Ukloniti ime zločinca Tita s naših ulica i trgova

Nikola DebelićPo kojoj logici najljepši zagrebački trg nosi ime osobe teško opterećene zločinom? Kakovu se poruku time šalje mladima, narodu, svijetu?

Skulpture velikana i nazivi gradskih trgova i ulica simboli su vrijednosnih odrednica naroda i priznanja velikanima za sve dobro i plemenito učinjeno svom narodu. Povijesni vladari i promicatelji državotvorne misli, umjetnici, znanstvenici, junaci... to su uzori u koje će se ugledati mladi naraštaji koji će te uzore slijediti, možda i nadmašiti, to su osobe koje su se odlikovale ne samo izvanrednim dostignućima u okviru svoje djelatnosti, već i časnim životom. Ima i šaljivih simbola, među njima na pr. 'mannequin qui pisse' u Bruxellesu, nestašni dječarac koji je prema legendi vrcnuo iskru pobune protiv ugnjetavača.

Teško je razumljivo da se neko javno priznanje, na pr. ime trga ili ulice, dodijeli Josipu Brozu Titu, jednome od najvećih zločinaca XX. stoljeća. Brojni zločini, a posebno oni pod zajedničkim imenom 'Bleiburg' i 'Hrvatski Križni put' već su dobrim dijelom znanstveno obrađeni i dostupni javnosti. Od svibnja 1945. godine nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima vršene su masovne likvidacije, «više stotina tisuća Hrvata» [1], prema detaljno razrađenom planu od strane vojnog i partijskog vrha na čelu s Titom. To je bio najveći pokolj civila i zarobljenika u Europi poslije završetka rata [2], ali partizanske likvidacije civilnog stanovništva obilježile su cijeli rat, a represija je nastavljena i u kasnijem razdoblju [3]. Još u Moskvi sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća Tito je kao konfident Kominterne denuncirao svoje partijske drugove i svoje dvije supruge, P.B. (majku njihovog sina Žarka) i L.B. Nakon Titovih prijava gotovo svi su pogubljeni osim P.B. koja je osuđena na dugogodišnju robiju [4]. Sve to, pa i mnogo više od toga, dobro je poznato.

Zašto ne odlikovati i Rankovića, Koču i Peku, Simu Dubajića...?

Kakovu se moralnu poruku slavljenjem zločinca šalje mladima, narodu, svijetu? Štoviše, je li slavljenje Tita možda sugestija da se odlikuju i njegovi brojni suradnici u zločinu na pr. Ranković, Koča i Peko [5], pa čelnici hrvatske vlasti u vrijeme najgorih pokolja ili ubojice iz Kočevskog Roga, Teznog, Zagreba, Krašića (potonji su se pohvalili masovnim ubojstvom zarobljenika [6]), a možda i junaci koji su nabili svećenika na kolac? Nota bene, sada se sličnima dižu spomenici. Lista takovih zaslužnika bila bi podugačka.

Utemeljene inicijative i akcije Hrvatskog žrtvoslovnog društva, brojni pojedinačni i skupni zahtjevi za uklanjanje Titova imena [7] obrazloženi znanstvenim saznanjima nailazili su na glatku odbijenicu ili prešućivanje od Skupštine Grada Zagreba i njenih tijela, a ni od strane državnih vlasti nije dolazila inicijativa ni potpora za uklanjanje tog imena.

Odakle ta sloga svih vodećih političkih skupina u prešućivanju komunističkih zločina? Zar je moguće da čelnici hrvatske države, od kojih smo za mnoge glasovali, da ti isti promoviraju ubojicu? Je li moguće da oni koji su u Saboru jednoglasno osudili komunističke zločine, ti isti ne znaju niti ih zanima tko je mitraljezima desetkovao hrvatsku mladost, zarobljenike, žene i djecu. Je li ga zbog toga slavi naša politička elita? Zašto se ta preposlušna [8] vlast odjednom suprotstavlja EU kršenjem Rezolucije Vijeća Europe? Što navodi hrvatsku političku elitu da slavi zločinca, vrijeđa vlastiti narod i kompromitira sebe i zemlju pred cijelim civiliziranim i demokratskim svijetom?

