu prekršena, oni nisu osuđeni na smrt, i pogubljeni. Oni su "samo" pogubljeni. A pravo na život ili pravo na slobodu nije u opisu ljudskih prava zapadnih zemalja. Osim ako su oni u pitanju naravno! Ta prava mogu imati i drugi, ali samo ako oni to odobre! A Hrvatskoj nisu odobrili. No, Hrvati i dalje misle da je sloboda nešto vrijedno. I da je ljudski život nešto vrijedno. Vrijednije od bilo čega. Pa čak, zamislite molim Vas, i od ljudskih prava!

I zaista to Hrvati tako i misle. Kada smo krenuli u borbu za svoju slobodu naivno smo vjerovali da će nas zapadne zemlje podržati. Brzo smo shvatili kako stvari stoje! Jednostavno su nam zabranili braniti se (embargo na uvoz oružja) i tako godinama omogućavali Srbima da ubijaju koliko žele i mogu. Vidjeli smo da ni genocid nije tako strašna stvar. Pa, Srbi su nagrađeni za učinjeni genocid! Naravno, oni su činili dozvoljeni genocid protiv neposlušnih Hrvata.

Gospodin Stadler nas očito dobronamjerno upozorava u svezi neprimanja Hrvatske u Vijeće Europe: "To što se sada dogodilo, prije svega je izraz iskrene brige za ono što se stvarno događa u ovoj zemlji. U tome smislu, hrvatska javnost i politika ne bi trebale to shvaćati kao nepoštenu akciju, kao igru interesa koji su usmjereni protiv Hrvatske ili čak neku vrstu psihološkog rata protiv Zagreba. Naprotiv, posrijedi je poticaj da i vaša zemlja bude u skladu s europskim standardima. Kritiku Vijeća Europe valja sagledati u pozitivnom svijetlu, prije svega u interesu samih građana Hrvatske."

Europski standardi u hrvatskoj zbilji

A sjetimo se europskih standarda. Oni odluče da sve zemlje koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije moraju ispuniti stroge kriterije zaštite manjinskih prava. I Hrvatska je morala donositi Zakone mnogo naprednije od zakona tih zapadnih zemalja. A Jugoslaviju poslije učinjenog genocida, Jugoslaviju u kojoj su prava manjina mislena imenica - priznaju odmah.

Da, očito je kako su hrvatski standardi mnogo viši od standarda europskih zemalja. Pa nama su ipak važniji ljudi nego ljudska prava. Nama je problem što je u Rusiji pobijeno onoliko mnogo ljudi, a ne ima li negdje ili nema smrtne kazne. Mi smatramo da se treba pridržavati svojih odluka i primjenjivati ih ravnopravno na sve. A ne recimo donositi silne rezolucije o tome da se neće priznati rezultati etničkog čišćenja. a onda prisiliti žrtve da to moraju učiniti. Naravno, u BiH. U Hrvatskoj je nešto sasvim drugo. Tamo se samovoljni odlazak Srba iz Hrvatske proglašava - etničkim čišćenjem.

Hrvati bi, ali u kakvu Europu

Vratimo se zato Papinoj poruci. Ne treba bezglavo juriti u ralje neobuzdanog liberalizma. Ne treba se spuštati na "europske standarde". Volimo i dalje ljude, njihovu slobodu. A ne samo njihova "ljudska prava". Sačuvajmo svoju dušu.

Dobro je primijetio gosp. Stadler da "postoje Hrvati koji rado ne bi u Europu". Podsjetio me na jednu moju raspravu s nekoliko naših liberalnih novinara. Rekli su mi da sam ja protiv Europe. I priznao sam. Zaista sam bio protiv takve Europe, Europe po mjeri Engleske i Francuske. Europe ideoligizirane neobuzdanim liberalizmom! Rekao sam im: “Ja sam samo za Srednju Europu, a ne Europu u kojoj čak i jedan liberalni prvak (Gensher) nastrada kada pokaže da je više Njemac nego liberal; kad pokaže, braneći Hrvatsku, da mu je više do duše nego do liberalizma.”

