S predstavljanja knjige "Tiranija kameleona" člana Hrvatskoga kulturnog vijeća Drage Krpine donosimo govor koji je održao dr. Ante Birina. Birina se podrobno osvrnuo na sadržaj Krpinine knjige, a između ostalog je naveo: "Sama knjiga u stvari je zbirka autorovih govora na raznim tribinama na kojima je sudjelovao, odnosno njegovih interviewa i članaka koje je u proteklih nekoliko godina dao ili pisao uglavnom za “Hrvatski list”. U svojoj knjizi – koja je podijeljena u tri glavna poglavlja (“Sanaderovi premeti”, “Sanaderov prosvijećeni apsolutizam” i “Hrvatski jad i čemer”) – autor kritički prati zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni, i to osobito u stranci u čijoj je izgradnji i djelovanju i sâm osobno sudjelovao tijekom gotovo petnaest godina. Kroz te svoje tekstove autor iz prve ruke svjedoči o kopernikanskom obratu stranke i njezina novog vodstva koje je u svega nekoliko godina uspjelo u cijelosti izmjeniti dotadašnji identitet stranke, od koje je danas uglavnom ostalo samo ime. Sadržaj je – što može vidjeti svatko tko to želi vidjeti – bitno drukčiji. Pozivanje na nauk Oca domovine, dr. Ante Starčevića i na baštinu svog utemeljitelja dr. Franje Tuđmana, a isto tako i pozivanje na načela kršćanske civilizacije, tradiciju i identitet hrvatskog društva i naroda – kako to piše u Proslovu i Temeljnim načelima programa stranke – ostali su tek deklarativne odrednice, od kojih se na djelu više ne može vidjeti mnogo.".

Kopernikanski obrat jedne stranke

Čitajući knjigu zbog koje smo se večeras ovdje okupili ne mogu se ne sjetiti riječi koje je još davne 1957. – kada je malo tko vjerovao u uskrsnuće neovisne hrvatske države, a kamoli razmišljao o njezinu budućem ustroju – zapisao dr. Ivo Korsky, hrvatski politički emigrant, dugogodišnji predsjednik HRZ-a, intelektualac i jedan od najznačajnijih mislioca suvremenog hrvatskog nacionalizma. “Biti slobodan” – piše dr. Korsky – “najteže je stanje za čovjeka, jer znači biti obvezan donositi odluke i za te svoje odluke odgovarati. … Zajednica slobodnih ljudi odgovara za svoje zabune i pogreške isto kao i pojedinac. Nema bacanje krivnje na jednog, ako je zajednica bila stvarno slobodna. Svi su odgovorni: i vlada i opozicija, ako je temelj državnog uređenja sloboda; vlada što nije bolje upravljala, a opozicija što nije budnije pazila i na vrijeme upozorila javnost na pogreške. … Diktatura, pod različitim imenima, godi ljudskoj lagodnosti, jer briše odgovornost. Dovoljno je biti oprezan i lukav, uokviriti svoje djelovanje u mrežu propisa i uputa, izvršavati naloge i ulagivati se nadređenim, pa čovjek može lagodno i bezopasno živjeti.”Iako jugoslavenska diktatura srećom više ne postoji, ovaj je obrazac ponašanja, na žalost, i dalje ostao prisutan u hrvatskom društvu, i to prije svega u onom najjavnijem području društvene aktivnosti – politici. Ako danas u Hrvatskoj želite biti uspješan političar, osnovni preduvjet nije vaše znanje i sposobnost, već spremnost na bespogovornu i bezuvjetnu poslušnost svojim stranačkim šefovima koji će i sami, u međunarodnim okvirima, biti uspješni u onoj mjeri u kojoj će biti poslušni svojim neslužbenim, ali zasigurno postojećim nalogodavcima iz raznih europskih i svjetskih središta moći.

Upravo o tim i takvim, ljudima posredno govori knjiga koju večeras ovdje predstavljamo, autora Drage Krpine, zastupnika u Hrvatskom saboru u četirima mandatima, od 1990. do 2003., i nekadašnjeg visokog dužnosnika HDZ-a.