Hrvatske političke elite podupiru kult slavljenja Tita

Niti jedna od relevantnih političkih stranaka nije zatražila promjenu imena Trga. Koliko je javnosti poznato nitko iz političke elite nije jasno osudio Titove zločine niti zločine boljševičko-komunističkog sustava, uz čast iznimkama kao dr. A. Hebrang, koji je Tita javno na TV nazvao krvolokom. Zahvaljujući toj istoj eliti ti zločini se ne obrađuju adekvatno ni u medijima ni u školskim uđbenicima. Je li, prema tome, naše državno vodstvo titoističko, projugoslavensko, providno kamuflirano 'jugosferom', 'integrativnim pomacima', 'regionom' itd. i protuhrvatsko? Po onoj latinskoj, tko šuti taj se slaže, proizlazi da ukupni hrvatski politički establishment održava i podržava kult slavljenja teškog zločinca.

Tom šutnjom i nedjelovanjem taj establishment postaje svojevrsni sukrivac jer uprkos saznanja da je zločin počinjen gotovo ništa ne poduzima da se krivce razotkrije, osudi i kazni. Za pokolj koji se spominje u rasponu od 200.000 do višestruko više žrtava, nitko, apsolutno nitko nije okrivljen, osuđen i kažnjen, ali to, izgleda, nikoga ne zabrinjava. Nakon opće konsternacije koju je izazvalo otkriće Hude Jame, nakon posjeta visokih dužnosnika tom stratištu, je li se što poduzelo u godinu i pol dana? Očito ne mnogo ili mediji o tome ljubomorno šute. Nakon novih 'isplivavanja' kostiju digli su svoj glas i čelnici HHO-a, i opet ništa.

U slučajevima kada se baci par kamenova na neku srpsku kuću tamo dojure predsjednik i premijer s desecima policijskih kola, a za etnocid nad Hrvatima od 1991. do 1995. «Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu kaznio je nekoliko nižerangiranih srbijanskih oficira, nešto se četnika našlo pred hrvatskim sudovima i to je uglavnom sve [9]». Ubijanje Hrvata bez kazne postalo je tako uobičajeno, da je «stvorena visoka i stalna kultura nekažnjavanja zločina nad Hrvatima [10].» Najstrašnije je u tome, što veliki dio populacije niti ne primjećuje taj smišljeni kontinuitet terora nad Hrvatima, koji se nekad zvao Huda jama, Škabrnja, Ovčara itd., a danas je to Haaški sud, Savudrijska vala, rasprodaja nacionalnih bogatstava itd.

Tim pomalo zabrinjavajućim konstatacijama i pozivom na raspravu ovaj bi uradak zapravo mogao završiti, što bi bio lagodan eskapizam. No, pokušajmo to malo rasčlaniti bez ambicije za davanje relevantnog odgovora.

Zašto vodstva svih važnijih političkih stranaka žele zadržati Tita kao personu grata? Pokušajmo dotaknuti samo tri moguća razloga.

Tito kao gromobran

Prvo, vjerojatno je moćni dio te političke elite bio i sam više ili manje uključen u bivši sustav, ponijevši tu tešku i šarenu prtljagu u novu državu i na svoje nove dužnosti. Čuvajući Tita kao gromobran oni štite sebe od nečijeg prisjećanja na svoje bivše grijehe, jer 'neće valjda netko kriviti nas male za grijehe komunizma, kad se ne okrivljuje glavnokomandujućeg [11]? Iza te obranaške logike leži i opasnost da se time prešućuje i počinjeni holokaust nad Hrvatima. Štetna apologetika prema Titu prenosi se nažalost na narod i mlade naraštaje od kojih neki, nedovoljno upućeni i medijski indoktrinirani, postaju nesvjesno oruđe zla. Znakovito je zaklinjanje mladih esdepeovaca pjesmom 'Druže Tito mi ti se kunemo...', pa SDP-u treba čestitati što ima tako naprednu omladinu koja obogaćuje svoj kongres tim ideološkim biserima... Je li poticaj došao iz političke klime te stranke ili kao posljedica konsenzusa vladajućih oko Tita i 'njegovog' trga?

