Izlaganje Mate Kovačevića s  predstavljanja knjige akademika Josipa Pečarića 9. lipnja 2011. u Zagrebu

Anatomija sudbenoga rasizma

U knjizi akademika Josipa Pečarića „Rasizam suda u Haagu – 15 godina ponavljanja istoga: Je li bilo uzalud?" (399 str.) objavljeno je šezdesetak što tiskanih što izgovorenih priloga tijekom zadnjih petnaestak godina. Podijeljena je na četiri cjeline, a u prvom poglavlju objavljena su pisma trojici sadašnjih hrvatskih ministara s molbom za financijsku potporu tiskanju ove knjige, čiji bi možebitni odgovor mogao djelomično otvoriti prostor dijalogu između licemjerstva pozicije, njezine nemoralne suradnje s Haaškim tužiteljstvom i sustava krivotvoriteljne politike s istinskom i pravom političkom oporbom. Nije dobro kad službena politika potvrđuje izreku o šutnji kao jasnu govoru, jer onda taj govor odobrava kriminalnu politiku Haaškoga suda. Naime, akademik Pečarić još nije dobio odgovor na svoja pisma trojici hrvatskih ministara!

U drugom poglavlju autor obrazlaže temeljnu tezu svoje knjige o rasističkim značajkama Haaškoga suda i dugoročnim posljedicama takve politike za Hrvate ali i cjelokupni sustav međunarodnoga sudovanja. U trećem su poglavlju eseji što ih je akademik Pečarić objavljivao u domaćem i emigrantskom tisku, a oni su danas retrospektivni presjek sramotnoga djelovanja haaškoga sudišta, koje je od prvotno zamišljena sudski neovisna tijela postalo instrument političke moći nekih velesila. Ovo su, u već spomenutu razdoblju, ponajbolje Pečarićeve ali i hrvatske publicističke stranice. Nakon temeljita i ozbiljna seciranja pravosudne zbiljnosti, Pečarić u završnim poglavljima knjige s razlogom mijenja stil svojih raščlamba i u dobroj tradiciji hrvatske literature, iz dokumentarnosti, analitičnosti i polemičnosti prelazi u ironiju i podrugivanje.

SenzibiliziranjeSam sud je zapravo izvršno političko tijelo zamišljene moći, čija je primarna zadaća da uz pomoć političkih ucjena, pritisaka i medijskih kampanja „senzibilizira javnost" na promjenu ljudske svijesti. Kombinacijom pravosudnih, financijskih i medijsko-psiholoških metoda nastoji se dugoročnom kampanjom razoriti svijest određenih nacionalnih kolektiviteta, a pojedince i skupine „dragovoljno" potaknuti na put u ropstvo i zamjenu identiteta kroz proces odricanja od vlastite slobodeAnalogija je neizbježna s nekad popularnom Kovačićevom travestijom "Smrt babe Čengićkinje", u kojoj se poznati pravaški, stekliški auktor podruguje tadašnjoj vlasti parafrazirajući poznato Mažuranićevo djelo. Ironija, podsmjeh i poruga su uglavnom oružje nemoćnih. Nu ako je vrhunski međunarodni matematički autoritet nemoćan svojim riječima upozoriti na očitu nepravdu prema vlastitu narodu, onda se s razlogom valja upitati u kakvom to svijetu živimo? Ne zato da bismo se čudili, nego zato da bismo i u njem opstali! Knjiga je primarno tematska cjelina posvećena „kriminalnom" radu Haaškoga suda, ali i anatomija međunarodnih odnošaja novoga svjetskog poretka, odnosno preustroja i raspodjele svjetske moći nastale nakon raspada tzv. bipolarne podjele svijete i propasti svjetskoga komunističkog sustava. Kao svojevrstan eksperiment budućega funkcioniranja svjetske moći, usredotočene na jednom mjestu, utemeljen je ad hoc Haaški sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, a taj prostor, na kojem živi više samostojnih naroda organiziranih u vlastite države premrežene utjecajima triju civilizacija – zapadno-katoličke, istočno-pravoslavne i islamsko-orijentalne, pretvoren je u pokusište novoga poretka.

