Predstavljeno Petrovisko pero
U Šenkovcu je 8. travnja predstavljena knjiga gradišćanske Hrvatice novinarke Timee Horvat - Petrovisko pero (Panonski institut, Pinkovac, 2010.). Predstavljanje je organizirala Udruga Ivana Perkovca za očuvanje sutlanske ikavice. Sudjelovali su Jasna Horvat, predsjednica Udruge, Krešimir Puklavec, urednik knjige, Nenad Piskač, glavni urednik Panorame i autorica. Prenosimo riječ Nenada Piskača.
Timea Horvat
Gradišćanska kitica zacipila se va svoje stablo na jugu
Timea Horvat, ugradila se u hrvatskogradišćansku književnost i novinstvo. Tko su gradišćanski Hrvati? Najbolje je da to kažu oni sami: „Mi smo mala kita, odčenuta od stabla. Vi ju mislite občuvat, ako ju ovde va tujini posadite va zemlju ter poljivate. Ja pak sudim da se ta kitica na vredi usušiti, ako se u dobrom času ne zacipi va svoje stablo, na Jugu. To je med nami vsa razlika". Tako je pisao gradišćanski Hrvat, književnik Mate Meršić Miloradić u svojemu pismu od 9. studenoga godine 1923. Gradišćanski Hrvati žive u zapadnoj Mađarskoj, istočnoj Austriji i manjim dijelom u Slovačkoj. U nekoliko migracijskih valova uslijed turskih osvajanja hrvatskih krajeva ovo su područje naselili prije petstotinjak godina. Povjesničari pretpostavljaju da je tijekom tih velikih seoba iz Hrvatske preko Drave i Mure otišla trećina cjelokupnoga stanovništva. O svemu tome mi danas premalo znamo. Po demokratskim promjenama u Mađarskoj i Hrvatskoj stekle su se nove mogućnosti djelovanja Hrvata u Mađarskoj. A današnje novine javljaju: U preaqmbuli novog mađarskog ustava, koji bi trebao stupiti na snagu 1. siječnja 2012. godine , piše da se „narodnosti i narodnosne zajednice koje žive u Mađarskoj smatraju dijelom mađarskog naroda" (Novi list, 8. travnja 2011.). Asimilacija se nastavlja, dakle, i u okolnostima Europske unije. Na ovu vijest hrvatske vlasti nemaju komentara. Zatekla ih je, kao snijeg zimsku službu u prosincu!
Timea Horvat u književno-kulturnom kontekstu
Timea Horvat u književnost je ušla 1999. godine svojom prvom knjigom Ako nisi tu, zbirkom poezije izišlom u nakladi Panonskoga instituta. Kako je opće poznata činjenica da mi u Hrvatskoj slabo poznajemo književni korpus ne samo gradišćanskih Hrvata, već općenito Hrvata u Mađarskoj, red je da nabrojimo barem neke predstavnike s područja poezije, kako bismo uhvatili kontekst u kojemu se pronašla Timea Horvat. U drugoj polovici 20. stoljeća to su, primjerice, pjesnici: Stjepan Blažetin, Ladislav Gujaš, Đuso Šimara Pužarov, Matilda Bolcs, Jolanka Tišler, Branko Filaković, Katarina Gubrinski-Takač, Stipan Blažetin, Đuro Pavić, Ljudevit Škrapić, Marko Dekić, Josip Gujaš Džuretin, Marga Šarac, Mate Šinković, Roza Vidaković, Marija Vargaj i Matija Kovačić. Poezija Timee Horvat uvrštena je u Antologiju hrvatske poezije u Mađarskoj 1945. – 2000., antologičara Stjepana Blažetina, objavljenu u Pečuhu godine 2010. pod naslovom Rasuto biserje. Ovom nizu pjesnika treba dodati i one s austrijske strane Gradišća gdje od suvremenika dominira pjesnik Jurica Čenar. Koliko je meni poznato naša je autorica najmlađa gradišćanska pjesnikinja.
Naslovnica - Petrovisko pero
Književnost gradišćanskih Hrvata ne bi se smjela marginalizirati, ona je sastavni dio korpusa hrvatske književnosti. Djela koja nastaju na hrvatskim dijalektima, ili na standardu, u onim sredinama u kojima Hrvati čine manjinu, moraju dobiti svoju valorizaciju i „zacipiti se va svoje stablo na jugu", to jest u Hrvatskoj dobiti svehrvatski kontekst.
Proučavanje gradišćansko-hrvatske kulture može se povijesno pratiti od etnografske studije Johanna von Csaplovicsa iz godine 1828. objavljene u Požunu. Prije njega važno je djelo J. von Matysa Bela iz 1723. objavljeno u Nürnbergu. Danas o gradišćansko-hrvatskoj kulturi pišu brojni autori, recimo, dr. Nikola Benčić, Sanja Vulić, Đuro Vidmarović i dr. Milorad Stojević. U tom pogledu podsjećam da je kolega iz Zaprešića Josip Brkić pripremio za tisak Veliki molitvenik hrvatskih pjesnika u kojemu su uvršteni i gradišćanski pjesnici – molitelji. Njegov antologijski izbor završava našim suvremenikom pjesnikom Stjepanom Blažetinom, Hrvatom iz Mađarske.
