Nestali bez traga

Hrvatsko kulturno vijeće pojavljuje se uvijek kada osjeti da je u nekom području hrvatske zbilje ugrožen nacionalni i kulturni identitet ili kada šutnja zamijeni glasan govor. O stanju u hrvatskom glumištu već dugo se ne govori dovoljno, ili se uopće ne govori, malo je ili nimalo onih koji bi mogli - bez sigurnosti povijesnog odmaka - dati sintezu duha vremena i njegova odraza na hrvatsko kazalište. Dakle, zakinuti smo na polju ideje, pa ne znamo točno gdje smo, nesigurni smo u svezama s hrvatskom tradicijom, u svezama s književnom podlogom, ne prepoznajemo što je matica, a što rukavci, jedva izmičemo zamkama kazališta u kojemu je riječ tijelom postala, ali ne da bi prebivala među nama, nego nestala. Jedno je u svakom slučaju sigurno: ne postoji fenomen koji bi se mogao nazvati suvremenim hrvatskim kazalištem, po misli, osjećaju, stilu i originalnosti.

Ova tribina trebala je zapravo imati naslov "Nestali bez traga" i zahtijeva pomoć forenzičara, koji bi trebali odgovoriti gdje su nestali hrvatski autori i zašto su repertoari tako nedolično impostirani u korist stranaca, od kojih mnogi ne zaslužuju premijeru ni u vlastitoj provinciji. Gdje su velike nacionalne teme, koje u doba neslobode nisu mogle na pozornicu, gdje su naši Henrici i Richardi, da budem malo preuzetan. Drugo: kamo su nestali hrvatski redatelji, gdje se izgubilo nekoliko naraštaja hrvatskih kazališnih režisera? Koliko pratim, oni se ne nalaze u toliko spominjanom odljevu mozgova, oni su jednostavno nestali, što je slučaj za policiju i državno odvjetništvo. Jesmo li i u kazališnom smislu postali kolonijom, u kojoj se (uz časne iznimke) nalaze u beneficiranom krivolovu toliki strani redatelji, mnogi od njih šarlatani tipa nezaboravnoga Ljubiše Ristića. Da ne govorim o pomalo bolesnim slučajevima da se tuđa predstava doslovce prenosi na hrvatsku pozornicu, te je osim hrvatskoga glumca svedenog na marionetu ili robota - sve drugo tuđe i, naravno, već viđeno.

Nadalje, na koji to način hrvatska narodna kazališta obavljaju misiju koja im je davno povjerena, gdje su nestala putujuća kazališta, tko upravlja repertoarnim kaosom u mnogim državnim i gradskim kazalištima, koja to tijela, kako i koga postavljaju za principala, te se pod socijalističkom šifrom "društvene djelatnosti" ili sličnima, provuku prodavači karata i socijalni radnici, što je s institucijom umjetničkoga ravnatelja i kako uopće doći do čovjeka koji jest umjetnik, ali ga ne plaši ono što Gavella zove "šokantnim suočavanjem s materijalnošću kazališta". Žrtve sustava su u svakom slučaju glumci, hrvatske glumice i glumci koji se, hvala Bogu, nisu izgubili, premda ni to nije posve točno. Neki od njih nestaju bez traga, pa ih ne viđamo po nekoliko sezona, što znači da ravnatelj ne vodi računa o svom ansamblu ili dio ansambla namjerno marginalizira ili pak popušta hirovima stranih redatelja.

Uz to, kazališni je zakon stvorio egzistencijalnu nesigurnost među glumcima, pa oni nalaze utočište u komformizmu i otvaraju put principalima despotskih manira. A kakav je odnos prema starim glumcima? Taj odnos spada također u hrvatsku kazališnu kulturu, koja nestaje, te se stari izbacuju i iz kazališnih klubova. Što je s jubilejima, što s oproštajnim predstavama, što je uopće s dostojanstvom hrvatskih umjetnika? Kako se u glazbenom kazalištu odnosimo prema jednom geniju koji se zove Šparemblek, ali i kako pratimo, recimo, mlade pjevače, koji se najednom pojave na inozemnim pozornicama u punom sjaju, a da nikada nismo čuli za njih? Što je s hrvatskim mjuziklom, koji ima snažne temelje iz svoga zlatnog razdoblja?

U pitanju recepcije, kazalište može biti zadovoljno, jer u medijima dobiva isto onoliko pozornosti koliko i druge umjetnosti, dakle gotovo nikakvu. Tiskovine su otpisale kazalište kao suvišni inventar, kulturne rubrike su komprimirane kao metalni otpad, komercijalne televizije nisu zainteresirane, a Hrvatska televizija jednostavno ne zna ili ne će iskoristiti mogućnost da jeftino dođe do dramskoga programa, po onom mojem davnom receptu - tri kamere i tri dana, i eto dobro snimljene, raskadrirane, štono riječ, kazališne predstave koja dolazi do velikoga broja gledatelja, koja ostaje u memoriji ili barem u arhivu. No, kako to tražiti kada Hrvatska televizija nema ni vlastiti dramski program, kada hrvatski glumac ni tu ne može pokazati svoju darovitost pa mu preostaju sapunice, više za vježbu, a manje za razonodu, ili mora izgovarati uglavnom užasno neduhovite rečenice u tzv. sitkomima. Štoviše, ako izuzmemo opernu oluju Dražena Siriščevića, scenska umjetnost nema svojih cjelovitih i obuhvatnih emisija pa se -kao i u ostalim umjetnostima - sve svodi na ideološko prepoznatljiv ironični relativizam Branke Kamenski i cirkusantske informacije u Dnevniku, i to rijetko.

A kada netko ode s projektom iz područja dramske ili uopće hrvatske kazališne literature u Ministarstvo kulture, naleti ondje na Biškupićeva pomoćnika Čedomira Višnjića, urednika antologije "Srpski pisci iz Hrvatske" među kojima je i Ivo Vojnović, što je dražesna ilustracija sustava koji bi trebao voditi brigu o hrvatskoj kulturi. No, da se na kraju vratim naslovu ove tribine - "Kamo ide hrvatsko glumište». Odgovor je - ne ide nikamo, vezano je uz ovu zemlju jezikom i tradicijom i još samo treba učiniti mali napor da to i shvati, da odbaci iluzije nove internacionale i osloni se na sebe, na davne duhove i živu suvremenu energiju, da pokaže zube nitkovima i birokratima, krivotvoriteljima i kolonizatorima, i da diše duhom naroda po kojemu je dobilo ime, naime, hrvatsko glumište.

Hrvoje Hitrec

{mxc}