«Dani Dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća»

Četvrti stručno- znanstveni skup

Veliko Trgovišće, 13. svibnja 2011. godine.

Talijani i Dalmacija – pogled s Korčule

... posvećeno hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču ...

Prije uvoda

Na vješalima. Suha kao prut...

Sudjelovati na stučno-znanstvenom skupu «Dani Dr. Franje Tuđmana-Hrvati kroz stoljeća», uistinu je časno za svakog hrvatskog intelektualca, javnog djelatnika i domoljuba. Pišući ovaj rad na umu mi je bila haška presuda hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, te zastrašujuća teza sudskog vijeća o udruženom zločinačkom pothvatu koji su Hrvati izveli nad Srbima, te prvome hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu kao središnjoj figuri tog i takvog pothvata.

Proglasiti oslobođenje Domovine zločinom, a cijeli državni i vojni vrh zločincima znači Državi nametnuti grijeh rođenja u zločinu, znači misao slobode pretvoriti u želju za zločinom nad drugima. To je nešto s čim smo se mi Hrvati suočavali puno puta u povijesti, da bi se danas u slobodnoj (!?) Hrvatskoj opet morali s tim boriti.

Neću nikada prihvatiti tezu o Hrvatskoj nastaloj na zločinu, ne samo jer mi tako govori srce, nego zato jer to nije Istina. O Istini i Pravdi pisao je Kranjčević, o srcu i Kroaciji Matoš, a mi Hrvati danas pjevamo užasnu pjesmu duše, suočeni s još jednim križem koji nam se stavlja na pleća. Ne samo generalima, ne samo nama, ne samo pokojnima, nego i našoj djeci, rođenoj i još nerođenoj.

Kako se boriti i izboriti za Istinu? Posdjetit ću ovdje na misao Svetog Augustina: "Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe!"

Zato mi Hrvati moramo uprijeti sve svoje snage u obranu generala i mora nas se čuti! Progovorimo Istinom, jer je ovaj specijalni rat opasniji i podmukliji od četničkih granata koje su na nas padale. Dužnost je svakog Hrvata danas umom i srcem braniti Istinu o domovinskom ratu, jer je to Istina o našoj budućnosti. Zato nam treba hladna glava i vrelo srce! Još Hrvatska ni propala, dok mi živimo!

Uvod

Dalmacija, kolijevka Hrvata i hrvatske državnosti stoljećima je bila poprište susreta civilizacija, nažalost, još češće sukoba istih. Od rimskih vremena kad je obuhvaćala zemljopisno znatno veći prostor bila je zanimljiva svima. Književnicima i umjetnicima uopće kao nepresušni izvor motiva i inspiracije, a vojskovođama, stratezima, duhovnjacima i političarima kao zemlja nedaleka Beču, Carigradu i Rimu, na razmeđi vjera i civilizacija. Iako je Dalmacija već gotovo tisućljeće i po etnički hrvatska zemlja, s prepoznatljivom kulturom, posezanja na nju, kao uostalom i cijelo hrvatsko uzmorje, dio su našeg narodnog života. Manji ili veći dijelovi juga Hrvatske bili su u povijesti sastavnice velikih carstava, poput Bizantskog ili Otomanskog, zatim bogatih republika, Dubrovačke i Mletačke, te kraljevstava Hrvata, Ugara, austrijskih Nijemaca, kratko i Francuza, Rusa, Engleza.

Tema ovog rada jesu Talijani kao etnički manjinska skupina u Dalmaciji, ali usko s tim vezano i odnos talijanskih država, od povijesnih pa sve do Republike Italije.

Propašću samostalne srednjevjekovne hrvatske Države, odnosno njenom unijom s Ugarskom, hrvatsko je uzmorje izgubilo snagu koje je imalo u vrijeme Domagoja, Tomislava ili Petra Krešimira IV. Mletačka republika kao značajna trgovinska i pomorska sila na Jadranu uvijek je svoje interese vezivala uz Istočni Mediteran, prije svega Istočni Jadran. Ove retke pišem na Korčuli, otoku koji je dijelio povijesni put ostatka Hrvatske, u mijenama razvoja i svekolikog napretka, te ratova i pošasti.

Korčulom, Mljetom, Hvarom i Bračom su u drugoj polovici 9. st. zavladali Neretljani, promijenivši zauvijek etničku sliku srednjedalmatinskih otoka, utisnuvši im jaki pečat hrvatstva.

Godine 1000. mletački je dužd Petar Orseolo II osigurao Veneciji pomorski put do Carigrada porazivši hrvatske snage. Jug Hrvatske bio je kratko potom i pod vlašću Zahumlja, pa opet Mletaka, Tvrtkove Bosne te hrvatsko-ugarskih kraljeva. Te političke mijene zadržale su se sve do 1420. godine, kad Dalmacija pada pod višestoljetnu mletačku vlast, sve do njene propasti 1797. godine. Svakako, treba spomenuti i dobar dio dalmatinskog primorja i Zagore, koji su dugo bili pod turskom vlašću, dok se dubrovačko područje, zahvaljujući prije svega sjajnoj diplomaciji nesmetano razvijalo.

Grad Korčula, poput drugih dalmatinskih gradskih središta imao je iznimno jaku samoupravu, regulirane običaje zasnovane na starohrvatskoj plemenskoj tradiciji, prateći pritom svjetska kretanja na Zapadu.

Statut grada i otoka Korčule iz 1214. godine najstariji je pravni zbornik izglasan na području današnje Hrvatske. Već 1265. napisan je novi Statut, čiji je tekst sačuvan do danas. Tek potom se pojavljuju Dubrovački Statut iz 1272. te Vinodolski zakonik iz 1288. godine. Velika je sličnost korčulanskog statuta i vinodolskog zakonika u tome što je sam narod, posredovanjem svojih predstavnika popisao stare pravne običaje.