Dolazi vrijeme kada će, kao kod nas Hrvata, ljudi biti u prvom planu. I na to nas upozorava Sveti Otac. Kada srednjoeuropske vrijednosti postanu ideal imat ćemo drugačiju Europu i svijet. A to će biti tim prije što to shvate i sve srednjoeuropske zemlje. To će biti kad, npr., Njemačka shvati kako ne treba klečeći čekati da uđe u Savjet sigurnosti UN-a, već se treba okrenuti Srednjoj Europi. Kako treba pomoći u spriječavanju povratka ideologiziranih društava na ovim prostorima, i tako da primjer cijelom svijetu. Jedino takova jedinstvena Europa je i moguća. Nikakva drugačija. Europa u kojoj će ljudi biti važniji od ljudskih prava. Europa u kojoj će ljudska prava biti nešto što proizilazi samo po sebi iz ljubavi prema ljudima.

Odnos prema slobodi

A kakvi su standardi koji vrijede u EU je najočitiji se vidi kroz primjer njihovog odnosa prema slobodi. Ono što je najznačajnije istaknuti jest činjenica da su oni i čitav zapadni tzv. demokratski svijet izravno ili neizravno sudjelovali u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. To su potvrdili i kroz osnivanje Haškog suda kada u Statutu tog suda nisu ni predvidjeli najvažniji zločin – zločin protiv mira. Već time je pokazano da ne želje kazniti agresora.

A poznato je da su Rezulucijom Vijeća sigurnosti UN-a uvedene sankcije Jugoslaviji i Srbiji upravo radi agresije na Hrvatsku i BiH i to u vrijeme kada su i Hrvatska i BiH bile članice UN-a. Dakle, ta rezolucija definira Jugoslaviju i Srbiju kao agresora, a Hrvatsku i BiH kao žrtve. Hrvatska kao pravno uređena demokratska država ima, dakle, i Ustavom i zakonom uređena prava i dužnosti pojedinih državnih tijela, pa tako i predsjednika kao vrhovnika, vojske, policije i drugih da poduzmu sve pa i vojnoredarstvene akcije za oslobođenje i uspostavu jurisdikcije nad okupiranim područjima.

Dakle, stvar je s pravnog stanovništva jasna, kao što je jasno da sud koji ne poštuje takvo što, pa te djelatnosti naziva zločinačkim pothvatom zločinačke organizacije, nije ništa drugo nego politički sud koji svojim optužbama samo potvrđuje da mu nije obaveza poštivanje zakona pa i međunarodne zajednice, već samo političku volju najmoćnijih. Dakle, jednom riječju sud u Haagu je politički sud. Sud koji sudi onima koji su se izborili za slobodu svoga naroda i to upravo zato što su izborili tu slobodu najbolji je pokazatelj kako se svjetski moćnici postavljaju prema slobodi.

Hrvatska vlast u službi vladara svijeta

Povodom uhićenja generala Gotovine održan je prosvjedni skup u Splitu. Najavljen je kao skup potpore generalu Gotovini, a protiv onih koji su ga izručili tom sramotnom sudu. Danas znamo da je upravo POA bila ona organizacija koja je omogučila da se general Gotovina nađe u Haagu. U novinama sam najavljen kao organizator tog skupa a na radiju kao govornik. U stvari postojali su veliki pritisci da se skup pretvori u skup potpore onima koji su omogučili uhičenje našega generala. Dan uoči skupa kasno uvečer nazvali su me iz Splita i najavili da sam određen za govornika. Stigao sam u Split gdje mi je rečeno da ipak neću govoriti. Prije toga su se dogovorili sa Sanaderovom vladom i skup se pretvorio u skup potpore onima koji su uhitili Gotovinu, a sve pod parolom da je to skup potpore Gotovini i vladi koja na sebe preuzima obvezu obrane generala. Nedugo potom osnovana je Zaklada za istinu o Domovinskom ratu koja treba od naroda skupljati novac za tu obranu i obranu Domovinskog rata. Obveza Vlade svela se očito na to da će dopustiti da sam narod skuplja potreban novac za obranu Domovinskog rata, tj. za obranu prava hrvatskog naroda na slobodu. Neodržani govor nudio sam za tisak „Hrvatskom listu“ i „Hrvatskom slovu“ ali nisu ga tiskali. Tiskao ga je The Croatian American, New York, January 17-February 6, 2006 uz slijedeći komentar:

Vodeći se načelom sloboda govora kao jednim od temeljnih uvjeta demokracije, objavljujemo govor što ga je akademik Josip Pečarić trebao održat u Splitu 11. prosinca 2005. na skupu potpore uhićenom generalu Gotovini, ali mu to nije bilo dozvoljeno.

