Josip Jović: Mesić-Josipovićeva revizija Tuđmanove politike

Josip JovićPrvih deset godina samostalne hrvatske države, od 1990. do 2000. obilježio je Franjo Tuđman, vodeća ličnost cijelog političkog i vojnog procesa osamostaljivanja, kojega se ne bez razloga nazivalo ocem nacije. Slijedećih deset godina na čelu hrvatske države nalazio se Stjepan Mesić, njegov bliski suradnik s početka devedesetih, kasnije njegov žestoki protivnik i oponent. Prema Tuđmanu Mesić nije skrivao svoj duboki osobni animozitet zbog političke marginalizacije nakon 1994. i neuspjelog parlamentarnog udara, a cjelokupno njegovo djelovanje, političko usmjerenja i stavovi predstavljaju izrazit diskontinuitet.

Mesićeve krivotvorine i laži

Franjo Tuđman je kao aktivni sudionik antifašističkog, partizanskog pokreta gradio svoj projekt budućnosti na pomirenju i prevladavanju podjela proisteklih iz građanskog rata četrdesetih godina. Antifašizam je dao ugraditi u temelje Ustava, ali je točno primijetio neospornu povijesnu činjenicu da je NDH kao ideja nezavisne države bila izrazom volje naroda, a ne samo kvislinškom i fašističkom tvorevinom, što također nije osporavao. Zadržao je kritički odnos prema obje strane, uz jasnu osudu počinjenih zločina počinjenih u ime bilo koje ideologije te uz protivljenje politikantskim pretjerivanjima.

Zbornik o Franji TuđmanuNasuprot tome, Stjepan Mesić je napravio snažan i veliki korak unatrag. Vratio se u prošlost jednostranim pristupom i idealizacijom partizanskog i komunističkog pokreta. Na sve je načine nalazio riječi opravdanje za zločine koje su partizanske jedinice počinile po završetku Drugog svjetskog rata. Na taj je način izazvao nove podjele i svađe u narodu. Žalio se kako mora braniti Josipa Broza Tita «vojskovođu, političara i državnika, rodom Hrvata, cijenjenog i danas širom svijeta» koji je likvidirao, priznao je posredno Mesić, te zločince i suradnike okupatora i bez suda. Tako Mesić dolazi na zastrašujuću tezu kako su svi likvidirani nakon 1945. na prostoru bivše Jugoslavije zapravo zločinci i kolaboracionisti i kako zbog ubijanja zarobljenika i civila poslije rata ne treba nitko odgovarati.

Mesić je drugima predbacivao laž i krivotvorenje povijesti, a sam je to na veliko činio, usuprot, ne samo svojim političkim protivnicima, nego i općeprihvaćenim povijesnima analizama i zaključcima te moralnim sudovima, vodeći valjda neku privatnu i obiteljsku bitku. Nije sporno da su Hrvati imali snažan antifašistički pokret. No, ostaje nejasno tko danas veliča nacizam i tko opravdava holokaust i genocid, tko to drži da je NDH bio pozitivna epizoda u povijesti ovoga naroda, kao što hoće gotovo paranoično sugerirati Mesić u svojim paralelama. Nemoguće je takvoga naći među povjesničarima, političarima, vjerskim vođama, novinarima. Nemoguće je takvo što naći i u udžbenicima na koje je, i ne pogledavši ih, Mesić stalno upirao prstom. Proustaški ekscesi mogu se primijetiti tek sporadično kao oblik mladenačkog ekshibicionizma, a ne stvarnog uvjerenja i kao provokacija jednostranosti mesićevskog tipa. I sve to daleko manje nego u zapadnim demokracijama. U Mađarskoj su i u Nizozemskoj otvoreno profašističke stranke dobile oko 17 posto glasova, što je u nas nezamislivo.

Pokušaji povratka službenoj jugoslavenskoj povijesti

Stoji, međutim, ono što je naglasio Ivo Banac, pokušaj revizije povijesti u drugom pravcu, ili točnije povratak službenoj povijesti kakva se naučavala u jugoslavenskom razdoblju. Brojni političari, uključujući i samog Mesića, i intelektualci nisu u stanju priznati da je ono što se skupnim imenom zove Bleiburg također kolosalan zločin jednog totalitarnog režima, koji se dogodio neposredno nakon rata i koji se u stvari događao u manjem opsegu i manje drastično svih poslijeratnih godina. Za njih je to bila samo pravedna kazna. Potpuno je pogrešno kritike Tita poistovjećivati s obezvrjeđivanjem antifašizma, kao što to čini Mesić. Tita se napada zato što je znao i naredio sve one strašne zločine na rubu genocida nad, pretežno, hrvatskim narodom, a ne zbog antifašizma kojim se ti zločini nastoje opravdati. Njega je nemoguće usporediti s De Gaulleom ili s Churchillom. U tim godinama strave i užasa njegov je istinski uzor Josif Visarionovič, a on njegov odličan učenik. Simboli antifašizma u nas su Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Ivo Lola Ribar ili Andrija Hebrang, a oni doista nikome ne smetaju.