Sam sud je zapravo izvršno političko tijelo zamišljene moći, čija je primarna zadaća da uz pomoć političkih ucjena, pritisaka i medijskih kampanja „senzibilizira javnost" na promjenu ljudske svijesti. Kombinacijom pravosudnih, financijskih i medijsko-psiholoških metoda nastoji se dugoročnom kampanjom razoriti svijest određenih nacionalnih kolektiviteta, a pojedince i skupine „dragovoljno" potaknuti na put u ropstvo i zamjenu identiteta kroz proces odricanja od vlastite slobode. Procesna praksa samoga suda više je nego smiješna, jer su čak i staljinistički sudovi, unatoč mučenjima, imali bar formalno utemeljene optužnice. Ovaj sud u svojoj praksi nadilazi tako nevažne sitnice, a optužnice se, kao i na staljinističkim procesima, mogu montirati te tako montirane kasnije ugrađivati u presude.

Haaški bi se procesi najbolje mogli definirati kao svojevrsna kombinacija filmske montaže, televizijskih talk-showa i sudbenoga pravorijeka. Ilustrira ga na primjer Latinica - višegodišnja emisija Hrvatske televizije, emitrana svojedobno redovito svakoga ponedjeljka. Zapravo, ako bi se tražila komparacija između haaških i staljinističkih procesa mogli bismo je pronaći tek u razlikama i sličnosti između sovjetskih i jugoslavenskih političkih progona, a njih je možda i ne hoteći ponajbolje orisao američki povjesničar John R. Schindler. On na primjer smatra kako je Zapad i ranije dobrohotno gledao na Udbine likvidacije Hrvata u inozemstvu te navodi:

"Prvi slučaj u koji sam duboku ušao bilo je ubojstvo hrvatskoga disidenta Brune Bušića u Parizu koje se dogodilo u listopadu 1978. Bilo je to čisto izvedeno Udbino ubojstvo. Iako je Bušić bio veoma simpatičan hrvatskim nacionalistima, on nije bio "terorist", ali svejedno je ubijen metkom u glavu iz neposredne blizine kao i većina žrtava koje Udba naziva "crnim programom". Slučaj Bušića također ilustrira primjenu dvostrukih standarda na Zapadu kad su u pitanju zločini Udbe. Naime, samo mjesec dana prije Bušićeva ubojstva, bugarska tajna služba ubila je u Londonu bugarskoga disidenta Georgija Markova. Taj svjetski poznat slučaj izazvao je bijes Zapada. Istraga je još uvijek otvorena, britanska policija nastoji rasvijetliti slučaj, a ljude i danas uhićuje, 32 godine nakon ubojstva. Ali, nikoga na Zapadu nije mnogo zanimalo kada je Bušić brutalno likvidiran dva tjedna kasnije u Parizu. Slučaj je zaboravljen. Schindler smatra kako je Tito bio koristan Zapadu, tako da su zločini Udbe uglavnom ignorirani, čak i kada su jugoslavenski agenti vani okrutno izvodili likvidacije."

Udba na ZapaduAmerički profesor John R. Schindler podsjeća kako je tijekom trajanja Hladnoga rata Udba ubila više ljudi na Zapadu nego čitav sovjetski blok, ali to je izazvalo veoma malu, ili nikakvu pozornostAmerički profesor podsjeća kako je tijekom trajanja Hladnoga rata Udba ubila više ljudi na Zapadu nego čitav sovjetski blok, ali to je, kako tvrdi, izazvalo veoma malu, ili nikakvu pozornost. Zato s pravom zaključuje: Kako onda, tako i danas! Nu ovakvo nas stajalište ne smije čuditi, a još manje obeshrabriti. Trebalo ga je samo konstatirati, staviti u kontekst hrvatske borbe za nezavisnost da bi se moglo vidjeti kakvu je krvavu Kalvariju morao proći hrvatski narod da bi obnovio svoju državnost.

