Prof. dr.Zvonimir Šeparović: Kleveta je ozbiljan zločin

Tko od svih nas izgnanih, prijatelji
prvi u Sarajevo
u Vrhbosnu dođe
neka donese smilja i bosilja
mira i veselja
na Kranjčevićev grob
i na staro Jevrejsko groblje
(iz kojega novi Skiti sređivahu grad po mjeri svoje praznine)

(ulomak iz pjesme Mile Pešorde, Židovsko groblje u Sarajevu, 1992/93.)

Mile Pešorda je prije svega i nadasve pjesnik. On kaže u Ars poetica: Poezija je moja svjetiljka sto naznačuje prostor tame: ruka obasjana u otajstvenom tkanju. Prevedena je na talijanski La poesia e mia lampada. On je miran čovjek, uronjen u ovaj svijet patnje i nemira u kojem nosi svoju svjetiljku, svoju lampadu, da bi naznačio prostor tame. I kad je upozoravao na zla koja su zadesila njegovo Sarajevo, samo je htio osvijetliti prostor tame, tamo ispod Židovskog groblja, odakle su Srbi rušitelji domova i crkvenih tornjeva / i čarobnih šadrvana / blizu hotela „Evropa", kako je svjedočio naš pjesnik Mile Pešorda, ubijali Sarajevo.

Tko je ubijao Sarajevo?

I kad posrbice bivaju gori od Srba samo pokazuje i otvoreno kaže da su Srbi rušili s Jevrejskog groblja 'domove i crkvene tornjeve". On nije zato postao taliban, niti kvisling, niti mrzitelj, niti je stvarao uvjete za mržnju, već je pokazao odakle je dolazila vatrena mržnja koja je ubijala po ulicama Sarajeva one što čekaše koru hljeba u redu pred kioscima. I kamen ste mi pogazili/ U najezdi / Oganj vaše mržnje /U domove / Naseli strepnju. Pjesnik Pešorda se buni protiv "ognja njihove mržnje koja je u domove naselila strepnju". Mile Pešorda, iskonski pjesnik, znao je da mora ostati uz svoj narod, prosvjedovati protiv zla i ognja mržnje Zato nije postao kvisling, naprotiv, patio je sa svojim narodom, nije postao taliban, jer mu je osvetničko vjersko islamsko nasilje tuđe jednako kao i kršćansko i svako drugo i treće. Nije ni poticatelj na zločin, za što je optužen, jer mu je zločin stran i jer se sudbinski pita „Kome ću se čemu predati / U ovome blijedom blijesku života?

Predrag Matvejević. Onaj koji je obijedio, oklevetao i uvrijedio Milu Pešordu, tko je on? Neki čistunac, uzor čovjek, kao i škola na kojoj je govorio protiv ove naše zemlje, La Sapienza, dakle možda čovjek mudrosti sapijencijalan čovjek? Predrag Matvejević je počinio crimen. Uvrijedio je i oklevetao čovjeka koji je samo pjevao i patio sa svojim narodom. Predrag, kojeg li obvezujućeg imena, je suprot svom imenu - klevetnik, koji hoće progon, htio bi poseban sud za talibane, osokoljen, ohrabren Mesićevim odlikovanjem uzletio je u svojoj mržnji na hrvatsko i Hrvate tako visoko da je njegov pad nakon sudskoga pravorijeka bio pravi tresak. Ne će mu puno pomoći ni priznanje don Ivana Grubišića, splitskog ljevičara, koji je uime svoje imaginarne „Hrvatske akademske udruge"(HAU) proglasio P. M. „osobom dijaloga - osobom godine", zbog, kako reče don Ivan „višegodišnjeg prepoznatljivog djelovanja i promoviranja humanih civilizacijskih i suvremenih vrijednosti". Presuda Matvejeviću odjeknula je daleko. Sve do matice mu Srbije odakle Srpska informativnma mreža s lakoćom presudi da je presuda Matvejeviću sramotna.. U Zagrebu se javlja Vesna Pusić, za koju je presuda Matvejeviću skandalozna.. Na čelu ljevorukih jurišnika je Jutarnji list sa Sanjom Modrić i jurišnikom kolumnistom beogradske Politike Miljenkom Jergovićem, koji bi s hrvatskim književnicima na vješala, ali i sa sucima koji su sudili, a on ih poimence nabraja, ne bi imao milosti - traži javni linč. Za njega je sudac Vrhovnog suda Hrvatske Dražen Tripalo "notorni maneken hrvatskog pravosuđa" - „čije se lice valjalo po stranicama punomasnoga tiska, šarmirajući javnost presudama svoga nositelja i njegovim fensi izjavama na različite teme".