Iako pisan latinskim jezikom, korčulanski statut obiluje riječima hrvatske etimologije, a isto tako sadrži regulaciju prastarih društvenih odnosa, poput Bračkog, Hvarskog, Lastovskog, Mljetskog, Poljičkog statuta i Vinodolskog zakona. Na kraju sažetka Statuta Grada i otoka Korčule iz 2002. godine, (preveo i priredio Antun Cvitanić, uredio Miljenko Foretić) stoji za Statut:

Dvije su njegove osnovne odlike: ljubomorno čuvanje vlastite tradicije i hrvatskog identiteta, među ostalim, i borbom za otočnu autonomiju, bez obzira na povremene sukobe pučana i plemića, te preuzimanje i daljnje razvijanje onih stečevina europskog prava i pravne misli, koje su tijekom povijesti provjerene kao najbolja moguća rješenja za unapređivanje gospodarstva i što skladnijih društvenih odnosa. I tako, dok je u velikom dijelu Europe još carevala samovolja svemoćnih feudalnih gospodara koja, razimije se, još nije bila pisano fiksirana, u Statutu grada i otoka Korčule rađale su se klice ustavnosti, u neku ruku i ljudskih prava i tržišnoga gospodarstva.

Korčulanski statut, detalj

Mletačka je vlast u Dalmaciji često mijenjala gradske statute, smanjujući pritom utjecaj lokalne samouprave i nastojeći i pravno i na svaki drugi način centralizirati vlast i procese odlučivanja. Tako je 1643. godine pretiskan korčulanski Statut uz prijevod na talijanski jezik, koji je u javnoj upotrebi sasvim s vremenom zamijenio latinski. Tijekom stoljeća dalmatinski su gradovi bili naseljavani ljudima iz Mletaka, a hrvatska osnova gradova jednim se svojim dijelom stopila s njima u društvo koje će stoljećima potom postati osnova autonomaškog dalmatinizma. Na drugoj strani nalazila su se etnički čisto hrvatska sela koja su i do tada, a osobito u to vrijeme, njegovala hrvatsku tradiciju i identitet, postajući jezgre preporodnih misli u nadolazećim vremenima.

Dalmacija nakon propasti Mletačke republike 1797.

Propast Venecije 1797. godine i francuska uprava u Dalmaciji te drugim hrvatskim zemljama značila je početak novog vremena, slijedilo je 19. stoljeće, koje je definiralo nacije kakve danas poznajemo i uvelike odredilo odnose među njima.

Talijanski su nacionalisti svojatali francusku upravu u hrvatskim zemljama kao svoje nacionalno buđenje, a temeljili su to na činjenici da je Napoleon godine 1806. uvrstio Dalmaciju u Regno di Italia, sa sjedištem u Milanu.

Ipak, već 1813. osnivaju se Ilirske pokrajine čime se na neki nečin priznaje dominacija slavenskog, pojedinačno hrvatskog i slovenskog življa u ovim zemljama. Dolaskom austrijske vlasti stvari se nisu bitnije promijenile, i dalje je jezik administracije i školstva bio talijanski.

Dalmacija u Austro-Ugarskoj monarhiji

Promjene je donijela tek revolucionarna 1848. godina kad Talijani u hrvatskim zemljama sudjeluju u protuaustrijskoj fronti, te formiraju Dalmatinsko-istarsku legiju, koja je doživjela svoj slom, jer se velika većina puka u ovim hrvatskim zemljama priklonila hrvatsko-slavonskome banu i dalmatinskom guverneru Josipu Jelačiću. Split, a osobito Zadar ostaju međutim središta talijanske misli na Istočnome Jadranu. Budući je biranje zastupnika u Dalmatinski sabor, a i u Carevinsko vijeće protežiralo gradska središta i capital, dalmatinski su autonomaši pobijeđivali na pokrajinskim izborima godina 1861., 1864. i 1867.

Splitski autonomaši predvođeni Antonijom Bajamontijem bili su u stalnom sukobu sa zadarskim talijanašima Vincenza Duplancicha, koji su, makar imali isti stav oko poricanja hrvatskog identiteta Dalmacije, partikularno bili u stalnom sukobu oko prevlasti svojih gradskih sredina i dovođenja investicija, kapitala uopće u njih.

Dok je Duplancich "stolovao" u glavnome gradu Dalmacije Zadru, Bajamonti je Split video kao nasljednika antične Salone, pa tako i glavnog središta Istočnoga Jadrana. Uoči i tijekom Viškog boja, splitski su autonomaši pripremali veliku proslavu, sašivši prethodno na stotine talijanskih zastava i pripremivši stare barjake s mletačkim lavom, ali 20. srpnja 1866. hrvatska su zvona navijestila puku veliku pobjedu, čime su autonomaši utihli, dok je utjecaj narodnjaka nepovratno rastao. Mišljenja sam da je to bila jedna od najvažnijih bitaka za Jadran u sveukupnoj povijesti Hrvata i našeg bivstvovanja na ovim prostorima.

Viški boj, litografija F. Kollarza

Volere è potere (htjeti znači moći), često je govorio Bajamonti, koji je 1867. godine pristupio u Beču, skupa s ostalim predstavnicima dalmatinskim autonomaša Klubu talijanskih poslanika. U svom djelovanju služio se totalitarističkim metodama, toliko da ga je dvadesetih godina dvadesetog stoljeća Lujo Vojnović nazvao Mussolini ante datam.

