Tuđmanizam i mesićizam Zdravka Tomca - "Tko će nas spasiti od nas samih?"

Ta umna i više nego žalosna rečenica Petra Šegedina, koju je on u više navrata, na uobičajenim našim popodnevnim šetnjama sredinom sedamdesetih izrekao i u mojoj nazočnosti, kao da iz dana u dan postaje sve aktualnija. Knjiga dr. Zdravka Tomca, koja je večeras pred nama, brojnim temama koje otvara i još brojnijim varijacijama svake od njih, raširila je, otvoreno i nemilosrdno, beskrajnu panoramu ideja, događaja, ljudi i njihovih postupaka, koji svi zajedno bezuvjetno potvrđuju da je Hrvatska na opasnom putu rashrvaćivanja i da tom pogubnom procesu bitno pridonose mnogi istaknuti, utjecajni i (ne)odgovorni pojedinci, dobro raspoređeni na strateški važnim pozicijama i još bolje zaštićeni od svojih međunarodnih mentora i pokrovitelja. Suočenima s tom poražavajućom istinom, Šegedinova rečenica nameće nam se kao jedini logični zaključak koji iz te knjige proizlazi, a ujedno i kao možda najizravniji uvod u analitički razgovor o njoj. Proteklih šesnaest godina slobode hrvatskog naroda i neovisne države Hrvatske, godine ispunjene kontroverznim događajima i dramatičnim zaokretima, potvrđuju da pobijediti u ratu višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, i to pobijediti isto toliko srcem koliko i oružjem i tom (rekao bih) unikatnom pobjedom u neravnopravnoj borbi Davida s Golijatom ostvariti povijesni san brojnih naraštaja, od dalekih stoljeća do naših dana, tj. stvoriti slobodnu i neovisnu državu, barem što se Hrvata tiče, ne znači bezuvjetno i osigurati budućnost u slobodi, miru i napretku.

Jer mi smo valjda jedini narod na svijetu - barem ja se ne bih mogao sjetiti sličnog primjera - koji se služi svojom slobodom da bi sâm tu svoju slobodu potkopao - i pokopao. Ne bih se mogao sjetiti ni primjera da se ikoji narod igdje u svijetu stidio svoga imena, svojih simbola, svoje zastave, pa se čak i odricao svojih pobjeda u obrambenom i oslobodilačkom ratu a upravo to se danas propagira među Hrvatima, upravo to se želi postići u Hrvatskoj u ime tzv. liberalne demokracije, globaliziranoga svijeta i njegova apsoluta, takozvanoga civilnog društva, koje već dosad, u pokazanoj praksi, ne priznaje bitne moralne vrijednosti, na kojima se može graditi budućnost čovječanstva. Naprotiv, ono njeguje sve što bi nas moglo navesti na suicidne korake. Možda se to, uzevši sve okolnosti u obzir, moglo i očekivati, ali se nije mogla očekivati pasivnost odgovornih hrvatskih političkih struktura na takve izazove. U Hrvatskoj se, međutim, ne vide znakovi organiziranoga otpora takvim pogubnim namjerama.

Hrvatska je i danas, kao što je bila i u XX. stoljeću, a često i u mnogim stoljećima ranije, žrtva zamršenih međunarodnih odnosa, s time što su oni danas još kudikamo zamršeniji, jer se temelje na starim, davno prevladanim i razobličenim ali u mnogim glavama još uvijek neprežaljenim ideološkim zabludama i njima potrebnim političkim krivotvorinama; ali ne smijemo biti slijepi pa previdjeti, ni nekritični pa prešutjeti, da je ona, Hrvatska, i danas u prvom redu svoja vlastita žrtva, žrtva svoje nedostatno razvijene samosvijesti, kao i zabrinjavajućega manjka političke naobrazbe i političke kulture. Da nije tako, bi li itko, ako je demokrat po uvjerenju i zna što je demokracija, mogao zastrašivati domoljubne Hrvate etiketom desničarstva, kao da desna orijentacija nije sasvim legitimna opcija svakoga demokratskog sustava? Još manje bi bilo moguće, da se nacionalni osjećaj koji ne ugrožava tuđu nacionalnu svijest eo ipso stigmatizira kao desničarstvo, što u terminologiji aktualnih hrvatskih političara koji sami sebe smatraju ljevičarima znači pogrdu, sramotu i optužbu.