Poruga žrtvama

Drugo, tisuće i tisuće Titovih žrtava po kratkom je postupku bačeno u dosad poznatih 1500 skupnih grobišta, a preživjelima je gubitak muževa, očeva, braće itd. otvorena rana koja ne zacijeljuje. Štoviše, dokazano je da se bol i patnja zbog nanesenog zla kod žrtve s vremenom pojačavaju i postaju nesnošljivima, posebno kada je krivac ostao nekažnjen ili, kao u Titovom slučaju, još ga se i slavi [12]. To mračno ime na pročeljima i beskrajno ponavljanje u tramvajima izaziva kod žrtava osjećaj da mu se vlast, ta njegova hrvatska demokratska vlast koju je toliko želio, svaki puta iznova naruga u lice. Dakle, isticanje Titovog imena posebno je okrutno prema žrtvama, živima i mrtvima, jer ima karakter poruge u smislu 'ubili smo vam očeve i braću, a sad ćete se još diviti njihovom ubojici.' Bilo bi dobro ugledati se u neke druge narode na primjer Židove koji na bezbroj načina stalno intenziviraju sjećanje na svoje žrtve i, osim suosjećanja, već desetljećima dobivaju masivne financijske odštete za potomke žrtava. A mi?

Prešućivanje vlastitih žrtava ili čak slavljenje počinitelja kriminalnog djela dovodi narod do dezorijentiranosti i samonegacije, što je možda najniži stupanj na koji jedna vlast može dovesti svoj narod. Ako se slavljenjem zločina ruši pojam prava i pravde, ljudskog i moralnog zakona, ako se ubojica slavi, a žrtvi se izruguje, je li to država ljudskih prava i moderna europska demokracija kojoj težimo?

Zastrašivanje

Nažalost, ta poruga žrtvama ima još jednu sastavnicu: Ona je snažno oruđe za zatiranje narodne samosvijesti u smislu: 'Ne nadajte se ničemu, morate ostati šutljivi, ustrašeni i pokorni.' Naizgled morbidno, ali u toj morbidnosti ima sistema. Prije par stoljeća francuski Kralj sunca Luj XIV., i ne samo on, visoko je cijenio savjet: Veličanstvo, trebate raditi uvijek suprotno od onoga što se od Vas očekuje. Tako ćete podanike naučiti na svoju apsolutnu vlast.' Tim načinom je i boljševički sustav od prvih dana navikavao narod da su odluke vlasti nedodirljive. Lenjin je diktaturu uvodio putem ubilačkih odreda Čeke, Staljin doradio Gulazima i montiranim procesima, a Tito usavršio masovnim strijeljanjima nad jamama, za što ga je pohvalio sam Staljin jer da 'Tito rješava probleme jednostavno.'

Titovo pravilo vladanja stvarno je jednostavno: proizvesti potencijalnog, pa čak i nepostojećeg, neprijatelja (na pr. 'hrvatski nacionalizam'), zatim ga medijski sotonizirati i okrutno se s njim obračunati da bi se druge ustrašilo i držalo u pokornosti.