Objektivno: U stalnoj borbi za opstanak
Kolegicu Timeu upoznao sam na predstavljanju njezine zbirke poezije u Zaprešiću prije dosta godina, koju je predstavio kolega književnik i poznavatelj gradišćansko-hrvatskih prilika i neprilika, tema i dilema - Đuro Vidmarović. Otada je ne ispuštam iz vida, pa smo tako s nekolicinom kolega iz Gradišća i iz Hrvatske zajedno sudjelovali na Prvim koljnofskim književnim susretima godine 2009. Poslije toga početkom 2010. godine u Hrvatskom slovu objavio sam s njom opširan intervju u kojemu je najavila svoju novu knjigu i evo nas danas na predstavljanju njezine druge knjige Petrovisko pero, ovdje u Šenkovcu, središtu sutlanske ikavice. Riječ je o zbirci njezinih novinarskih tekstova.
Sama za sebe kaže da se lakše prepoznaje kao novinarka negoli pjesnikinja. Pokušao sam potražiti odgovor zašto je tome tako i pronašao sam ga: „Prema tomu ne bi bilo pravično, ako primjenjivamo iste mjere, kako je to upotribljavala tzv. puna kultura, kultura ka se je razvijala bez ikakovih poteškoč. Gradišćansko-hrvatska kulturna sredina je oduvijek peljala borbu za opstanak i prema tomu ležu ovde problemi na drugoj razini, ki nam se mogu pričinjavati prosti, mali, sekundarni, ali za opstanak jedne tako male kulturne grupe bitni i sudbonosni; zato se moru mjere veličanstvene i svemoguće kritike ovde samo vrlo oprezno i ograničeno upotribiti, ar ovde se minja tablica vridnosti, ar se je ogromni dio kulturne moći izgubio, potrošio u stalnoj borbi za opstanak" (dr. Nikola Benčić, Stvaranje i gajenje kulture Gradišćanskih Hrvatov: polaritet samostalnosti i integracije, u zborniku Symposion Croaticon Gradišćanski Hrvati, Hrvatski akademski klub, Braumüller, Beč, 1974., str. 53).
Time Horvat i Nenad Piskač
Novinarski rad Timee Horvat spada u stalnu borbu za opstanak. Opstanak hrvatskoga identiteta u okolnostima u kojima žive gradišćanski Hrvati pitanje je svih pitanja, tom opstanku više-manje podređena su sva kulturalna nastojanja. Logično je, dakle, da je novinarski angažman u kojemu se može izravnije, sad i ovdje, boriti za hrvatski identitet i u njezinoj osobnoj „ tablici vridnosti" dobio prioritet nad književnim, koji u sebi nosi sekundarni učinak.
Petroviska uzdanica „lingua gradišćanorum"
Timea Horvat iz Petrovoga Sela smještenoga na jugu mađarskoga dijela Gradišća, svoje novinske tekstove piše uglavnom na gradišćanskome idiomu. Postavlja se pitanje zašto, kad standardni jezik pruža širu mogućnost međusobne komunikacije Hrvata. Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, potrebno je poznavati povijest gradišćanskih Hrvata, ali i suvremene prilike koje bitno određuju ovaj hrvatski etnikum koji se stoljećima bori protiv različitih oblika asimilacije. A povijest gradišćanskih Hrvata u sažetomu kaže da je „lingua gradišćanorum" temeljna vrijednost identifikacije gradišćanskih Hrvata, valorizirana u pojedinim segmentima čak i jače od podrijetla. Jezik se osjeća i čuva poput svetinje, u jednakoj mjeri kao i katolička vjera. Taj se jezik sačuvao u moru njemačkoga i mađarskoga govornoga područja zahvaljujući činjenici da su naši Gradišćanci živjeli u „relativno izoliranoj ruralnoj zajednici, na tradiciji crkvenih propovijedi, molitvenika, evanđelistara, pjesmarica, narodnog prosvjećivanja i udruživanja" – kako je to primijetio dr. Irvin Lukežić u svome djelu Proza u gradišćanskih Hrvata (Znanstveni institut, Rijeka – Željezno, 1997.). Jezik Gradišćanaca i danas je gdjegdje operativan u liturgiji, nažalost, ne u svim mjestima. Nije stoga čudno da Timea Horvat piše na tom jeziku, kojega mi s lakoćom možemo razumjeti, možda čak i bolje od, recimo, obližnjega bednjanskoga. Uostalom, ako je bednjanski idiom ušao u hrvatsku nematerijalnu baštinu, zašto ne bi i gradišćanskohrvatski? Stanovite poteškoće mogu izazvati pretjerivanja o tome da je gradišćanski književni jezik – zaseban jezik. Ja se usuđujem reći, makar se to nekima i ne svidjelo, kako je riječ o idiomu hrvatskoga jezika, jednako vrijednom kao i čakavskom i kajkavskom. Gradišćanski književni jezik, kaže struka, spada u slavenske ograničeno normirane jezike.
