Izlaganje Miroslava Međimorca na svečanoj akademiji u povodu 8. obljetnice smrti dr. Franje Tuđmana održano 12. prosinca 2007. u Starogradskoj vijećnici u Zagrebu

Poštovana gospođo Ankice, poštovani članovi obitelji Tuđman i svi poštovatelji prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana-najsrdačnije vas pozdravljam. U ovoj svečanoj prigodi progovorit ću o pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu iz malo drukčijeg motrišta, naime iz pogleda kazališta i dramske književnosti. Povod je moja netom izvedena povijesna drama „Zastave, barjaci, stjegovi“ u osječkom Narodnom kazalištu, u proslavi njegove stote obljetnice, u kojoj je i jedna scena „Kod Tuđmanovih“. Uz Miroslava Krležu, Josipa Manolića, Savku Dapčević Kučar, Miku Tripala i Kamila Emeričkog, dramska lica u ovoj povijesnoj drami su pokojni predsjednik Tuđman i njegova supruga Ankica. Sloboda stvaranja dramskog pisca, ali i čvrsta dramska struktura komada, nisu mogli zaobići značaj pokojnog predsjednika kao jedne od ključnih osoba hrvatske povijesti, koja je Hrvatsku dovela do njene neovisnosti i slobode.

No, današnjim „čuvarima umjetničke slobode“, nastavljačima komunističkih „inženjera duše“ , zasmetala je i sama pomisao da bi se o dr. Franji Tuđmanu moglo potvrdno govoriti u kazališnom komadu i prikazati ga „na daskama koje život znače“ , pa su mnogo prije premijere počeli dovoditi u pitanje umjetničku i moralnu potrebu da se na takav način progovori o prvom hrvatskom predsjedniku ; oko teksta i predstave počeli su stvarati atmosferu slučaja, nepodobnosti i neprimjerenosti današnjem političkom trendu; u jednoj od najava pred premijeru, u visokotiražnom, lijevom dnevnom listu predstava u nastajanju nazvana je „veličanjem Tuđmana“, proglašena je „desnom“, probali su izazvati skandal s neprihvaćenim plakatom na kom su prikazani kako se u moru krvi ljube partizan i ustaša , stvarano je ozračje nečeg sumnjivog i politički neprimjerenog.

I novinari drugih središnjih i lokalnih glasila prihvatili su taj odnos pa su i oni redatelju i glumcima postavljali slična pitanja na koja je redatelj Georgij Paro odgovorio „kako su to gluposti“, dok sam ja mladoj novinarki osječkih dnevnih novina rekao: „Kladim se da novinar koji je izvjestio o svojevrsnom skandalu s odbijanjem likovnog rješenja plakata za tu kazališnu predstavu na kojem se na crvenoj pozadini, u krvi, ljube partizan i ustaša, nije ni pročitao komad, još manje da je bio na nekoj od proba, ali je „ čuo govorkanja kako komad veliča Tuđmana“. Odgovorio sam protupitanjem : „Otkad je zabranjeno pisati o Tuđmanu? ili nemoralno ? ili povijesno neutemeljeno ? politički nekorektno ? Hoće li netko opet propisivati o čemu se može pisati, a što je zabranjeno.

Molim vas lijepo, Tuđman je povijesni lik, dio je mreže likova, bez kojeg ne bi bilo moguće razumjeti i protumačiti suvremenu hrvatsku povijest“. Lokalne, tek nedavno pokrenute lijeve osječke novine istaknule su na prvoj stranici da će „sin predsjednika Tuđmana aplaudirati predstavi“, dok je zagrebački, već prije spomenuti visokotiražni dnevnik, poslao je na premijeru kazališnog kritičara-egzekutora, koji je predstavu nazvao „subinteligentnim igrokazom za stoti rođendan osječkog HNK“. Iz cijelog pamfleta cijedila se mržnja i poziv na linč predstave i njenih stvaratelja. Na svu sreću, uz svu političku i medijsku moć, više nije moguće „zaustaviti istinu“, Internet je dao mogućnosti i običnim gledateljima da kažu svoje mišljenje i ocjenu, pa su njihovi komentari u potpunoj suprotnosti s „ocjenom“ službenog kritičara i razotkrivaju njegovu ideološku pozadinu. Zabrane i prozivanja, popisi nepoćudnih i sumnjivih, za kažnjavanje i odstrel odabranih protivnika, pa bili oni i umjetnici, oduvijek je bio način kako su se ljevičari/ komunisti obračunavali sa svojim protivnicima.

Odnos prema predstavi „Zastave, barjaci, stjegovi“ primjer je takve harange, kojom se želilo uništiti sve što je danas politički protivno, hrvatski orijentirano, umjetnički suprotno tzv. novom kazalištu koje je iskoračilo iz života, napustilo osjećaj i stvara virtualan, nepostojeći svijet, duh i ideje. Hrvatsku povijest čini i povijest hrvatskog kazališta, odnos povijesti/politike prema kazalištu kao njenom zrcalu vrlo je složen, nepoznat je široj javnosti, poučan i ovom prigodom ga valja tek ovlaš naznačiti, jer je u njemu sažeta precizna slika našeg vremana: Kroz povijest 20. stoljeća sve vlasti do hrvatskog osamostaljenja 199O. dosljedno su u kazalištu i dramskoj književnosti zabranjivale sve što je bilo kritično prema njoj, njenim ideologijama i nositeljima vlasti: od „Pomirenja“ 1907. preko „Kraljevića Marka“ 1917.do Krležine „Galicije“ 1920.