Iako je ovaj narod dočekao 1990. godinu izmoren i politički hiberniran, on je odlučno iskazao odanost svojoj naciji, domovini i vlastitoj državi. Po računici mnogih starih i novih moćnika to se nije smjelo dozvoliti, pa se vrlo brzo, još u jeku agresije i obrambenog rata, javljaju prepoznatljivi glasovi. Počinje s poluistinama, neistinama i žutilom, proizvode se i financiraju razni Feral Tribun & Comp., mediji se otvaraju hrvatomrscima, neki navodno konvertirani komunisti poprimaju stare boje, javno se traži Tuđmanova ostavka, prozivaju se povratnici, Hercegovci i ognjištari, domovinski rat se kriminalizira, a branitelje se nemilosrdno osuđuje. Tito na Trgu mnogima je zaštita i inspiracija. Snažan novinarski i obavještajni lobby bivšeg sustava, suprotstavljen Tuđmanovoj nezavisnoj i suverenoj Hrvatskoj i uz poznatu stranu potporu, postaje odjednom prokapitalistički (?!) i proeuropejski, postaje 'zdrava snaga' i tako se provjereno medijsko kolo ponovno zaigralo protiv istog vječnog neprijatelja, hrvatskog nacionalizma. Konačan im je cilj uliti narodu sumnju u hrvatsku državu i njeno vodstvo na čelu s Tuđmanom, narod držati u strahu i pokornosti, a naročito izbiti mu iz glave neku državotvornu nacionalnu samosvijest i ponos, što se dosljedno provodi demonizacijom. «Moramo prepoznati da je u svijetu, ali nažalost i u zemlji, provedena demonizacija i Hrvata i katoličke vjere...U Hrvatskoj je provedena demonizacija ustaša koja u znatnoj mjeri traje i danas. Zahvaljujući demonizaciji moglo se nakon rata 1945. provesti masovne osvetničke zločine nad ustašama bez suđenja, ali isto tako i nad domobranima, bilo kojim Hrvatima, političkim neistomišljenicima, svećenicima, ženama. djecom [13].» Praksom dvostrukih mjerila i otporom prema svakoj nacionalnoj hrvatskoj državi posebno je na udaru Nezavisna Država Hrvatska čija se demonizacija «kretala u mraku srbokomunističke dijabolizirane promidžbe, u kojoj se apriori kriminalizirala pojava NDH..., sve se tumačilo pod vidom insinuiranih inkriminacija i klevetničkih ocrnjivanja i pod hipnozom ...agitpropovske, srbočetničke, protuhrvatske propagande koja je dirigirano proizlazila iz provale mržnje i bijesa... Tako se kalio čelik kroatofobske konstrukcije koja se kao sablast nadvijala nad hrvatskim narodom [14].» Uporno se izbjegavala objektivna povijesna prosudba kao što je slučaj i s Domovinskim obrambenim ratom koji je suočen s kvalifikacijom «udruženog zločinačkog pothvata.»

Rezultat je te demonizacije da se Hrvati moraju stalno osjećati krivima i šutjeti. U tome je Titovo ime na Trgu vrijedno oružje. Štoviše, Titovo ime kao metafora nasilne vladavine, udbe i sudbe, još mnogima ledi kosti, a poslušan i ušutkan narod je poželjan narod, pa zašto onda odreći se Tita koji je simbol tog sjajnog sustava vlasti? Dok ta ideologija, donesena s prtljagom iz bivšeg sustava, vlada javnošću i medijima, hrvatski čovjek, a posebno žrtve, ne mogu očekivati drugo nego porugu s pročelja hrvatskih nacionalnih kulturnih ustanova.

U drugim zemljama bivši komunistički idoli srušeni, sljedbenici razvlašćeni

Treće, netko će s pravom upitati, zašto samo hrvatska politička elita slavi zločinca? Zašto nema trga Ceausescua, Valtera Ulbrichta, Gomulke itd. koji su, u usporedbi s Brozovim nedjelima, bili pučkoškolci? Svi oni su maknuti, a ' Tito Grozni' još uvijek stoluje.

Kao prvo, ni u jednoj od tih država nije došla na vlast politička grupacija koja bi željela sačuvati svog diktatora. Tamo je provedena kakova-takova lustracija pa su bivši komunistički idoli uglavnom srušeni, a njihovi glavni sljedbenici razvlašćeni i uklonjeni iz javnosti. Ponegdje bivši visoki dužnosnici voze tramvaje, što je za njih sjajan ishod u odnosu na ono što su oni priuštili svojim podanicima.