Neodržani govor u splitu 11. prosinca 2005.

Oprostite mi, ali moram na početku iskazati svoj ponos što su oni koji su najzaslužniji što imamo svoju državu - hrvatski branitelji - po-zvali mene, hrvatskog akademika, da govorim na ovom veličanstvenom skupu potpore najslavnijem hrvatskom generalu i vojskovođi Anti Gotovini.

Lisice na njegovim rukama lisice su na rukama svih Hrvata. To su lisice na ponosu i dostojanstvu hrvatskog naroda!

Mnogi se i danas pitaju: Kako je to moguće? Kako je moguće hapsiti i osuđivati one koji su davali svoje živote za slobodu svoga naroda i svoje domovine jer takvi su oduvijek bili najviše poštovani. Svugdje, i to ne samo u svom narodu. Na primjer, zapovjednik NATO-a, general Clarke, rekao je u Zagrebu 1998., dakle iste godine kada su se u Haagu počeli interesirati za generala Gotovinu:

"Znate, jako cijenim vaše oružane snage, čak sam bio veliki obožavatelj general-pukovnika Gotovine u njegovim operacijama prije nekoliko godina." Zato je reakcija Oca hrvatske države akademika Franje Tuđmana na zahtjev iz Haaga u svezi s generalom Gotovinom bila reakcija vođe jednog ponosnog i dostojanstvenog naroda: Vlada tada traži od Vijeća sigurnosti da odgovori može li sud koji je osnovalo Vijeće sigurnosti procesuirati vojne akcije koje je isto to Vijeće sigurnosti dvjema rezolucijama proglasilo legitimnima, dopuštenima i oslobodilačkima, tj. može li se dogoditi presedan da jedna oslobodilačka akcija i njezina oslobodilačka vojska odgovaraju za oslobađanje okupiranog dijela svoje zemlje! Vijeće sigurnosti nikada nije odgovorilo hrvatskoj Vladi i sukladno tome u vrijeme Tuđmanove vlasti ni jedan hrvatski general nije bio procesuiran. Tuđman - najveći državnik s kraja dvadesetog stoljeća - morao je poučiti Vijeće sigurnosti u nečemu što je tako očito. Problem je u tome što Hrvatski domovinski rat nije samo velikosrpska agresija, nego su u toj agresiji i izravno i neizravno sudjelovale i najmoćnije države tzv. demokratskoga svijeta.

Izgubivši rat protiv Hrvatske vojske, svjetski su se moćnici okrenuli onomu o čemu je davno pisao kineski filozof i pisac Sun Tsu:

"Najveća umjetnost je slomiti otpor neprijatelja bez borbe na bojnom polju. Samo indirektna metoda može jamčiti pravu pobjedu [...] Iskoristite rad najnižih i najodvratnijih ljudi. Širite nejedinstvo i svađe među građanima neprijateljske zemlje [...] Poništavajte sve vrjednote. Budite velikodušni u ponudama i darovima da biste kupili informacije i ortake. Svugdje smjestite svoje ljude. Nemojte štedjeti ni u novcu, ni u obećanjima, jer to donosi visoke kamate." A ljudi koje je Sun Tsu opisao kao najniže i najodvratnije ima u Hrvatskoj puno. Na to su nas upozoravali i Šenoa i Matoš i Šegedin i Tuđman.

"Trećojanuarska" vlast pokrenula je tzv. detuđmanizaciju, tj. obračun s Tuđmanovim djelom koje je "milenijska sreća Hrvata", kako reče akademik Novak. Počinje obračun sa svime što je hrvatsko, a u prvom redu s onim najvrjednijim - s ljudima koji su uz Tuđmana najzaslužniji što imamo Hrvatsku: hrvatskim braniteljima i ratnim ministrom Gojkom Šuškom.

Ta vlast omogućuje podizanje optužnice protiv generala Gotovine, optužnice koju su zajedno sastavili predstavnici poraženih strana u vojnom dijelu Domovinskog rata: Carla del Ponte u ime poraženih svjetskih moćnika i Savo Štrbac u ime poražene velikosrpske soldateske. Vijeće sigurnosti, koje je svojim embargom na uvoz oružja, tj. oduzimanjem prava hrvatskomu narodu na samoobranu, sve to oduševljeno pozdravlja izjednačujući heroja obrambenog rata s onima koji su vršili genocid u BiH, a koje su svjetski moćnici nagradili dajući im državu u državi. Ali detuđmanizacija, a time i slanje hrvatskih generala u Haag, nije mogla uspjeti sve dok je državotvorni dio hrvatskoga naroda bio jedinstven. Svjetskim moćnicima bila je prijeko potrebna detuđmanizacija HDZ-a.

I stvoren je današnji HDZ. Pitam Vas:

"Ima li razlike između Sanadera i Mesića?"

U stvari to je naslov moga teksta objavljenog u srpnju 2003., dakle prije dolaska ovog HDZ-a na vlast. Moj odgovor dan je u podnaslovu:

"Mesić je uzor Sanaderu!"

Tek takav podoban HDZ mogao je po svjetskim moćnicima doći na vlast. I to sam predvidio rečenicom:

"Kad gazda mijenja slugu, uvijek nađe boljeg slugu!" Ono što nije mogao sluga Račan, mogao je bolji sluga - Sanader. Sanaderova vlast izravno sudjeluje u hvatanju generala Gotovine. Izravno sudjeluje u stavljanju lisaca na ponos i na dostojanstvo našega naroda.

A lisice na rukama našega generala Gotovine označile su ulazak u posljednju fazu Domovinskoga rata.

Sadašnje vlasti nam kažu kako im trebamo dati povjerenje, jer znaju što treba činiti da bi se obranila istina o Domovinskom ratu i kako na tome već rade.

Crkva u Hrvata im - koliko čujemo - vjeruje.

Možemo li i mi, a da ne zatražimo odgovore na neka jednostavna pitanja?

Zašto je obnovljeno suđenje u Lori s obrazloženjem kako nije bilo omogućeno srpskim ratnim zločincima da svjedoče protiv hrvatskih branitelja?

Zašto hrvatska vlast protuzakonito hapsi hrvatskoga novinara Josipa Jovića, a Sanader protestira kada Sud donosi pravovaljanu presudu ideologu jugoslavenstva zbog kleveta, a koji pritom javno izjavljuje da ne će poštovati odluke hrvatskoga suda i time se otvoreno ruga hrvatskoj državi?

Zašto se sudi u Haagu hrvatskim novinarima?

Zašto unatoč Deklaraciji o Domovinskom ratu, iz koje je razvidno da Hrvatska nije agresor na BiH, ni bivša ni sadašnja vlast nje reagirala kada je zbog toga u Haagu optužen Dario Kordić, koji je jedino zbog toga i osuđen na 25 godina zatvora? Hoće li Hrvatska vlast i danas braniti generala Gotovinu tako kako su nas branili od lažnih optužaba za agresiju Hrvatske na BiH?

Hoće li Gotovinu braniti s onom hrabrošću koju su pokazali ne usuđujući se zapaliti svijeću na grob Gotovinina ratnog ministra Gojka Šuška, čak ni na dan kada smo slavili desetu obljetnicu veličanstvene "Oluje"?

Tko je iz vlasti falsificirao, tj. naredio falsificiranje Brijunskoga transkripta i poslao ga Sudu u Haagu iz Ureda nedostojnog Tuđmanova nasljednika?

Zašto je sadašnja vlast potvrdila da je očito falsificirani brijunski transkript vjerodostojan?

Kada čujemo odgovore na ta i slična pitanja, tek tada ćemo znati želi li sadašnja vlast doista obraniti generala Gotovinu, Domovinski rat i hrvatsku državu. Ako ne dobijemo zadovoljavajuće odgovore, svako od tih pitanja optužuje vlast, a onda nema dvojbe da su u njoj samo još bolje sluge onima koje smo pobijedili u oružanom ratu, a kojima samo trebaju osigurati konačnu pobjedu.

Istina ima i nešto dobro u optužnicama Suda u Haagu. Tim optužnicama optuženi smo izravno i svi mi. Svi mi smo dio "zločinačke organizacije" na čelu s Tuđmanom, Šuškom, Bobetkom, Gotovinom, Kordićem, Praljkom... A priznat ćete – lijepo je biti u tom društvu. Hvala Sudu u Haagu i svima koji ga podupiru, što imaju tako visoko mišljenje o nama. Duboko žalimo što nas sve ne može pozvati u Haag, nego samo ponajbolje među nama, iako bismo to željeli i mi i oni.

Hvala Ti, generale Gotovina, što si svojom žrtvom odgodio završnu operaciju u Domovinskom ratu. Nadam se da si dao dovoljno vremena našim ljudima da shvate, pred kakvom pogibelji se nalazi naša država. Žele je proglasiti državom nastalom na zločinu, a zna se, da takva država ne može postojati. Pobijedio si, generale, u svim bitkama. Sigurno ćeš, zajedno sa svojim narodom, pobijediti i u ovoj!

Hrvatske vrijednosti

A da su hrvatski standardi mnogo iznad tih koje imaju zapadne zemlje bilo je jasno mnogima u svijetu. Papa u svojim djelima zapisuje da Poljska, Slovačka i Hrvatska mogu pomoći EU ("Glas Koncila" od 13. ožujka 2005.), a nešto slično ustvrdio je i francuski vojni biskup rekavši da se divi Hrvatima, jer mi imamo nešto što sve više nestaje, imamo vrijednosti koje se u Europi gube, a bez kojih ona ne može živjeti ("Hrvatsko slovo", 3. siječnja 2003.). Evo kako nas je nedavno opisao kanadski pisac i slikar Michael O'Brien ("Hvatsko slovo" od 18. ožujka 2005.):

"Ono što mi se prvo nametnulo, kad sam došao kao čovjek iz drugog i dalekog svijeta, ali s otvorenim srcem, i s duhom otvorenim da nešto novo naučim i vidim, je činjenica da sam osjetio kako se ovdje događa nešto apsolutno unikatno. Bio sam u mnogim zemljama, imam prijatelje, pisce i umjetnike iz drugih različitih dijelova svijeta, ali kad sam prvi put došao ovdje, moj duh, moja svijest i moje srce, govorili su mi istu stvar: da je ovdje nešto iznimno živo, dinamično, puno vitaliteta, što nisam vidio drugdje. Ono što posebno karakterizira hrvatske ljude je vaš moralni karaker koji je vrlo snažan, iskušan u vatrama povijesne patnje i borbi! Ova nacija živi na granici između različitih svjetova, zapadnog i istočnog, i vi ste preživjeli u vrlo teškoj situaciji! I ono što je najvažnije i to fascinira u takvim uvjetima, sačuvali ste svijest o sebi, o onome što zapravo jeste. Papa Ivan Pavao II. je lijepo rekao u enciklici o obitelji: Obitelj vas čini onim što jeste. Što znači, mi moramo postati ono što zapravo jesmo! Vi Hrvati imate specifičnu misiju u svjetskoj povijesti, prolazite vatru čišćenja, i vi ovdje možete izgraditi izvornu i iskrenu demokraciju na temelju kršćanskih principa! Vaša misija je u tome da Europi donesete novo duhovno nadahnuće, jer ona vrlo brzo gubi svoju vjeru. Imate veliki poziv, mali ste u brojčanim i zemljopisnom smislu, ali Bog je uvijek one malene i najmanje birao za najveća djela."

Valjda je svima jasno da Papa nije slučajno izabrao da njegov stoti posjet bude Hrvatskoj, i da mu je prva poruka Hrvatima iz grada slobode iz Dubrovnika bila o slobodi!

A ono što su poduzeli svjetski moćnici da unište te moralne vrijednosti hrvatskog naroda davno je opisao kineski filozof i pisac Sun Tsu. Kao da je kineski filozof već davno dao preciznu definiciju onoga što u Hrvatskoj zovemo detuđmanizacija. Ili: rashrvaćivanje hrvatske države. "Rad najnižih i najodvratnijih ljudi", kako ih je nazvao Sun Tsu, treba uništiti Tuđmanovo djelo, koje je, kako reče akademik Slobodan Novak ("Hrvatski list, 8. prosinca 2005.), "milenijska sreća Hrvata", tj. "veličanstveno djelo za opstanak, sreću i samosvojnost hrvatskog naroda." Akademik Novak posebno apostrofira jednog od njih. To je Tuđmanov "nedostojni nasljednik", odnosno "formalni pogrešni nasljednik na čelu države". Ali ne zaboravlja one koje je "Tuđman sam, u dobroj vjeri, pogrešno uzdigao". Jer bez podjele državotvornog dijela hrvatskog naroda ne bi bilo moguće staviti lisice na ponos i dostojanstvo hrvatskog naroda.

