Franjo Tolvajčić - Ni lijevo ni desno od Hrvatske
Već sama činjenica da je pozitivnu recenziju rukopisa ove knjige napisao Dubravko Horvatić, daje do znanja čitatelju da se ne radi o konfekcijskoj domoljubnoj esejistčkoj prozi, nego o djelu kojemu treba pristupiti s pozornošću i poštovanjem. Podatak o pokojnom Horvatiću kao recenzentu ujedno svjedoči o višegodišnjem naporu da ova knjiga ugleda svjetlost dana, kao što se oduljio i termin njezina predstavljanja.
Knjiga je, naime, u privatnoj nakladi objavljena još 2008., no ova zakašnjela promocija ne oduzima joj, naravno, ništa od vrijednosti i aktualnosti jer sve što je Franjo Tolvajčić uočio, interpretirao i zabilježio, dobilo je u međuvremenu nove dimenzije i nove potvrde da se radi o spletu opasnih koraka i pojava na štetu Republike Hrvatske.
U kratkim esejima koji ponekad obuhvaćaju prostor klasične kolumne, autor je dohvatio gotovo sve teme i prijepore hrvatskoga društva u devedesetim godinama i na prijelazu stoljeća, komentirajući ih i objašnjavajući podosta često ekstemporiranjem koje ne narušava slijed misli jer se ništa u Hrvatskoj i ne može razjasniti bez podsjećanja na povijest, posebno noviju povijest dvadesetoga stoljeća iz koje proizlaze i današnji prijepori i podjele. U uvodnom dijelu Franjo Tolvajčić izlaže svoja stajališta nacionalno neupitnoga značaja, kao dostojan odvjetnik domovine i hrvatskoga naroda, kojemu, međutim, pronalazi mane ili bolje rečeno tragične ostatke onoga teškog poremećaja nacionalne svijesti koji se bio dogodio u komunizmu. Na trenutke me podsjeća naš autor na Matiju Antuna Reljkovića koji je na svoj način zamjerao Slavoncima što se tako dugo ne mogu osloboditi običaja i navada što su ih navukli u vrijeme turske vladavine – tako i Tolvajčić opominje Hrvate da se mane tragova onoga sustava i njegovih nasilno nametnutih "vrijednosti" sada kada imaju svoju državu i kada imaju slobodu da razvijaju nacionalnu svijest , ističu ju i ponose se njome jer, kaže autor, "što je čovjek nacionalno svjesniji, to je i svjetskiji". Ono što Tolvajčić spočitava društvu u devedesetima, posebno naravno poslije rata, jest protežiranje onih koji su prije uspostave suverene hrvatske države bili protivnici hrvatske samostalnosti, ali i onih koji iz nacionalno ispravnih redova koji vlast nisu razumjeli kao služenje općemu dobru nego sebi osobno, te se razvaganili do nepodnošljivosti.
Autorov pristup temama je racionalan, a zaključci i obrati lucidni. Za nekoga tko ne zna previše o povijesti na prvi će pogled biti iznenađenje Tolvajčićevo pitanje zašto se u suvremenoj Hrvatskoj ne slave Lorković i Vokić kao što Nijemci, i ne samo Nijemci, slave von Stauffenberga koji je izvršio (neupješni, doduše) atentat na Hitlera. Ili jesu li Hrvati imali drugi izbor 1941. i što bi se dogodilo da nije stvorena NDH. Zašto njemačka vojska i njemačka država nisu proglašene zločinačkim , a NDH jest? Bi li trebalo, pita autor, 10. travnja 1941. odbiti državu i biti bez nje i čekati jugopartizane kojih tada još nije bilo
Nema zemlje u svijetu, zaključuje Tolvajčić, koja ima takve probleme glede istine o sebi kakve ima Hrvatska, i to je apsolutno točno, te se manipulacije i izmišljeni prijepori nastavljaju u beskonačnost, čak i o događajima kojima smo mi sami, ovaj živući naraštaj, bili neposredni svjedoci. Da je tako, pokazuje autor na mnogim primjerima iz hrvatskih medija, odnosno medija koji stoluju u Hrvatskoj a pridjev hrvatski im nikako ne odgovara. Ti i takvi mediji, djelomično i javna televizija, od 2000. godine uspostavljaju onaj isti ideologram koji je važio do 1990. godine i predstavlja partijsku liniju ovaj put ne jedne nego nekoliko nastalih lijevih stranaka koje se ne mogu osloboditi istočnoga grijeha jugoslavenstva, a kada bi i same poželjele prigušiti taj osjećaj, tjeraju ih na daljnju radikalizaciju upravo one poznate sile na Zapadu kojima je samostalna hrvatska država trn u oku. U tom sklopu analizira autor sve pojave i događaje vezane uz napore da se oživi orjunaška struja u Hrvatskoj, a koje su mnogokad u opreci s hrvatskim Ustavom - ali sankcija za takve nema, nego se šutke toleriraju.
Odnos prema totalitarnim sustavima u nedavnoj povijesti je u ovoj knjizi jasan, ali zahvaća šire i dalje u povijest nego što to radi uobičajena već konstatacija da su komunizam i fašizam dva lica istoga zla. Autor naime s pravom podsjeća na njihovu relativnu kratkovječnost, posebno fašizma, ali im pridružuje treći totalitarizam koji je trajao pet stoljeća, dotično kolonijalizam čiji se zločini ne mogu lako pobrojiti, no kada se znade da je taj totalitarizam iskorijenio cijele narode i civilizacije, a dugostoljetnim nasiljem činio zla i dalje iz dana u dan sve do svoje smrti, ili prividne smrti jer sada traži kolonije u Europi - onda je autorovo podsjećanje na najveći zločinački totalitarni poredak u povijesti čovječanstva posve točno i neoborivo.
Vraćajući se u Hrvatsku, Tolvajčić nekoliko eseja posvećuje onima koji su se dodvoravali komunističkom režimu, piše o napadima na Crkvu u Hrvata, o podlosti medija i svojedobnoj tezi o prebrojavanju, koja je u naše vrijeme opet oživjela dopunjena krvnim zrncima, a služi kao farsično prikirivanje nove instalacije Srba u hrvatske institucije. Druga strana te medalje je udaljavanje hrvatskih iseljenika, pa i njihovo ponižavanje, o čemu autor daje niz ilustracija i ujedno otvara temu o birokraciji koja ne sprječava samo povratak hrvatskih iseljenika nego svojim, doista iz komunističkih vremena naslijeđenim ignoriranjem i kafkijanskim šetanjem građana, ali i pravnih osoba, zapravo blokira svaku aktivnost i šteti razvoju hrvatske države. Ta su razmatranja u knjizi dopunjena točnim dijagnozama ali i receptima u svezi s gospodarstvom, s nekoliko prihvatljivih operativnih prijedloga s kojima bi sendvič hrvatskoga kapitalizma postao sočnijim odreskom – kažem sendvič, jer ga autor precizno definira kao kapitalizam s kraja 19. stoljeća s donje strane, kapitalizam s kraja 20. stoljeća s gornje, a u sredini je komunizam. Bolja ilustracija jedva da se može zamisliti.
U svemu, knjiga " Ni lijevo ni desno od Hrvatske" značajan je doprinos hrvatskoj političkoj esejistici i svojevrstan pregled novije povijesti, pisan jednostavno, bez težnje prema baroknoj rečenici i literarnoj senzaciji, ali čvrst i nepotkupljiv u temeljnim stajalištima koje su ujedno vlasništvo ogromne većine hrvatskoga naroda.
Hrvoje Hitrec