(HIP, Forum hrvatske sloge, Hrvatsko kulturno vijeće, Zagreb, Starogradska vijećnica, 30. siječnja 2007.)

Ako želimo razumjeti europsku politiku prema Hrvatskoj i odrediti svoj položaj i odnos prema Europskoj uniji moramo konstatirati činjenice, i prepoznati mehanizme prema kojima funkcionira EU. Ne kulturna Europa, već ona politička Europa.

Kulturna Europa se solidarizirala sa patnjama Mađara 1957, Čeha i Slovaka 1968, zgražala nad agresijom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991. i 1992. Međutim, politička Europa je bila nespremna i nije poduzela ništa ni 1957., ni 1968., ni 1991.

Ali, vremena se mijenjaju. U novim okolnostima politička Europa definira iz godine u godinu sve preciznije i obimnije svoju Politiku europske sigurnosti i obrane (European Security and Defence Policy – ESDP) i Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (Common Foreign and Security Policy – CFSP) što ima za posljedicuda je EU angažirana u sve većem broju "različitih vrsta operacija upravljanja krizama na terenu u trećim zemljama" i stalno se povećavaju planovi EU da djeluje izvan svojih granica (1).

Kako bi realizirala svoju vanjsku i sigurnosno politiku EU provodi: a) vojne operacije, b) civilne operacije, c) vanjske operacije u trećim zemljama (external operations) poput: razminiravanja, DDR (demobilisation, disarmament and reintegradion) – demobilizacije, razoružanja, reintegracija, civilne potpore (civilian emergency assistance) i humanitarne pomoći, ljudska prava, izgradnje institucija, praćenje izbora, konsolidacije demokracije i vladavine prava (2), itd.

Europska unija donijela je odluku o prvoj civilnoj operacije 1993., za EUAM – administraciju nad Mostarom u BiH, i za to je predvidjela proračun od 32 milijuna ECU u 1994. godini (isto, str. 44). Proračunom EU za petogodišnje razdoblje od 2007-2013, rezervirano je za "vanjske operacije" (External Action) pod stavkom "EU kao globalni igrač" 50 milijardi eura, ili skoro 6% od ukupnog proračuna EU. Za civilne operacije upravljanja krizom, za isti period, osigurano je najmanje 1980 milijuna eura (isto, str. 52). Vojne operacije financiraju se posebno i nisu uključene u ove stavke. Sve to govori o odlučnosti EU da se nametne kao ključni igrač u trećim zemljama, pogotovo onima koje ulaze u njezinu interesnu sferu.

Strategije kojima se određuju ciljevi vojnih, civilnih i vanjskih operacija "upravljanja krizom" definirane su nizom dokumenata. Te se strategije počinju artikulirati u EU sredinom 1990-ih. Za sudbinu Hrvatske presudno je Izvješće Međunarodne komisije za Balkan iz 1996.: "Nedovršeni mir". Izvješće Komisije sadrži 57. preporuka europskim vladama i međunarodnim organizacijama što da poduzmu kako bi se „upravljalo krizom“ na Zapadnom Balkanu. Komisija ... dolazi do zaključka da se od 1991. do 1995. vodio "treći balkanski rat", te do rješenja prema kojem "balkanske narode (3)" vidi u novim/starim ekonomskim i vojnim asocijacijama: "Balkanskoj asocijaciji Partnerstva za mir", te trgovinskoj uniji bivših jugoslavenskih republika (bez Slovenije).

Strategijom koju je definirala međunarodna komisija za Balkan, hrvatska je budućnost bila osuđena na Zapadni Balkan, voljom međunarodnih čimbenika a ne odlukom hrvatskog naroda.

Međutim. Na takve političke koncepcije predsjednik je Tuđman odgovorio 6. studenog 1996., svojom poslanicom u povodu primanja Hrvatske u Vijeće Europe:

"... Hrvatska istodobno daje znati da se odlučno protivi svim osnovama koje bi je prisiljavale na regionalne, balkanske i jugoistočne europske integracije … Hrvatska je odlučna da izbjegne nove križne putove na području iz kojeg se izbavila. Hrvatska, međutim, ne izbjegava svoju odgovornost u uspostavi trajnog mira i novoga međunarodnog poretka u ovom dijelu Europe. (4)"

Kada se ima na umu da se predsjednik Tuđman suprotstavio strategiji EU da se stvori Zapadni Balkan, odnosno da se Hrvatska odvede na Zapadni Balkan, da je njegovu politiku potvrdio i Hrvatski državni sabor 1997. adekvatnom izmjenom Ustava, onda je jasno zbog čega i zašto je od 1996. (a ne ranije) "Hrvatska bila u izolaciji". S obzirom da se radilo o pravu i demokratskoj odluci Hrvatskog sabora i hrvatske državne politike ona se nije mogla osporavati legitimnim demokratskim sredstvima, ali su njezini nositelji bili izloženi svim oblicima diskreditacije od strane medija i nevladinih organizacija.