Hrvatska unutarnja ideološko-nacionalna podjela

Josip-Broz-TitoJoš je važnija pri tome hrvatska unutarnja nacionalno-ideološka podjela kakova ne postoji ni u jednoj od bivših komunističkih država. Mađarski, poljski, slovenski, srpski itd komunisti ostaju ništa manje nacionalno svjesni i samouvjereni Mađari, Poljaci, Slovenci, Srbi itd. Za isticanje svog nacionalnog bića oni nisu ubijani ni batinani. Oni nemaju svoje jugofile ni orjunaše. Štoviše, kod braće Srba, nacionalistički, šovinistički pa čak i zločinački postupci (dijelovi JNA, četnici, arkanovci...) rijetko doživljavaju osude, naprotiv često su shvaćeni kao borba za spas 'ugroženog srpstva'. Primjera je nažalost i previše.

Kod Hrvata je upravo suprotno. Od 1918. ukupno hrvatstvo je na udaru moćnih razbijačkih snaga, od Anđelinovićevih mitraljeza 05. prosinca 1918. na Jelačićevom trgu i slobodnog žandarskog ubijanja Hrvata, preko ubojstva Stjepana Radića i drugova u beogradskoj Skupštini do užasa Bleiburga i skupnih grobnica. Uz već spomenutu kulturu slobodnog ubijanja Hrvata tu je još nasiljem, pritiscima i podmićivanjem stvorena razorna klima odnarođivanja, Orjune i podilaženja Beogradu, danas opet na djelu. Pripadnost jugoslavenstvu, čak srpstvu, donosilo je položaje, vlast, novac, pa i fizičku sigurnost, a pripadnost hrvatstvu samo nedaće. Neki su pokleknuli sve do preimenovanja svoje nacionalnosti, među njima i neki od velikih hrvatskih književnika. Slabost u zaštiti hrvatstva dolazila je od vrha tadašnje vlasti, podjednako od karađorđevićanske kao i komunističke. Je li zakazala i ova naša današnja?

Endemska hrvatska šutnja

Tito je prepoznao šansu. Znao je da svaka Jugoslavija pa i komunistička, mora biti velikosrpska, a da će hrvatstvo biti laka žrtva. Tako je krenuo protiv Hrvata prvo genocidom, a zatim nasiljem. Otvoreno je rekao Ivanu Meštroviću da se moralo pobiti Hrvate kako bi se zadovoljilo Srbe, što je dosljedno provodio od Bleiburga preko udbaških ubojstava, Golih otoka i punih zatvora 'narodnih neprijatelja', do drugog masakra hrvatske nacionalne elite rušenjem hrvatskog proljeća [15]. Tito je bio i ostao provjereni zatiratelj hrvatstva pa možda i zato mnogima odgovara.

Zahvaljujući raznim Titovim trgovima opet smo jednom dobili endemsku hrvatsku šutnju i ustrašenost. U toj piramidi tužnog lika nalazi se popriličan broj intelektualaca, navodne savjesti i kreme društva, a ustvari oportunista s diplomom. Ovako ih, ili bolje rečeno nas, ocrtava akademik Davorin Rudolf: «Uz ovu jadnu vlast i ove njunjave i ustrašene intelektualce od Hrvatske neće ostati ni mrlja na zemljopisnoj karti [16].» Teško je ne složiti se. Titov trg to potvrđuje.

Vjera u vlastitu snagu

Ipak, Hrvati nisu bez šanse, ali to ovisi o nama samima. Treba vjerovati da većina u hrvatskoj vlasti ne podržava slavljenjeTita, ne podržava ponovno upokoravanje hrvatskog naroda i ne ponosi se tom slabošću i beskičmenjaštvom vlasti. Mnogi su svjesni da je ta anomalija plod naslijeđenog nasilja bivše strukture, koja u održavanju starih ideoloških dogmi vidi svoju vlastitu sigurnost i opstanak.