Sama knjiga u stvari je zbirka autorovih govora na raznim tribinama na kojima je sudjelovao, odnosno njegovih interviewa i članaka koje je u proteklih nekoliko godina dao ili pisao uglavnom za “Hrvatski list”. U svojoj knjizi – koja je podijeljena u tri glavna poglavlja (“Sanaderovi premeti”, “Sanaderov prosvijećeni apsolutizam” i “Hrvatski jad i čemer”) – autor kritički prati zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni, i to osobito u stranci u čijoj je izgradnji i djelovanju i sâm osobno sudjelovao tijekom gotovo petnaest godina.

Kroz te svoje tekstove autor iz prve ruke svjedoči o kopernikanskom obratu stranke i njezina novog vodstva koje je u svega nekoliko godina uspjelo u cijelosti izmjeniti dotadašnji identitet stranke, od koje je danas uglavnom ostalo samo ime. Sadržaj je – što može vidjeti svatko tko to želi vidjeti – bitno drukčiji. Pozivanje na nauk Oca domovine, dr. Ante Starčevića i na baštinu svog utemeljitelja dr. Franje Tuđmana, a isto tako i pozivanje na načela kršćanske civilizacije, tradiciju i identitet hrvatskog društva i naroda – kako to piše u Proslovu i Temeljnim načelima programa stranke – ostali su tek deklarativne odrednice, od kojih se na djelu više ne može vidjeti mnogo. A deklarativna odrednica opet odnosno njoj primjerena retorika i demagogija to se više upotrebljava što se više približava vrijeme izbora – kako bi se njome, kao smokvinim listom, pokrila golotinja. A ta se golotinja onda brzo zaboravlja, a realna vlast počiva na samozaboravu. Do pred iduće izbore, naravno.

To političko kameleonstvo autor u svojim tekstovima raskrinkava služeći se nizom primjera, kojih – na žalost, ne samo glede stranke o kojoj je riječ, već i u cjelini hrvatskog društva – ima napretek. Počevši od distanciranja aktualnog hrvatskog premijera i predsjednika HDZ-a te njegovih najbližih suradnika od Tuđmana s jedne strane, preko preuzimanja one politike na čijoj je kritici HDZ i došao na vlast, do zapostavljanja strateških hrvatskih interesa kao neizbježne posljedice politike eurodgmatizma bez alternative, koju su provodile sve dosadašnje hrvatske vlade nakon 3. siječnja 2000. Osim spomenutih, autor u knjizi donosi i niz drugih primjera, da spomenem još samo unutar stranačke prijevare i spletke, licemjerje najviših državnih dužnosnika (kako vladajućih tako i oporbenih), prihvaćanje europskog guranja Hrvatske u “Jugoistočnu Europu”, odnosno na “Zapadni Balkan” itd.

S druge strane, kada je posrijedi pitanje objektivnosti, bilo da je riječ o publicističkom djelu – kao što je slučaj s ovom knjigom – bilo da je riječ o znanstvenoj studiji, svima ponavljam riječi anglo-irskog povjesničara Petera Berresforda Ellisa, koji je u jednom svom radu (Revisonism in Irish historical writing) napisao kako: “Povijest jednostavno nije puko nabrajanje činjenica, već moralna interpretacija tih činjenica. … Dapače, sam obrazac po kojem povjesničar povezuje činjenice prenosi ujedno njegove prosudbe i predrasude. … Povjesničari svjesno ili nesvjesno povijesnim osobama ili događajima koje proučavaju pridonose nešto od svojih vrijednosti, sudova i reakcija.”U skladu s time smatram da upitni – bilo da je riječ o znanstvenom ili publicističkom djelu – nisu i ne mogu osobni sudovi autora ukoliko su, razumije se, utemeljeni na činjenicama, već upitnim može biti i jest tendenciozno izvrtanje samih tih činjenica. Koliko je autor u tome uspio, svatko će od Vas procijeniti na primjerima koje i sam dobro poznaje. Krpininim temama jesu javne činjenice, ljudi i događaji, a na tom planu ništa se zapravo i ne može sakriti, iako nije malo onih koji bi neugodne činjenice o sebi, o “stanju stvari” i o svojim oportunističkim “metaformozama” najradije gurali ne pod tepih, nego u duboki mračni podrum općeg zaborava.

dr. Ante Birina 

{mxc}