Propovijed kardinala Vinka Puljića na Udbini

Na početku ove propovijedi želim uputiti pozdrav domačinu ovog slavlja gospičkom biskup Bogoviću!

Draga braćo u biskupstvu, draga braćo misnici!

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!

Pozdravljam sve nazočne općinske i državne dužnosnike, časnike, dočasnike, redarstvenike, predstavnike raznih udruga, te znanstvene i kulturne djelatnike i sve vas koji nas pratite putem elektronskih medija.

I. Na spomen Crkvi svih hrvatskih mučenika

Dragi biskupe na početku tebi želim zahvaliti što si me ugostio i dao mi vrlo lijepu sobu, ali u sobi rudnik tvojih povijesnih knjiga koje sam listao prije spavanja. Sad mi je jasno zašto ti je došla ova ideja gradnje crkve hrvatskim mučenicima, jer si dosta toga proučio i proniknuo. Čestitam na ovoj ideji koja se ostvarila ovom gradnjom, kao i okupljanjem na ovom slavlju.

Danas smo se okupili oko ove spomen crkve, Hrvatskim mučenicima. Ovo zdanje želi sačuvati sjećanje i pamćenje na one koji su prije nas živjeli i svoje živote položili, na čijoj baštini mi danas živimo.

Kako živimo vrijeme u kojem nas guše informacije, te nije moguće sve prebirati, a još manje pamtiti. Elektronika nas je dovela dotle da ostavlja opranu pamet, jer sve možemo naći preko Interneta. Još više nas tuže te crne kronike i sumorna situacija, koja ubija nadu. Oni koji izgrađuju javno mnijenje, ne daju nam više misliti svojom glavom.

Sve je manje onih koji čuvaju pamćenje i prenose na buduća pokoljenja, jer je tradicija počela zamirati. Svi su okrenuti sutrašnjici, kukajući na današnjicu.

U toj situaciji Katolička Crkva želi biti čuvarica pamćenja, ne samo pisanim dokumentima, koje brižno čuva u svom krilu i prenosi na generacije. Također želi uklesati u kamen, što vatra ne može progutati. Barut može srušiti, ali pismo na kamenu jamči da sve nije zaboravljeno.

Zato ova spomen Crkva želi u nama probiti svijest i odgovornost poštovanja i poštivanja prema onima koji svoju krv proliše „za krst časni i slobodu zlatnu". Ne mogu stati uz taj križ da ne vidim kako je taj Kristov križ opstao u ovom hrvatskom narodu, mom narodu, kako je utkan i u moj život.

1. Mučenici za koje Crkva jamči: to su oni za koje su se vodili procesi i dokazano je da su blaženici ili se vode procesi pa su nam proglašeni svjedoci vjere ili kao sluge Božje: Sv. Nikola Tavelić, Sv. Marko Križevčanin, Bl. Alojzije Stepinac i dr. Njih ne samo da želimo zapamtiti, nego u njih se želimo ugledati i Bogu zahvaljujemo za te hrabre svjedoke vjere, jer su nas zadužili; tu svetu vjeru u kojoj i za koju su živote položili valja istinski danas svjedočiti i na buduća pokoljenja prenositi. Mi nismo narod koji znamo vrednovati te svijetle likove i primjere. Olako se zatrpamo svagdašnjicom zaboravljajući prošlost na kojoj treba graditi budućnost.

2. Sada dolazimo na tolike koji su bez imena i o kojima se nije vodio nikakav proces za proglašenjem blaženih, ali su istinski svjedoci vjere. Ostaše postojani i vjerni te svoje živote položiše na grudi za svetu vjeru. Njihova krv je tu grudu posvetila. Tko će nabrojiti kroz povijest cijelu plejadu mučenika, koji su istinski bili mučenici i svjedoci vjere. Spomenuti bitku na Krbavi, te one stradale nevine u Prvom svjetskom ratu, a pogotovo između dva svjetska rata, pa strahote u Drugom svjetskom ratu, a možda još više po svršetku tog rata za vrijeme oslobođenja, kada su oslobođeni prava i života. Kako ne spomenuti tolike koji svoje živote položiše u ovom Domovinskom ratu. Kako ne spomenuti svećenika Burika, svećenika Lukendu i sestru Ceciliju, koje sam poznavao; ali ovim nisam htio nabrajati nego samo spomenuti, jer nije moguće to u ovoj propovijedi nabrojiti. Toliki su istinski heroji vjere. Tko će upoznati sve muke koje su izdržali i vjerni ostali. Samo sam nešto uspijevao dotaknuti kroz svoj svećenički život o komunističkim torturama u zatvorima ili onom mučenjima nakon rata u križnom putu. Neke sam osobno slušao, kao o onoj strašnoj priči u Podgradcima kod Bosanske Gradiške u kolovozu 1945. Ne mogu razumjeti što se nikada do kraja nisu uspjeli popisati sve nevine žrtve bez obzira koji uzročnik ubojstva? Vjerujem da ćemo ovim zdanjem barem mali znak poštovanja izraziti i zahvalni spomen činiti.

3. Kako ne spomenuti sve one koji su za ovu grudu krv svoju dali jer su je voljeli. Smatrali su slobodu i obranu doma i Domovine svetinjom i vrijednom od vlastitog života. Ta krv je posvetila ovu grudu. Tu grudu treba znati voljeti i izgrađivati. Zato smo zbunjeni kako se olako rasprodaje i bez rata otuđuje. Svi narodi imaju pravo poštivati svoje pokojne i stradale, kao i poginule branitelje za ovu grudu. Zašto hrvatski narod ima kompleks stida prema svojoj grudi, svojim pokojnima koji tu zemlju posvetiše krvlju predaka. Nema cijene kojom se može procijeniti znoj, suze i krv natopljena u tu grudu. U ovoj propovijedi ne mislim iznositi povijest i podatke, cilj mi je probuditi svijest i odgovornost, zahvalnost i spremnost.

