Izlaganje Petra Vulića s predstavljanja knjige novinara Josipa Jovića 4. srpnja u Splitu

Josip Jović: "Hrvatsku mi moju..."

Kao što smo već izvijestili, početkom srpnja u splitskoj Galeriji umjetnina pred nekoliko stotina poštovatelja pisane riječi održano je predstavljanje najnovije knjige uglednoga hrvatskog novinara i publicista g. Josipa Jovića. Sama knjiga 'provokativnoga' je naslova "Hrvatsku mi moju...", a objelodanjena marom zagrebačke nakladničke kuće "Detecta".

Inače, ovo je drugo predstavljanje spomenute knjige (čestitke auktoru, ali i izdavaču), jer prvo se zbilo isto tako nedavno (27. lipnja 2011.) u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, Kaptol 29a, kada su uz samog auktora, knjigu predstavili prof. Antun Abramović - predavač na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te novinar i publicist Tihomir Dujmović.

***

Na samom početku početku splitskoga predstavljanja, pozdravivši autora i predstavljače, kao i sve nazočne, ravnatelj Galerije umjetnina akad. slikar, prof. Josip Botteri-Dini, između ostaloga je rekao:

„Jović je analitičar i kritičar povijesnog trenutka naše države, od njezinog početnog stanja tjeskobe i bijede, zatim slave, pa sve do novih nedoumica, nade i borbe... Sretan sam što je Galerija umjetnina ugostila g. Jovića i što je on večeras tu, te što je sve u novinarstvu pretrpio - postavši naše zlatno pero!"

Osim prof. Botterija o knjizi još su govorili: prof. Toni Abramović, novinar i publicist Tihomir Dujmović, te Jovićevi kolege, novinari "Slobodne Dalmacije", Joško Čelan i Ivan Ugrin.

„Uvjeren sam da će nova Jovićeva knjiga odmah postati bestseler. Naime, mnogi će se u njoj pronaći. Iako ga znam dugi niz godina kao vrsnog novinara i kritičara, ovim djelom je pokazao da je i pjesnik. Ne bi se stoga iznenadio da nas u budućnosti, pogotovo jer je sada u mirovini, Jović iznenadi još pokojom lijepom rečenicom..." (ali i mogućom knjigom o Josipu Joviću, prvoj žrtvi Domovinskog rata, op.p.) – zaključio je Ugrin, a Joško Čelan je uz kraći osvrt pročitao i nekoliko ulomaka iz spomenute knjige.

Postoje dva Josipa Jovića (obojica su Imoćani!) koja će, sviđalo se to nekome ili ne, sve dok bude našeg roda i poroda ostati duboko ukorijenjeni u našem narodnom biću, dakako, za vječna vremena.

Prvi od njih je:

Josip Jović (rođ. u Aržanu kraj Imotskog, 21. studenog 1969. – poginuo na Plitvicama, 31. ožujka 1991.), bojnik Hrvatske vojske (posmrtno), prva hrvatska žrtva Domovinskog rata.

Drugi od njih je, dakako, drugi Josip Jović (rođ. u Imotskom, 1950.), hrvatski novinar i publicist, inače jedna od mnogobrojnih žrtava tzv. hrvatske demo(n)kracije.

Josip Jović je pisao novinske članke, izvješća, političke komentare, razgovore, reportaže u: "Imotskoj krajini", "Slobodnoj Dalmaciji", "Nedjeljnoj Dalmaciji", "Vjesniku", "Danasu", "Panorami", "Hrvatskom tjedniku", "TRN-u", "Novom listu", Slobodnoj BiH", na HRT-u, u hrvatskim programima radijskih postaja u Berlinu, Clevelandu i Melbourneu.

Bio je glavni urednik četiriju novina: "Imotske krajine", "Panorame", "Slobodne BiH" i "Slobodne Dalmacije".