Akademik Pečarić je pak pomno bilježio sve slične haaške izopake, stručno ih raščlanjivao te komentirao sa stajališta nacionalnih probitaka i kršćanskoga ćudoređa. Pečarić se naravno ne zadržava samo na formalnom ustrojstvu Haaškoga sudišta i njegovoj međunarodnoj ulozi, nego nam svojom knjigom otkriva i domaća „mjesta tamna kao blud", odnosno donosi dimenziju etičke bijede vlastite političke, medijske i pravosudne elite, koja očito nikad nije prežalila raspad Jugoslavije. Ona samo sada u novim okolnostima koristi institucije hrvatske države, kako bi toj istoj državi, odnosno okviru hrvatske slobode, zadala smrtonosni udarac. Upravo je veličina te bijede stala u izjavu nekadašnjega američkog velepolsanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha, koji nam cinično poručuje kako je Hrvatska jedina zemlja u povijesti koja je međunarodnom sudu izručila svoje pobjedničke generale. No akademik Pečarić ne zastaje tek na konstataciji tog stanja. On cijelo vrijeme upozorava i na različita stajališta međunarodne javnosti glede rada Haaškoga suda, čime stalno i sustavno podsjeća domaću elitu na to kako bi se trebala postaviti u načelnim pitanjima, kako pronaći odgovore za zaštitu vlastitih nacionalnih probitaka te gdje pronaći potporu za politička stajališta svojstvena svim nacionalnim državama. Uzalud!

Naša se elita ponašala kao da se sve to nje ništa ne tiče ili pak ništa nije željela vidjeti. U oslobodilačkom Domovinskom ratu Hrvatska nije pobijedila samo agresorsku Jugoslaviju, Srbiju i Crnu Goru nego je vojnoredarstvenim pothvatima Bljesak i Oluja porazila versajski poredak, koji se razmahao upravo nakon sloma komunističkoga svijeta. Strah pak od obnove hrvatske države u njezinim prirodnim i povijesnim granicama, čime bi se uspostavila civilizacijska granica prema Balkanu, potaknuo je britanske stratege na akciju u BiH, na što zorno u slučaju Ahmića upozorava i akademik Pečarić. Drastične haaške kazne hercegbosanskim Hrvatima samo su prirodna posljedica te politike, koja je trebala velikosrpsku agresiju pretvoriti u unutarnji sukob, a savezništvo muslimana i Hrvata u dugoročno neprijateljstvo. Obnova JugoslavijePolitička strategija Haaškoga suda svela se na pokušaj obnove Jugoslavije, a kažnjavanje hrvatskih vojnih, političkih i narodnih vođa te hrvatske države i naroda u cjelini otvara pitanje tzv. meke agresije na Hrvatsku, koju neke velevlasti uporno vode preko Haaškoga sudištaPečarić podsjeća kako je o podloj ulozi britanskoga zapovjednika Boba Stewarta pisao i američki obavještajni časopis EIR (Executive intelligence review), 22. rujna 1995. U njem Umberto Pascali piše da su pokolj u Ahmićima i sukob Hrvata i Muslimana izazvale britanske postrojbe, zapravo služba MI6. Francuska pak filozofkinja Louise Lambrichs nedavno je komentirala kako se i za slučaj hrvatskoga branitelja Purde, kojeg su nedavno bošnjačke vlasti nakon uhidbe namjeravale izručiti Srbiji, može reći da je on bio žrtvom UN-ova sustava međunarodnoga pravosuđa, a tim su pravosuđem, kako je ocijenila, UN i Bruxelles omogućili Srbiji da za ratne zločine optužuje žrtve agresije, odnosno one koje je Srbija napala. Lambrich ističe kako je time stvoreno delirično stanje, pa se, kako kaže, divi ljudima koji zbog toga još nisu poludjeli. Ona smatra kako je za razliku od rata prava trauma tek optuživanje žrtava. Pa nije li to posao i jedini cilj Haaškom sudu!?