U Dalmaciji pak jača Narodna stranka, koja narodni, hrvatski jezik predstavlja kao vododjelnicu između hrvatske većine s jedne, a talijanske političke elite s druge strane. 1867. godine u Dalmaciji je bilo 126 hrvatskih škola, naspram 26 talijanskih i 65 dvojezičnih. Austro-ugarska nagodba nije međutim ujedinila Dalmaciju s drugim hrvatskim zemljama, što je opet ohrabrilo Talijane i dalmatinske talijanaše - autonomaše, ali i dalo još jači poticaj hrvatskim snagama u Dalmaciji. Tako, prvi puta, 1870. godine narodnjaci odnose pobjedu na pokrajinskim izborima, osvajajući 26 od 42 zastupnika.

Korčula je 1868. godine još u rukama autonomaša, nakon izbora na kojima su poništena čak tri mandata, pa se otvoreno pričalo o izbornoj krađi. Načelnik je dr. Ivo Smrkinić (Smerkinich), dok u selima korčulanske općine raste nezadovoljstvo, toliko da glavari Lumbarde, Račišća, Žrnova i Pupnata traže, da se zbog sumnji u nezakonito poslovanje općinske uprave ispita njeno poslovanje, te da se izdvoje ova mjesta u posebnu općinu sa sjedištem u Žrnovu. S tim u svezi tražili su sazivanje seoskih zborova na kojima bi se imala donijeti ova odluka.

Vrijeme je prolazilo, a gradske vlasti samo su se oglušile o ove zahtjeve. Tako, 23. travnja 1970. skupina Račišćana predvođena mjesnim glavarom Antunom Silićem upada u općinski ured, odnosno sobu načelnika u kojoj se tada nalazio općinski predsjednik Jakov Španić (Spanich).

O tome je, na talijanskom jeziku, istoga dana upućena nota Kotarskom poglavarstvu u Korčuli, a prijevod Marina V. Bučića ovdje iznosim:

Br. 374- Nota - C.K. Kotarskom poglavarstvu u mjestu

Odana pisuća požuruje izvijestiti to cijenjeno poglavarstvo o događaju koji se danas dogodio, što smatramo vrlo ozbiljnim i teškim. Glavar sela Račišća, Antun Silić, predstavnik grupe od oko dvadesetak svojih mještana, među kojima glavni: Nikola Unković Čendo, Antun Unković Nikole, Andrija Botica Nola i Marko Šarić pok. Nikole, uđoše prkosno u sobu načelnika, u kojoj se tada sam nalazio, općinski prisjednik Jakov Španić. Povišenim glasom i kapom na glavi zahtjevaše da im se odmah uruči odluka o sazivu mjesnog zbora, još danas, a radi donošenje odluke o izvajanju od ove općine. Prisjednik Španić ih je opomenuo da se na takav način ne pristupa u javni ured. Glavar Silić je odgovorio da će skinuti kapu kada to uradi prisjednik Španić. Nakon odgovora glavara Silića, njegovi i ostali pratioci započeše se izrugivati, lupati šakama po stolu, mnogi od njih u isto vrijeme, zahtijevajući da im se izda još danas odobrenje za saziv seoskog zbora. Ma koliko je prisjednik Španić nastojao da ih umiri, navodeći opravdane razloge, bilo je to uzaludno.

U međuvremenu uđe u sobu načelnik dr. Smrkinić priključivši se prisjedniku Španiću. Pokušali su obojica, na bilo koji način privoliti ih da odustanu od svog zahtjeva koji nije bio na zakonu utemeljen. Uvjeravali smo ih da će se poduzeti sve radnje radi što skorijeg saziva seoskog zbora i izdavanja odgovarajućeg oglasa. Ali to nije pomoglo, naprotiv još su se više ožestili zahtijevajući da se udovolji njihovom zahtjevu. Uvjeravanja koja su im bila pružena bila su uzaludna, došli su čvrstom odlukom, nasilnim putem protiv čitave općinske administracije. Zatvorili su vrata sobe u kojoj su se nalazili načelnik dr. Smrkinić i prisjednik Španić, postavili su se okolo stola lupajući rukama po istome, kako su to uradili i ranije, stiskajući pesnice, prijeteći, tražeći ponovno odobrenje radi saziva seoskog zbora.. Vikali su na takav način da se nisu čule riječi ni načelnika dr. Smrkinića ni one prisjednika Španića. Na sreću, netko je otvorio vrata sobe, uđe glavar odne iz Žrnova Brazul Radovanović, koga prisjednik Španić zamoli da o tome što se događa u sobi izvjesti C.K. kotarsko poglavarstvo. Nešto kasnije stigli su žandari, ali bez uspijeha. Videći da se radi o pregovorima i velikom broju Račišćana, smatrali su razumnim ne postupiti protiv istih, te kako bi izbjegli neprilike koje su mogle nastati. Za čitavo vrijeme načelnik i prisjednik bili su zadirkivani, zahtijevali su izdavanje dozvole, da se 1. svibnja sazove mjesni zbor, bez obzira na zakonski rok za saziv istog, makar to bila i nedjelja.