Stjepan MesićStjepanu Mesiću bi se moglo postaviti još nekoliko pitanja. Kad, primjerice, pojmove istina i laž, žrtve i zločinci zamjenjuje pojmovima pobjednici i poraženi, zašto istu logiku ne primjenjuje i na Domovinski rat, već naprotiv sam daje doprinos teoriji o jednakim zločinima na svim stranama? Zašto, dalje, nikada u svojim govorima o sisačkom odredu nije spomenuo Janka Bobetka, jednog od osnivača i boraca tog odreda. Nije valjda zbog njegovog sudjelovanja u drugom antifašističkom pokretu? I zašto nije pokušao objasniti činjenicu da u vrijem Jugoslavije kao dan antifašizma ili ustanka nije obilježavan baš taj dan formiranja prvog, kažu, europskog antifašističkog pokreta u brezovačkoj šumi? I što to, napokon. znači njegovo upozorenje kako i njegov nasljednik mora biti antifašist, kao da je u nas fašizam konstanta?

Pola nastupa - partizani i ustaše

Gotovo polovicu svojih državničkih nastupa Mesić je posvetio temi fašizma i antifašizma, ustaša i partizana. O svemu tome on je govorio načinom i strašću kao da smo još u 1945. godini, ili koju godinu poslije toga. I što su mu činjenice išle sve manje na ruku, dok su se otkopavale tisuće kostura nesretnih, nevinih i mučki smaknutih žrtava, Mesić je bivao sve žešći On će sve koji ne misle kao on proglasiti simpatizerima ustaškog pokreta, a predbacit će i državnim institucijama na ravnodušnosti u odnosu na osporavatelje njegove istine i ne pada mu na pamet dovesti u pitanje samoga sebe. Upustio se i u žestok obračun s crkvom, svećenstvom i križevima tražeći da samo vjernici plaćaju crkveni umjesto državnog poreza, što je otprilike isto kao da predsjednika države financiraju samo oni koju su za njega glasovali.

Domovinski je rat rijedak primjer obrambenog, pravednog rata u kojemu su Hrvati nakon stoljeća borbe i pogibije za tuđe interese konačno ratovali za svoje interese, za svoju slobodu, u kojemu je cijeli narod u domovini i u iseljeništvu, svi njegovi slojevi, sve generacije i svi krajevi, stali u obranu domovine. Tuđman je organizator i inspirator obrane. U Domovinskom je ratu vidio vrijednosni i povijesni temelj budućih odnosa i buduće pozicije države, u kadrovima izniklim u tom ratu jezgro buduće Hrvatske vojske kao jamca sigurnosti i stabilnosti, jasno je razlikovao žrtvu i agresora.

Mesić je pak umirovljenjem generala proisteklih iz Domovinskog rata započeo proces moralnog i organizacijskog rasturanja Hrvatske vojske, o čijim je pripadnicima znao često govoriti s neukusnom ironijom. Istupio je s tezama kako se svi svima moramo ispričati. Mesić se u Haagu 1998. kao svjedok tužiteljstva u procesu protiv Tihofila Blaškića pojavio kao zaštićeni ili tajni svjedok, što upućuje na apsolutno nečasne motive i sumnjivu vjerodostojnost iskaza kojega je dao na sudu i još prije toga u istrazi. Kad su mediji ipak otkrili njegov identitet kao zaštićenog svjedoka protiv generala Blaškića, on je dugo negirao tu činjenicu, tvrdeći kako je bio svjedokom u jednom posve drugom procesu.

Slučaj Blaškić i kršenje državne i vojne tajne

Tihomir BlaškićBlaškić je bio osuđen najprije na 45 godina zatvora da bi mu ta kazna kasnijom odlukom prizivnog vijeća bila smanjena na deset godina, odnosno na točno onoliko vremena koliko je već bio proveo u zatvoru u trenutku rješavanja žalbe. Te se presude na čak petnaest mjesta pozivaju na Mesićevo svjedočenje. Kao prvi čovjek države iz arhiva predsjedničkog je ureda izravno dostavio istražiteljima Haaškoga suda, kako je posvjedočio William Tomljanovich, jedan od istražitelja, točno 666 tajnih dokumenta, kršeći time propise o čuvanju državne i vojne tajne te Ustavni zakon o suradnji s ICTY-em, koji jasno precizira kako se ta suradnja mora odvijati isključivo putem posebnog ureda Vlade RH za suradnju. Brojni dokumenti s oznakom tajne dospjeli su čak i na stranice domaćih i stranih listova te na televizijske ekrane.

