Kultura izvrsnosti - postojanost i neporočnost kao obrana od optužbi protiv Hrvatske za zajednički zločinački pothvat

Velika se civilizacija ne može pokoriti izvana dok se sama ne uništi iznutra! ... Neizbježan kraj pokušava se spriječiti povećanom represijom, ali i ljudskim žrtvama kao bi se zadovoljili bogovi.

- najava filma Apocalypto. R: Mel Gibson

“

”

1) U korijenu imena Slobodan Miloševć, stoje riječi sloboda i milost, iako spomenuti poslovođa rata nema ništa zajedničko s vrijednostima. Poput zelene pšenice na Gazimestanu 28. 6. 1989. Slobodan Milošević je sa svojima, za svog mandata pogazio sve vrednote slobode i milosti. Nama je to od početka bilo jasno, a ima ih koji žele pisati povijest tih događaja, a o toj očiglednosti ne žele ni čuti, što su pokazali ne samo vraćanjem poziva za razgovor dostavljen u vidu zbornika priopćenja s prethodnog savjetovanja, već i zaprekama da se to gaženje ispravno kvalificira kao zločin protiv mira i ratni zločin agresije.

2) Izdajnici Srebrenice i sukrivci za pokolj 7.500 nedužnih osoba, odlikovani su ordenima za hrabrost, u glavnom gradu zemlje u kojem spasitelje Bihaća koji su predvodeći akciju Oluja 1995. spriječili još strašnije krvoproliće, optužuju za zajednički zločinački pothvat.

3) Haaški tribunal, ustanovljen s ciljem stabilizacije poremećenih odnosa uspostavom jasnih i razlikovnih odlika tih vrednota, nije krenuo od početka događaja, nije razmatrao uzroke rata, nije agresore optužio za zločin protiv mira, već je krenuo od konca, optužio generala Antu Gotovinu i druge hrvatske branitelje koji su zaustavili i okončali rat, i time iznevjerio svoja utemeljenja koja su u nadi istine i pravde.

1) negacija načela Povelje OUN o pravu naroda i države na obranu kao prirodnom pravu, radi zaštite suvereniteta i teritorijalnog integriteta članice OUN, te ponovne uspostave međunarodnog mira i sigurnosti,

2) negacija odredbi Ženevskih konvencija i dopunskih protokola i nacionalnog zakonodavstva, koje propisuju odgovornost za zločin protiv mira počinjen započinjanjem ratne agresije, za koji nitko nije optužen

3) negacija načela i odredbi koje ističu razliku između kaznenih dijela (koja se događaju po lijepom i ružnom, za vrijeme mira pa i u vrijeme rata), od ratnih zločina - koje agresori vrše u pravilu svakim činom agresije, a branitelji samo izuzetno u prekoračenju prava na obranu.

Teza o zajedničkom zločinačkom poduhvatu skrojena je po mjeri zakona sile jer opravdava ratnu agresiju na tuđi državni teritorij, a kažnjava obranu na svom teritoriju.

Malo tješe vapaji britanskog povjesničara i haaškog istražitelja Marka Attile Hoarea, ali i sir Geoffrey Nicea - glavnog tužitelja u suđenju Slobodanu Miloševiću pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju: "Haag je iznevjerio pravdu" time što je glavni tužitelj Carla del Ponte otvorenim manipulacijama prikrila dokaze o umiješanosti Jugoslavije u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te zaštitila od kaznenog progona čelnike agresorske JNA: Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Branka Kostića, Borislava Jovića i Momira Bulatovića,… dok sutkinja koju nije briga za pravdu - Rosalyn Higgins, nije tražila uvid u cjelovite dokumente, tako da uopće nije ni pokušano utvrđivanje postojanja ratnog zločina agresije.

Potvrđujući takvo selektivno postupanje kao odliku rada Tužiteljstva, Graham Blewit, nekadašnji zamjenik iste glavne haaške tužiteljice, izjavio je da "misli da dvojica najtraženijih optuženika Radovan Karadžić i Ratko Mladić nikada neće biti uhvaćeni", budući Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, a posebice njegovo Tužiteljstvo, "zaslugom" Carle del Ponte, imaju sve manje potencijala na raspolaganju.

Najveći propust vidi se u tome što je zacrnjena prva premisa pravednosti da agresor u pravilu svakim činom agresije čini ratni zločin, a onaj koji se brani samo izuzetno. Tko pristaje na takvu praksu, udaljava nas od istine i povjerenja.