Odluka o sazivu mjesnog zbora bila ime je izdana u prijepisu, ali to nije zadovoljilo buntovne Račišćane, zahtijevali su da im se preda izvornik. Načelnik dr. Smrkinić i prisjednik Španić objašnjavali su, da se izvornik ne može uručiti van ureda, dok ovjereni prijepis odgovara izvorniku, o čemu se mogu uvjeriti osobe njihova povjerenja. Sve je bilo uzaludno, nisu pristali primiti prijepis, nastavili su galamiti i zlostavljati načelnika, i to tako dugo dok se nije odlučio predati izvornik glavaru Račišća. Kada je glavar Račišća primio izvornik i prijepis, otišao je ravno u pratnji Jure Lausa iz Pupnata u kuću Vicka Zafrona, u ured zdravstvenog poglavara Dinka Silića. Na taj način, sve se više potvrđuju oba slučaja, povezana s Josipom Sponselijem, Rafom i Jerkom, braćom Arneri koji već od nekog vremena potiču seljake, ne samo protiv grada već protiv općine i same političke vlasti. Kod svih prilika potiču na nerede, pa se treba bojati da ne izbiju i nesretni slučajevi.

Velika većina ovih mirnih građana je umorna od političkog fanatizma. Sve ono što se danas događa, a kako je prikazano, bilo je smišljeno i dogovoreno, jer su s Račišćanima bili i neki stranački predstavnici iz Žrnova i Pupnata, koji su im povlašćivali. Upoznavamo C.K. Kotarsko poglavarstvo o naprijed izloženom događaju, kako bi isto moglo blagovremeno poduzeti energične mjere radi osiguranja reda i javnog mira. Moli se postupiti, u okviru vaše nadležnosti protiv: Antuna Silića glavara Račišća, Nikole Unkovića Čende, Antuna Unkovića Nikole, Marka Šarića pok. Nikole i Andrije Botice Nole, temeljem zakona od 1854. godine.

Ako ipak bude moguće doznati od glavara Silića za imena ostalih sudionika, koji su se ponašali na isti način, moli se C.K. kotarsko poglavarstvo da postupi i protiv njih. Sve navedeno se potvrđuje od niže potpisanih.

Korčula, 23. travnja 1870.

Smrkinić, Španić.

Tri puta su zahtjevi Lumbarde, Račišća, Pupnata i Žrnova o izdvajanju u posebnu općinu bili odbijeni; 11. studenoga 1869.je odbijen zahtjev predan još 26. veljače 1868. godine, i to na istoj sjednici dva puta, da bi novi zahtjev bio poslan 12. svibnja 1870. godine. Kotarski poglavar Ivan Avoscani pokušao je zaštititi korčulasku autonomašku vlast, ali su dalmatinski zastupnici u Bečkom parlamentu (tada svi narodnjaci) u svojoj predstavci od 7. travnja 1871. upućenoj dalmatinskom namjesniku Gabrijelu Radiću, ustali protiv poglavara u Zadru, Šibeniku i Korčuli.

Autonomaška je općina tako bila raspuštena, a na izborima u kolovozu 1871. narodnjaci odnose pobjedu. Neposredno prije izbora u gradu je, u svibnju 1871. utemeljena Narodna Slavjanska čitaonica, kasnije Hrvatska čitaonica. Mještani sela općine Korčulanske nakon dobijenih izbora povukli su zahtjev za izdvajanje u samostalnu općinu, a već 1872. službeni je jezik administracije i školstva postao hrvatski jezik.

Godine 1883. u Korčuli je utemeljeno prvo hrvatsko pjevačko društvo u Dalmaciji, HPD ( danas HGD ) Sveta Cecilija, a u odrednicama Društva stoji:

"... da učenjem i gajenjem narodnog hrvatskog pjevanja oplemenjuje srce mjesnoj omladini, da joj podgrijava čuvstva prema jeziku svojemu i prema običajima, da joj zasadi u dušu tvrdo svjedočenje kako je dužna da čuva i brani narodne svetine, da bude svojim u svojoj zemlji, a tuđina da štuje po starom hrvatskom običaju, kao gosta svoga."

Grb HGD Svete Cecilije

Kada je dana 9. studenoga 1882. dr. Dujam Rendić - Miočević izabran za prvoga gradonačelnika hrvatstvu vraćene splitske općine, autonomaštvo Dalmacije svelo se na najniže grane. Ipak, sve do sloma Austro-Ugarske, pa i nekon Velikoga rata, Dalmatinski su Talijani i talijanaši pružali grčeviti otpor njima mrskom hrvatstvu Dalmacije. U tome su imali veliku podršku dalmatinskih Srba, okupljenih u Srpskoj stranci Save Bjelanovića. Kad je Bajamonti umro, u siječnju 1891. talijanski tisak oplakivao ga je kao: "Simbol talijanstva mletačke Dalmacije- Hrabrog prvaka talijanske nacije- Prvaka dalmatinskog talijanstva- Dičnog vođu talijanske autonomne stranke Dalmacije- Velikog korifeja talijanske civilizacije na onim obalama, i tako dalje...

Beogradski je pak, Narodni dnevnik u nekrologu napisao između ostalog:

Pokojnik je to više, dostojan pomena nas Srba, jer iako italijanskog porekla i veliki pobornik svog jezika, bio je prijatelj naše nacije, a pošto u Dalmaciji srpski element živi u zajednici s Italijanima, on je svoj zavičaj smatrao prstenom koji treba da poveže Srbe s Italijanima, slovenski svet s latinskim. Inače, uopšte nije hteo da čuje za Hrvate u Dalmaciji, te je često govotio: Srbin i sutra, ali Hrvat nikada...

Potrebno je osvrnuti se na broj Talijana u Dalmaciji za vrijeme Austro- Ugarske. Iako se s brojem Talijana manipuliralo, pa su talijanski izvori govorili o 60, ili čak 80 000 Talijana, dok su pak narodnjaci govorili da ih nema više od 8 ili 10 000, mislim da je najbolji pokazatelj popis stanovništva koji je proveden u državi.