Ivan Ugrin o knjiziUvjeren sam da će nova Jovićeva knjiga odmah postati bestseler. Naime, mnogi će se u njoj pronaći. Iako ga znam dugi niz godina kao vrsnog novinara i kritičara, ovim djelom je pokazao da je i pjesnik. Ne bi se stoga iznenadio da nas u budućnosti, pogotovo jer je sada u mirovini, Jović iznenadi još pokojom lijepom rečenicom...U svojim radovima tijekom '90-ih, nije pisao poput drugih kritičara hrvatske državne politike, jer su mu kritike bile upućene u posve drugom pravcu.

Ipak ni kao takav, nije bio mezimcem hrvatskih vlasti otkako se Hrvatska osamostalila; neslaganje vlasti s njegovom kritičnosti prema nepravednostima hrvatskog društva najbolje oslikava kada su mu državna tijela pomalo pakosno zatvorila uredništvo "Panorame" sredinom '90-ih iz, zamislite, "sanitarnih razloga".

Kako je novinar Jović, za tzv. hrvatske političare, jako kompleksna i komplicirana ličnost to je stalno bio na meti ondašnjih političkih moćnika. Čitam u 'Slobodnoj Dalmaciji', dne 30. rujna 2005.:

„Sanader i Mesić: "Jović je slučaj za pravosuđe!"

I najviši državni čelnici, koji su u Bjelovaru sudjelovali u proslavi tog grada, komentirali su situaciju novinara Josipa Jovića za kojega je Haaško tužiteljstvo izdalo nalog za uhićenje: Što se tiče Josipa Jovića, to je pitanje pravosuđa – kratko je konstatirao premijer Ivo Sanader.

Predsjednik Stipe Mesić tome je dodao: Samo potvrđujem ono što je rekao premijer."

I bi tako. Poslije će Jović, vjerojatno po nalogu spomenutih, biti uhapšen (ne uhićen!) i predan u 'ruke pravde' na milost i nemilost famoznog nam sudije (ne sudca!) Alphonsa Oria od strane kojega je, zamislite, zbog nepoštivanja Haaškog tribunala, osuđen 30. kolovoza 2006. na kaznu od 20.000 eura. Prema odluci Raspravnog vijeća stoji da je iskazao "naročito flagrantno" nepoštivanje Tribunala i "krajnji prijezir" prema Tribunalu, budući da je objavio identitet i iskaz Stjepana Mesića, zaštićenog svjedoka.

Deset mjeseci prije izricanja te, za novinara Josipa Jovića, ali i za samo hrvatsko novinarstvo, sramotne presude, u samom Splitu se dogodio prosvjed, čitam na portalu Index:

"Tridesetak splitskih novinara iz svih redakcija i dopisništava te kulturnih djelatnika okupilo se danas (7.10.2005.) na splitskom Narodnom trgu kako bi dali potporu novinaru Josipu Joviću i izrazili negodovanje zbog njegova, kako su ocijenili, jučerašnjega nepotrebnog privođenja i zadržavanja u zatvoru na Bilicama. (...) Novinari su se na današnjem okupljanju na splitskom Narodnom trgu simbolično vezali lancima, a istaknute su i poruke, među kojima: "I ja sam Josip Jović", "Jozef K. jednako Josip Jović" aludirajući na Kafkin roman, "Branitelji Helene Puljiz - javite se", "Tužitelji - sretan vam Dan neovisnosti". (...) Predsjednik (negdašnji, op.p.) Matice hrvatske u Splitu Josip Botteri rekao je da je zgrožen, dodavši da se "u novoj Hrvatskoj ne pamti takav progon pisane riječi i to", kako je kazao, "u Marulićevu gradu koji je uvijek bio slobodarski".