Da je u nas više političke naobrazbe, znalo bi se da u Hrvatskoj, u hrvatskom političkom spektru danas desnice, ako mislimo na pravo značenje toga pojma, zapravo niti nema. Jer desnica podrazumijeva ponajprije jaču koncentraciju moći, velike ingerencije izvršne vlasti, u novije vrijeme ona poprima i ksenofobične značajke (kakve je ovih dana pokazala npr. švicarska desnica, pobijedivši na parlamentarnim izborima u toj demokratskoj, jednoj od najdemokratskijih država u Europi) - a u Hrvatskoj danas nema niti jedne jedine stranke koja bi zagovarala takve ideje. S obzirom na socijalna, građanska i humanitarna pitanja, sve političke stranke u Hrvatskoj danas, barem na riječima, iskazuju načela kojima se mogu svrstati jedino na ljevicu ili na lijevu centar. I Hrvatska stranka prava pripada zapravo lijevom centru. Ona sasvim pogrješno pozicionira samu sebe na desnicu. Izvorno pravaštvo nikada nije bilo desnica. Nasjeli su i oni komunističkoj podvali, da je sve što je nacionalno neminovno desničarsko. Ali to tako nije. Neke socijalističke stranke u svijetu itekako znaju braniti nacionalne interese svoga naroda.

Uostalom, i to valja znati ali se općenito ne zna, desničar nije bio ni ideolog i utemeljitelj Stranke prava Ante Starčević. Buditelj hrvatske nacionalne svijesti, kao poklonik Francuske revolucije bio je istodobno i isto toliko liberal, prvi liberal u hrvatskoj političkoj povijesti, koji je tražio jednaka građanska prava za sve žitelje Hrvatske, tražio je i socijalnu pravdu u vrijeme kad su se u Hrvatskoj čuli prvi radnički zahtjevi u tom smislu, bilo je to u posljednjem desetljeću XIX. stoljeća, a sve to dakako nisu obilježja političke desnice. U Hrvatskoj danas, barem kako ih ja vidim, postoje samo stranke lijeve političke opcije, njoj pripadaju sve parlamentarne stranke, a razlike među njima pojavljuju se i otkrivaju samo kad je u pitanju nacionalna odrednica. Po njoj su one jedino prepoznatljive, pa na kraju možemo reći da na hrvatskoj političkoj sceni danas ne djeluju ljevica i desnica nego nacionalna i anacionalna ljevica. Kaotičnost hrvatske politike proizlazi iz činjenice, da je ona prva ljevica posve u ovisna o ovoj drugoj. Otuda i očigledna podudarnost svih etabliranih političkih stranaka u mnogim bitnim pitanjima hrvatske politike. Otuda i njihova česta neprepoznatljivost. A zašto je to tako?

Iako se danas više od 80 % Hrvata očituje katolicima, Hrvatska je danas - reći ću to sada, ovdje, duboko uvjeren u svaku svoju riječ - najneokomunističkija od svih tranzicijskih zemalja u Europi, jer je kod nas uspješno, uspješnije nego igdje, izvedena bitna povijesna prijevara: gotovo polustoljetnom nasilnom praksom, koja je postala nešto kao običajno pravo, ozakonjena je u hrvatskoj političkoj praksi jednadžba: antifašizam = komunizam. Tako danas u Hrvatskoj oni koji su svojom demokratskom sviješću zaista bili i jesu protivnici fašizma i fašističkog totalitarizma, smatraju da ako već sami nisu komunisti, ne smiju biti protivnici komunizma, zaboravljajući da je totalitarizam komunizma bio isto tako krvav kao i fašistički, jer su se oba zasnivala na bezakonju i nepravdi. Nužno je razlučiti demokratski antifašizam jednoga De Gaullea ili Adenauera od komunističkog antifašizma Staljinova ili Brozova. Kolika je razlika između ova dva tipa antifašistâ najbolje govori činjenica, da su De Gaulle i Adenauer za Staljina i Tita bili reakcionari! I doista: ako antifašizam podrazumijeva demokraciju, onda je simbioza antifašizma i komunizma jednostavno neodrživa. Ona je održiva samo ako antifašizam komunista shvatimo kao otpor fašizmu jer u njemu vide najopasnijega konkurenta u borbi za osvajanje svijeta. Ali na takav antifašizam naši komunistički antifašisti očito ne misle. Oni misle na svoj antifašizam, koji je ostavio svoj krvavi trag na Bleiburgu i bleiburškim križnim putovima, na Maclju i u tolikim jazovkama, od Kočevskog Roga do mariborskih jama u Teznu i na golim otocima; oni bi se sada htjeli izjednačiti s onim degolovsko-adenauerovskim demokratskim antifašizmom, i tako nam podvaliti još jednu svoju neistinu. I ne samo to! Oni koji su za te zločine osobno odgovorni i koji su ih odobravali nameću se nama, danas, u slobodnoj Hrvatskoj, kao jedini pozvani i vjerodostojni arbitri in politicis, kao jedini vjerodostojni ovjerovitelji demokratizma.

