12. lipnja 2007. godine Hrvatsko kulturno vijeće održalo je tribinu "Je li nam potreban Zakon o hrvatskom jeziku?". Na njoj su govorili akademik Stjepan Babić, akademik Dalibor Brozović, glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" Tomisalv Ladan i predsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća Hrvoje Hitrec.

Hrvatski ili balkansko-engleski 

Godine 1990. objavio je akademik Stjepan Babić knjigu "Hrvatski jezik u političkom vrtlogu". Obuhvatio je u tome djelu razdoblje od drugoga svjetskog rata do zore moderne hrvatske države.

Sada, sedamnaest godina poslije, čini se da je vrijeme za pojavu knjige pod istim naslovom . Prikazala bi ništa manje tešku bitku za hrvatski jezik, koja se vodila ,a i dan-danas se vodi u samostalnoj hrvatskoj državi. U ovome suvremenom političkom vrtlogu sudaraju se dvije struje, vrlo prepoznatljive i vrlo poznate iz doba hrvatske neslobode: na jednoj su tumači i zagovornici posebnosti hrvatskoga jezika i poznavatelji njegove tradicije, a na drugoj politički i jezični nostalgičari , dakle politički i jezični jugoslavenski unitaristi.

Potonjima je bila zadaća da svih ovih godina samostalne hrvatske države ne dopuste potpuno osamostaljenje standardnoga hrvatskog jezika. Taj njihov posao bio bi besmislen da nisu sustavno uvjeravani u oživljavanje nekoga oblika balkanskoga zajedništva , kojemu bi hrvatska jezična posebnost činila stanovite teškoće . Nije se, dakle, radilo o inatu gubitnika, nego su jugoslavenski, dotično velikosrpski jezikoslovci, djelovali u korist vizije koja upravo sada pokazuje rezultate, u realiziranju političke tvorevine pod nazivom "zapadni Balkan".

Programirano destabiliziranje hrvatskoga jezika ima snažno zaleđe u onim međunarodnim krugovima kojima su hrvatska država i hrvatski jezik trn u oku, ali ima potporu i u takozvanoj hrvatskoj političkoj eliti, koja se potpuno izgubila u podrumima zbunjene servilnosti. Ima podršku i u kompromiserstvu nekih kulturnih ustanova i institucija, kojima se na žalost, na krajnje nesretan način, u zadnje vrijeme pridružila i Matica hrvatska.

Već spomenuti međunarodni krugovi na usta neopreznih šovinista, poglavito naravno britanskih, dovode u pitanje i samo postojanje hrvatskoga jezika. Plan o zajedničkom bošnjačko-hrvatsko-srpskom kao službenom jeziku "zapadnoga Balkana" - u svezi s ulaskom u Europsku uniju, ali i nezavisno od ulaska - nije više samo neprovjerena glasina, nego drska priprema terena, što je prepoznala i nedavna izjava Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Unitarističku jezičnu ideju promiče i nakazni Međunarodni kazneni sud u den Haagu, koji inače nastoji dokazati da je Hrvatska nastala na zločinu, pa nismo daleko od teze Tužilaštva da je i sam hrvatski jezik nastao zajedničkim zločinačkim pothvatom hrvatskih jezikoslovaca. U igri oko hrvatskog jezika nisu nedužni ni brojni strani slavisti .koji ni u glavama ni na europskim sveučilištima nisu uspjeli razdvojiti hrvatski jezik od srpskoga.

Usporedo, u namjeri da uniformiraju ovaj svijet i podrede ga nestrpljivom interesu profita, globalistički moćnici nameću engleski ne samo kao novi esperanto, nego i kao zamjenu za sve ostale jezike. Tomu se teško odhrvavaju i velike zemlje, a Hrvatskoj i hrvatskom jeziku doslovce popuštaju koljena, pa angloamerikanizmi pred našim očima uništavaju samo biće hrvatskoga jezika. Na udaru su sva područja života, od škola i školstva do poduzeća, gdje jezik stranoga vlasnika postaje jezik uprave. Hrvatska država se za sada odlučno brani na način da - smanjuje satnicu hrvatskoga jezika u nižim razredima osnovnih škola.

No, idemo na današnju temu: kako se suprotstaviti stvaranju novoga jezika koji više ne će biti hrvatski, nego balkansko-engleski? Treba okrenuti oči prema Ustavu Republike Hrvatske kao vrhovnom zakonu, ali tu se sudaramo s novim problemom. U Ustavu, naime, stoji samo ovo: da je "u Republici Hrvatskoj u uporabi hrvatski jezik i latinično pismo". Ta bi odredba bila možda i dovoljna, da ju je slijedio Zakon o hrvatskom jeziku, dotično Zakon o standardnom, modernom hrvatskom jeziku, koji bi imao i svoje podzakonske akte ili propise o gramatici i, posebno, pravopisu. Takav zakon nemamo niti postoji politička volja da se takav zakon donese, premda slične, za svoje jezike, imaju mnoge europske zemlje.

Nepostojanje Zakona o hrvatskom jeziku razlog je da standardni hrvatski jezik danas egzistira isključivo na razini interpretacije, neujednačenosti, neobveznosti, ignorancije i subverzivnih podmetanja. Ne može se reći da potreba za takvim zakonom nije prepoznata među stručnjacima. Zahtijevaju ga hrvatski jezikoslovci , ali i hrvatski građani kojima kaotična situacija otežava život. Ova tribina može značiti početak artikuliranja toga zahtijevanja, te za početak jasno odgovoriti je li nam doista potreban Zakon o hrvatskom jeziku. Ako jest, treba se prihvatiti posla i izraditi podlogu za donošenje zakona .te ju u prihvatljivom obliku i sadržaju ponuditi državnim tijelima, a istodobno dati na uvid javnosti. Zaštita okoliša je već više-manje napredovala, a okolnosti nas sile, smatram, da zakonski zaštitimo i bitnu odrednicu hrvatskog identiteta, naš, hrvatski jezik.

Hrvoje Hitrec