Vanjska politika u Tuđmanovo vrijeme i danas

O 85-oj obljetnici rođenja utemeljitelja moderne hrvatske države i najvećeg državnika u novijoj hrvatskoj povijesti - dr. Franje Tuđmana, čast mi je i zadovoljstvo započeti ovu Akademiju kraćim osvrtom na jedan aspekt naše vanjske politike - euro-integracije u Tuđmanovo vrijeme i danas. Za usporedbu cjelokupne vanjske politike - u samo 15-tak minuta (koliko mi je na raspolaganju) - nema vremena, a i to je posao za stručnjake. Nastojat ću, stoga, samo podsjetiti na ono što je Tuđman govorio o euroatlantskim integracijama i kako je smatrao da to treba ostvariti, za razliku kako to cine garniture vlasti nakon njegove smrti.

Vanjska politika Hrvatske u prvom razdoblju vlasti predsjednika Tuđmana bila je bitno određena tadašnjim njegovim i hrvatskim osnovnim prioritetima – stvaranjem i obranom slobodne i samostalne hrvatske države. Unatoč izrazitoj nesklonosti europskih i svjetskih sila da podrže stvaranje samostalnih država na području tadašnje Jugoslavije, a napose Hrvatske, Tuđman je u vrlo kratko vrijeme uspio svojom politikom, i uz podršku naroda, provesti osamostaljenje i zadobiti međunarodno priznanje Republike Hrvatske, a potom i uspješno organizirati obranu zemlje.

Još dok je trajala bitka za oslobođenje Hrvatske, Tuđman je uporno naglašavao da Hrvatska mora živjeti "u tom i takvom svijetu" (kako je on to volio reći!) i stoga se borio da ju pozicionira na europskoj političkoj sceni kao srednjoeuropsku i mediteransku zemlju kojoj je mjesto u transatlantskim integracijama.

U knjizi Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi Tuđman je napisao: "No, isto je tako nedvojbeno da živimo u svijetu, i u doba, kad nacionalna suverenost nije i ne može biti sama sebi dovoljnom. ....stanovita integracija, koja je u Europi već na putu stvaranja sjedinjenih naroda Europe, potrebna je, i u interesu je, i pojedinih naroda (ali kao subjekata, a ne objekata te integracije) i Europe kao cjeline u današnjem svijetu..."[1].

Jedna od podvala koju danas mnogi - kako na lijevoj tako i na desnoj strani političkog spektra, ali svatko iz svojih pobuda - pokušavaju plasirati je zaborav ili prikrivanje činjenice da je upravo Tuđman usmjerio Hrvatsku prema Europi i Europskoj uniji. Tuđman je o tome govorio u raznim prigodama. U jednoj prigodi je o tome napisao: "...Hrvatska kao mala zemlja vidi svoje mjesto prije svega u zapadnoeuropskom gospodarskom, civilizacijskom i sigurnosnom sustavu, da bi imala jamstvo za svoju samostalnost, sigurnost i napredak. Hrvatska vidi (kaže Tuđman) svoj boljitak i stabilnost u dosezanju punopravnog članstva u europskim integracijama. Hrvatska je spremna odgovorno ponijeti svoj dio tereta u razvitku novog međunarodnog poretka i biti čvrsta karika u integracijskom lancu nove Europe." [2].

Uostalom, prisjetimo se, zahvaljujući upravo Tuđmanovoj eurointegracijskoj politici, Hrvatska je već 1995.g. bila pred sklapanjem Sporazuma s EU o suradnji, ali je Vijeće ministara Unije zamrznulo pregovore zbog vojno-redarstvene akcije "Oluja". Između brze uspostave odnosa s Unijom i oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske za Tuđmana nije bilo dileme što izabrati.

Činjenica jest da se Hrvatska 90-tih godina teško i polagano probijala i pozicionirala na međunarodnoj, posebice europskoj, sceni kao nova, samostalna država tek izišla iz krvavog rata. Ni danas nije situacija u tom pogledu potpuno drugačija mada su se bitno promijenile okolnosti, a s njima i politička klima prema Hrvatskoj u europskim centrima moći. Raspad Jugoslavije i osamostaljenje država poremetili su ravnotežu interesa velikih sila na ovom području. Stoga su one nastojale na svaki način održati sve države na ovom prostoru (osim Slovenije) u nekom obliku ekonomskog, pa cak i političkog zajedništva. Tuđman je toga bio itekako svjestan i vodio je hrvatsku vanjsku politiku tako da je stalno nastojao usklađivati interese raznih europskih i svjetskih sila na ovom prostoru sa hrvatskim nacionalnim i strateškim interesima. Ali u tom zahtjevom zadatku nikada nije pristajao odreci se vitalnog hrvatskog interesa – samostalnog međunarodnog položaja Hrvatske.

