Tribina HKV-a: Hrvati plaćaju na štetu svoje budućnosti

U ponedjeljak, 7. lipnja, održana je tribina Hrvatskoga kulturnog vijeća pod naslovom "Komu ide novac za područja državne skrbi?". Nastupili su: Ante Beljo, bivši saborski zastupnik i voditelj Hrvatskog informativnog centra, Drago Krpina, bivši saborski zastupnik, Stjepan Šterc. demograf i sveučilišni profesor, te Danijel Srb, predsjednik Hrvatske stranke prava.

Ante Beljo je uvodno podsjetio da je 1996. donesen Zakon o područjima posebne državne skrbi, koji se odnosio na one hrvatske krajeve koji su u ratu bili okupirani, a svrha mu je bila pojačana briga države za ljude koji bi poslije rata ondje živjeli.

Šterc: Temeljni cilj nije ostvaren

Hrvatski sabor je inače bio prihvatio Zakon aklamacijom (dakle doista svi zastupnici glasovali su za nj) i tvrdnja haaškog tužiteljstva da se radilo o pokušaju izmjene demografske slike ("etničkoga čišćenja") potpuno je deplasirana.

U provedbi Zakona učinjeno je nekoliko pogrješaka, prije svega značajniji napor države da se otkupi imovina izbjeglih Srba, premda je takva rješenja predlagao i UNTAES (general Klein za hrvatsko Podunavlje). Također je država poslije odstupila od načela da nema povrata stanova, odnosno odlučila otkupljivati stanove i graditi nove, premda stanarsko pravo nije bilo u Programu povratka koji su odobrili i Ujedinjeni narodi.

Na područjima državne skrbi izgrađeni su objekti (kuće) u kojima nitko ne stanuje, a razvitak gospodarstva nije pokrenut.

Krpina: Ponavljanje obrasca iz prošlosti

Drago Krpina se kao saborski zastupnik svojedobno osobito bavio problemom područja državne skrbi. U dokazivanju temeljne svoje teze da se danas ponavljaju obrasci iz prošlosti, predočio je podatke za neke gradove, iz kojih je vidljivo kako je u razdoblju od 1880. do 1991. povećan broj Srba: u Kninu 27 puta (!), u Benkovcu 33 puta (!), itd., te kako je agrarna reforma u Kraljevini Jugoslaviji pogodovala srpskoj ekspanziji. Nastavilo se slično i u komunističkoj Jugoslaviji, s tim da je primjerice u općini Benkovac nastao omjer 50:50, ali su Srbi držali ključne položaje, sud: 22 Srbina, 3 Hrvata, uprava: šest Srbina, jedan Hrvat, srednjoškolski centar: 102 Srbina, 13 Hrvata. Staro hrvatsko kulturno središte Benkovac lišeno je svojih tradicionalnih obilježja, a središte "kulturnog života" postao je Dom JNA (vojarna je u Benkovcu od pedesetih godina).

Sve su to bile pripreme za ostvarenje projekta "Velike Srbije", za agresiju u kojoj će devedesetih biti ubijeno petnaestak tisuća Hrvata, a 35.000 ostati invalidima.

Krpina je podsjetio da je uz Zakon o područjima državne skrbi bio donesen i Zakon o obnovi. Po potonjem zakonu pravu na obnovu imali su hrvatski prognanici - znači svi koji su u vrijeme agresije bili prognani iz okupiranih područja, a to su osim Hrvata bili i Česi, i Mađari, ali bilo je među njima i Srba, što znači da nacionalnost nije igrala ulogu.

Glede zemljišta: hrvatska je država imala pravo raspolagati zemljištem, ali ne i mijenjati vlasništvo, što znači da se napuštena zemlja mogla davati na korištenje, a to je djelomično i učinjeno.