II. U školi Križa Kristova

U našoj povijesti svu našu kulturnu baštinu je prožeo taj znak i sadržaj Kristova križa.

Ovi svjedoci vjere su svršili tu školu Kristova križa. Ta škola daje svjedoždbu, diplomu i titulu svjedoka vjere. Mi dižući ovaj spomen obilježje vežemo uz Kristov križ. Tadašnji biskup, a sadašnji nadbiskup Želimir Puljić na početku svoje propovijedi 2008. je rekao kako je ova crkva „zamišljena kao svetište zahvalnosti" i „učionica povijesti". Svaki naš dolazak ovdje bit će hod u učionicu: učit ćemo našu prošlost, izgrađenu u školi križa Kristova.

1. Križ Kristov nije samo znak nego i sadržaj života. Nije moguće nešto ostvariti, ako nismo spremni cijenu platiti. Nije moguće u životu uspjeti, ako se nismo spremni žrtvovati. Nije moguće Krista slijediti, a križ ne uzeti. Zar mislimo se ponositi s našim velikanima prošlosti, a bježati od onoga za što su živote davali? Što bi nam rekli mučenici koje molimo, ako ne znamo za tu vjeru trpjeti i u život ugrađivati? Što bi nam rekli toliki nevini koji takve i tolike žrtve podnesoše, a vjerni ostaše. Bojim se da bi mnogima odzvanjalo u ušima riječ kukavice! Što bi nam rekli oni koji su za taj dom i Domovinu ginuli, kada vide kako je volimo i kako je izgrađujemo. Posebno kada vide kako je interes važniji od svih svetinja, ili toliki koji bi htjeli daljinskim izgrađivati i upravljati ovom Domovinom.

2. Križ očituje kolika je naša cijena bila u Otkupljenju. Koliko nas Bog voli, kada je bio spreman toliku cijenu platiti za svakog od nas. Zašto tolika depresija i kukanje, zašto tako malo kršćanske radosti među nama? Zašto našim ulicama hode toliki sumorni i tužna lica? Gdje nam je kršćanska radost? Ne smijem zanemariti svijesti Bog me ljubi, križ nam to očituje. Zašto strah pred životom ako je naša snaga u Kristovu križu? To je bila hrabrost naših predaka. Zar ćemo mi danas stati pred križ i kukati ili ćemo hrabro život tvoriti.

3. Križ je škola ljubavi i praštanja. U kući ga imamo, na raskršća ga stavljamo. Oko vrata nosimo, mnogi ucrtavaju u kožu; posebno je to bilo važno u tursko vrijeme kad je to bio znak raspoznavanja. Taj križ obvezuje, ne smijem biti čovjek mržnje. Zato mi povijest pišemo ne iz mržnje, nego iz ljubavi prema svojim korijenima, činjenicama koje govore. Ne smijemo se zavesti prema onima koji mitologijom i ideologijom pišu povijest i na lažima grade budućnost. Mi slijedimo Krista koji je istina naša, Krista raspetoga. Zato ponosno i dostojanstveno stanimo uz ovaj križ; istinu volimo i istinu slijedimo jer u ljubavi povijest čuvajmo i u ljubavi povijest pišemo. Često puta moramo se zacrveniti kad vidimo koliko je mržnje u nama katolicima. Krista slijedimo, Kristov križ nosimo. Počevši od obitelji, po kućama, onda po svim sredinama, nema svetinje koja nije izrugana i psovana. Hrvatski narod mora iskorijeniti psovku iz svoje sredine. To je sramota naša. Zato danas želimo uči u školu križa da gradimo zdravu budućnost. Temeljito za one koji će nas nasljedovati. Zašto mržnja, svađa i podijeljenost. Ovo zdanje se gradi kao simbol križa. Ali mora postati i stvarnost s kojeg učimo praštati, učimo izgrađivati pomirenje i život u ljubavi. Gdje nam je stid da se zacrvenimo kada čujemo kako u ovom narodu sve manje je osjećaj za sveto. Sve se smije izrugivati, psovati. To je naša sramota. Ako želimo zasvjedočiti da smo potomci tih dičnih predaka, na nama je poći u školu križa učiti i praštati, učiti ljubiti, ne pamet brisati. Valja nam graditi zdravu budućnost za one koji će nas naslijediti. Tko u životu nije naučio ljubiti promašio je smisao života.

4. Čujemo Kristovu molitvu na križu: U ruke Tvoje Oče, predajem duh svoj. Ovdje pod križem spomena ove crkve hrvatskim mučenicima čitajmo tu važnu lekciju: pouzdanja u Boga. Odavde se želimo vratiti s osjećajem nutarnjeg mira. Odali smo dužno poštovanje onima koji su nam u baštinu ostavili, vjeru, hrvatsko ime, kulturu, jezik i ovu grudu. Ovdje smo učili čitati knjigu života na kojoj su oni položili ispit, a to je knjiga Kristova križa. Želimo to iskustvo pamćenja na čemu smo iznikli prenijeti budućim pokoljenjima. Nemamo mi potrebu imati kompleks pred velikim silama i bogatim moćnicima, s njima želimo biti partneri i njima ponijeti svoju kulturnu baštinu i svetu vjeru. Ovdje zavjet učinimo da se naši preci ne stide svojih potomaka. Nema ovdje kutka zemlje gdje ne leže kosti naših predaka. Molimo ih da ostvarimo s ponosom i vjerno pouzdanje u Boga i istinska ljubav prema ovoj grudi, svome narodu i Crkvi u kojoj se ostarujemo kao djeca Božja. Amen!

kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski