Kopernikanski obrat jedne stranke
Čitajući knjigu zbog koje smo se večeras ovdje okupili ne mogu se ne sjetiti riječi koje je još davne 1957. – kada je malo tko vjerovao u uskrsnuće neovisne hrvatske države, a kamoli razmišljao o njezinu budućem ustroju – zapisao dr. Ivo Korsky, hrvatski politički emigrant, dugogodišnji predsjednik HRZ-a, intelektualac i jedan od najznačajnijih mislioca suvremenog hrvatskog nacionalizma. “Biti slobodan” – piše dr. Korsky – “najteže je stanje za čovjeka, jer znači biti obvezan donositi odluke i za te svoje odluke odgovarati. … Zajednica slobodnih ljudi odgovara za svoje zabune i pogreške isto kao i pojedinac. Nema bacanje krivnje na jednog, ako je zajednica bila stvarno slobodna. Svi su odgovorni: i vlada i opozicija, ako je temelj državnog uređenja sloboda; vlada što nije bolje upravljala, a opozicija što nije budnije pazila i na vrijeme upozorila javnost na pogreške. … Diktatura, pod različitim imenima, godi ljudskoj lagodnosti, jer briše odgovornost. Dovoljno je biti oprezan i lukav, uokviriti svoje djelovanje u mrežu propisa i uputa, izvršavati naloge i ulagivati se nadređenim, pa čovjek može lagodno i bezopasno živjeti.”Iako jugoslavenska diktatura srećom više ne postoji, ovaj je obrazac ponašanja, na žalost, i dalje ostao prisutan u hrvatskom društvu, i to prije svega u onom najjavnijem području društvene aktivnosti – politici. Ako danas u Hrvatskoj želite biti uspješan političar, osnovni preduvjet nije vaše znanje i sposobnost, već spremnost na bespogovornu i bezuvjetnu poslušnost svojim stranačkim šefovima koji će i sami, u međunarodnim okvirima, biti uspješni u onoj mjeri u kojoj će biti poslušni svojim neslužbenim, ali zasigurno postojećim nalogodavcima iz raznih europskih i svjetskih središta moći.
Upravo o tim i takvim, ljudima posredno govori knjiga koju večeras ovdje predstavljamo, autora Drage Krpine, zastupnika u Hrvatskom saboru u četirima mandatima, od 1990. do 2003., i nekadašnjeg visokog dužnosnika HDZ-a.
Sama knjiga u stvari je zbirka autorovih govora na raznim tribinama na kojima je sudjelovao, odnosno njegovih interviewa i članaka koje je u proteklih nekoliko godina dao ili pisao uglavnom za “Hrvatski list”. U svojoj knjizi – koja je podijeljena u tri glavna poglavlja (“Sanaderovi premeti”, “Sanaderov prosvijećeni apsolutizam” i “Hrvatski jad i čemer”) – autor kritički prati zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni, i to osobito u stranci u čijoj je izgradnji i djelovanju i sâm osobno sudjelovao tijekom gotovo petnaest godina.
Kroz te svoje tekstove autor iz prve ruke svjedoči o kopernikanskom obratu stranke i njezina novog vodstva koje je u svega nekoliko godina uspjelo u cijelosti izmjeniti dotadašnji identitet stranke, od koje je danas uglavnom ostalo samo ime. Sadržaj je – što može vidjeti svatko tko to želi vidjeti – bitno drukčiji. Pozivanje na nauk Oca domovine, dr. Ante Starčevića i na baštinu svog utemeljitelja dr. Franje Tuđmana, a isto tako i pozivanje na načela kršćanske civilizacije, tradiciju i identitet hrvatskog društva i naroda – kako to piše u Proslovu i Temeljnim načelima programa stranke – ostali su tek deklarativne odrednice, od kojih se na djelu više ne može vidjeti mnogo. A deklarativna odrednica opet odnosno njoj primjerena retorika i demagogija to se više upotrebljava što se više približava vrijeme izbora – kako bi se njome, kao smokvinim listom, pokrila golotinja. A ta se golotinja onda brzo zaboravlja, a realna vlast počiva na samozaboravu. Do pred iduće izbore, naravno.
To političko kameleonstvo autor u svojim tekstovima raskrinkava služeći se nizom primjera, kojih – na žalost, ne samo glede stranke o kojoj je riječ, već i u cjelini hrvatskog društva – ima napretek. Počevši od distanciranja aktualnog hrvatskog premijera i predsjednika HDZ-a te njegovih najbližih suradnika od Tuđmana s jedne strane, preko preuzimanja one politike na čijoj je kritici HDZ i došao na vlast, do zapostavljanja strateških hrvatskih interesa kao neizbježne posljedice politike eurodgmatizma bez alternative, koju su provodile sve dosadašnje hrvatske vlade nakon 3. siječnja 2000. Osim spomenutih, autor u knjizi donosi i niz drugih primjera, da spomenem još samo unutar stranačke prijevare i spletke, licemjerje najviših državnih dužnosnika (kako vladajućih tako i oporbenih), prihvaćanje europskog guranja Hrvatske u “Jugoistočnu Europu”, odnosno na “Zapadni Balkan” itd.
S druge strane, kada je posrijedi pitanje objektivnosti, bilo da je riječ o publicističkom djelu – kao što je slučaj s ovom knjigom – bilo da je riječ o znanstvenoj studiji, svima ponavljam riječi anglo-irskog povjesničara Petera Berresforda Ellisa, koji je u jednom svom radu (Revisonism in Irish historical writing) napisao kako: “Povijest jednostavno nije puko nabrajanje činjenica, već moralna interpretacija tih činjenica. … Dapače, sam obrazac po kojem povjesničar povezuje činjenice prenosi ujedno njegove prosudbe i predrasude. … Povjesničari svjesno ili nesvjesno povijesnim osobama ili događajima koje proučavaju pridonose nešto od svojih vrijednosti, sudova i reakcija.”U skladu s time smatram da upitni – bilo da je riječ o znanstvenom ili publicističkom djelu – nisu i ne mogu osobni sudovi autora ukoliko su, razumije se, utemeljeni na činjenicama, već upitnim može biti i jest tendenciozno izvrtanje samih tih činjenica. Koliko je autor u tome uspio, svatko će od Vas procijeniti na primjerima koje i sam dobro poznaje. Krpininim temama jesu javne činjenice, ljudi i događaji, a na tom planu ništa se zapravo i ne može sakriti, iako nije malo onih koji bi neugodne činjenice o sebi, o “stanju stvari” i o svojim oportunističkim “metaformozama” najradije gurali ne pod tepih, nego u duboki mračni podrum općeg zaborava.
dr. Ante Birina
{mxc}