I pri tome govore kako će na tom sudu dokazati ono što taj sud i zna – da je Domovinski rat bio pravedan oslobodilački rat. Kao da taj sud ne zna da je pravo i obaveza svake države da oslobodi svoja okupirana područja. Kao da nije poznato da je Dariju Kordiću na tom sudu dokazano jedino da je Hrvat. I osudili ga na 25 godina robije!

Ali vratimo se istinskim vrijednostima hrvatskog naroda. Vratimo se Dariju Kordiću i sjetimo se kako je upravo on pokazao koliko je iznad onih koji su ga osudili i iznad njihovih slugu. Dariova supruga Venera kaže ("Hrvatski list" od 23. prosinca 2004.):

"Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa Sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'."

A danas već znamo kako su i tadašnje hrvatske vlasti nudile generalu Gotovini nagodbu da svoje navodne grijehe prebaci na Oca hrvatske države dr. Franju Tuđmana i velikog ratnog ministra Gojka Šuška, u zamjenu za nepodizanje optužnice.

Hrvatsko sluganstvo

Možemo li konstatirati da se uhićenjem generala Gotovine Domovinski rat privodi svom završetku - hrvatskim porazom? Ili će se ostvariti ono iz mog neobjavljenog govora: General Gotovina će pobijediti u još jednoj svojoj bitki?

Današnje vlasti najavljuju da će pokušati obraniti istinu U Haagu. A kako brane istinu pokazao nam je slučaj Kordić. Optužen je i osuđen zbog lažne optužbe za agresiju Hrvatske na BiH. Hrvatski Sabor je svojom Deklaracijom jasno stavio do znanja da to nije istina, ali hrvatske vlasti nisu ništa učinile kada su optužba i presuda donesene. Zašto bi bilo drugačije i ubuduće?

Spominjemo vlast jer se ona trudi oponašati današnju oporbu – dojučerašnju vlast. Trudi se biti još bolja sluškinja gorih gospodara. Nadmeću se u svome sluganstvu. Milan Ivkošić npr. piše:

„Ista ta ljevica godinama se zgražala nad postupcima i oslobađajućom presudom suca Lozine u slučaju Lora, da bi trijumfalno dočekala ponovljeno suđenje i teške kazne Hrvatima zbog zlostavljanja i smrti dvojice srpskih zatvorenika, inače pobunjenika protiv hrvatske države (čime samo potvrđuju da nisu željeli i ne žele hrvatsku državu, op. J.P.). Ali je zašutjela kada je ovih dana objavljeno da je Vrhovni sud za sličan, ali još gori zločin Srba nad Hrvatima u Vojniću optužene abolirao (hrvatskim ljevičarima zločin nad Hrvatima je dozvoljen jer su oni rušitelji njihove Jugoslavije, op. J.P.). O Lori su napisane stotine zgražjućih tekstova, o Vojniću – muk. Lora – mali Jasenovac o kojem se stano bubnjalo, Vojnić – mali Bleiburg o kojem se stalno šutjelo.“

„Teorija zavjere“

A i hrvatski znanstvenici će svakome tko ukazuje na činjenice koje pokazuju kako se našom sudbinom igraju svjetski moćnici reći da je to „teorija zavjere“. Kao da oni koji su najmoćniji i najbogatiji neće iskoristiti svoju moć i bogatstvo da ostvare svoje interese. A doista ne treba biti previše inteligentan pa zaključiti da je logičnije govoriti o nekakvoj „teoriji interesa“ nego o teoriji zavjere.

Zato i ne čudi kad Ivan Miklenić u „Glasu Koncila“ od 26. 3. 2006. piše:

