Izlaganje Dražena Budiše s predstavljanja knjige Anđelka Mijatovića o Bruni Bušiću

Gospođe i gospodo, poštovana rodbino Bruna Bušića,

Kao urednik ove knjige želim se zahvaliti Anđelku Mijatoviću na trudu koji je uložio pisanju ovog djela, suradnicima i nakladniku Ziralu koji nam je ustupio niz fotografija kojima je obogaćena ovo izdanje. Zahvaljujemo i gospodinu Leki koji nam je ustupio dvoranu u Sheratonu budući smo ispravno prosudili da naša mala dvorana u Školskoj knjizi ne bi bila dovoljna za ovoliki broj gostiju.

Prije nekoliko tjedana u feljtonu koji je na temelju Mijatovićeve knjige izlazio u Jutarnjem listu uz nekoliko uvodnih napomena rečeno je i da je Bruno Bušić kontroverzna politička ličnost te je izraženo je čuđenje što do današnjeg dana nije otkriveno ime njegova ubojice.

Dame i gospodo, mislim da mi nećete zamjeriti, budući da su moji prethodnici rekli što je trebalo reći o ovoj knjizi o Brunu Bušiću, ja bih uz vašu suglasnost iskoristio ovih nekoliko minuta koje mi stoje na raspolaganju da bih u povodu knjige progovorio o temi našeg hrvatskog odnosa prema novijoj hrvatskoj povijesti. Vjerujem da ni Bruno ne bi imao ništa protiv ovakvog priloga u prezentiranju ovakvog njegovog djela.

Zašto se za Brunu Bušića kaže da je 'kontroverzna povijesna osoba'? To je stoga što tijekom cijelog dvadesetog stoljeća nema ni jedne hrvatske političke ličnosti za koju se ne govori da je kontroverzna. Postavlja se pitanje zašto je to tako kod nas ali istovremeno, to nije slučaj u drugih europskih naroda? Zašto još od dana kad smo uspostavili državu, dakle tijekom ovih dvadeset godina ne možemo uspostaviti konsenzus oko temeljnih vrijednosti događaja i osoba iz naše novije povijesti? I zašto se u Hrvatskoj događa da stare rane ne mogu zacijeliti a nove neprestano otvaramo? I da hipoteke kojih se želimo riješiti ne samo da ne rješavamo, nego ih ostavljamo idućim naraštajima...

Jedan od bitnih razloga leži u činjenici da je hrvatski narod dočekao 1945 godinu sa dvije vojske od kojih je svaka imala oko 300,000 naoružanih vojnika. Takva podjela nije postojala niti u jednom narodu i ona je, naravno, ostavila traga sve do današnjeg dana. Ali, nije to jedini razlog. Mi smo bili duboko uvjereni da će procesom stvaranja hrvatske države u domovinskom ratu ta podjela nestati i da ćemo mi kao i druge nacije uspostaviti jedan normalan odnos prema vlastitoj prošlosti. Umjesto toga, svjedoci smo da je odnos prema našoj prošlosti još uvijek posredovan onim ideologijama i politikama koje su obilježile hrvatsku povijest XX stoljeća. I zato, u hrvatskoj povijesti nema osobe koja ne bi bila kontroverzna i zato je i Bruno Bušić označen na taj način. Jer mi nemamo nacionalne suglasnosti u odnosu na te podjele što svjedoči da proces sazrijevanja hrvatske nacije nije završen. Sve ovo ne može se objasniti samo pluralizmom ili pluralističkim pristupom ovim povijensim temama nego se mora otvoreno reći da se kod nas oživljavaju te prevladane ideologije i ja ću s vašim dopuštenjem, nabrojiti samo ono što se dogodilo u protekla dva mjeseca da bih ilustrirao tezu o tome kako nemamo racionalan i odgovoran odnos prema povijesti već stalno obnaljamo ideje i politike koje ne vode u usaglašavanju i relaksiranom odnosu prema hrvatskoj povijesti nego prema novim političkim podjelama i teškim posljedicama po hrvatsku budućnost.

Bruno Bušić je sanjao hrvatsku državu i bio je uvjeren da će ona nastati; nitko od nas nije sumnjao u to; gledali smo poprijeko onoga koji bi izrazio sumnju a moram reći i onoga koji bi produžio vijek trajanja one države. Očekivali smo da ćemo je ostvariti i prije; no Bruno Bušić nikada ne bi mogao ni pomisliti da će u hrvatskoj državi, stvaranoj kroz Domovinski rat i uz golemu žrtvu biti moguće da Predsjednik ove države koji je izabran na dvama izborima izjavi da je partizanska osveta krajem 1945 bila neophodna. To nitko nikada nije rekao ni za vrijeme one države i onog sustava protiv kojeg smo se borili. Je li itko od nas to mogao pomisliti; je li Bruno Bušić mogao pomisliti nešto takvo, da je to moguće? Ovo što se događa u hrvatskoj državi graniči s apsurdnim i neshvatljivim a pogotovo kad se prisjetimo da je taj isti čovjek prije dvadesetak godina za 10 travnja rekao da je to datum hrvatske pobjede i da mi ne trebamo ići u Jasenovac i bilo kome se za bilo što ispričavati.