O samom Blaškiću, Mesić, kao što je sam ustvrdio više puta, nije znao ništa, ali ga to ipak nije pokolebalo u odluci da svjedoči protiv njega. Njegov cilj i tema i nije bio Blaškić. On je zapravo u Haag išao potvrditi glavne političke teze na kojima su zasnovane sve optužbe protiv hrvatskih vojnih zapovjednika iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine, u konačnici i protiv same države. Dvije su glavne: Hrvatska je na čelu s Franjom Tuđmanom izvršila planirano etničko čišćenje Srba iz Hrvatske, definirano kao «zločinački pothvat» i drugo, ona je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu nastojeći sa Srbijom Slobodana Miloševića tu državu podijeliti i njezine dijelove pripojiti.

Moglo bi se reći kako je u Haagu izložen politički program za međunarodnu potporu, politički program na kojemu sustavno rade i određeni vanjski čimbenici, koji su u Mesiću prepoznali oslonac za realizaciju svojih planova. Od prvoga dana svog mandata na mjestu predsjednika države nizom izjava i inicijativa te izborom svojih najbližih suradnika on sustavno radi na programu rekonstrukcije Balkana u novu politički zajednicu, čega se Tuđman bojao na što je upozoravao i zabranu čega je čak dao ugraditi u Ustav. Svojim je glavnim savjetnikom imenovao Budimira Lončara, posljednjeg ministra vanjskih poslova agresorske države. Tuđman je isticao potrebu normalizacije odnosa sa Srbijom, ali umjesto pripadnosti Balkanu, naglašavao je pripadnost srednjoeuropskom i mediteranskom krugu zemalja. Mesić se pojavljuje kao neslužbeni lider zapadnog Balkana, tvorac je izraza region. Tek će svojom pretjeranom sklonošću muslimanima u Bosni i Albancima na Kosovo, što se povezuje s financijerima njegovih izbornih kampanja, s vremena na vrijeme kvariti i komplicirati odnose sa Srbijom. U funkciji rekonstrukcije Balkana su teorije o podjednakoj krivnji za rat i za raspad bivše države, o zločinima na svim stranama, o dogovorenom ratu za kojega su odgovorne nacionalističke vođe, o sukobu dviju veliko-državnih ideja, o međusobnim isprikama nakon čega trebamo nastaviti zajedno živjeti kao da se ništa nije dogodilo.

BiH i Tuđmanov odnos prema EU

Dok se je Franjo Tuđman s određenim varijacijama, koje su ovisile o stanju u samoj BiH i o pogledima i inicijativama međunarodne zajednice, zalagao za BiH uređenu na konfederalnim načelima u kojoj bi hrvatski narod imao status konstitutivnog naroda i svoju federalnu jedinicu, preuzimajući na Hrvatsku brigu o tom dijelu naroda kao Ustavnu obvezu, Mesić je krenuo suprotnim putem. Uporno se zalagao za praktički unitarnu BiH, zagovarajući zapravo stajalište najbrojnijeg naroda u toj zemlji i posve ignorirajući poziciju i ambiciju hrvatskog naroda kojega je znao često vrijeđati ili optuživati i kojega je zaobilazio u širokom luku. U Hercegovini se nikada nije pojavio, u Tuzli je dobio titulu počasnog doktora tamošnjega sveučilišta, a u Sarajevu je proglašen najomiljenijim političarom.

Tuđmanu su mnogi u zemlji i u inozemstvu predbacivali izolacionizam i čak ksenofobiju. Prava je istina da je on bio duboko europski orijentiran političar i da je budućnost Hrvatske vidio u Europskoj uniji i NATO paktu, odnosno u euroatlantskim integracijama. No, imao je svoju koncepciju EU, koja se zasnivala na pravu malih naroda na jednakopravnost, na samoopredjeljenje i na nezavisnost. EU, po njemu, mora biti Europa nacija, integracije da, ali uz uvjet očuvanja potpune suverenosti. Mesić je pak, relativizirajući značaj države, rado pomodarski i hohštaplerski govorio o Europi bez granica, o bezuvjetnom jedinstvu, o nacijama kao preživjelim kategorijama. Zanimljivo je, međutim, da je sam Mesić ponekad, bez nekog sustava i dosljednosti, što je inače njegova karakteristika, bio dosta rezerviran prema NATO-paktu i prema politici SAD-a, pokušavajući čak oživjeti davno propalu i deplasiranu politiku nesvrstavanja.