Na tome je inzistirao i kad je riječ o euroatlantskim integracijama Hrvatske. Smatrao je kako u procesu integriranja treba doći do usklađivanja interesa Hrvatske i Europske zajednice, a ne olakog odustajanja od tih interesa pod vanjskim pritiscima - samo radi ubrzanja dostizanja željenog cilja. Drugim riječima, da Hrvatska u tom procesu mora uvijek zadržati ulogu subjekta, a ne dopustiti da postane potpuni poslušnik iliti objekt integriranja. "...Poslušni ćemo biti (rekao je Tuđman u jednom govoru 1996.) samo utoliko ukoliko to odgovara našim interesima, ne poslušni, nego ćemo kao što smo i do sada činili, usklađivati svoju politiku s općim okolnostima, to ćemo i dalje činiti, ali slušati nikoga nećemo!..Znači (nastavlja Tuđman) prosudba vlastitih nacionalnih interesa, usklađivanje s europskim i svjetskim, ali ni jednog momenta ne dopustiti da nam bilo tko diktira svoju politiku... u tom pogledu se ne damo impresionirati s tuđim zahtjevima..." [3].

Još jedna od podvala koja se počela plasirati još za života predsjednika Tuđmna, a nakon njegove smrti nastoji se prikazati kao konačna povijesna istina u medijskim i nekim domaćim i stranim krugovima je ona da je Tuđman svojom vanjskom politikom doveo zemlju u izolaciju. O neistinitosti toga govore gole činjenice - od uspostave diplomatskih odnosa sa gotovo cijelim svijetom, preko brojnih bilateralnih odnosa i kontakata, do članstva u - za nas tada važnim - međunarodnim institucijama.

Međutim, kada je 1997.g. EU lansirala regionalni pristup prema zemljama Zapadnog Balkana, Tuđman se tome oštro i uporno suprotstavljao, čak i pod cijenu zahlađenja odnosa s Unijom, smatrajući da je to protivno interesima Hrvatske. Govorio je: "Ne prihvaćamo takav regionalni pristup rješavanju uspostave novog europskog međunarodnog poretka iz jednostavnog razloga i prije svega jer je Hrvatska, po čitavoj svojoj povijesti, sastavni dio zapadne i europske civilizacije".[4] i dalje: "Za normalizaciju smo odnosa sa svim državama na tlu Jugoslavije i na tom balkansko-jugoistočno-europskom području. Ali samo za pripadnost i integraciju sa Srednjom Europom... Na tom pitanju od životne važnosti za budućnost hrvatskog naroda i hrvatske države potrebno je jedinstvo svih nacionalnih i društveno-političkih snaga..." [5]

Da je Tuđman tada pristao na uključenje Hrvatske u Zapadni Balkan, sigurno bi zadržao povjerenje i podršku međunarodne zajednice koju je imao u razdoblju rata i izbjegao bi klevete o izolaciji Hrvatske. Međutim, njegovo uvjerenje da to nije u hrvatskom interesu i upornost u suprotstavljanju takvom regionalnom pristupu Unije, na kraju, se ipak isplatila jer je 1999.g. EU donekle revidirala regionalni pristup.

Mislim da se, gledano i iz današnje perspektive, može zaključiti kako je Tuđman ostvario sve najvažnije vanjskopolitičke prioritete koji su u to vrijeme bili presudni za ostvarenje samostalnosti i teritorijalnog integriteta Hrvatske kao nove države u okviru međunarodne zajednice.

Tuđman je i sam znao da time još nije bilo do kraja završeno međunarodno pozicioniranje Hrvatske i stoga je u više navrata ponavljao kako treba i nadalje jačati međunarodni položaj Hrvatske, prvenstveno putem euroatlantskih integracija. Sam, međutim, više nije uživao dovoljnu podršku međunarodne zajednice da to ostvari, a nedostajalo mu je i vrijeme da se za to izbori.

Kako vrijeme odmiče, postaje sve očitije da je Tuđman državnu politiku vodio na osnovi vlastite i suverene vanjske politike utemeljene na zaštiti hrvatskih nacionalnih i strateških interesa. Time je osigurao hrvatsku samostalnost i integritet na unutarnjem i vanjskopolitičkom planu. Za takvu politiku trebao je imati ne samo jasnu spoznaju nacionalnih i strateških interesa i političkih prioriteta u svakom trenutku, nego i dovoljno samosvijesti i sposobnosti, te izdržati mukotrpnu političku borbu, ponekad i sukobljavanje, ali uvijek ostati uporan - pa kad zatreba i tvrdoglav (kako to danas ističe Galbraith) - da bi se izborilo naizgled nemoguće. Tuđman je imao sve te osobine i, možda, baš zbog toga često nije bio simpatičan i ugodan sugovornik mnogim međunarodnim moćnicima. No, njemu i nije bilo važno svidjeti se svijetu, već dobiti od svijeta za Hrvatsku najviše što se može!

Kada je, nakon njegove smrti, koalicija šest stranaka, na čelu sa novim Predsjednikom Republike, osvojila vlast, usredotočila se, na vanjsko-političkom planu, uglavnom samo na jedan cilj – uključivanje Hrvatske u euroatlantske integracije. Međutim, kao što znamo, koalicijska vlast šest stranaka nije iskoristila povjerenje koje je uživala u međunarodnoj zajednici da izbori pravo Hrvatske na samostalan put prema članstvu u EU pod uvjetima i u društvu ostalih 12 država kandidatkinja iz srednje i istočne Europe, već je odmah popustila pod pritiscima iz EU-a i prihvatila je revidirani regionalni pristup, nazvan proces stabilizacije i pridruživanja za zemlje Zapadnog Balkana. Na je taj način koalicijska vlast učinila je ključni zaokret u odnosu na raniju Tuđmanovu vanjsku politiku kad je pristala, kako se to voli reći, preusmjeriti samostalni put Hrvatske prema EU u putovanje prema Uniji preko Zapadnog Balkana.

Kada je Hrvatska jednom prihvatila postati dijelom Regije, u kojoj joj ni po čemu nije bilo mjesto, i prednjačiti u razvoju regionalne suradnje na Balkanu, propala su bila sva ranija Tuđmanova nastojanja i uporna borba da Europa Hrvatsku prihvati i tretira u eurointegracijskom procesu zasebno i odvojeno od Regije.

Je li to Tuđmanovo nastojanje bilo politički realistično s obzirom na interese i pritisak europskih sila na Hrvatsku, ostat će zauvijek bez odgovora jer je koalicija bez puno okolišanja prihvatila pripremljeno rješenje Unije i tako trajnije odredila hrvatsku budućnost.

Sjetimo se, HDZ, kao tadašnja oporba, oštro je napadala ovakav otklon od izvorne tuđmanovske vanjske politike, smatrajući da je to "izdajnička" politika i u tome je imala znatnu podršku javnosti. Stoga je bilo za očekivati da će, kada je 2003.g. koalicijska vlast izgubila izbore, nova HDZ-ovska vlast krenuti drugačije. Međutim, umjesto promjene, dobili smo kontinuitet! Način na koji aktualna vlast vodi vanjsku politiku ne odudara od onoga što je kao oporba zdušno napadala!

Današnja vlast je, doduše, naslijedila proces integriranja u Uniju preko Zapadnog Balkana i Jugoistocne Europe, ali je, pod izgovorom kako to želi što prije promijeniti, prihvatila bespogovorno udovoljavati svim, pa i ovim zahtjevima na koje ni pok. Račan nije mogao ili htio pristajati. Zato ne začuđuje, kako kaže Ivkošić [6] u jednom svom nedavnom članku, da novu politiku HDZ-a danas najviše slave i podupiru upravo lijevo-liberalni i integracionalisticki medijski i politički krugovi, oni koji su tradicionalno napadali politiku pok. Tuđmana. Ovakav kopernikanski obrat u politici "reformiranog" u pozitivne političke klime prema Hrvatskoj.

Bilo bi nepravedno ne priznati aktualnoj vlasti vanjsko-politički uspjeh - kad je 2004.g. Hrvatska postala samostalnom kandidatkinjom za članstvo u EU, a 2005. otpočela pregovore. Međutim, cijena koju je za brzo ostvarenje tog vanjskopolitičkog uspjeha bio spreman preuzeti HDZ, time da ga plati Hrvatska, vrlo je visoka, za mnoge i previsoka. Vrijeme će pokazati da li je bila i nužna s obzirom na nedosljednost EU-a u primjeni vlastitih kriterija na razne države i njenu spremnost da vježba strogoću prvenstveno na onima na kojima može jer to prihvaćaju.

Aktualna je HDZ-ova vlast – i to baš stranka pok. predsjednika Tuđmana, na čelu koje je on nekada vodio suverenu vanjsku politiku - pristala, u ime Hrvatske, na bespogovornu suradnju s Haagom, kriminalizaciju Domovinskog rata i izručenje generala, više se angažirala oko suđenja u Hrvatskoj za ratne zločine Hrvata negoli Srba, prihvatila pasivnost na kvalifikacije kojima se oslobađanje države karakterizira kao zločinački pothvat, financira gradnju kuca i stanova i za one srpske izbjeglice koji su haračili Hrvatskom, suspendirala je ribolovno-ekološku zonu na Jadranu, odrekla se brige za sve Hrvate izvan domovine, ali se zato predano posvetila uspostavi svih oblika suradnje s državama unutar Regije, pa izgrađuje "prijateljske odnose" i sa Srbijom u kojoj je službeno rehabilitirano četništvo. I uza sve to - ustupcima se ne vidi kraj - EU još uvijek nije do kraja zadovoljna, pa u najnovijem izvješću upozorava kako Hrvatska treba ispuniti i dodatne političke uvjete za članstvo.

Obzirom da je HDZ došao ponovno na vlast na sasvim drugim parolama, do sada još narod nije bio u prilici izraziti svoj politički stav o takvoj politici. Valja vidjeti što će reći na predstojećim izborima!

Za sada, prema nedavnom istraživanju IRI-ja cak 60% ispitanika smatra da Hrvatska ide u lošem smjeru, a samo 30% misli obratno. Kao najveći neuspjeh vlasti građani vide visoku nezaposlenost (40%), a odmah potom cak 24% ispitanika Vladi zamjera izručenje generala Gotovine, dok 10% smatra da se prebrzo ulazi u EU, a ne vodi briga o vlastitom ekonomskom razvoju [7].

Unatoč naoko vrlo uspješne politike aktualne vlasti na planu eurointegracija, sve ankete javnog mijenja u Hrvatskoj pokazuju stalni postupni pad podrške ulasku Hrvatske u članstvo EU-a. Od ogromne podrške ulasku 90-tih godina (preko 80%), prema zadnjem istraživanju javnog mijenja agencije PULS, od 1000 ispitanika, za ulazak u EU je samo 39,6%, protiv je 50 % (49,9%), dok nema mišljenje 10,5% ispitanika.

Hrvatska je, od zemlje čiji je pretežni dio građana 90-tih podržavao euroatlantske integracije, prerasla u jednu od naj-euroskeptičnijih zemalja Europe. Vjerujem kako hrvatski euroskepticizam danas nije izraz promjene generalne orijentacije i svijesti o pripadnosti Europi (kako je to naglašavao Tuđman), već će biti da je to odgovor javnosti na odnos europskih središta moći prema nama i našoj nedavnoj prošlosti, ali i izraz otpora prema poslušničkom ponašanju vlasti u vođenju te dimenziju naše vanjske politike. Tako hrvatsko javno mijenje danas pokazuje da je Tuđman bio u pravu glede toga kako Hrvatska treba voditi eurointegracijsku politiku.

Unatoč obećanjima EU-čelnika o skorom primitku Hrvatske u članstvo - kako bi nas nagradili i ohrabrili da ustrajemo u posluhu - ne treba smetnuti s uma da je Hrvatska još uvijek dio zapadno-balkanskog procesa sa zadaćom da bude lider i stabilizator u široj Regiji – kako se to moglo čuti na nedavnom sastanku Regionalnog stola Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu u Zagrebu. Taj je skup pokazao kako će se regionalno povezivanje država unutar tzv. Jugoistočne Europe ne samo nastaviti već i institucionalizirati. I dok će zadaća novog Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP) biti intenziviranje zajedništva u Regiji (kroz zajedničku razvojnu politiku), rješavanje preostalih političkih pitanja na tom prostoru (kao što su Kosovo, Srbija, BH) ostaje i nadalje u sferi odmjeravanja snaga s jedne strane država unutar Unije, a s druge EU-a i Rusije, u borbi za trajniji utjecaj na pojedine zemlje, i Regiju u cjelini.

Neki naši politički analitičari pokušavaju u javnosti plasirati uvjerenje kako sve to više i nije neki ozbiljni hrvatski problem jer je Unija napokon prihvatila Hrvatsku, pa je članstvo samo pitanje naše i spremnosti na strani Unije, dočim nam je u okviru regionalne politike preostala još samo privremena uloga posrednika i promotora interesa Unije u Regiji [8].

Nesporno je da je Hrvatska u ovom trenutku jedna od najčvršćih karika i oslonac Unije u sređivanju stanja i širenju svog utjecaja na cijelu Regiju. I baš zbog toga i dalje inzistira na sve dubljem regionalnom povezivanju, što trajno i sve čvršće veže i Hrvatsku uz ovaj prostor. S druge strane, oklijevanje ili nesposobnost Unije da pravodobno i pravilno reagira na zbivanja, održava nestabilnost u Regiji. Zato dinamika i smjer, u kojem će se u budućnosti kristalizirati rješenja za kritična područja u Regiji, nisu za nas nevažni, a krajnje su neizvjesni. Zbog te neizvjesnosti i hrvatski samostalni iskorak u članstvo Unije mogao bi biti ponovno zakočen, ali možda u nekom trenutku i ubrzan, ovisno što će biti više u interesu Unije u njenoj politici prema Regiji. Prema tome, budućnost hrvatskog članstva u Uniji ne ovisi samo o tome da li će ona do 2009.g. uspjeti riješiti svoju institucionalnu krizu kako bi mogla primiti nove članice, nego prije svega i o razvoju događaja u Regiji te o ulozi koju će Unija Hrvatskoj u tome udijeliti.

Na kraju se opet vraćam Tuđmanu koji je i danas aktualan kad je govorio kako je nužno ići prema euroatlantskim integracijama, ali se pri tome treba prvenstveno uzdati u vlastite snage, čuvajući nacionalno-državne interese i subjektivitet. Kako je eurointegracijska sudbina Hrvatske danas samo u manjem dijelu u našim rukama, za budućnost je najvažnije vlastitim snagama razvijati i jačati Hrvatsku iznutra.

Veliki vole poslušne, ali uvažavaju samo snažne i odlučne koji znaju što hoće i sposobni su to ostvariti!

[1] Tudman, Franjo, Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, Zagreb, Naknadni zavod Matice Hrvatske, 1996, str. 269.
[2] Tudman, Franjo, S vjerom u samostalnu Hrvatsku, Zagreb, Narodne novine, 1995, str. 379.
[3] Tudman, Franjo, govor u prigodi otvaranja Diplomatske škole u Zagrebu, 5. listopada 1996. u Tudman, Franjo, Zna se HDZ, Zagreb, Varteks-Varaždin, 1998, str. 219.
[4] Tudman, Franjo, govor na III konferenciji Hrvatskog svjetskog kongresa, Brijuni, 6. srpnja 1996. u Tudman, F., Zna se HDZ, str 171.
[5] Tudman, Franjo, govor na II sjednici Predsjednickog vijeca RH, Zagreb, 25. svibnja 1996. u Tudman, F., Zna se HDZ, str. 152.
[6] Ivkošic, Milan, HDZ-ov pad – u novu vlast, clanak, Vecernji list, 11. svibnja 2007.
[7] Usp. IRI: SDP vodi pred HDZ-o, clanak, Poslovni tjednik, srijeda 9. svibnja 2007. str. 6 (Politika).
[8] Popovic, Jasmina, RH na granici s Rusijom, clanak, Vecernji list, 12. svibnja 2007.

Dr. sc. Ljerka Mintas Hodak

{mxc}