Nakon atentata na Stjepana Radića 1928. i razdoblja relativne slobode do rata je zabranjeno više od deset dramskih komada ili već gotovih predstava, u NDH su bili zabranjeni komadi neprijateljskih država, dok su u komunističkoj Jugoslaviji od njenog nastanka, preko olovnih godina nakon 1971. sve do 1990. zabranjivani dramatičari Horvat, Kušan, Brešan, Ćuić, Senker-Mujičić-Škrabe i predstave „Orden“, „Nečastivi na Filozofskom fakultetu“, jedva su otrpljeni „Hamlet u selu Mrduša donja“, Mirisi, zlato i tamjan“… I onda su se odjednom, u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj rascvale sve kazališne estetike, počeo se razvijati novi kazališni izraz, pojavljivati drame mladih dramskih autora koji su od politike pobjegli u metaforu, u nepolitično, intimno, poetsko, apstraktno, ali su stariji dramatičari Slobodan Šnajder, Tomislav Bakarić, Ivan Bakmaz, Mate Matišić, Miro Gavran nastavili slobodno i izravno pisati u svom prepoznatljivom slogu.

Šnajder dosljedan svom svjetonazoru pisao je o silovanju u ratu u komadu „Zmijin svlak“, o Jasenovcu, Tomislav Bakarić je napisao dramu o Slobodanu Miloševiću, Ivan Bakmaz o kardinalu Stepincu, Mate Matišić svoju ratnu trilogiju, pojavile su se uspješne „Žabe“ u ITD-u, Stjepan Tomašev komad o Strossmayeru u Osijeku, Rade Šerbedžija je pokrenuo projekt Ulysses na Brijunima, djelovao je Eurokaz, festival avangardnog kazališta, stvarale su se predstave koje su izravno ili ironično progovarale o vremenu i osobama. Sjetimo se samo „Spikom na spiku“ u Kerempuhu, predstave koja je slobodno govorila o predsjedniku Tuđmanu na duhovit, kritičan, satiričan način. Predstava koja je satirički oponašala predsjedniku nije bila zabranjena, igrana je više od stotinu puta. Ismijavanje nije spriječilo predsjednika da dođe na predstavu, smije se i plješće glumcu koji ga je karikirao. Nije mu palo na pamet da je zabrani, kao što ni jedna predstava u „Tuđmanovom režimu“ nije bila zabranjena.

Ipak, danas u percepciji većine ljudi, od mladih kazališnih umjetnika, kritičara pa do publike, to su godine u kojem je kazališna umjetnost bila pod nepodnošljivim pritiskom, Tuđmanova era je u sjećanju mnogih vrijeme pogubno za kazalište, njegovu umjetnost i dramsku književnost. Pokojnom predsjedniku stavlja se na teret cijeli niz tzv. nacionalističkih predstava poput Gundulićeva „Osmana“, Araličinih i Vuletićevih komada (Pir Ivanjskih krijesnica, Propast Magnuma....), do Nehajeva (Vuci), kao da ih je on stavljao na repertoar. Istovremeno se zaboravlja da su u njegovom vremenu osnovana mala privatna kazališta, među njima i odličan „Teatar Exit“, osnivale se avangardne skupine, postavljali se mnogi Krležini komad i adaptacije njegove proze, od „Zastava“, „Galicije“, „Kraljeva“, „Hrvatskog boga Marsa“, „Na rubu pameti“, „Povratak Filipa Latinovića“ do Fabrijevog „Povratak Vronskog“, u interpretacijama koje su bile kritične, bile sve drugo nego poslušničko podilaženje vlasti i tzv. diktatoru Tuđmanu.

Kad god je to potrebno u političke svrhe javnost se podsjeća na „Vitezovo podilaženje predsjedniku organizacijom svečane proslave njegovog rođendana „Seh križnih putev konec i kraj“, kao da je tu proslavu naručio sam predsjednik Tuđman, a bila je to zamisao kazališnih profesionalaca, i da ne nabrajam dalje. Povijesna kronika „Zastave, barjaci, stjegovi“ panoramsko je zrcalo hrvatskog dvadesetog stoljeća. Pri pisanju mi je pomogla „mreža“ paradigmatskih likova koje je stvorio Miroslav Krleža, oni su „pokrili“ osnovne karaktere kroz čije sudbine se moglo umjetnički progovoriti o snovima, nadi i muci dvadesetog stoljeća. Za cjelovitu umjetnička istina o našem vremenu bilo je potrebno dodati i nove povijesne osobe, nove paradigme koje nisu postojale u vrijeme kad je Krleža pisao svoje „Zastave“. Tako se prirodno kao ravnopravno dramsko lice pojavio i dr. Franjo Tuđman. Duboko vjerujem da bi u nastavku Krležina romana dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik bio nezaobilazno lice. Na kraju ove kratke obrane postupka kojim sam se koristio u pisanju drame pročitat ću vam dio scene „Kod Tuđmanovih“.