Pretvorba i privatizacija u vrijeme Tuđmana

Franjo TuđmanU Tuđmanovo vrijeme dogodile su se brojne zloupotrebe, pljačke i problematična privatizacija državnih poduzeća u odnosu na što Tuđman nije bio dovoljno osjetljiv. On nije bio kreator ekonomske politike koja mu je s obzirom na uvjete stvaranja države bila u drugom planu, ali je prihvatio tržišnu ekonomiju, ubrzanu privatizaciju i izabrane poduzetnike kao nositelje razvoja Došavši na Pantovčak, Mesić je bučno najavljivao kako će novac koji je otišao iz zemlje u inozemstvo na razne privatne račune istim putem biti vraćen. Govorio je čak o rokovima u kojima će se to dogoditi, ali se dogodilo nije ništa. Umjesto toga otkrivena su njegova prijateljstva s raznim tajkunima, a za svog je nasljednika u jednom trenutku podržao kandidata, koji cijelo vrijeme funkcionira kao eklatantan primjer nelegalnog i na političkoj moći utemeljenog bogaćenja bez mjere i obzira.

Utjecao je i na nerezonske financijske aranžmane Podravke i Hrvatske poštanske banke, doprinijevši sa svoje stane velikim gubicima ovih firmi. I izdašni izvori financiranja njegovih dviju kampanja ostali su obavijeni velom tajne. Istina, s vremena na vrijeme znao se obrušiti na pojave korupcije, ponekad se predstavljao kao oštar, iako nekompetentan kritičar Vladine politike. Njegov ekonomski program sveo se na puke konstataciju kako moramo više proizvoditi nego trošiti, više izvoziti nego uvoziti i kako treba devalvirati domaću valutu. O nekim bitnim aspektima ekonomske politike (primjerice o prodaji «obiteljskog srebra» ili o tajnim ugovorima kojima je nacionalno bogatstvo prešlo u ruke stranaca) progovorio je prekasno, tek na kraju svog drugog mandata i još uvijek bez nuđenja konkretnih rješenja. Mesić je često spominjao pravnu državu i «institucije koje moraju funkcionirati», ali je mimo institucija, primjerice, prodavao sisačku željezaru ili pokušavao sklopiti nagodbu s optuženim Vladimirom Zagorcem.

Smanjenje predsjedničkih ovlasti

Nema sumnje da je Tuđman držao sve poluge upravljanja državom u svojim rukama. Mesić se, pristavši na kresanje ovlasti promjenom Ustava na samom početku svog prvog mandata, zadovoljio ulogom kavanskog i mikrofonskog, prigodničarskog komentatora zbivanja bez osjećaja bilo kakve odgovornosti. Svoju političku poziciju, bez obzira što je ona potkresana, nije iskoristio na najbolji način niti je pokazivao želju za povlačenjem praktičnih poteza koji su mu stajali na raspolaganju. Ni jednom nije predložio održavanje sjednice Vlade na određenu temu da bi došao na nju sa svojim idejama i prijedlozima. Ako je bio toliko nezadovoljan stanjem u zemlji, predsjednik Republike mogao je možda svojim političkim utjecajem u Saboru isprovocirati i nepovjerenje Vladi i premijeru što bi stvorilo mogućnost raspisivanja izvanrednih izbora.

Stjepana Mesića povijest će jedva zabilježiti. Ostat će upamćen po brojnim putovanjima po zemljama trećeg svijeta i po uvijek istim izjavama kako su politički odnosi izvrsni te kako bi gospodarski mogli biti i bolji, po bezuvjetnom zalaganju za jedinstvenu BiH, koju svi njezini građani moraju voljeti, po reafirmaciji ljudi iz bivšega sustava pa i iz bivših obavještajnih službi, po otvaranju ratnog arhiva stranim agenturama, novinarima i istražiteljima, po miješanju u kompetencije pravosudnih vlasti, po usputnim neobveznim kritičkim opaskama na račun društvene zbilje, bez napora da se ona promijeni i, napokon, po upornim i bezuspješnim pokušajima da svoju iz jugoslavenskih vremena konstruiranu istinu o partizanskom pokretu nametne kao opći kriterij, ne uspijevajući za tu svoju istinu nikoga pridobiti, osim onih koji su u nju i prije vjerovali, čime je samo uspio učvrstiti i produbiti podjele u narodu stvorene na matrici građanskog rata četrdesetih. U ideološkom smislu Mesić je na začudan način pokušao obnoviti jugoslavenski ideološki model i to iz njegovih ranih godina prema formuli: antifašizam, plus bratstvo i jedinstvo, plus nesvrstanost, plus ateizam.

Franjo Tuđman je izronio iz povijesti i u nju ponovno zaronio osiguravši u njoj svoje važno mjesto, ma koliko se neki trudili potisnuti ga u zaborav i relativizirati ili poništiti njegove zasluge. Zapravo, odnos prema tom čovjeku posredovan je odnosom prema ideji hrvatske državnosti. Onaj kome je ta ideja visoko na ljestvici vrijednosti ne može o Tuđmanu suditi negativno za razliku od onih kojima ta ideja ne znači ništa ili je čak doživljavaju kao poništenje nekih vlastitih političkih ideala.

Detuđmanizacija

Začudo, suprotno još uvijek prevladavajućem raspoloženju naroda, koji, unatoč silnim manipulacijama, sveudilj i svukud podiže spomenike zahvalnosti «ocu nacije», političke i medijske elite pod budnim okom velike braće iz velikog svijeta istrajavaju na procesu nezahvalne «detuđmanizacije», koji nikad nije jasno definiran i pod kojim svatko misli svoje u rasponu od sindroma otklanjanja autoritarnih modela vladanja do čak «denacifikacije», što u konačnici podrazumijeva shvaćanje hrvatskog pokreta za nezavisnost kao enedehazijskog, s poglavnikom na čelu.

PredsjednikDetuđmanizaciju su provodila dva premijera i jedan predsjednik na različite načine. Račan krupnim kadrovskim čistkama i uklanjanjem simbola državnosti, a Sanader metodom vuka u ovčjoj bekini. Vuk presvučen u ovna predvodio je dosta dugo i dosta uspješno stado ovaca koje je smjerno išlo za njim ravno u vlastitu propast. Mesić je pak borbu protiv mrtvog konkurenta podigao na razinu osobne mržnje.

Na Tuđmanova se leđa i deset godina nakon njegove smrti, i tko zna koliko će to još trajati, u tom političkom krugu svaljuje sav teret naših današnjih teškoća, deformacija i stranputica, od rata i ratnih zločina u dvije države, preko izolacije do korupcije, privatizacije, zloupotreba i deindustrijalizacije.

Istina, moglo bi se govoriti kako su mnoge negativne strane razvoja hrvatskog društva i države embrionalno začete u Tuđmanovo vrijeme, a najpogubnija je, izgleda, u svemu tome kadrovska struktura koju je Tuđman ostavio iza sebe, koja mu je poltronski pljeskala dok je bio živ i koja ga se munjevito odrekla prije nego je i pokopan. Ali je još sigurnija istina da su sve te negativnosti, umjesto da budu ispravljene, a bilo je za to i previše vremena, doživjele pravu ekspanziju.

Ovu su državu nakon Tuđmana opljačkali i moralno razorili pojedinci na visokim pozicijama, kojima to čak ništa ne smeta da se utrkuju za mjesto novog nacionalnog lidera, dug ove države premašio je vrijednost cijele jednogodišnje proizvodnje i potrošnje, nezaposlenost stalno raste, sve što je vrijedilo prešlo je i još prelazi u ruke stranih kompanija, izručujući i sudeći vodećim ljudima jednog iznuđenog obrambenog i oslobodilačkog rata doživjeli smo teško poniženje, sunarodnjaci su u susjednoj državi od konstitutivnog naroda dovedeni u izgubljenu poziciju jedne marginalne i jedva primjetne etničke skupine, vojska i njezini generali su rastureni, suverenitet je integracijama i rasprodajama bitno ograničen, na pragu smo obnove kripto-Jugoslavije, a bogme smo pristali i na kockanje državnim teritorijem. Demokracija je svedena na potvrđivanje već izabranih, dok je volja naroda zaobiđena voljom elite koju ne zanima mišljenje naroda, već neki drugi interesi.