Sanader, branitelj klevetnika

Kad presuda nije po volji, valja se obračunati sa sucima. Neovisnost i nedodirljivost sudaca i suda, za ovoga je provincijalnog piskarala, otrovanog ideologijom miloševićevske Jugoslavije, neprihvatljiva, a suci nisu nedodirljivi, pa im istražuje „moralne biografije". Nečuveno! Jergović se ne libi pojačati navodnu pogubnost presude Pešordi ističući da je Matvejević osuđen na robiju, a nije već na uvjetnu osudu, što i nije kazna u pravom smislu, već sudska mjera, prijetnja i stavljanje na kušnju osobe koja je tako osuđena, na zatvorsku kaznu. U obranu Matvejevića nije se libio stupiti i bivši premijer Ivo Sanader, koji je za tu svrhu podvojio svoju ličnost,na nekog dvoglavog orla od kojeg je jedna glava ona premijera, pa se ne bi miješao, a druga glava, vidi čuda, glava pisca iz P.E.N. i književnika iz DHK, koji ne može odobriti suđenje piscima, jer, neprihvatljivo je da se u današnje vrijeme donosi presuda kakva je izrečena Matvejeviću." Svašta. Ta podvojena ličnost u slučaju Sanadera pokazala se otrovnom kad je, sa mnom zajedno na Splitskoj Rivi govorio ne damo naše generale, svi smo mi Mirko Norac, a dvije godine kasnije izjavljuje kako nema te cijene koju nije spreman platiti za ulazak Hrvatske u EU, i što reče to i učini, izručio je viteza našega generala Antu Gotovinu Haaškom tribunalu, gdje i sada, već pet godina čami u kandžama međunarodne pravde. Pokazalo se da bivši premijer ima pogrješan izbor: umjesto Pešorde - Matvejević, umjesto naših generala - Shevenin- gen, haaška robijašnica.

Matvejevićeva totalna odanost komunizmu

Pešorda i Matvejević dva su oprečna, udaljena svijeta, koji se nigdje ne dodiruju osim u isključivosti i totalnoj odvojenosti. Svjetonazori su im kristalizirani, u Matvejevića je to jugoslavistika, „Jugoslavenstvo danas," knjiga koju mu priređuju u Beogradu Miloševićevi jučerašnji suradnici, komunizam, na izbornoj je listi talijanskih komunista i šuvarovskog SRP-a, crvenog recidiva u slobodnoj Hrvatskoj, totalna odanost komunizmu, Jugoslaviji i četničkom srpstvu. „Ono što Matvejević govori zapravo je bit ideologije velikosrpskog nacionalizma i zlatnih pravila nacističke propagande, on brani i zastupa velikosrpska četnička stajališta; za velikosrbe sadašnja Hrvatska je i ustaška, i rasistička, i fašistička" - pisao je Zdravko Tomac, (Fokus, 25. IV. 2008.) obraćenik i domoljub koji zna što piše i govori. U Pešorde, profesora i pjesnika je to hrvatsko domoljublje, briga za budućnost svoga naroda, pjesničko i duhovno promišljanje Hrvatske u njenom viktimološkom rastu, iz žrtve, a ne iz vlastitog zločina.

Pešorda nacionalan i univerzalan

„Pešorda je pjesnik moderniteta, njegova otvorenost francuskom pjesničkom duhu, poimence Rimbaudu i Charu, osnažuje mu domovinsku sastavnicu. Istodobno nacionalan i univerzalan, koristeći brojne toponime hrvatske zemlje kao metonime nacionalnoga identiteta u prostoru i vremenu s jedne te univerzalne topose ljudske svijesti o patnji i prkosu, o prolaznosti i trajnosti, o zlu i dobru, o grijehu i iskupljenju s druge strane Pešorda postiže konzistentnu i inspirativnu sintezu duha i riječi, hrvatske povijesti i suvremenosti, zajednice i pojedinca...Pešordinal irika je nepokolebiv otpor svim razornim silnicama i pogubama koje prijete narodnom i osobnom opstanku, odriješito i ponosno slovo prkosa svim zlotvorskim tvorbama i nasiljima nad jezikom, domovinom jezika i čovjekom koji ga gradi" (Božidar Petrač: Bašćanska ploča Mile Pešorde). Nigdje talibana, kvislinga, poticatelja mržnje, samo nacionalno svijesna poezija svim zlima uprkos.

Među te predstavnike dviju ideologija, dvaju svjetonazora, smjestio se sud. Sud je presudio. Predrag Matvejević je kriv zbog klevete i uvrjede Mile Pešorde. Na stranu krivca klevetnika stavilo se i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnošenjem Vrhovnom sudu Hrvatske zahtjeva za zaštitu zakonitosti s prijedlogom da se presuda Matvejeveću ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim sucem pojedincem. Ovdje naziremotri razine problema. 1. ustavnopravno, 2. kaznenopravno i 3. političko. Ustav štiti prava pojedinca i određuje sudbenu vlast. Svakome se građaninu jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti (Članak 35 Ustava RH).. Prema Ustavu RH: Sudbena je vlast samostalna i neovisna. (čl. 115/2)

