Izlaganje dr. Koraljke Marušić sa Svečane akademije povodom 11. obljetnice smrti dr. Franje Tuđmana

Čast mi je danas, kada obilježavamo jedanaestu godinu od smrti prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana govoriti na ovoj svečanoj akademiji.

Pri pomisli na sve te slavne dane, vrti mi se po glavi jedna definicija, definicija zaboravljanja. Zaboraviti znači ne sjetiti se onoga čega bi trebali, zaboraviti sudbonosne ljude i događaje, zanemarivati nešto što bismo trebali svakodnevno imati na umu.

Franjo Tuđman svoj je um predao istraživanju povijesti, a svoje srce stvaranju domovine. Imao je puno lažnih suradnika i moćnih neprijatelja. Ali nitko ga nije mogao zaustaviti.

Franjo... Dr. Franjo Tuđman... Ime koje bi se trebalo zauvijek izgovarati sa posebnim poštovanjem. To je ime uz koje će se zauvijek vezati najsvjetlije stranice novije hrvatske povijesti. Ime sa kojim naviru najdublji osjećaji hrabrosti, ponosa, odlučnosti i konačnice koja se zove hrvatska državnost i hrvatska samostalnost. Franjo Tuđman je bio puno više od dobrog političara, on je bio državnik od najvećega formata. U toliko turbulentnim vremenima u kakvima je on djelovao, nitko osim njega nije imao sposobnost utemeljiti stranku, sa tom strankom stvoriti državu, iz ničega kasnije stvoriti vojsku i sa tom vojskom postati pobjednik u ratu.

Danas nakon dvadeset godina hrvatske državnosti i jedanaest godina nakon njegove smrti, još se uvijek vode polemike o tome tko je zapravo bio Franjo Tuđman. Premda je to razdoblje već dovoljno dugo da se sa vremenskim odmakom donose neki relevantni zaključci, zahvaljujući onima koji nikada nisu željeli ono što je Franji Tuđmanu bila na neki način opsesija, slobodna, neovisna, Hrvatska država, još dan danas naš glavni grad nema mjesto ili spomenik koji bi na dostojan način podsjećao na Franju Tuđmana. Međutim, dolazi polako vrijeme u kojem će se unisono govoriti o djelu koje nam je ostavio prvi predsjednik. Iza nas je desetljeće bjesomučnih pokušaja tzv. detuđmanizacije. Ali dok postoji samo jedan od nas, danas ovdje okupljenih to neće biti moguće. Glavni ideolozi detuđmanizma došli su konačno do kraja svog političkog egzibicionizma. Jedan i dalje pokušava kad god stigne i kad mu to mediji omoguće bacati blatnjave grude u sve što i najmanje podsjeća na Franju Tuđmana. Izražava želju da postane glavni u hrvatskoj metropoli, valjda misli da je to jedini način da maršalski trg i dalje bude alibi za preko milijun ugaslih života nakon drugog svjetskog rata. Drugi, intelektualnijega i profinjenijega stila završio je svoj politički put na način koji valjda niti u najstrašnijim noćnim morama nije mogao predvidjeti. Nakon desetljeća obilježenog nastojanjima da se sve što je bilo prije minorizira ili dapače lažno okarakterizira i osudi, Hrvatska je došla na raskršće sa kojeg treba krenuti dalje ili na put na kojem će se crveniti, kako nam je poručeno prije godinu dana tijekom predsjedničke kampanje ili na put koji je utro Franjo Tuđman, put prema pravoj europskoj Hrvatskoj u kojoj dominira ideja kršćanstva i prave demokracije koja se ne skriva ispod kvaziliberalnih orijentacija i upotrebe malobrojnijih za potrebe onih drugih.

Već je legendarnim postao dio pisma koji je Henry Kissinger svojedobno poslao Franji Tuđmanu, a ono glasi: „ Gospodine predsjedniče, kao i svi veliki ljudi za života nećete dočekati pravilnu interpretaciju Vaših zasluga za narod, to će učiniti tek buduća pokoljenja, ali vjerujte učinit će. Vi će te biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom."

Izgleda da nekima treba malo više vremena da bi im se glave ohladile. Političke situacije kroz posljednjih jedanaest godina doprinijele su stalnom podgrijavanju politikantskih igara koje nikako ne dopuštaju konačni ulazak u realitet povijesti. Vlastiti interesi koji se stavljaju iznad zajedničkih interesa, ne dopuštaju da razne podvale, neistine, predrasude pa i mržnje budu zamijenjene povijesnim činjenicama i povijesnom realnošću.

Franjo Tuđman danas na neki način u medijima „balansira" između lika jugoslavenskoga generala i hrvatskoga domoljuba. Upoznavši iznutra jugoslavensku vojnu strategiju, opredijelio se u svojoj budućnosti za ispravljanje partijskog pogleda na hrvatsku povijest unutar jugoslavenske tvorevine, koja je često bila iskrivljavana. No tadašnji rukovodeći kadrovi nisu mu to mogli oprostiti, pa je ubrzo postao jedan od najproganjanijih Hrvata. Zbog toga je i dva puta bio zatvaran. Niti to ga nije omelo da na jedan drugačiji način, do tada nepoznat i nadasve neprihvatljiv tadašnjoj vlasti prezentira zbilju hrvatskoga naroda.