Gazde kore neposlušne, a hvale poslušne

Mesićeve pristalice ističu upravo njegovih deset godina vladavine kao razdoblje procvata demokracije i slobode u odnosu na Tuđmanovo mračno doba autoritarne vladavine i opće kontrole. Nemoguće je nekom objektivnom analizom naći uporište za takvu tvrdnju. Demokratska je kultura ostala otprilike na istoj razini, i prije i poslije imali smo slobodne izbore i javno demonstriranje određenih stajališta i nezadovoljstava, slobodno su se osnivale i djelovale stranke i nevladine udruge, pravosuđe je jednako loše funkcioniralo, a stanje medija je pogoršano s obzirom na veći stupanj monopola i koncentraciju medijske moći. Volja stranih upravljača postala je važnijom od volje naroda, koju političke elite izbjegavaju ili je se boje. O tome govori odluka o pristupanju NATO-paktu bez izjašnjavanja građana, zaobilaženje većinske volje naroda pri odlučivanju o ulasku u EU, razni vidovi balkanskog povezivanja daleko od očiju javnosti, izbjegavanje referenduma o suradnji s Haaškim sudom ili o arbitražnom sporazumu o graničnom sporu sa Slovenijom, što Slovenci nisu propustili učiniti.

Lako je reći kako su Mesić, Račan i Sanader omiljeni te kako je Tuđman bio omražen u svijetu. Ako je to i točno, pitanje je što je u pozadini tih simpatija i antipatija. Gazde kore neposlušne, a javno podržavaju i hvale sluge, iako ih intimno preziru. Kad je riječ o vanjskopolitičkim uspjesima i neuspjesima valja podsjetiti kako je u Tuđmanovo vrijeme Hrvatska međunarodno priznata, primljena u Ujedinjene narode i u Vijeće Europe, a ni deset godina Mesićeve vlasti nije bilo dovoljno da se približimo EU. Tuđman je za međunarodnu zajednicu postao neprihvatljiv isključivo zbog otpora balkanskim integracijama, a ne zbog antidemokratske nastrojenosti.

Josipovićev dolazak

Ivo JosipovićStjepana Mesića naslijedio je 2010. Ivo Josipović i mnogi uskliknuše: i nakon Mesića Mesić. I sam je Josipović za Mesića prije izbora isticao kako je riječ o političaru velikog formata. U pobjedi je Ive Josipovića važnu ulogu neosporno odigrao njegov ukupni obrazovno-kulturni i moralno-intelektualni habitus. Drugi važan razlog valja potražiti u snažnoj organizaciji koja je stajala iza njegove kandidature. Iako je Milana Bandića kao njegova protukandidata u drugom krugu podržala Crkva i iako mu nije manjkalo novaca, ipak je u svim drugim elementima ovog bespoštednog nadmetanja bio znatno hendikepiran.

Josipovićevu je pobjedu toplo pozdravila eurobirokracija kao pobjedu čovjeka koji je po njezinoj mjeri, želji i planu, kao što se uostalom po istim željama i diktatima događa sve u maloj državici na istočnoj obali Jadrana. Čovjek s desnice, bio to Hebrang, Jurčević ili Tuđman, a na koncu ni Bandić, kao nepredvidivi i neposlušni elementi, nisu smjeli doći u obzir. Sve su ostalo, uz prirodnu potporu stranke kojoj pripada, kao i bliskih stranaka HNS-a i IDS-a, izvedenice ove temeljne i presudne potpore. OESS se naglo probudio, dotadašnji predsjednik Mesić dao je svoju ruku, ankete su i prije utrke zabetonirale pobjedničku Josipovićevu poziciju, državni i privatni mediji su ga hvalili, a njegove protukandidate kudili. Primorac i Vidošević, nakon što su srušili Hebranga otvoreno su stali na stranu novog dr. Ive. GONG, Državno izborno povjerenstvo i Uskok, od kojih se to nije moglo očekivati, drsko su demonstrirali svoju pristranost, a na koncu je i vrh HDZ oštro upozorio neke svoje gradonačelnike koji su neoprezno pozvali birače da svoje povjerenje daju Milanu Bandiću.

Ideje kojih se klonila čak i jugoslavenska komunistička vrhuška

Kulturniji, obrazovaniji i promišljeniji od Mesića, Josipović u bitnome ostaje čovjek iz istog kruga ljudi i ideja kao i sam Mesić, što je jasno naznačio već svojim prvim potezima. Za njega se nakon prvih mjeseci obnašanja dužnosti moglo kazati kako zaista nije «fikus» ni «kuhana noga», kako ga se znalo s omalovažavanjem nazivati, već čovjek s jakim ambicijama, koji je preuzeo političku inicijativu u zemlji pa i u onim područjima koja prelaze njegove ovlasti. Novu stranicu povijesti još nije okrenuo, već je knjigu počeo listati unazad. Biti će nesumnjivo i vjeran oslonac globalnih interesa u ovom dijelu Europe. «Nova pravda» za sada je ostala nedorečena i apstraktna, kao što to obično i biva s tim velikim riječima. Kao što se moglo pretpostaviti nakon formiranja savjetničkog tima, u kojemu prevagu nose pojedinci izrazito lijeve i jugoslavenske orijentacije, poneki pripadnici bivše Udbe, diplomati odgojeni u engleskim školama, te nesrazmjerno velik broj Srba, Josipović je potvrdio svoju snažnu balkansku orijentaciju, što samo po sebi ne bi bilo loše da to ne čini na krajnje problematičan način, preuzimajući najveći dio krivnje za ratnu tragediju upravo na državu kojoj se našao na čelu.