1) Konfucije (rođen 551 a umro 479 p.n.e) kineski Sokrat, je moralista i pobornik reda i zakonitosti na dobro učvršćenim principima.

- Na pitanje što bi prvo učinio da pomogne suverenu ugroženom kaotičnim okruženjem, odgovorio je: "Najprije bih ispravio nazive. Čovjek mora poznavati točno značenje i vrijednost riječi, jer, ako nazivi nisu točni, ne može ni govor biti povezan; ako govor nije povezan nastaje opći nered. Četverokutni pehar, kad promijeni oblik mora promijeniti i naziv."

- Na pitanje koje su odlike plemenitog čovjeka, odgovorio je: "plemenitom čovjeku draga je vrlina, čovjeku niska roda materijalna dobra; plemenit čovjek misli na pravdu a čovjek niska roda na privilegije; plemenit čovjek zahtjeva sve od sebe a čovjek niska roda očekuje sve od drugih; plemenitog čovjeka ne brine ako nije na položaju ali se trudi da za njega bude sposoban; ne brine ga što nije poznat, ali se trudi da toga bude dostojan".

- Na pitanje o čemu treba voditi računa plemenit čovjek i dobra vlast, odgovorio je: "Plemenit čovjek kad ima u vidu dobit vodi računa o Pravdi", dok "dobra vlast mora skrbiti o tri stvari: da narod ima dovoljno Hrane, Oružja i Povjerenja, time da je najznačajnija od svih Povjerenje, jer bez Povjerenja naroda nijedan se vladar ne može održati."

2). Povijesno suđenje Isusu kazuje da je ustanova suda oduvijek podložna manipulaciji. Sud Poncija Pilata je izrijekom objavio: "ja na njemu ne nalazim nikakve krivnje" (Ivan, 19.4). Nakon te objave oslobađajuće presude, Pilat je hladno naredio da Isusa okrutno bičuju a potom ga tako poniženog i izmučenog predao u ruke harnim i bahatim izvršiteljima smrtne presude, donesene na drugom mjestu, prije početka formalnog suđenja, u montiranom procesu, bez sudjelovanja javnosti, bez obrane i branitelja.

Na tim primjerima projektirana su vrijednosna načela o pravednom suđenju u razumnom roku. Pitanje glasi: zašto nisu, zašto se ta načela ne mogu zaživjeti u konkretnom slučaju? Ako to nije vrednota novoga svijeta, što mu je vrednota?

1) Politizacija optužnica po Zakonu o suradnji s Haagom od 19. travnja 1996. učinjena time što je Vlada Republike Hrvatske određena kao nositelj suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom, koja kao politička vlast prima "zahtjev za suradnju ili izvršenje pojedinih odluka MKS" a ne Državno odvjetništvo i ustanove sudske vlasti (mjesno nadležni Županijski sud kao prvostupanjski i Vrhovni sud kao žalbeni sud).

2) Kriminalizacija Domovinskoga rata, poglavito osloboditeljske akcije "Oluja 95." učinjena Deklaracijom o suradnji s Haškim sudom od 14. travnja 2000. time što Republika Hrvatska "ne dovodi u pitanje pravo Suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata", unatoč činjenici da nije moguća okupacija svoga državnog teritorija, te da se ženevske konvencije i protokoli ne primjenjuju u četiri slučaja:

- "općim prestankom vojnih operacija" i "prestankom okupacije" Protokol I, čl. 3/b)

- "na situacije unutrašnjih nemira i napetosti, kao što su pobune, izolirani i sporadični čini nasilja ili drugi čini slične prirode, koji se ne smatraju oružanim sukobima" (Protokol II, čl. 1 st. 2.)

- "na štetu suverenosti države ili odgovornosti vlade da svim zakonitim sredstvima održava ili ponovno uspostavi pravni poredak ili da brani nacionalno jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost države" (Protokol II, čl. 3 st. 1)

- u svrhu miješanja "u oružani sukob ili u unutrašnje ili vanjske poslove visoke strane ugovornice na čijem je području taj sukob izbio" (Protokol II, čl. 3 st. 2).

Točkom 3. iste deklaracije legitimirane su sve optužnice za osloboditeljsku akciju "Oluja 95" koje su "dezagregacija pravne logike i moralne supstance" (N. Mihanović).