Potkraj osamdesetih godina kad su se počele događati povijesne promjene u Europi osjetio je trenutak koji je bio presudan za početak ostvarivanja samostalne, neovisne hrvatske države. Osnovao je Hrvatski demokratski zbor, kasnije preimenovan u Hrvatsku demokratsku zajednicu unutar čijeg programa ujedinjuje hrvatsko pravaštvo, radićevštinu i pozitivne stečevine hrvatske ljevice koja je bila okovana utopijom komunističkoga društva. Pad Berlinskoga zida i bujanje političkog koncepta iz Beograda pružale su mu velike mogućnosti. Bio je dovoljno hrabar i odlučan da prepozna te momente ključnima za preokrete i na ovim prostorima. Od sredstava za borbu koja je prethodila nije imao ništa osim raspoloženja naroda. Vojska je bila sve samo ne narodna, a u policiji je bilo oko 70% Srba. Nitko prije njega nije imao dovoljno odlučnosti za pokretanje procesa stvaranja samostalne hrvatske države. Želio je kao i većina Hrvata biti konačno svoj na svome i sam odlučivati o svojoj sudbini. U ljeto 1991. godine kad je počela agresija na Hrvatsku, zahvaljujući velikosrpskoj propagandi slika Hrvatske bila je zasjenjena Pavelićevom Hrvatskom. Velike europske sile Francuska na čelu sa Mitterandom i Velika Britanija smatrale su da Jugoslavija mora opstati. Amerika je također zagovarala takvo stajalište, ali ne pod svaku cijenu. Njemačka, Austrija, Italija i Vatikan davali su podršku osamostaljenju te u prvom mjesecu 1992. godine priznaju RH. Sedamnaest godina kasnije u jednoj TV emisiju tadašnji francuski veleposlanik u Hrvatskoj priznaje da je njihovo viđenje Hrvatske bilo totalno pogrešno i loše.

Francuska povjesničarka dr. Louise Lambrichs rekla je:" Mislim da Miloševićeva i Draškovićeva propaganda , ultranacionalistička i negacionistička s obzirom na srpske zločine u drugome svjetskome ratu ne bi imala uspjeha da se za vrijeme Jugoslavije ozbiljno radilo na povijesnom pamćenju, kao što smo mi radili u Francuskoj i Njemačkoj. Mislim da treba ne pokušati strpati cijelu stvar pod tepih, kao što se učinilo poslije Drugog svjetskog rata, jer političari uvijek rade tako- hajde nećemo više o tome, gradit ćemo budućnost. Ali ne ide to tako, jer kada se o tome ne govori, budućnost je strašno slična prošlosti. Dakle ako želimo da se stvari ne ponove, treba pokušati shvatiti zašto su se dogodile."

Hrvati pokazuju neviđenu ljubav prema tepisima, jer očito ima puno stvari koje bi pod njih trebale stati. Počevši od procesuiranja zločina još iz perioda nakon Drugoga svjetskoga rata, imenovanja nekih likova po kojima prelijepi trgovi nose ime pravim imenima koje su zaslužili svojim nedjelima. Istovremeno se hapse najveći zaslužnici za hrvatsku slobodu i proglašavaju se ratnim zločincima. Možemo se samo pitati, tko je sljedeći na redu? Jer u Hrvatskoj je sve postalo moguće. Koliko su neki srpski političari sveprisutni u Zagrebu i po Hrvatskoj, mogla bi se i prihvatiti, a da se njih zadovolji, tvrdnja da je Oluja najveći genocid poslije Drugoga svjetskoga rata. " Zadivljujuća" je činjenica koliko su neki samozvani hrvatski celebrity-i bili osupnuti ljepotom i šarmom predsjednika susjedne nam države, toliko da bi na svaki „deal" sa njim pristali, pa i na povlačenje tužbe za genocid ako donese još koji bolnički protokol ili kakvu ikonicu koja „dostojno" zamjenjuje izgubljene ljudske živote.

Nesumnjivo je da će se Hrvatska izvući iz gospodarske recesije, ali puno više treba zabrinjavati recesija morala u društvu, recesija koja poprima obličja prave depresije, poslije koje dolazi moralni kaos i moralni slom. Na cijeni su kojekakvi smušenjaci koji nam zavode mladež i „drže brze tečajeve" kako postati bogat i slavan sa malo uloženog nemorala. Takvima naša javna i pogotovo komercijalne televizije posvećuju nebrojeno mnogo minuta, dok se u samo nekoliko sati kroz zadnjih desetak godina može zbrojiti vrijeme posvećeno najsvjetlijem djelu novije hrvatske povijesti. Hrvatska bi kao katolička zemlja trebala imati snage i načina kako se tome oduprijeti.

Nažalost Franju Tuđmana fizički više nemamo, ali svatko od nas mora moći predstavljati barem po jedan dio njegovog djela koje jedino na takav način postaje neuništivo. Ne možemo i ne smijemo reći da kao pojedinci ne možemo ništa promijeniti, jer je to samo način opravdavanja radnje koja se zove nečinjenje. A ako želimo ostati čisti pred Bogom i pred samima sobom trebamo dobro zasukati rukave i primiti se posla. Isto je tako radio i Franjo Tuđman. Od povijesne želje, preko ideje do realizacije Hrvatske državnosti bio je često puta usamljen, ali nikada nije odustajao. To je najmanje što mu možemo uzvratiti za sve ono što nam je ostavio.

dr. Koraljka Marušić
Slike: Oskar Šarunić