RH i BiHZa svoga se posjeta Bosni i Hercegovini u travnju 2010. poklonio pred žrtvama stradalih civila u muslimansko-hrvatskim sukobima tijekom 1993. godine i za tu bi gestu zaslužio veliki, nepodijeljeni pljesak da nije bilo njegova govora u Parlamentu BiH. U tom svom govoru on je, kao što je već poznato, izrazio duboko žaljenje što je RH, kako je rekao, u devedesetima doprinijela stradanju ljudi, tisućama ubijenih, stotinama tisuća ranjenih i milijunima raseljenih kao i podjelama. On je doduše spomenuo sve politike, koje su tome doprinijele, ali je posebno apostrofirao samo hrvatsku, koja je najmanje doprinijela svemu tome, ne našavši potrebno istaći pozitivne primjere i pozitivan doprinos Hrvatske u oslobađanju, uspostavi mira i očuvanju cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Apsurdno je da ga je Sulejman Tihić za posjeta Zagrebu nekoliko dana poslije morao ispraviti kazavši kako bi ratno stanje u BiH bilo puno gore da nije bilo Republike Hrvatske.

Analitičarima su se potkrale dvije važne okolnosti. «Doprinos hrvatske politike stradanjima i podjelama» po svemu sudeći ne odnosi se samo na BiH, koju predsjednik nije imenovao u tom kritičnom odjeljku, a i teško bi te stotine tisuća osakaćenih i milijuni izbjeglih stali u ovu državu. Dodao je još izričito kako su te politike u BiH, ali i u «svojim zemljama posijale zloslutno sjeme, a zavedeni su narodi požnjeli smrt, rat i uništenje». U Pečuhu je dva dana poslije razvijajući svoju tezu još kazao, stavljajući se u ulogu agresorskog odvjetnika, kako pogreške nije učinio samo jedan narod, već kako je riječ o «konglomeratu loših politika koje su zemlje s područja bivše Jugoslavije uvele u krvavi rat». Navodno je ovaj govor pisao Dejan Jović, jedan od glavnih Josipovićevih savjetnika, koji otvoreno zagovara jugoslavensku kulturu i jugoslavensku naciju, dakle ideje kojih se klonila čak i jugoslavenska komunistička vrhuška. Pozdravi govoru u Parlamentu BiH stigli su iz Bruxellesa i Washingtona tako munjevitom brzinom kao da su upućeni prije nego je govor održan.

I jedno i drugo upućuje na zaključak kako je Josipović izvršio i kako će izvršavati, doduše u skladu s vlastitim uvjerenjima, ulogu koju mu je namijenila «međunarodna zajednica», ulogu kreiranja balkanskih integracija, što će biti njegova glavna misija, a na bazi izjednačavanja svih strana u ratovima devedesetih, u skladu s tezama haaškog tužiteljstva, čijim je bio suradnikom, i političkih dirigenata iz sjene, ne pitajući narod što o tome misli. Najavljeno povlačenje tužbi za genocid na tragu su takvog usmjerenja. Uostalom, njegovi susreti sa srbijanskim kolegom Borisom Tadićem postali su svakodnevnicom, a sam Tadić, nakon zadnjeg sastanka, govori o zločinima koje su u građanskim ratovima počinile sve strane i najavljuje zajedničke sjednice dviju vlada te pisanje zajedničkih udžbenike povijesti!?

Balkansko mirenje bez istine

Milorad PupovacNedugo nakon svog govora u Parlamentu Federacije BiH, u kojemu je izrazio žaljenje zbog uloge Hrvatske u podjelama u BiH, predsjednik Ivo Josipović pohodio je Banja Luku. Već na prvi pogled očita je nelogičnost, nedosljednost i neprincipijelnost sadržana u ta dva pohoda u susjednu državu. S jedne strane Josipović optužuje vlastitu državu za podjele BiH, a s druge gotovo istovremeno posjećuje secesionističku državu u državi i njezina predsjednika, koji ne skriva neprijateljstvo prema BiH, dajući sa svoje strane legitimitet toj državi. I ne samo to, demonstrirano je srbofilstvo i neko naročito prijateljstvo. Josipović se, kao čovjek iz «miješanog braka» i u «miješanom braku» osjećao kao među svojima, hranio se toplom atmosferom koja je vladala za večerom, zasvirao je na klaviru i pozvao Hrvate navijati za Srbiju na Svjetskom nogometnom prvenstvu.