MI6 u AhmićimaO podloj ulozi britanskoga zapovjednika Boba Stewarta pisao i američki obavještajni časopis EIR (Executive intelligence review), 22. rujna 1995. U njem Umberto Pascali piše da su pokolj u Ahmićima i sukob Hrvata i Muslimana izazvale britanske postrojbe, zapravo služba MI6Presude pak Srbima imaju sasvim drukčiji karakter. Njihova je kazna srazmjerna sudioništvu u odgovornosti za neuspješno očuvanje versajskoga poretka. Politička strategija Haaškoga suda svela se dakle, na pokušaj obnove Jugoslavije, a kažnjavanje hrvatskih vojnih, političkih i narodnih vođa te hrvatske države i naroda u cjelini otvara pitanje tzv. meke agresije na Hrvatsku, koju neke velevlasti uporno vode preko Haaškoga sudišta. Upravo zato Haaški sud i ne priznaje agresiju kao međunarodni zločin protiv mira! Pečarićeva knjiga anatomski pak precizno locira mjesta i izvore te agresije, koja se tijekom vremena pretvorila u rasistički odnošaj prema cijelom hrvatskom narodu. S druge pak strane teško je na jednom mjestu pronaći tako činjenično utemeljene prosudbe o međunarodnoj ustanovi, iza koje stoji Vijeće sigurnosti UN-a, a koju jedan ugledni svjetski matematičar i hrvatski akademik optužuje za rasizam.

Pečarićeva matematička logika je neumoljiva, a arogantna šutnja utemeljitelja suda na njegova upozorenja o rasnom kršenju ljudskih i nacionalnih prava hrvatskih zatočenika, koja se očituju i u nedavnoj presudi generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, mogla bi raskrinkati karakter novoga poretka, koji se očito i dalje napaja rasnim teorijama prošlih stoljeća, a koji je na temelju ideje o Balkanu i jugoslavenskoj rasi, obje Jugoslavije pretvarao u mučilišta za nesrpske narode. Mnoštvo podataka koje Pečarić podastire u knjizi daju dovoljno materijala za ozbiljna promišljanja o našoj i međunarodnoj povijesti, ali i raščlambe o sumornoj budućnosti, koja bi pod možebitnom paskom svjetskoga suda mogla biti pretvorena u snomoricu većine naroda. Akademik Pečarić kao izdanak slobodoljubive tradicije hrvatrske kulture očitovane, između ostaloga, i u glasovitoj Gundulićevoj himni slobodi cijelom svojom knjigom pjeva:

O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!

On poziva u prvom redu vlastite sunarodnjake da očuvaju svoju Dubravu slobode, a međunarodne moćnike upozorava kako kršenje osnovnih ljudskih prava malih naroda vodi zatiranju opće slobode, što je ne samo protuprirodno i nezakonito, nego je i u potpunom neskladu sa zapadnjačkom poimanjem života. Ako pak opravdani prigovori vrhunskoga svjetskog intelektualca budu ponovno podvrgnuti šutnji, nažalost, mogao bi se nametnuti zaključak kako doista neke članice Vijeća sigurnosti preko Haaškoga suda vode svoju prešutnu rasističku politiku prema hrvatskom narodu. U osvješćivanje te činjenice temeljito piše akademik Pečarić, a nedavni poziv pape Benedikta XVI. da svi razmisle o vlastitoj savjesti trebao bi potaknuti na razmišljanja i o našem odnosu prema progonu, uhićenjima, izručenjima i suđenju hrvatskim generalima na tom, očito rasističkom sudu. Knjiga otkriva i tu stranu našega nacionalnog značaja pa ju zato kao poučno, dokumentirano, publicistički i literarno vrijedno štivo srdačno preporučam, a autoru čestitam!

Mate Kovačević