Na pitanju svojega materinjeg jezika Timea Horvat je beskompromisna. Tako je i splitski književnik Igor Šipić, pišući o knjizi Petrovisko pero, primijetio da je od svih novinarskih zadaća teško reći što naša novinarka bolje radi, ali je zasigurno najbolja onda kad se treba i „potući" za domaću rič. Tome nemam što dodati.
Braniteljica hrvatskih branitelja u miru
Timea Horvat je odlična novinarka, koja se podjednako dobro snalazi u gotovo svim medijima, ne samo pisanim. Kako je u ovoj knjizi riječ samo o njezinim tekstovima objavljenima (samo) u Hrvatskom glasniku i u Hrvatskom kalendaru, oba izlaze u Mađarskoj, a u Glasniku je Timea i zaposlena, red je reći osnovnu nit zastupljenih tema, a ona je - čuvati i sačuvati svoj identitet. Kako to ona radi? Ovako: U svom tekstu „Jezik koji je duša naroda" (Hrvatski glasnik, 19. ožujka 2009.) piše - „Ako se zabi, ako se zanemari, ako se briše seoski idiom, gradišćanski govor, što će od nas ostati? Od česa ćemo mi ili naši nukići biti Gradišćanci?".
Jasna Horvat, Krešimir Puklavec, Timea Horvat i Nenad Piskač
Timea Horvat ne bježi ni od javno proskribiranih tema i osoba. Tako, primjerice, protiveći se glavnoj struji pohvalno piše o hrvatskom branitelju Marku Perkoviću Thompsonu, ali i hrabro ulazi u polemiku s Hrvatskim akademskim klubom, koji je nastojao spriječiti Thompsonov koncert namijenjen gradišćanskoj mladeži. Čak je i u Hrvatskoj malo novinara koji se usude suprotstaviti sofisticiranim hrvatskim poražavateljima, koji prevladavaju u aktualnoj hrvatskoj politici i medijima. Tema Domovinskoga rata Timei Horvat osobito leži zato jer jasno luči pravdu od nepravde ma od koga ona dolazila, što se osobito osjeća u završnome dijelu knjige, u kojemu piše o tome da bi nam opet sudili, o obljetnici pada Vukovara u velikosrpske ruke, i tome slično. Tu se ističu i članci posvećeni branitelju, novinaru i pjesniku Eduardu Rozsa Floresu (poznatijem kao Chiku iz Bolivije), kojega sve do njegove prerane smrti Timea Horvat brani od medijskih i drugih nasrtaja, na vlas istih kao i onih na Thompsona.
Zaključno: Bože, čuvaj gradišćanske Hrvate
Osim toga, vidi se to i iz pojedinih ovdje objavljenih članaka, autorica se djelatno upregnula u gajenje međusobnih sveza Hrvata iz domovine i gradišćanskih Hrvata. Kad god može ona je u Hrvatskoj. Mogu slobodno kazati kako je na jugu ugarskoga dijela Gradišća (Petrovo Selo) ona i pokretač međusobnih sveza, kao što je to na sjeveru, u Koljnofu, gospodin Franjo Pajrić. Ona je dakle u tom pogledu kitica koja se zacipila va svoje stablo na jugu.
U ovom trenutku, što se tiče Gradišćanaca, može se samo održavati međusobne kontakte na razini prijateljstva i entuzijazma, ili na razini razmjene postignuća kulturno-umjetničkih društava. Nedostaje sustavna skrb hrvatske države prema hrvatskim manjinama u svijetu, pa i tamo gdje su Hrvati autohtona manjina. Moram reći kako bi za Hrvatsku bilo normalnije da sredstva usmjerava prema našijencima u svijetu, umjesto da financira knjige koje negiraju hrvatski jezik i kroatistiku, a promoviraju nepostojeći srpskohrvatski jezik.
Zato moramo zavapiti: Kad bi barem svako mjesto imalo svoju Timeu ili Franju, kad bi barem svako selo u Gradišću imalo mogućnost slavljenja sv mise: Službe riječi, propovijedi i euharistije na materinjem jeziku. To bi već bio znatan pomak suprotiv asimilaciji, kao što je i ova knjiga prinos otporu daljnjoj asimilaciji gradišćanskih Hrvata u Mađarskoj.
Bože, čuvaj naše gradišćanske Hrvate!
Nenad Piskač