Iz originalnog dijaloga Nielsa Nielsena i Egona Blithauera iz Krležinih „Zastava“, koji anticipira dva oprečna politička svjetonazora, kozmopolitski, internacionalan Blithauera i nacionalan, samosvojan, miroljubiv spreman na uvažavanje i suradnju sa susjedima Niels Nielsena, nastao je dijalog Krleže i Tuđmana: Moram napomenuti da mi je pri tom pomogla knjiga gospođe Ankice Tuđman „Moj život s Francekom“ :

Kamilo Emerički : Gospodine Tuđman, vi ste idealista, Don Kihot, zakašnjeli romantik. Mislite da će na ozbiljnu reformu federacije pristati oni koji od nje imaju koristi?
Franjo Tuđman : Idealist sam, jer vjerujem u snagu naroda.
Kamilo Emerički : Ja nisam, ja vjerujem u pravednost, u jednakost, u ljudskost.
Franjo Tuđman : Sve to je manje važno od ideje o suverenoj državi. Narod bez svoje države je nitko i ništa. Tek s njom će razviti sve svoje zapretene vrijednosti, gospodarstvo, kulturu, umjetnost.....
Kamilo Emerički : Vi ne odustajete. Takve hrastove poput vas bura bi mogla slomiti, neka vam uzor bude neko savitljivije drvo.
Franjo Tuđman : Još mi samo kažite da bih trebao posumnjati u svoje ideale „Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam u ideale svoje sumnjati“. Vidite „Netko je trebao „.objasniti grijehe prošlosti i pod cijenu nadljudsku. Bila je to vjerojatno nužda i žudnja narodne duše da se oslobodi tereta prošlosti,da se vine do svojih prava, da premosti mržnje i strasti, da se vine do sklada u miru i suživotu mogućeg svijeta......Koliko sam noći probdio mučen mišlju da me moja povijesna istina može odvesti niz strminu: da sve mogu dovesti u pitanje i karijeru čak svoje djece .....ne činim li puku ludost, posvečujući se hiru znanosti i himbi slobode. No u meni je samo jačao zavjet dužnosti, zavjet Istine... (zvonjava telefona, gospođa Ankica prilazi telefonu i diže slušalicu)
Ankica Tuđman : Stan Tuđman . ...Ja.... Ein moment, bitte ! (zaklanja slušalicu dlanom) Neki stranac, hoće razgovarati s tobom......
Joža : Ne bi smio razgovarati sa strancima....na uvjetnoj si....
Franjo Tuđman : Zašto ? Uvjeravate me da živim u najslobodnijoj zemlji i kad taj dar želim koristiti.... Ja sam slobodan čovjek (uzima slušalicu).. Franjo Tuđman am telephone.....Ja, bitte ....was... intervju...Svenska Tefau...Swedische Fernsehen ....ja, ja...es ist moglich...ja...ja... morgen um elf...gut..Auf Widersehen !(spušta slušalicu) Novinar švedske televizije. Hoće intervju. Doći će ovdje sutra u jedanaest. Hoćete mi se pridružiti i slobodno govoriti za švedsku televiziju ?
Savka : (diže se) Ja nikako ne mogu. Imam zakazanog liječnika.
Joža : Tebi je zabranjeno javno govoriti, davati intervjue.
Tripalo : ( on se diže) Opet ćeš u zatvor.
Franjo Tuđman: Ako je zatvor cijena istine... Istini se ne mogu zatvoriti usta. Gospodine Mirkoviću, ako me nakon intervjua optuže hoćete li me braniti? Sada kad su vam poznata moja politička načela...
Kamilo Emerički: Hoću. Ako vas optuže ? Sumnjam da će se vlast drugi puta upustiti u istu avanturu .
Franjo Tuđman : Hoće. Čuvarima Titova nasljeđa i najmanji napad na nj bit će dobar povod za odlučan postupak. Sada se moraju pokazati kao njegovi vjerni nastavljači. (gostima koji se spremaju otići) Odlazite ? Sutra ću dati intervju. Ako me i zatvore sve im je zalud. Povijest ima svoju logiku i zamah koji će pomesti sve koji je ne razumiju (mrak).

Odnos prema kazalištu koji mediji stvaraju u javnosti, zrcaljenje je onog odnosa koji je politika/vlast imala prema umjetnosti u vremenu prije slobode i demokracije koju personificira dr. Franjo Tuđman. Činjenice govore da je to bilo vrijeme pune umjetničke i kazališne slobode.

U Zagrebu, 12. prosinca 2007.
Miroslav Međimorec

{mxc}


Pet, 6-12-2019, 00:23:44

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.