Zadar je prednjačio u udjelu Talijana, a slijedili su Korčula, Trogir i Split s natprosječnim udjelom Talijana. Kotar Korčula je još po popisu iz 1910. imao 432 Talijana od ukupno 20340 stanovnika (u samom gradu 422 od ukupnih 2287 ), dočim je već 1925. taj broj pao na 140. Usporedbe radi, po popisu iz 2001. u Korčuli žive dvije osobe koje su se izjasnile Talijanima.

Prva talijanska okupacija (1918. - 1921.)

Hrvatstvo je u Dalmaciji raslo kako se približavao Veliki rat, dok je talijanstvo ostalo jako praktički samo u Zadru. No, početak rata i obrat Talijana, kad im se Londonskim ugovorom iz 1915. obećava znatan dio hrvatske obale budi Talijane i talijanaše Dalmacije. Godina 1918. nije za nas Hrvate značila kraj rata, Jadransko pitanje ostalo je otvoreno.

Londonski ugovor iz 1915. godine

Pozivajući se na Londonski ugovor kojim su izdali dotadašnje saveznike u zamjenu za obećani teritorij, talijanska je vojska 1918. okupirala dijelove hrvatskih zemalja, Istru, Rijeku, Cres, Lošinj, sjevernu Dalmaciju uključujući Zadar i Šibenik, te Hvar, Vis, Korčulu i Lastovo, ali i Boku Kotorsku i Bar. Talijani su bahato poručivali Hrvatima Dalmacije kako se pri njihovu dolasku i sam mletački lav poradovao i mahnuo repom. Okupiravši Korčulu Talijani su u gradu otukli više vrijednih starohrvatskih natpisa.

Rapalskim ugovorom između Italije i Kraljevine SHS okupacija je ozakonjena na način da su Italiji pripali Istra, Snježnik i Idrija, otoci Cres i Lošinj, a u Dalmaciji otoci Lastovo i Palagruža te grad Zadar. Rimskim pak ugovorom ili Jadranskim paktom, koji se nazivao "sporazum o prijateljstvu i srdačnoj suradnji" Rijeka je 1924. pripala Italiji. Drugi, ranije okupirani dijelovi hrvatske obale vraćeni su matici.

Neposredno prije odlaska Talijana, pokrajinski konzervator don Frane Bulić uputio je 15. travnja Narodnim vijećima Korčule, Hvara i Šibenika brzojav u kojem izražava bojazan da bi moglo doći do uništavanja spomenika "bivših država, a osobito mletačke vlade u Dalmaciji" te je tražio da se takvi postupci spriječe.

Talijanska je vojska napustila Korčulu 19. travnja 1921. što je narod dočekao s neskrivenim oduševljenjem. U osvit dana kad su Talijani napuštali otok skupina Račišćana koju je vodio Nikola "Niće" Botica Tadinov, porazbijala je nekoliko mletačkih kamenih lavova u gradu, dok je nekim lavovima stradala samo glava i rep. Kad se posljednji talijanski vojnik ukrcao na brod, rubni kamen s rive s kojeg je okupator učinio posljednji korak s korčulanskog tla, Račišćani su polugom bacili u more.

Ali tu nije bio kraj, Stanko Piplović navodi da se mještani Račišća na Korčuli oštetili dva mletačka lava u gradu, a da je nakon povlačenja u "rodoljubnom zanosu" uništavanje reljefa venecijanskih lavova na zidinama naših gradova uhvatilo maha...

Don Frane Bulić poručio je u "Novom dobu", 9. lipnja 1921. godine da su za vrijeme talijanske okupacije Korčule bili otučeni neki stari hrvatski natpisi u gradu, a da je po njenom slomu, u prvim trenucima oduševljenja narod uzvratio:

Prvim žrtvama tog razumljivog iako ne opravdanog patriotskog gnjeva, bili su mletački lavovi. Tako su npr. Račišćani po noći oštetili dva mletačka lava u Korčuli i to na desnoj mletačkoj kuli na obali i pokraj Lože, otukavši im djelomice glave i repove, dočim su se Korčulani duhovitije i zgodnije zadovoljili bezazlenom šalom, pokrivši nekim lavovima glavu mrežastom gubicom i stavivši im oko vrata crnu vrpcu.

Ne smijemo zaboraviti, da su i mletački lavovi historijski spomenici, koje ćemo kao kulturan narod čuvati, da nam budu opomena na prošlu nevolju i poticajem na složen rad protiv tuđinu, pa će nam onda isto tako malo škoditi kao što nam škode natpisi rimskih legijonara, koji se godimice iskapaju po Dalmaciji: naša je Država sazdana na tako čvrstim temeljima narodne snage i volje, da su u Dalmaciji Rim i Venecija, Austrija i Italija samo historija i ništa drugo.

Korčula, Obala dr. Franje Tuđmana

Nažalost, veliki don Frane Bulić samo je djelomično bio u pravu. Niti je ta država bila sazdana na čvrstim temeljima, niti je Italija za Korčulu bila samo povijest. Talijanski će se fašisti dvadeset godina poslije iskrcati na isto mjesto s kojega su otišli, na zapadnu gradsku obalu, danas Obalu dr. Franje Tuđmana, vijući barjake s mletačkim lavom.

Druga talijanska okupacija (1941. - 1943.)