Već poodavno napredni dijelovi europske ljevice ne žele imati ništa zajedničko s boljševičko-komunističkim nasljeđem. Odriču se totalitarizma, diktature proletarijata i jednostranačja, a mnogi najzagriženiji komunistički apologeti su se otrijeznili nakon otkrića užasa komunističke strahovlade [17]. Treba vjerovati da će dobar dio šutljive hrvatske ljevice tražiti otklon od svake diktature i totalitarizma, pa i Titovog, kako bi se na velika vrata uključili u europsku demokratsku obitelj. Anakronizmi kao Tito pripadaju prošlosti, a pred hrvatskom političkom elitom stoje nove bitke, kao na pr. obrana čovjeka/radnika od grabežljivosti raznih moćnika, obrana čovjeka/moralnog bića od sveopće relativizacije, zaštita hrvatskih nacionalnih dobara, zaštita hrvatskog suvereniteta itd. To su neki od prioriteta sadašnjeg trenutka. Podijeliti narod i iscrpljivati mu energiju sramnim imenom Trga, mračan je plan onih koji nikada nisu željeli Hrvatsku, a sada su ponovno u ofanzivi.

Treba vjerovati da će se i hrvatska vlast osloboditi starih hipoteka, da će ostvarenje svojih interesa vidjeti u snazi radišnog i složnog, ponosnog i samosvijesnog naroda. Zločincu Titu, diktatoru, denuncijantu i masovnom ubojici tu nema mjesta. Našu mladež treba osloboditi svih mračnih ostataka titoizma i svakog totalitarizma. Za taj smo sramotni reziduum krivi mi, a ne naša mladež. Zločinca Tita treba ukloniti s naših trgova i ulica zbog nevinih žrtava, zbog prava i pravde, zbog naše čiste savjesti, ali prvenstveno zbog mladih naraštaja, jer oni i samo oni, predstavljaju budućnost hrvatskog naroda.

Prof. dr. Nikola Debelić

[1] Nedjeljko Mihanović: Tuđmanova baština, Detecta Zagreb, 2010.

[2] J.B.Tito u govoru u Ljubljani svibnja 1945:"likvidirali smo dvjesto tisuća bandita (ist. N.D.), a još toliko smo ih zarobili." Komunistički zločini nisu antifašizam, HIC, prosinca 2008.

[3] A. Ranković: «od oslobođenja 1945. pa do 1951. smaknuto je 568.000 osoba.» 'Politika' 1.02.1951.

[4] Pero Simić: Svetac i magle, Beograd , 2005.

[5] Koča Popović i Peko Dapčević, komandanti armija koje su prve počinile pokolje u osvojenom Zagrebu.

[6] Hrv. domobran podnio Kaznenu prijavu DORH-u dana 08. svibnja 1998. Zaključeno da se procesuira, ali do otvaranja procesa nije došlo. Prijavljeni R. Bulat, M. Belinić, L. Ahmetović i M. Kufrin su 'narodni heroji.'

[7] Sjajno organizirani prosvjedi u organizaciji građanskih udruga na čelu s 'Krugom za trg'.

[8] I. Sanader: Nema toga što neću učiniti za ulaz u EU

[9]Hrvoje Hitrec, Portal HKV

[10] ibid.

[11] Podjednako je indoktriniran i mladi naraštaj Titovih vjernika od kojih se nije čula osuda komunističkih zločina.

[12] Maja Runje: Izlaganje na 5. Žrtvoslovnom kongresu

[13] dr. Slobodan Lang: Komu je stalo do demonizacije Hrvatske? Hrvatski list, Zadar , 26.03.2009.

[14] Nedjeljko Mihanović: Tuđmanova baština

[15] Milovan Đilas: 'Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela'. Nekoliko godina kasnije opet Đilas: 'Pogriješili smo što smo ih sve pobili, to su bili obični seljaci.'

[16] 'Hrvatski nacionalni interesi i EU': UHIP, FHS i HKV, predstavljanje 30.siječnja 2007., Zagreb

[17] Stephan Courtois: Le Livre noir de communisme, Paris, 1997.

Ned, 8-12-2019, 20:32:44

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.