Jović je dosad objelodanio osam knjiga: 'Dogmi usprkos' (1989.), 'Rađanje Hrvatske' (1992.), 'Iskušenje slobode: kako je pohlepa pojela srce' (1997.), 'Muke po Daytonu' (1999.), 'Sudbonosci: politički presjek Hrvatske XX. stoljeća' (2001.), 'Život po Protokolima: prilog anatomiji hrvatske (samo)destrukcije' (2002.), 'Lijepa naša kolonijo' (2006.) i 'Hrvatsku mi moju...' (2011.). Izvor: wikipedia.

Riječ je, kao što već rekosmo, o osmoj Jovićevoj knjizi i o još jednoj njegovoj publicističkoj uspješnici, koja ga, uz već spomenuta djela, svakako svrstava u red ponajboljih hrvatskih novin(ar)skih analitičara.

Nu, ovo nije samo moje mišljenje. Evo što o njemu zbori proslavljeni hrvatski nogometaš – inače politički emigrant, Ante Žanetić, u svom članku objavljenom na portalu Hrvati Amac, u srijedu, 19. srpnja 2006.:

Svečana proslava 50-e godišnjice 'Hajduka' 1961.

Najveći novinar Hrvatske Josip Jović, kojeg ja neizmjerno cijenim u svom članku "Emigrant" 1990. ovako je opisao:

"Žanetić je u svoje vrijeme kao jedini Hajdukov standardni reprezentativac zajedno s Jerkovićem, Matušom, Perušićem, Galićem i drugima osvojio drugo mjesto na prvenstvu Europe u Parizu nakon dramatičnog finala sa SSSR-om te zlatnu olimpijsku kolajnu u Rimu. Žanetić je nakon godinu dana tog rimskog finala u kojem smo pobjedili Dansku s igračem manje, bez traga nestao. Njegovo se ime više ne spominje, javnost nije obaviještena, što se je s njime dogodilo. Nitko se nije pitao glasno, što je strašni Žanetić napravio, o kakvom opasnom čovjeku se radi. Ali u podsvjesti je išlo da ga se nije dobro ni spominjati. Suigrači na turnejama izbjegavali su susrete s njim, a njegovo ime u duhu "ispravljanja povijesti" izbrisano je iz Hajdukovih almanaha.

Jović u HaaguPoslije će Jović, biti uhapšen i predan u 'ruke pravde' na milost i nemilost sudca Alphonsa Oria od strane kojega je, zamislite, zbog nepoštivanja Haaškog tribunala, osuđen 30. kolovoza 2006. na kaznu od 20.000 €ura. Prema odluci Raspravnog vijeća stoji da je iskazao "naročito flagrantno" nepoštivanje Tribunala i "krajnji prijezir" prema Tribunalu, budući da je objavio identitet i iskaz Stjepana Mesića, zaštićenog svjedoka.Zanimljiv je i sam sadržaj (ove) Jovićeve najnovije knjige "Hrvatsku mi moju...", za koju u posveti kaže:

"Ovu knjigu posvećujem unučadi Josipu, Emi, Gabrijeli i Ljubici..., s iskrenom željom da žive i da se razvijaju u civiliziranoj, mirnoj, miroljubivoj, gostoprimljivoj i otvorenoj, ali i ponosnoj, samosvojnoj, samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj i da svojim životom i zalaganjem daju svoj doprinos izgradnji takve domovine."

U proslovu pak (na str. 11), između ostaloga, auktor zbori:

"Čitateljima se odmah ispričavam zbog viška patetike sadržane u naslovu, Matoševim stihovima i u posveti. Ali knjiga nije patetična. Ona je surovo realna, nastala iz želje da racionalnim argumentima prikažem stanje u kojem se nalazi naša zemlja nakon pobjedničkog rata i ostvarene, nesalomljive volje za slobodom i nezavisnošću, u vremenu novih teških iskušenja, na još jednoj prekretnici. Njezin prvi dio donosi osam eseja o hrvatskoj političkoj i društvenoj stvarnosti danas na izmaku prvog desetljeća dvadeset prvog stoljeća. Pišem o najbolnijim, najaktualnijim i najspornijim temama: o novim integracijama i (samo)negacijama na koje se Hrvatska sprema glavom bez obzira nakon desetljeća samostalnosti, o jednom razornom stilu vladanja i upravljanja zemljom, koji je sav u znaku zadovoljavanja osobnih pohlepnih nagona i prohtjeva, služenja stranim interesima i robovanja tuđim vizijama i planovima, a protiv interesa, želja i povijesnih iskustava samog naroda i njegovih najboljih egzemplara, o međunarodnom sudu i suđenju na kojemu su se prividno našli pojedinci, a u stvari cijeli narod i država, o povijesnim zabludama i nacionalnim podjelama.

Naslov knjige je u stvari jedan Motošev stih iz poznate pjesme 1909. koja me u gimnazijskim danima istinski potresla i nadahnula, stih koji glasi: "Jer Hrvatsku mi moju objesiše". Umjesto ove zadnje riječi stavio sam ipak samo tri točkice, jer mi je ta riječ izvan pjesme preteška i neprimjerena, a i stoga da ne budem odveć sugestivan. Vama dragi čitatelji ostavljam namjesto tih točkica upisati koji vam drago glagol u aoristu. Recimo, poniziše, razoriše, pokradoše, opljačkaše, osudiše i tako dalje i tome slično. Bit će mi drago i ako ništa sličnoga ne želite dodati, ako jednostavno vaša misao, stav i osjećaji ne idu u tom pravcu, ako ste optimistični i zadovoljni.... "

U Prvom dijelu knjige naslovljenom: 'Ogledi o Državi' (str.13) nalazi se osam Jovićevih ogleda o hrvatskoj 'maštovitoj' društveno-političkoj zbilji od dolaska Trećejanuarske (Račanove) koalicije na vlast u RH 2000. pa do danas:

'Mesić-Josipovićeva revizija Tuđmanove politike' (str. 15-30),
'Ustaše i partizani u pet dodirnih točaka' (str. 31-38),
'Opet magnum crimen, ili jesmo li doista kurvini sinovi i to podli' (str. 39-52),
'Ideološki povratak u 1972. i u 1946. ' (str. 53-78),
'Restauriranje propale i nemoguće zajednice' (str. 79-88),
'Hrvati i Bosna i Hercegovina: između kleveta i činjenica, između prošlosti i budućnosti' (str. 89-114),
'Sluge pokorne (i pokvarene) tuđih gospodara' (str. 115-136),
'Na pragu novih integracija i (samo)negacija' (str. 137-148),

Drugi dio knjige naslovljen je: 'Sam sa sobom' (str. 149-320), gdje auktor zorno svjedoči o četverogodišnjim SDP-ovim čistkama, kada je i sam jednostavno bio pometen s hrvatske novin(ar)ske scene, jer su mu tada vrata svih hrvatskih tiskovina,tj. medija jednostavno pred nosom bila zatvorena.

Nu, unatoč svemu, autor je na dnevnički način nastavio bilježiti sva važnija hrvatska politička zbivanja, koja su se događala u tom desetogodišnjem razdoblju. Tako u tom drugom dijelu ove hvalevrijedne Jovićeve knjige nalazimo oglede o: Glumcu (ex-premijer dr. Ivo Sanader), smrti Šime Đodana, Glavama za cesare ( M. Krleža i J. Hašek, izvrstna crtica!), Nogometu, Sjenama (na grobu svojih umrlih), Anti Žanetiću, Duhovnim slikama, Šuvaru, Sv. Anti, Ovidiju, Agenturi, Imagologiji, Navijačima, Ivi Rojnici, B. Fischeru, Arsenu Dediću, Tržnici, Generalu Mirku Norcu, Vijestima, Akademiku Ivanu Aralici, Bl. Alojziju Stepincu, Ljudima, Bobanima, B. Dvorniku, Hercegovcima, M. Ivkošiću, Život je san (zbori, ali ne u RH, život je noćna mora!), Prostaklucima, Pobačajima, Fratrima, (Anti)junacima, Den Haagu, Ustašama, Obljetnici (Sl. Dalmacije), famoznom (m.op.) Ninoslavu Paviću, Feralu, Bozaniću, Z. Bušiću, Sv. Roku, smrti Vice Vukova, akademiku Josipu Pečariću, Bruni Bušiću, I. Pukaniću, Vukovaru, Satrapima, Baraku Obami, Vladi Gotovcu, Sudbinama, Utorkašima (Dežulović, Tomić, Pavičić i Gall), Na misi, K. Zujiću, Zvonku (Bušiću), Globalizaciji, Rodilištu, Holokaustu, Vesni Parun, Zagrebu, Zdravku Mamiću, Proizvodnji djece, Jozi Kljakoviću, Razmetljivosti, Epidemiji, Trgovcu (Kreumu), Naprednjacima, Savki, Krivokletniku (pogađate – S. Mesiću), Studentima, Hajdučkim vrletima, Masonima, Iliji Zovku, Josipoviću:

Stjepana Mesića naslijedio je 2010. Ivo Josipović i mnogi uskliknuše: i nakon Mesića Mesić. I sam je Josipović za Mesića prije izbora isticao kako je riječ o političaru velikog formata. U pobjedi je Ive Josipovića važnu ulogu neosporno odigrao njegov ukupni obrazovno-kulturni i moralno-intelektualni habitus. Drugi važan razlog valja potražiti u snažnoj organizaciji koja je stajala iza njegove kandidature. Iako je Milana Bandića kao njegova protukandidata u drugom krugu podržala Crkva i iako mu nije manjkalo novaca, ipak je u svim drugim elementima ovog bespoštednog nadmetanja bio znatno hendikepiran.

Josipovićevu je pobjedu toplo pozdravila eurobirokracija kao pobjedu čovjeka koji je po njezinoj mjeri, želji i planu, kao što se uostalom po istim željama i diktatima događa sve u maloj državici na istočnoj obali Jadrana. Čovjek s desnice, bio to Hebrang, Jurčević ili Tuđman, a na koncu ni Bandić, kao nepredvidivi i neposlušni elementi, nisu smjeli doći u obzir. Sve su ostalo, uz prirodnu potporu stranke kojoj pripada, kao i bliskih stranaka HNS-a i IDS-a, izvedenice ove temeljne i presudne potpore. OESS se naglo probudio, dotadašnji predsjednik Mesić dao je svoju ruku, ankete su i prije utrke zabetonirale pobjedničku Josipovićevu poziciju, državni i privatni mediji su ga hvalili, a njegove protukandidate kudili. Primorac i Vidošević, nakon što su srušili Hebranga otvoreno su stali na stranu novog dr. Ive. GONG, Državno izborno povjerenstvo i Uskok, od kojih se to nije moglo očekivati, drsko su demonstrirali svoju pristranost, a na koncu je i vrh HDZ oštro upozorio neke svoje gradonačelnike koji su neoprezno pozvali birače da svoje povjerenje daju Milanu Bandiću.

Ideje kojih se klonila čak i jugoslavenska komunistička vrhuška,

Kulturniji, obrazovaniji i promišljeniji od Mesića, Josipović u bitnome ostaje čovjek iz istog kruga ljudi i ideja kao i sam Mesić, što je jasno naznačio već svojim prvim potezima. Za njega se nakon prvih mjeseci obnašanja dužnosti moglo kazati kako zaista nije »fikus« ni »kuhana noga«, kako ga se znalo s omalovažavanjem nazivati, već čovjek s jakim ambicijama, koji je preuzeo političku inicijativu u zemlji pa i u onim područjima koja prelaze njegove ovlasti. Novu stranicu povijesti još nije okrenuo, već je knjigu počeo listati unazad. Biti će nesumnjivo i vjeran oslonac globalnih interesa u ovom dijelu Europe. »Nova pravda« za sada je ostala nedorečena i apstraktna, kao što to obično i biva s tim velikim riječima. Kao što se moglo pretpostaviti nakon formiranja savjetničkog tima, u kojemu prevagu nose pojedinci izrazito lijeve i jugoslavenske orijentacije, poneki pripadnici bivše Udbe, diplomati odgojeni u engleskim školama, te nesrazmjerno velik broj Srba, Josipović je potvrdio svoju snažnu balkansku orijentaciju, što samo po sebi ne bi bilo loše da to ne čini na krajnje problematičan način, preuzimajući najveći dio krivnje za ratnu tragediju upravo na državu kojoj se našao na čelu.

Za svoga se posjeta Bosni i Hercegovini u travnju 2010. poklonio pred žrtvama stradalih civila u muslimansko-hrvatskim sukobima tijekom 1993. godine i za tu bi gestu zaslužio veliki, nepodijeljeni pljesak da nije bilo njegova govora u Parlamentu BiH. U tom svom govoru on je, kao što je već poznato, izrazio duboko žaljenje što je RH, kako je rekao, u devedesetima doprinijela stradanju ljudi, tisućama ubijenih, stotinama tisuća ranjenih i milijunima raseljenih kao i podjelama. On je doduše spomenuo sve politike, koje su tome doprinijele, ali je posebno apostrofirao samo hrvatsku, koja je najmanje doprinijela svemu tome, ne našavši potrebno istaći pozitivne primjere i pozitivan doprinos Hrvatske u oslobađanju, uspostavi mira i očuvanju cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Apsurdno je da ga je Sulejman Tihić za posjeta Zagrebu nekoliko dana poslije morao ispraviti kazavši kako bi ratno stanje u BiH bilo puno gore da nije bilo Republike Hrvatske. (Izvor: Hrast)

Potom slijede ogledi o: Saboru, Narodnim vladarima, Predsrasudama, Istri, Novom vremenu, Pravašima, Miri Barešiću, Guverneru (Rogatinskom), Kolajni, Procesima, Vitezu (u Lašvanskoj dolini), Einsteinu, Pravoslavcima, Kataklizmi, Koncertu (u splitskoj Spaladium areni), Antigoni, prof. dr. E. Pivčeviću, Zvižducima, Žrtvama, Antihumanizmu, Đeli Jusiću, Kosovu, Spomeniku (četničkom u Srbu), Deliktu, smrti Drage Hauptfelda, D. Budiši, R. Šerbedžiji, Ž. Komšiću, Poštenom S. Mesiću (!?!, op.p.), Vlastitom odlasku iz Sl. Dalmacije, Srbiji, Kampanji (protiv ugovora Države i Crkve), Jeziku ("U zemlji Hrvatskoj zaista je teško biti prorokom") stanovite lingvistkinje i slavistkinje Snježane Kordić, Televiziji (tzv. HRT-u), Detuđmanizaciji:

"Detuđmanizaciju su provodila dva premijera i jedan predsjednik na različite načine. Račan krupnim kadrovskim čistkama i uklanjanjem simbola državnosti, a Sanader metodom vuka u ovčjoj bekini. Vuk presvučen u ovna predvodio je dosta dugo i dosta uspješno stado ovaca koje je smjerno išlo za njim ravno u vlastitu propast. Mesić je pak borbu protiv mrtvog konkurenta podigao na razinu osobne mržnje. Na Tuđmanova se leđa i deset godina nakon njegove smrti, i tko zna koliko će to još trajati, u tom političkom krugu svaljuje sav teret naših današnjih teškoća, deformacija i stranputica, od rata i ratnih zločina u dvije države, preko izolacije do korupcije, privatizacije, zloupotreba i deindustrijalizacije"., ibid.), Maksimiru, Herodu, J. Botteriju Diniju, V. Šeksu, Putovanju, Velikoj Hrvatskoj, Hajduku, Misionaru o. Anti Gabriću, T. Purdi, Arapima i Ispovijedi ('Sređujemo stan, preslagujemo slike na zidu. Slika Bola (na o. Braču, op.p.) Ane Marije Botteri i na poleđini posveta. Daruje mi je u prosincu 1994. općinski odbor HDZ-a Bola za "izniman doprinos jačanju hrvatske državne svijesti za prijelomnih vremena rađanja Hrvatske". Nekoliko mjeseci poslije HDZ me je smijenio s mjesta glavnog urednika Slobodne Dalmacije'.

Ovu malu Ispovijed, kao i sami drugi dio knjige auktor završava znamenitim riječima Josipa Jelačića:

'O meni mogu pričati svašta, ali samo ja znam što sam u srcu nosio'. (1.ožujka 2011.).

Dopuštam sebi mogućnost parafrazirati Jelačićev navod:

'O Josipu Joviću mogu pričati svašta, ali mu nitko ne može zanijekati: Bogoljublje, čovjekoljublje, domoljublje (hrvatoljublje) i rodoljublje, koje on u svom srcu nosi i na papir znalački iznosi'.

S Jovićevim mišljenjem, kao i njegovim pisanjem, možete se slagati ili pak ne slagati, ali mu nitko ne može zanijekati novinarsko poštenje, što je u današnjoj RH jako rijedak slučaj. Jer mnogi njegovi kolege ne služe poput njega (Jovića) novinarskoj, a niti bilo kakovoj Istini, već su iz samo njima znanih pobuda postali hrvatske novinarske (i političke) prostitutke, što im valjda treba služiti 'na čast', koju su odavno izgubili,tj. prodali za šačicu Judinih škuda! Nu, to je već (pre)duga priča...

Među spomenutim naslovima ovog dijela knjige ima i nekoliko briljantnih 'malešnica' pisanih na način velebnih crtica objavljenih u "Lišću" (1887.), Vladimira Frana Mažuranića (Novi Vinodolski, 26. ožujka 1859. - Berlin, 20. kolovoza 1928.), znamenitog hrvatskog književnika i časnika.

U završnom, tj. posljednjem dijelu knjige tiskan je Jovićev izmišljeni (ali jako poučni) 'Razgovor s Antunom Gustavom Matošem' (str. 323-350), i s njegovim novinskim člancima. Auktor kroz AGM-ova "razmišljanjima" svjedoči o zlosretnom hrvatskom usudu, jer skoro da se ništa (i) nije promijenilo u ovih zadnji stotinu godina (od početka XX. do početka XXI. stoljeća), a ti zaključci – Matoševa razmišljanja od prije kojih 100-tinjak godina britki su i poučni nam smjerokazi, jako značajni čak i danas, jer malo toga se je promijenilo u našim političkim i kulturnim prilikama, u svjetonazorima i općenito naravi naših ljudi, osim što su u Matoševo vrijeme postojale 2-3 hrvatske stranke, a danas ih je u Hrvatskoj (zlu ne trebalo!) službeno registriranih oko 120.

Jović svoj 'Razgovor s Antunom Gustavom Matošem' završava riječima:

"Zdravo Vječni pjesniče! Salve Matoš! Vivat Croatia!"

I što reći na kraju ovog malo poduljeg i ' raštrkanog' osvrta. Imalo bi se još (po)dosta toga reći, tj. izreći. Ovu Jovićevu knjigu svakako valja posjedovati i iščitavati, jer s njom bi se (uvjeren sam) ponosio i sam Veliki AGM.

Čestitke auktoru Josipu Joviću, Matoševu sljedbeniku i, dakako, izdavaču na uloženom trudu, ali i hrabrosti u prigodi ove i ovakove – jako vrijedne (hvalevrijedne!) hrvatske knjige. Knjige, koja ostaje!

Petar Vulić