„Čovječanstvo se, čini se, davno pomirilo s poznatom maksimom da pravo diktira jači, da se o međunarodnoj pravdi može tek sanjati, a da se istodobno međunarodno pravo polako dograđuje, ali i primjenjuje samo kad je to u interesu jačih, moćnijih. Činjenica da će smrću »balkanskog krvnika« ostati bez međunarodno-pravne osude velikosrpska oružana i zločinačka agresija na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i na Kosovo, potvrđuje da je međunarodni sud, koji je - kako to neki javno tvrde - izraz civilizacijskih vrijednosti suvremene liberalne demokracije, zapravo tek trebao ostvariti privid kakve-takve pravde. Naime, da je taj sud stvarno želio uspostaviti minimum pravde, onda ne bi za pokretačko djelovanje s tako velikim brojem mrtvih, ranjenih, upropaštenih ljudi optužio samo jednu osoba koja je bila samo jedan od izvršitelja nego bi optužio malo veći broj i ideologa i izvršitelja stvarno odgovornih za prolijevanje nevine ljudske krvi. Kompromis sadašnjih srpskih vlasti, pokazan na sprovodu toga neosuđenog optuženika koji je u Beogradu dobio zapravo formu službenoga državnog pokopa, jasno očituje ne samo da u znatnom dijelu srpskih ljudi velikosrpska agresija i njezine krvave posljedice nisu kritički prosuđene i odbačene nego da upravo taj velikosrpski projekt živi i čeka neki svoj novi trenutak. To je veoma zabrinjavajuća činjenica pred kojom nitko odgovoran ni u svijetu ni u Hrvatskoj ne bi smio zatvoriti oči. A u Hrvatskoj su izostale čak i bilo kakve reakcije kad su prilikom smrti pokajnika Babića predstavnici jedne srpske udruge u Hrvatskoj sa stajališta istoga tog velikosrpskog koncepta javno osporavali istinitost Babićeva svjedočenja na Haškom sudu. Hrvatskoj javnosti nametnuta je rasprava o jednom potezu hrvatskoga generala, haškoga optuženika Gotovine koji je - kako svjedoči Gotovinin odvjetnik - u beogradskim medijima izmanipuliran i pretvoren u potpis na objavljenoj osmrtnici. Jedan civilizacijski i humani, ni po čemu sporni čin, manipulacijom pretvoren u potpis na osmrtnicu, poslužio je pojedincima u Hrvatskoj da se u javnosti predstave kao veći zaštitnici Hrvata od branitelja generala Gotovine i kao veći poznavatelji katolištva od samih katoličkih biskupa.“

U stvari to je samo ogolilo činjenicu da već u startu svjetski moćnici nisu htjeli sankcionirati srpski zločin protiv mira. Sve ovo na što ukazuje komentator „Glasa Koncila“ dalo se naslutiti već u samom činu stvaranja Haaškog suda. Istina u to vrijeme je Hrvatska imala državnika koji je bio mnogo iznad ostalih svjetskih državnika i pobjedničku Hrvatsku vojsku!

Od tada se mnogo toga promijenilo. Očito je približavanje hrvatskih standarda onima u EU. Gubitak nacionalnih vrijednosti koje sam najavio člankom iz 1996. godine, danas je tako očit.

Zaključak

Jednom sam na pitanje jesam li za ulazak Hrvatske u EU odgovorio:

- Jesam, ali pod jednim uvjetom: Da se ispričaju za svoje sudjelovanje u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.

- Pa to nećeš nikada dočekati!

- Pa zašto bi bili u društvu onih koji su suodgovorni u velikosrpskom zločinu? Zar nam sve žrtve koje smo dali za slobodu nisu svete, već smo ih spremni prodati ne za sitne novce, već za pusta obećanja? Dakle, ako oni nisu spremni ispričati se samo pokazuju da nas ne žele kao sebi ravnopravne. A ako se ispričaju pokazuju da su promijenili svoj odnos prema poštenju, časti i slobodi. S takvima se isplati biti skupa.

Tuđman jest zagovarao ulazak u Europu, ali je istovremeno stalno naglašavao značaj malobrojnih naroda u takvoj ujedinjenoj Europi. To isključuje mogućnost potpore takovoj Eurupi u kojoj se su hrvatskim generalima – osloboditeljima.

Uostalom, pa i na presudu generalu Blaškiću se čekalo 7 mjeseci. Čekali su da Predsjednik umre, da na vlast u Hrvatskoj dođu poslušnici, pa su se tek onda usudili donijeti jednu takvu presudu. Ali ni to nije bilo dovoljno da bi mogli napraviti kolonijalnu Hrvatsku. Tek im detuđmanizacijom HDZ-a otvorila vrata za takvu Hrvatsku.

Jasno je da s takvim strankama koje dominiraju hrvatskim političkim životom, mala je vjerojatnost da Hrvatska neće izgubiti svoje nacionalne vrijednosti, pa i ako ne uđe u EU. Svjetskim moćnicima je za to dovoljno da se ostvari njihova vizija Zapadnog Balkana.

akademik Josip Pečarić

{mxc}