Kako je moguće da iste osobe koje govore takve stvari uvijek imaju neku kurentnost u hrvatskoj politici i ne govori li to o našoj političkoj nezrelosti, nedovoljnoj našoj sabranosti i našem neadekvatnom odnosu prema našoj povijesti?

Drugi predsjednik - namjerno izabirem najodgovornije ličnosti - bez ustručavanja daje izjave o našoj suogovornosti za zlodjela koja su se dogodila uBosni i Hercegovini. Nakon toga naravno da se odmah koriste njegove izjave kako bi se podržale teze o građanskom ratu na području bivše Jugoslavije. Govoriti da je nestalo pola Hrvata u BiH zato što se tamo vodila pogrešna politika daje podršku tezi o građanskom ratu znači amnestirati agresore tezom o građanskom ratu - sve do podrške pisanja zajedničkih udžbenika povijesti koji će takvu istinu dalje plasirati.

Treći je primjer manipulacije postavljanje pitanja o tome kako je moguće da još nije otkriven ubojica Brune Bušića. Pa kako će biti otkriven ubojica Brune Bušića u zemlji koja još uvijek nije pokrenula niti jedan postupak protiv jednog jedinog ubojice hrvatskih emigranata ili niti jednog Hrvata koji je ubijen zbog političkih razloga? I ne samo to; naša zemlja opstruira pokušaje drugih država (npr Njemačke) da se ti ubojice otkriju i sankcioniraju. To je nešto što je nedopustivo. Ovo ja osjećam kao dug i njemu ja posvećujem ovu večer, Bruni Bušiću i njegovoj viziji Hrvatske. Sve to on nije mogao ni zamisliti a nismo mogli zamisliti ni mi sami.

Molim vas lijepo; do ovog trenutak nije pokrenut ni jedan jedini potupak za zlodjela koji su učinili partizani poslije kapitulacije Njemačke 1945 godine! Da ne bi bilo zabune, dame i gospodo! Republika Hrvatska vuče državnopravni kontinuitet NR Hrvatske i SR Hrvatske. Hrvati su masovnim sudjelovanjem u patizanskom pokretu doveli Hrvatsku na stranu savezničke koalicije i mi moramo posve jasno reći da vlast uspostavljena u Hrvatskoj i Jugoslaviji 1945 godine, radi njezinog jugoslavenskog i komunističkog karaktera nije značila niti nacionalno niti demokratsko oslobođenje i da naša pripadnost antifašističkom pokretu ne može sakriti činjenicu da je ova Hrvatska država nastala u borbi protiv režima koji je uspostavljen 1945 godine!

Ići ću dalje: naše nesnalaženje oko povijesnih tema nije samo na strani ispada onih političkih tema koje nazivamo 'lijevima'. Nedavno je jedna skupina ljudi, sada podržana i od pojedinaca iz naše Crkve progurala zakon u hrvatskom Saboru prema kojemu grupa građana može pokrenuti postupak za reviziju procesa bilo kojem političkom zatvoreniku koji je vođen za vrijeme komunizma. Spominje se da bi jedan od rezultata ovog zakona moglo biti i obnavljanje procesa blaženom Alojziju Stepincu. Dame i gospodo, koji je smisao takvih prijedloga? Što će nama obnavljanje procesa protiv političkih zatvorenika, s obrazloženjem 'da očistimo savjest' i da hrvatsko pravosuđe dobije vjerodostojnost? Pa tko da dobije vjerodostojnost; tko da očisti savjest?

Da su oni koji su vodili te procese došli na potrebu da očiste svoju savjest to bi imalo nekog smisla; ali odakle mi danas u Republici Hrvatskoj; kakva je to naša nečista savjest koju trebamo očistiti? Kako bi se u tome potvrđivalo hrvatsko pravosuđe, da se sada obnovi proces Alojziju Stepincu? Ne razumijem takve stavove. Ne treba nam nitko brisati taj postupak protiv Alojzija Stepinca, taj juridički zločin. Ne treba nam nitko brisati njegove riječi koje smo sada čuli u Vrdoljakovom filmu, niti njegovu osude. Sve to je naša povijest. Jednako kao što je njegovo junačko držanje pokazalo njegov identitet tako je i taj namješten postupak pokazao identitet države u kojoj se taj proces dogodio. Zašto bismo mi to mijenjali? Zašto bismo mi to brisali? Ne vidim nikakvog razloga za stvaranje povijesne farse od povijesnih tragedija!

Napominjem to zbog toga što i ovo svjedoči o našem nezrelom odnosu prema našoj povijesti. Ispričajte me molim vas što sam ovih nekoliko minuta iskoristio a imao sam potrebu reći ovo što sam sada rekao a što nije u vezi s ovom knjigom. No ta knjiga me potaknula da se i ovako odužim Brunu Bušiću i vjerujte mi da će i on biti zadovoljan s ovime.

Ovome se doista ne treba dodati ništa...