Za uspjeh „civilnih operacija“ i „vanjskih operacija“ što ih provodi EU i druge međunarodne organizacije, presudna je uloga nevladinih organizacija. Kakvu su ulogu odigrale nevladine organizacije u Hrvatskoj to tek treba istražiti, ali ciljevi njihova djelovanja su poznati i vrlo precizno postavljeni već u izvješću Komisije za Balkan.

Novu ulogu nevladinih organizacija u Hrvatskoj treba sagledati u ukupnim promjenama koje se događaju u svijetu. O dimenzijama tih promjena rječito govori i glavni tajnik UN Kofi Annan na otvaranju Foruma tisućljeća (2000.) "Revolucija nevladinih organizacija jedna je od najboljih posljedica .. globalizacije (5)". Nevladine organizacije, tvrdi Annan "vršile su pritisak na vlade i surađivale su s njima..". Zato glavni tajnik UN traži: "Danas tražim od vas, nevladinih organizacija, da budete i vođe i pratneri: kad zatreba, predvodite vlade pozivajući ih da se pokažu na visini vaših ideala, a i radite s njima na ostvarivanju njihovih ciljeva"(6). Štoviše glavni Tajnik UN-a zaključuje: "Vi ćete sigurno postati nova supersila. Ja ću učiniti sve što je u mojoj moći kako bi vas naši partneri iz međunarodne zajednice vrlo pažljivo slušali. (7)"

Činjenica je da su nevladine organizacije i od najvišeg dužnosnika UN pozvane da vrše pritisak na vlade i nacionalne parlamente, pa ako je i potrebno i da ih zaobilaze (8).

Promjena vlasti 2000., kao i ona 2003., može biti dobra za demokraciju pa i nacionalni prosperitet. Međutim, želio bih upozoriti zašto je malo razloga vjerovati da stvarno idemo tim putem. Naime, ni hrvatski narod ni vlade više ne odlučuju o bitnim pitanjima za razvoj hrvatskog društva i budućnost Hrvatske.

Realnost je da od 2000. godine vlade RH izvršavaju naloge međunarodnih organizacija: EU, NATO-a, OSCE-a, Svjetske banke, USAID-a, a vrlo često i nevladinih organizacija što ih financiraju te iste međunarodne organizacije koje nastupaju u ime civilnog društva.

Sve reforme koje se provode u Hrvatskoj kao tranzicijskoj zemlji diktirane su od strane EU, Svjetske banke, OSCE-a, NATO-a, USAID-a. Oni svoje strategije i poteze usklađuju i nastupaju koordinirano u Hrvatskoj.

Sve promjene i izmjene zakona, modeli privatizacije, struktura državnog proračuna, projekti modernizacije državne uprave, sudstva, pravosuđa, planovi uhićenja i suđenja hrvatskim generalima, ukidanja obveze služenja vojske te demilitarizacija Hrvatske, otpuštanje iz MUP-a policajaca sudionika Domovinskog rata, izmjene TV programa od ukidanja emisija o Domovinskom ratu do nametanja programa zajedničkih bivšim jugoslavenskim republikama, neposrednog izbora gradonačelnika i načelnika, odluke o sanaciji i privatizaciji brodogradilišta, otpuštanju 2000 radnika u HŽ-u, limitiranja iznosa Ininih dionica koje se mogu dati braniteljima, itd. itd. sve su to odluke (formalno u vidu preporuka, ali stvarno pod prijetnjom sankcija i „izolacije“) koje se donose izvan Hrvatske, odluke koje više ne donosi hrvatska vlada.

Implementacija euro-američkih strategija, njihovih planova i projekata, nije nužno u svim segmentima pogubna za Hrvatsku. Štoviše za neke prijedloge i pomoć trebamo biti i zahvalni. Međutim, dugoročno gledano intervencija međunarodne zajednice nije imala za posljedicu razvitak demokracije već dokidanje demokracije. U formalnom smislu (ukidanje županijskog doma) i u sadržajnom smislu Hrvatskoj je oduzeto pravo da sama donosi odluke o svojem razvoju, da sama promišlja o svojoj budućnosti. Hrvatskoj je oduzeto pravo da samostalno misli i samostalno odlučuje. Hrvatska iz dana u dan postaje sve više politička kolonija, a u intelektualnom i duhovnom provincija.