Nije to samo paradoksalno nego upravo groteskno! Sve povijesne, političke, društvene i moralne činjenice, koje osporavaju tu neprirodnu simbiozu i poništavaju znak jednakosti između ta dva u biti nespojiva pojma, tj. između demokratskog i komunističkog antifašizma, jednostavno ne dopiru do svijesti jednog dijela Hrvata, zahvaljujući u prvom redu intelektualnoj tromosti i moralnoj neodgovornosti znatnog dijela hrvatske intelektualne elite, koja ih o tome ne informira i ne poučava. Tezu o identičnosti komunizma i antifašizma prvi je podmetnuo svijetu Josif Staljin, nekadašnji Hitlerov saveznik, koji bi mu to i trajno ostao da nije bilo, kako je sam Staljin rekao, "vjerolomnog napada" Trećeg Reicha na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941., a tu su onda tezu kao spasonosni alibi za svoje zločine prihvatili svi komunisti, pa i jugoslavenski. Nju je, uostalom, prvi osporio, nemojmo ni to zaboraviti, ključni tvorac antihitlerovskem koalicije Winston Churchill svojim fultonskim govorom 1946. Ali i on je za komunističke antifašiste bio reakcionar. Ipak, unatoč evidentnoj nevjerodostojnosti te teze, postala je ona temeljna politička doktrina komunizma. Pasivnim prihvaćanjem te nevjerodostojne teze Hrvati sami pridonose da se i druge povijesne krivotvorine, vezane uz ovu osnovnu, učvršćuju u svijesti naroda kao elementarne istine i produljuju u nedogled. I tako rade sami protiv sebe, protiv svoje slobode i svoje slobodne države.

Mogao bih vam, gospođe i gospodo, prosljeđivati tragom svojih upravo izrečenih misli, razvijati i širiti sliku ove žalosne situacije u koju je posljednjih pet-šest godina dovedena Hrvatska zahvaljujući mesićevskoj detuđmanizaciji Hrvatske, kako to uvjerljivo ilustrira knjiga dra Tomca Tuđmanizam i mesićizam. Ali ću ovim makar privremeno, u ovoj prilici, završiti. Znam da je ovo što govorim više osobno razmišljanje povodom ove knjige nego prikaz knjige o kojoj je riječ. Ali na to me je upravo neodoljivo ponukala knjiga sama. Ona je izazovna i poticajna kao ogledalo naše političke zbilje anno Domini 2007. U toj njenoj poticajnosti vidim i jednu od njenih bitnih vrijednosti, jer nimalo ne sumnjam da će ona pobuditi plodonosna, otrjeznujuća razmišljanja kod svih svojih čitatelja. Zato vam je i toplo preporučujem. A nakon svih tih razmišljanja javit će se i vama, siguran sam, kao što se i meni javilo ono početno pitanje Šegedinovo: "Tko će nas spasiti od nas samih?" Jedini odgovor, jedini pravi odgovor na to pitanje je samo jedan: mi sami! On proizlazi kao logični zaključak i iz ove izvanredne knjige dra Zdravka Tomca.

akademik Dubravko Jelčić

{mxc}