Malo je neobično i to da je predsjednik u kratkom razmaku putovao dva puta u istu državu. No, to je samo privid. On je putovao i to potpuno svjesno, sračunato i s porukom u dvije države. Ovim je potezom naročito bio oduševljen Milorad Pupovac, kojemu je očito pao kamen sa srca. Sad mu odjednom ne valja Mesić koji je «izazivao nesporazume», on govori o novoj hrvatskoj politici prema BiH, koja će uvažiti sva tri naroda i entitetske realnosti i «više nitko u BiH neće biti dežurni krivac». O Miloradu Dodiku Pupavac će biranim riječima kao o političaru koji je za svoj narod, za sebe, za BiH, za regiju i za hrvatsko-srpske odnose učinio velike stvari. Da se ne bismo krivo shvatili, Pupovcu se nema što zamjeriti. On razmišlja kao Srbin, kao što svi europski i svjetski političari nastupaju u skladu s interesima i osjećajima naroda kojemu pripadaju. To jedino ne vrijedi za hrvatske, ili dio hrvatskih političara, koji, poput Josipovića, optužuju Tuđmana za podjele, a priznaju Milošević-Karadžićevo postignuće, odbacuju mogućnost demokratskog opredjeljenja hrvatskog naroda, a prihvaćaju državu stvorenu genocidom i etničkim čišćenjem, tuku po mrtvima Bobanu i Šušku, a klanjaju se živom Dodiku. Mesić i JosipovićJosipovićevo balkansko mirenje samo po sebi bi bilo dobro kad se ne bi temeljilo na iskrivljavanju istine, kad ne bi vodilo preko unutarhrvatskih podjela i kad bismo znali što je krajnji cilj. Ako su svi jednako krivi, kako to da su samo u jednoj zemlji gusto posijane mine, koje je i sam Josipović spomenuo?

Josipović je već u prva dva mjeseca svog mandata posjetio Jasenovac dok je posjet Bleiburgu energično otklonio, zadovoljivši se ocjenom kako je bila riječ o ekscesu i osveti ili, kako bi rekao Mesić, o «nužnoj osveti».

Sraz Josipovića i Bandića u završnom krugu izbora bio je ipak iznad svega sraz dva ideološka obrasca kojima su ova dvojica političara postala simbolima. Ovaj drugi vjerojatno nesvjesno i bez svoje želje. Generalno, dakle ne u svakom pojedinom slučaju, bio je to, ni prvi ni posljednji put, povijesno-simbolički sraz dvije Hrvatske: partizanske i domobranske, ateističke i vjerničko-klerikalne, titovske i tuđmanovske, pribičevićevske i radićevske, hedervarijevske i jelačićevske, (malo)građanske i seljačko-narodnjačke, lakejske i puntarske, internacionalne i nacionalne, sluganske i samosvojne. U tom je srazu poražena ovaj put ova druga Hrvatska: konzervativna, suverenistička, narodnjačka, nacionalna. Moglo bi se reći kako je svoje prve prave plodovi ubrala sustavna kampanja preodgajanja naroda, koji je pao kao nijema žrtva sustava silnih manipulacija. Duhovna je kolonizacija zemlje uznapredovala. Ono staro cuius regio illius religio dobilo je danas obrnutu formulu, tj. čija religija ili ideologija toga je i zemlja. Stvorene su nove političke paradigme, ono što je do jučer izgledalo čvrsto kao kamen (Domovinski rat, država, Crkva, moral) danas je u plinovitom stanju. Svoju je ulogu u svemu tome odigrala kompromitirajuća pa i izdajnička politika ljudi koje se držalo narodnim uzdanicama.

Josip Jović

VEZANO

Predstavljen treći Zbornik radova «Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća»

 

GDJE NABAVITI ZBORNIK?

Zbornici se mogu nabaviti u općini Veliko Trgovišće.

Adresa: Trg Stjepana Tuđmana 2
Telefon: 049 236 424
Fax: 049 236 424
Elektronička adresa: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Cijena:
Zbornik br. 1:  200,00 kuna
Zbornik br. 2:  250,00 kuna
Zbornik br. 3:  250,00 kuna.

Pet, 22-11-2019, 15:07:18

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.