Rimski ugovori, od 18. svibnja 1941. zapečatili su sudbinu tek stvorene Nezavisne države Hrvatske, a njihovo potpisivanje od strane Ante Pavelića doživljeno je u Dalmaciji i na kvarnerskim otocima izdajom. Platiti stvaranje Države predajom Splita, Solina, Trogira, Šibenika, Biograda, Obrovca, Sušaka, Bakra, Krka, Raba, Korčule i Mljeta značilo je nemati ni trunke državništva niti političke pameti, o domoljublju neću niti govoriti. Poglavnik je bio opsjednut bosanskim Muslimanima kao "cvijećem hrvatskog naroda" i više mu je, čini mi se, značila višegradska ćuprija od Dioklecijanove palače. Narod se ne može prevariti, svetu misao o hrvatskoj slobodi i nezavisnosti Pavelić je kompromitirao samo 38 dana nakon stvaranja Države. I to mu hrvatska povijest nikada neće oprostiti. U Korčuli je tridesetak talijanskih obitelji priredilo svečani doček Talijanima. Za vrijeme stare Jugoslavije oni su imali svoju talijansku školu i društvo Circolo.

Italija im je pored znatnih materijalnih sredstava slala i školske nastavnike, redom pripadnike Fašističke stranke. Zato i nije iznenađujuće da su u Korčuli preko noći nikle fašističke ogranizacije Dopolavoro, GIL i Balila.

Meštrovićev Grgur Ninski, detalj

Tako su Talijani opet zaposjeli veći dio Dalmacije, još veći nego 1918., tim više što je i u drugim krajevima koji su formalno ostali dijelovi NDH bila nazočna talijanska vojska, i to do duboko u unutrašnjost. Talijanski jezik potpuno je istisnuo hrvatski iz administracije i školstva, prvi put se niti novine nisu mogle tiskati samo na hrvatskom jeziku. Osobna imena prevode se na talijanski, a hrvatski spomenici uklanjaju se od strane "civiliziranih" Talijana. Najpoznatiji uklonjeni spomenik svakako je Meštrovićev Grgur Ninski u Splitu, a na Korčuli su fašisti skinuli spomen-ploču kralju Tomislavu na ulazu u Stari Grad, dok su istu u Račišću potpuno uništili. Partizanski pokret u Dalmaciji bio je iznimno jak, talijanska vojska trpila je velike gubitke, što nisu zaustavile niti česte odmazde nad lokalnim stanovništvom. Svakako, tijek Drugoga svjetskog rata bio je takav da su Talijani u rujnu 1943. kapitulirali, s tim da ih se ovaj put nije lijepo ispratilo.

Spomen ploča kralju Tomislavu u Korčuli, obnovljena i opet postavljena 1971. godine.

Nažalost, partizanski pokret imao je i svoje naličje. Splitski partizani predvođeni Vickom Krstulovićem, prosrpski orijentiranim političarem, pokušali su od Dalmacije stvoriti posebnu federalnu jedinicu, čemu se odlučno, i rekao bih presudno, usprotivio vođa hrvatskih komunista Andrija Hebang. Bilo kako bilo, Krstulović je, kao ministar unutarnjih poslova FDH, ostao zapamćen po službenoj naredbi o uništavanju nepriateljskih vojnih groblja, koja su preorana i pretvorena u ledine, kao i po zabrani svih knjiga tiskanih nakon proljeća 1941. pa do sloma NDH.

Križni put, koji je za Hrvate počeo na Bleiburškom polju u svibnju 1945., imao je više pravaca. Zadnja postaja jednog od pravaca bila je jama Butina, kraj Lumbarde na Korčuli, gdje su partizani likvidirali i bacili u jamu najmanje 800 ljudi, a po nekima čak i 2000, uglavnom Hrvata, ali i Nijemaca dovedenih s dubrovačkog područja. Ta velika i duboka krška jama izgleda doista kao sama vrata pakla.

Što se Jadranskog pitanja tiče, bili smo bolje sreće. Današnje granice na Jadranu Republike Hrvatske, a i Republike Slovenije, kao sastavnica bivše SFRJ, definirane su Pariškim mirovnim ugovorom iz 1947. i konačno Osimskim sporazumom iz 1975. godine.

Gospodarski pojas i ZERP

Karta 3. Jadransko more i ZERP RH

No, kako to izgleda u praksi!? Odmah nakon donošenja odluke o ZERP-u najesen 2003. godine Račanova je Vlada odgodila primjenu istog na godinu dana. Sanaderova je pak Vlada odgađala primjenu ZERP-a 2004., 2007. i 2008. ali samo za članice EU. Tako smo dovedeni u apsurdnu situaciju da možemo tužiti primjerice turski ili kineski brod ako zagadi Jadran, ali ako to učine Talijani ili Englezi- nikomu ništa. Dr. Tonči Tadić u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju to naziva pobjedom Ive Sanadera nad zdravim razumom i nad hrvatskim nacionalnim interesima, navodeći da je riječ o presedanu u međunarodnom pravu. Italija je pak jednostrano 2006. godine aktivirala ekološki dio svog gospodarskog pojasa u Jadranu.

Prema procjenama stručnjaka u području hrvatskoga gospodarskog pojasa, odnosno ZERP-a Talijani godišnje ulove preko 160 000 tona ribe, bez sporazuma, razumne naknade i kontrole. Dakle, ono što je naša zadaća, ono što se uostalom temelji na hrvatskim i međunarodnim propisima, ne provodi se, zbog politike nezamjeranja susjedima. Pa tko može jednoj suverenoj državi zamjeriti što vodi računa o svome, tko može u toj suverenoj državi razmišljati na način da će mu netko zamjeriti što štiti svoje nacionalne interese!? Procjene su da nas je taj podanički stav dosad stajao oko 3 milijarde eura. Ovo je problem hrvatske politike i hrvatske diplomacije, koja se po pitanju Jadrana ponašala godinama kao i po pitanju haškog suda. Nadam se da će riječ suverenost jednog dana dobiti izvorno značenje u hrvatskoj politici, jer jedino narod koji ima definirane nacionalne interese i zna kako se boriti i izboriti za njih, može opstati kao međunarodni subjekt.