Vodeće parlamentarne stranke u Hrvatskom saboru, prvo SDP a potom i HDZ, pristale su i stvarno i formalno na takav status Hrvatske: zato unisono ponavljaju parolu da Hrvatska nema alternative na putu u euro-atlanske integracije.

Politika koja je svedena na parolu da Hrvatska nema alternative – ozbiljno je ugrozila demokraciju u hrvatskom društvu, koje je ostalo bez oporbe – kako u Saboru tako i u javnom životu.

Kako više nema bitnih političkih razlika između parlamentarnih stranaka, postaje sve očitije da se i predizborna kampanja koju su već započele vodeće stranke vodi ne na osnovi razlika između njihovih programa, nego između njihovih PR i marketinških agencija.

Obveza nam je upozoriti na još nekoliko činjenica, jer ako se one prepoznaju onda se može vidjeti i kojim putem treba krenuti. Ukratko.

U Hrvatskoj ne postoje institucije koje kvalificirano promišljaju i pripremaju strategije razvoja Hrvatske, ni ono koje istražuju strategije međunarodnih organizacija kojima bi se Hrvatska htjela (ili se pak ne bi htjela) priključiti.

Zato nije slučajno što su od promjene vlasti 2000. sustavno uništavan i sustav nacionalne sigurnosti i sve institucije koje se bavile strateškim djelatnostima i promišljanjima: Obavještajna akademija ukinuta 2000, Ratna škola, Škola nacionalne sigurnosti, Centar za strateška istraživanja, Časopis NSF, itd. Odbijeni su apeli za stvaranjem i financiranjem nacionalnog programa istraživanja Domovinskog rata i suvremene povijesti; ove godine Ministarstvo znanosti prihvatilo je samo jedan projekt iz povijesti Domovinskog rata.

Nije slučano što nema primjera da se visoki hrvatski dužnosnici koji su svoje funkcije obnašali do 2000. godine, ministri, veleposlanici, generali, itd., nisu ni jedamput pozvani da daju svoje mišljenje o reformama koje se nameću u HV, diplomaciji, obavještajnoj zajednici, itd. To rade sve demokratske zemlje, ali ne i hrvatska državna politika. Ona ne treba mišljenje svojih ljudi već po svoje mišljenje odlazi u Bruxelles.

Međunarodne okolnosti su se promijenile, a također se mijenjajuj i odnosi u EU. Tranzicijske zemlje su nezadovoljne i sve su u sličnom položaju kao i RH. Među njima treba tražiti partnere. Jer i one vjeruju da svoju strategiju treba graditi na osnovama po kojima će se realno razvijati i EU. Te zemlje od Francuske, Nizozemske do Poljske, Mađarske, Češke i Slovačke, poručuju da je njihovo iskustvo da EU može opstati kao zajednica nacija, a ne superdržava; da demokracije nije nadomjestak ili zamjena za naciju; da EU ima budućnost kao ekonomska unija i da je pogreška inzistiranje na reduciranju suvereniteta zemalja članica.

I na kraju što reći o ovom zborniku i ovoj temi?

Prvi slogan na izbornom plakatu HDZ-a 1990. bio je "Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske". Kako onda tako i danas to je ključno pitanje za budućnost Hrvatske, ali i ključ za razumijevanje političkih prijepora na hrvatskoj političkoj sceni - kako onda tako i danas.

prof. dr. M. Tuđman

Literatura: 

(1) "Securing Europe: Implementing the european security strategy", Editors: Andreas Wenger, Victor Mauer; Center for Security studies, ETH Zurich, str. 43.

(2) Isto, str. 46.

(3) "Nedovršeni mir. Izvještaj međunarodne komisije za Balkan", Zagreb: Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava; Sarajevo: Pravni centar FOD BIH, 1997. str. XXVII.

(4) Dr. Franjo Tuđman: "Zna se. HDZ SE", Zagreb: Glavno tajništvo Središnjice HDZ, 1998., sv. 4., str. 231.

(5) Michel Schooyans: "Skriveno lice UN-a. Prema novoj svjetskoj vladi", Zagreb: VERBUM, 2006., str. 92.

(6) Isto, str. 93.

(7) Isto, str. 94.

(8) Isto str. 94.  

{mxc}