3). Blagonaklon stav naše stručne javnosti koji graniči s podrškom selektivnom progonu kakav se provodi, očitovan pomirbenim riječima prof. dr. sc. Mirjana Damaške, na Okruglom stolu Akademije pravnih znanosti Hrvatske i Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 2005: "Međunarodno kazneno pravosuđe može djelovati samo pod uvjetom da bude selektivno. (…) Bolje je osuditi samo neke kršitelje osnovnih ljudskih prava nego ne osuditi nikoga", tj. bolje je suditi ikoga nego nikoga!

Zbog ovog se može supotpisati ocjena profesora Damaške: "Hrvati su eksperimentalni kunići u laboratoriju međunarodnog kaznenog pravosuđa koje još uvijek traži svoj pravi put i čija je legitimnost još uvijek krhka", ali i postaviti pitanje: Zar takav in vivo eksperiment na jednom narodu i državi nije teško zlodjelo, suprotiva elementima međunarodnog prava?

1) kritici domaće političke i stručne javnosti zato što još uvijek nije izgrađen Memorijalni centar stradanja Hrvatskog naroda za slobodu i nezavisnost, koji bi napokon omogućio točan popis žrtava, mjesta, vremena i načina pogibije, pa time i konačni dovršetak II. svjetskog rata i Domovinskog rata;

2) kritici domaće ali i međunarodne javnosti zato što nisu bolje iskorišteni rezultati rada Međunarodne komisije za utvrđivanje činjenica, sastavljene od "petnaest članova visokoga moralnog ugleda i priznate nepristranosti" (Protokol I, članak 90)

Tada je veliki dio naših ljudi i krajeva proglašen kriminalnim, pa je na toj osnovi provedeno "oslobađanje" Hrvatske od Hrvata (primjerice: poslijeratni pokolji kao što su Blajburg, "drugo poluvrijeme" Jasenovca, mjere gospodarske i socijalne politike s poraznim demografskim posljedicama), a sada se u prazne kuće i mrtva sela useljavaju neki drugi žitelji.

Da ne i upali u zamku teorije zavjere, moramo jobovski njegovati postojanost u neporočnosti, priznati da naše ruke nisu čiste kod optužbi za zajednički zločinački poduhvat i kriminalizaciju Domovinskoga rata, koji se javljaju kao stvarna opasnost sama po sebi ali i dimna zavjesa iza koje gospodari moći zasnivaju svoju monetarnu vlast, s odlučujućim utjecajem na oblikovanje političke vlasti (koja se hoće povezati s cijelim svijetom a putovi joj nisu svetinja, koja ni ne nastoji biti Bogu odana i narodu po volji), te postaju vlasnici ranije demografski oslabljenih prostora i gospodari ukupnih uvjeta naših života.

- osvijestiti komparativne i konkurentske hrvatske prednosti,

- njegovati kulturu izvrsnosti - postojanost i neporočnost - u samoosmišljavanju i ostvarivanju vrednota koje su osobne, svehrvatske i općeljudske,

- svakodobno se provjeravati, je li to što se radi dovoljno dobro, najbolje za Hrvatsku, najbolje što znamo i možemo, te u duhu istinitosti očitovati svoju spoznaju.

Na tom putu punom urvina čeka nas redefinicija vlastite osobnosti, identiteta i integriteta, uključujući uspostavu mnogih sinteza vlastitosti, poglavito za ovu temu aktualne, velike povijesne paralele: Temistoklo - Tuđman. Poslije Temistokla (koji je opravdano slavan budući je 480 godine prije Krista, kod Salamine pobijedio nadmoćnije Perzijance, kao što je Tuđman u akciji Oluja 1995. pobijedio nadmoćnije agresore), nikada u povijesti jedan vojskovođa nije protjeran iz povijesti zbog pobjede u ratu. Antička Grčka je taj pogriješni postupak "detomistoklizacoje" na sudu povijesti platila najvišom mogućom cijenom – potpunom propasti. Nadati se je da će i Europa, kao velika civilizacija, baštinik antičke Grčke, neće represijom protiv svoga najboljeg dijela sama sebe uništiti iznutra, da će vratiti značenje svojim riječima, u sebi pronaći snage te pravim jasnim i razlikovnim riječima imenovati različite pojave. Osobito se nadamo da će Europa, kao poticatelj procesa "detuđmanizacije" na vrijeme shvatiti da je Tuđman branio europske vrednote, kao što je Temistoklo branio Grčke, te da se zbog sebe same ne smije ponijeti prema Tuđmanu kao Grčka prema Temistoklu.

mr. sc. Lujo Medvidović