Čast i ugled

Čast je unutarnja vrijednost čovjeka iskazana u društvu, ona je dio ljudskoga dostojanstva, vrijednosti koja ulazi u krug elementarnih dobara čovjeka. Svaki pojedinac ima kao čovjek subjektivno pravo na priznanje svog ljudskog dostojanstva, svatko, pa i onaj koji je osuđen za nečasno djelo (za svakog vrijedi rimsko pravilo da se svakog smatra neporočnim (quisquis praesumitur bonus). Djela protiv časti i ugleda uperena su protiv elementarnih ljudskih prava, ona znače negiranje ljudskih kvaliteta, odricanje osnovnih pretpostavki za nesmetano izvršavanje socijalnih funkcija. Dostojanstvo, čast i ugled svih se štiti. Sama čast je slojevita kategorija koja pokriva različite vrijednosti koje čovjek u sebi inkorporira bilo s obzirom na podrijetlo, pripadnost nekom narodu (nacionalna čast), pozitivne moralne vrijednosti (moralna čast), čast koja slijedi iz same spolne biološke određenosti (spolna čast), ili pak kao pripadnik ljudskog roda (ljudsko dostojanstvo). Ugled se može vezati za ugled u nekoj profesiji, pozivu, društvenoj sredini, športskoj djelatnosti, društveno-političkom životu, a stječe se ponašanjem i pozitivnim rezultatima. Kaznenopravni aspekt ovoga slučaja Pešorda-Matvejević je jasan. Sud je nedvojbeno utvrdio postojanje kaznenih djela klevete i uvrjede i za to odmjerio kazne i utvrdio jedinstvenu kaznu uvjetnim osuđenjem Matvejevića. Klevetnička izjava mora biti podobna da bi škodila časti i ugledu, mora biti prikladna da izazove prijekor, ili prezir, ili da umanji njegov ugled u javnosti. Radi se o umanjenju socijalne i moralne vrijednosti, društvenog ugleda i reputacije, poniženju, tako da može umanjiti njegove mogućnosti obnašanja društvenih zadataka i funkcija. U tome je i društvena opasnost klevete koja nosi u sebi potencijal značajnijeg umanjenja društvene vrijednosti neke osobe i to ne samo kad stvarno nastaju teške posljediceza oštećenog, već i kad se tek stvara mogućnost takve štete. Za klevetu je bitno iznošenje nečeg neistinitog, a za uvrjedu nečeg uvredljivog. Sadržaj uvrjede je u omalovažavanju, u negativnom sudu o vrijednosti drugoga. Takav omalovažavajući stav iskazao je kleventnik Matvejević koji na pitanje novinara tko je protiv njega podnio tužbu u Hrvatskoj, P. M. odgovara: „Jedan beznačajni pjesnik, neki Mile Pešorda" Tako o dobitniku više nagrada za poeziju Mili Pešordi sudi ovaj publicist koji se hvali objavljenim razgovorima sa Miroslavom Krležom, kao svojim djelom, Jugosloven, Mostarac, Ukrajinac, talijanski komunist i pisac nekih mediteranskih kuhinja.

Klevetničko ponašanje je opasno

Matvejevića nije spasilo od odgovornosti pozivanje na odredbu zakona o nekažnjavanju za uvrjedu izvršenu u ozbiljnoj književnoj ili drugoj kritici. Bilo je bjelodano da je klevetnik Matvejević imao namjeru vrijeđanja (animus iniurandi), da je djelo počinjeno s namjerom da se netko omalovaži (Imuna ex affectu facientis cinsistit. Ulpian- D 47). Naravno, kritika javne djelatnosti, kad je istinita i opravdana, mora postojati, neophodna je u društvu i pomaže napretku čovjeka i njegove sredine. Presuda klevetniku P.M. nije znak negativne atmosfere za društvenu kritiku. Ona pokazuje da je u ovom slučaju sud ocijenio da je kritika klevetom i uvrjedom, s namjerom vrijeđanja, bila zlobna, neopravdana i da je trebalo primijeniti zakon. Neke je i taj postupak naveo da se predlaže dekriminalizaciju klevete, odnosno ukidanje kaznenog djela klevete za javnu riječ. Ako sud ustanovi da je javna riječ izrečena klevetom, mora suditi. Takva ponašanja su opasna. Nije se samo jedna osoba ubila nakon što je doznala da je za nju netko javnom kritikom iznio nešto neistinito, pa ona, ta osoba, više s tim opterećenjem ne može i ne želi živjeti. To je jedan od oblika ubojstva ličnosti - kad oklevetani ne može podnijeti ono što je netko neistinito i/ili uvredljivo za njega rekao u javnosti. Druga je stvar da kazna zatvora nije primjerena verbalnim deliktima uvrjede i klevete, što suci uviđaju, pa izbjegavaju kaznu zatvora ili izvršenje uvjetuju rokom kušnje.

Prof.dr. Zvonimir Šeparović
Hrvatsko slovo