Nismo mi Hrvati bogovi, ali nemojmo biti niti volovi!

Hrvatska kultura i povijest očima prekomorskih susjeda danas

U Vijencu Matice Hrvatske od 10. ožujka 2011. godine, u polemičkom osvrtu naslova Il pasticcio pretenzioso, Mirko Tomasović analizira kotroverzno predstavljanje hrvatske književnosti u visokonakladnoj enciklopediji milanskoga nakladnika Garzantija s njezinim obezvrjeđivanjem i nasilnim kidanjem na dva dijela.

Tako se hrvatska književnost predstavlja kao letteratura croata e dalmata, što dakako ne čini sa talijanskom književnošću, ne pripisujući starijim autorima dometak siciliana, toscana, veneziana...

U očima su Garzantija svi hrvatski književnici od 15. do dijela 18. st. scrittori dalmati ili dalmato-ragusei. Tako je otac hrvatske književnosti Marko Marulić, koji je pisao lipim jazikom harvackim postao nasilno dalmatinsko-dubrovački pisac, a rođeni Dubrovčanim Marin Držić samo scrittore dalmata. Jadni je Držić čak u očima Talijana postao pravoslavni pop (!)

Možda su Talijani prepisivali od Srbina Pavla Popovića koji je još 1909. godine Dubrovnik prezentirao kao srpski. Ovo je samo dijelić grešaka, i to ne pojedinca nego institucije, pa nema isprike za totalnu površnost. Izdvojit ću na ovome mjestu jednu misao gospodina Tomasovića, citat:

Nego, inkriminirani podatak da je Ivan Mažuranić pisac romana Sguardo della Bosnia susretoh već u jednoj talijanskoj enciklopediji (Zanichelli, 1996.), u kojoj je bilo toliko dezinformacija o Hrvatskoj, čak skrovita poricanja njezina državnog integriteta, da sam se na to polemički osvrnuo u Vjesniku 12. ožujka 1997. poslavši tekst i mjerodavnim ministarstvima, a ne primivši od njih ni dan danas povratne obavijesti. (završen citat)

Ova sličica ide u prilog razmišljanju da se površno, čak nezaineresirano, odnosimo prema onima koji nas na netočne i zlonamjerne načine prikazuju u svijetu. Odgovori, i to jasni i nedvosmisleni trebali bi biti zadaća ne samo hrvatske politike nego i diplomacije. Naći će se u svakom području i stručnjaka i znanstvenika koji će pomoći pritom.

Umjesto zaključka

«Ecco Marko Polo, esploratore croato» Se Zagabria ci scippa l'eroe del Milione.

Zagreb nam krade junaka "Milijuna" , knjige u kojoj su opisana putovanja Marka Pola, prijavljuje list Corriere della sera, 22. travnja 2011. godine, aludirajući na otvaranje muzeja posvećenog Marku Polu u kineskom gradu Yangzhou, gdje je nazvan svjetskim putnikom rođenim u Hrvatskoj. Pritom se čudom čude da se ime Marko piše sa slovom "K".

Taj novinski tekst, povremeno na granici histerije, podsjetio me na putopis Paola Rumiza Odavde do Lepanta, u kojem Korčulu doživljava ovako:

Korčula, e što je previše, previše je. Marko Polo sa "K" može biti dobar Talijanima bez sjećanja, ali ne i nama. I nije to zbog izmjenjenog slovca, već zbog cijele operacije u pozadini. Mlečanin Polo, pohrvaćen od najhrvatskijeg predsjednika ponovno pohrvaćene Hrvatske, Franje Tuđmana. Skroman tip: pričaju da je prilikom jednog boravka u pekingu ostavio Kineze bez riječi, kada se predstavio kao predsjednik "zemlje iz koje je potekao Marko Polo". O Veneciji ni riječi. Tuđman je čovjek iz unutrašnjosti. K tome još i general. Nije mogao predvidjeti da će osporivši Korčuli mletačku povijest, osporiti i njeno dalmatinstvo, dehidrirajući je tako od njene pomorske kopleksnosti, te je pretvoriti u cirkus za Japance. Poznato je da su Turci opustošili Korčulu uoči Lepanta, i načinili, kako se to kaže kolinje. Ono što se ne zna jest da se pet stotina godina nakon tog događaja, opsada nastavlja. I danas je barbara na tisuće. Samo što su to danas barbari sa Zapada. Sve su opsjeli. Čim stigneš, uhvati te volja da odmah odeš dalje. A Korčula je bila nešto sasvim drugo, i to možeš shvatiti dok noću šetaš zidinama na kojima su se nekad palile vatre da bi slali signale o neprijatelju drugim tvrđavama. Korčula, mjesto sukoba i susreta, morskih i intelektualnih nevera. Ovdje je u doba Tita, djelovala disidentska škola, s Habermasom i krležom, von Adornom i Matvejevićem. "Ni na jednom drugom mjestu" – rekao mi je posljednji od četvorice- "nije Europa stvorila takav čvrst spoj sa morem kompleksnosti".

Osvrćući se na ovaj tekst, moram ponoviti Rumizove riječi s početka: Korčula, e što je previše, previše je. Prvo, čuditi se što jedan narod piše ime Marko sa "K" znači biti ili nepismen ili zlonamjeran. Drugo, Korčula je grad hrvatskoga identiteta, njeni graditelji bili su redom Hrvati; Karlići, Pomenići, Hranići- Dragoševići, a nadasve Andrijići, braća Marko (sa "K") i Petar. Njeni književnici i pjesnici bili su opet redom Hrvati.