Drago Krpina, koji je bio i savjetnik predsjednika Tuđmana za oslobođena područja, prisjeća se što se dogodilo poslije predsjednikove smrti, u vrijeme trećesiječanjske vlasti. Izmijenjen je Zakon o obnovi, i to u smislu da pravo na pomoć u obnovi nemaju kao do tada samo hrvatski državljani koji su bili prognani u srpskoj agresiji, nego "stanovnici koji su imali prebivalište u tim područjima" (pa makar nemaju hrvatsko državljanstvo, jer ga neki od njih nisu ni željeli). No stvar je dovedena do karikaturalnih razmjera kada je pravo na obnovu dano i onima koji su imali prebivalište izvan područja državne skrbi. (Krpina je ilustrirao primjerom oficira JNA koji je imao kuću u Zadru, pridružio se pobunjenicima, pa pucao po Zadru, granatom pogodio i svoju kuću – no sada, eto, ima pravo da mu država obnovi kuću.)

Štoviše, u obnovu su unesene i skupine općina koje nisu bile okupirane (iz kojih se razaralo Osijek, Vinkovce, itd), pa tako sada Mirkovci imaju prvenstvo u obnovi nad Škabrnjom, primjerice. Slično se dogodilo i u slučaju stanova izvan područja državne skrbi, pa se hrvatska država obvezala da će svima (oficirima JNA, Srbima itd.) izgraditi stanove, njih 3600 na broju i za to potrošiti 3 milijarde kuna. Do sada je izgrađeno za tu svrhu 2600 stanova, u zadnje tri godine!

Zašto Francuzi nisu davali stanove Hitlerovim oficirima?

Stvari su tako dovedene do apsurda i do logičnog pitanja zašto Francuzi nakon Drugog svjetskog rata nisu u Parizu gradili stanove za Hitlerove oficire – jer i oni su nekoliko godina ondje živjeli u nekim stanovima.

Dakle, na pitanje iz naslova tribine – komu ide novac, Krpina odgovara osobnim slučajem - njegova kuća u Biogradu bila je prva razorena kuća, a država mu ju nije obnovila. Nedaleko Biograda je kuća brata Slobodana Uzelca koja jest obnovljena novcem hrvatskih poreznih obveznika.

Ergo, novac ide biračkom tijelu Stanimirovića i Pupovca.

U duboko socijalno:psihološkim smislu radi se znači o žrtvi koja je pristala obeštećivati krvnika.

Srb: Novac se troši na jačanje strateške pozicije Srba

Predsjednik Hrvatske stranke prava, Danijel Srb, kaže slično: novac se troši na jačanje strateške pozicije Srba kao povlaštene manjine. Hrvatske općine koje su strašno stradale u srpskoj okupaciji dobivaju iz proračuna dvostruko manje od onih općina koje su u vrijeme srpske agresije bile (i opet su) u rukama Srba, ili Srbi u njima čine pretežiti broj stanovnika. Podatci o toj činjenici mogu se naći na čuvenoj 42. stranici proračuna.

Dakle, novac se dijeli na temelju nacionalne pripadnosti, na štetu Hrvata. Za to nema nikakvog razloga (osim političkih ucjena), te treba ujednačiti novčanu pomoć.

Danijel Srb govorio je također i o stanovima, sa zanimljivim detaljima: stanovi se grade (osim za niže oficire JNA) i za visoke oficire. Među njima su i oni koji su sudjelovali u razaranju Vukovara, neki umirovljeni, jedan i aktivan (!), te između ostalih i vozač ratnoga zločinca Gorana Hadžića. Spomenut je i problem pustara u hrvatskom Podunavlju – oni ljudi koji su ondje živjeli nemaju pravo otkupa. Također i još jedan nonsens: Srbi koji se (kao hrvatski državljani) prijave na Zavod za zapošljavanje, dobivaju 900 kuna – bez obzira na to što rade i žive u Srbiji, a tu je i dječji dodatak i socijalna pomoć, i slično, ali se, prijavljeni u Hrvatskoj, pojavljuju i na glasačkim mjestima .

U zaključku

Sveukupno: radi se danas o povratku na model iz 1921. godine, te komunistički model u bivšoj Jugoslaviji, što se želi osnažiti i ustavnim promjenama. Apolitična hrvatska javnost i ne zna što se događa, te šutke plaća na štetu svoje budućnosti . Da bi se to izbjeglo, i da se novac ne bi odlijevao iz proračuna u ovo recesijsko vrijeme, treba mijenjati postojeći Zakon o područjima državne skrbi.

(t.l.)