Ivan Vidali Krkranin, korčulanski vlastelin, pjesnik, bilježnik i diplomat, godine 1564. piše Nikoli Nalješkoviću u Dubrovnik ovako:

Casti zbrana Niko i hvalo velika,

Hrvatskoga roda diko i slavo jezika...

Nalješković je pak Ivana Vidalija nazivao "krunom od zlata" kojom se diči "sav narod Hrvata".

Stoljeće kasnije drugi korčulanski vlastelin, pravnik i pjesnik Petar Kanavelić, posvećuje pjesmu Dođi, o ljubi ma ljubljena još jednom hrvatskom velikanu uvodom:

Ban Petar Zrinski, doveden gdje mu se imaše glava odsjeći po zapovijedi Leopolda prvoga, česara rimskoga, može biti da ovako govoraše...

U 18. stoljeću Korčulanin Augustin Draginić- Šaške u pjesmi Slava u smarti ili je smart u slavi, posvećenu vitezu Djuri Banu Peraštaninu, pjeva ovako:

...Od Hrvatske stare ruke,

Odkle pleme naše ističe

Potribno je Turske puke

Mač oholi naš da siče....

Dakle, stari korčulanski pjesnici pisali su, za vrijeme mletačke vlasti, na hrvatskom jeziku (tek manji broj na latinskom i talijanskom), a njihov identitet nije dalmatinski, nego hrvatski. Dalmatinstvo kakvo priziva Rumiz zapravo je talijansko-talijanaško autonomaštvo, danas bi rekli regionalizam, no hrvatski korijeni Dalmacije, napose Korčule, jaki su i duboki. Možda bi takvima, koji ističu takozvano dalmatinstvo, a negiraju hrvatstvo Dalmacije, trebalo poručiti na način kojim je još jedan Korčulanin, Matija Tadejević, u satiri "Odgovor od Korčulana Dubrovčanom" iz 17. stoljeća, napisao ovako:

Hinac hini vazda rada, a lupeža drug pokriva.

Rumiz nadalje sasvim krivo tumači kako su Korčulu uoči Lepanta opustošili Turci, što nije točno, jer je na blagdan Velike Gospe godine 1571. Korčula obranjena od Turaka, a turska je flota nestala u uzavrelom moru. A mišljenje o predsjedniku Tuđmanu možda je preuzeo od čovjeka kojeg spominje u zadnjoj rečenici. Hinac hini...

Iako nema sačuvanog dokumenta o mjestu rođenja Marka Pola, mnogi naime misle da je rođen u Korčuli, a drugi pak navode Veneciju, neću na ovome mjestu polemizirati o tome. Također, polemike o njegovom hrvatskom podrijetlu ili pak talijanskom isto ne želim otvarati.

Marko Polo

Želim se samo osvrnuti na tekst koji se o Marku Polu nalazi u web izdanju enciklopedije Britannica. Slika i tekst koji slijede su od svibnja 2011. godine.Dakle, jasno piše da je rođen u Veneciji, u Italiji! No...

...pogledamo li web izdanje iste te Britannice iz 2002. godine, vidimo da je tada pisalo da je Marko Polo rođen u Veneciji, Italija ili pak u Korčuli, Hrvatska. A nijedno bitno povijesno otkriće se u zadnjih devet godina u tom smislu nije dogodilo, niti približno.

Možda su zaista Britannicu iz 2002. godine pisali znanstvenici, a u međuvremenu je "prilagodili" političari. Već viđeno, zar ne?!

Web članak iz Britanicce, 2002. godine

Uistinu je povijest učiteljica života. Mi Hrvati moramo konačno početi učiti i što je važnije, već jednom naučiti!

Lovre Botica Tadinov

Literatura:

1.   Statut grada i otoka Korčule, Grad Korčula, 2002.

2.   Fazinić, Jozo: Račišće na otoku Korčuli, Matica hrvatska, Korčula, 2004.

3.   Baras, Frano: Staro zrcalo splitsko, Matica hrvatska, Split, 1994.

4.   Pederin, Ivan: Talijanska okupacija Korčule i Dalmacije poslije 1918., Godišnjak Grada Korčule 6, Gradski muzej Korčula, 2001.

5.  Mirošević, Franko: Odlomci općine Korčula (žrnovo, Lumbarda, Račišće i Pupnat) 1868. godine traže uspostavu svoje općine, Godišnjak Grada Korčule 7, Gradski muzej Korčula, 2002.

6.   Rumiz, Paolo: Odavde do Lepanta; Knjiga mora, Slobodna Dalmacija, Split 2005.

7.  Jareb, Mario: Trogirski incident od 1. prosinca 1932. i mletački lav Sv. Marka kao simbol “talijanstva” istočne obale Jadrana, Zagreb 2007.

8.  Peričić, Šime: O broju Talijana/talijanaša u Dalmaciji XIX. stoljeća, Zavod za povijesne znanosti u Zadru, 2002.

9.  Vrandečić, Josip: Razvoj talijanskog nacionalizma u Dalmaciji, Zagreb, 2001.

10. Mimica, Bože: Dalmacija u moru svjetlosti; Dušević & Kršovnik, Rijeka 2004.

11. Tomasović, Mirko: osvrt; Vijenac Matice hrvatske od 10. ožujka 2011.

12. Mirošević, Franko: Mir u Rapallu i događaji uz njegovu primjenu u južnoj Dalmaciji do 1928. godine, Zavod za povijest Filozofskog fakulteta, Zagreb,1991.

13. Kalogjera, Goran: Hrvatsko pjesništvo na otoku Korčuli, Val, Rijeka, 2003.