"Istina" u optužbama pred tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Haagu i istina o suvremenom međunarodnom kaznenom pravosuđu

1. O naslovu ovog izlaganja

"Istina" koju stavljam u navodnike nije istina. Radi se, dakle o neistini, laži, nečemu što je izmišljeno, što se u stvarnosti nije dogodilo, što ne odgovara činjenicama, što se ne može dokazati da je tako kako se tvrdi..itd. Uporabivši takvu riječ pod navodnicima u naslovu za sadržaje optužnica pred ad hoc kaznenim Tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu (The International Criminal Tribunal far the Prosecution of Persons Responsible far Serious Violations of International Humanitarian Law Committed in the Territory of the Former Yugoslavia since 1991., skraćeno: ICTY u našem tekstu MKSJ), osnovanog Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN br. 827. od 25.V.1993.) nisam se dvoumio. Isprva sam još dodao: "i presudama tog tribunala" što bi značilo da se te neistine odnose i na te presude. Ipak, zbog toga što, još uvijek postoji mali tračak nade da će se u presudama koje slijede, možda, ipak utvrditi istina i da se one ne će temeljiti na "istinama" iz optužbi, taj sam dodatak u konačnoj verziji naslova izostavio. Teško je vjerovati da će se ova moja korektura biti opravdana, ali treba biti strpljiv i tek nakon presuda šestorici i trojici uz sve ostale imenovane i neimenovane članove "zajedničkih zločinačkih pothvata" u tim postupcima, donijeti konačnu ocjenu o odnosu tog suda prema i stini.

Što se samog Tribunala tiče valja, već na početku ove rasprave, ponovno podsjetiti na spor o njegovoj legitimnosti koji može biti od značenja za konačnu prosudbu njegovog djelovanja i sadržaj presuda koje donosi. Već u prvom predmetu pred MKSJ (Tužitelj protiv Tadića) došlo je do osporavanja legitimiteta Suda i ovlasti da Vijeće sigurnosti UN, koje prema Povelji UN nema sudbene ovlasti, kreira svoje pomoćno tijelo koje takve ovlasti ima. Sam Sud, kao i najveći dio stručne javnosti nije prihvatio argumentaciju kojom se osporava legitimitet MKSJ. Specifičnost MKSJ je to da je riječ o ad hoc sudu, nastalom izvan klasičnog koncepta suverenosti država, primjenom normi Povelje UN koje se mogu smatrati jus cogens normama međunarodnog prava, suprotno od kasnije uspostavljenog stalnog Međunarodnog kaznenog suda koji je konsenzualne naravi i koji je nastao usvajanjem odgovarajuće međunarodne konvencije. Glavnina pravnih i političkih prigovora radu MKSJ temelji se na navedenim specifičnostima nastanka suda. Prema Statutu, stvarna nadležnost MKSJ odnosi se na teška kršenja Ženevskih konvencija o zaštiti žrtava rata iz 1949. (cl. 2.), kršenja zakona i običaja ratovanja (cl. 3.), genocid (cl. 4.) i zločine protiv čovječnosti (cl. 5.). Statut nije predvidio nadležnost za zločine protiv mira, što zbog činjenice da u međunarodnom pravu nije riješeno pitanje agresije, što zbog političkih okolnosti u kojima se nije željelo neke od zaraćenih strana odvratiti od mirovnih pregovora ili suradnje sa Sudom. Teritorijalna nadležnost MKSJ je područje bivše SFRJ, a vremensko razdoblje od 1. siječnja 1991. g.. Vremenska nadležnost Suda, za razliku od MKS za Ruandu, nije vremenski ograničena, što govori u prilog tezi kako su tvorci MKSJ očekivali nastavak i širenje sukoba. Takva se procjena (Kosovo, Makedonija) pokazala ispravnom. MKSJ je istodobno nadležan s nacionalnim sudovima (paralelna nadležnost), ali ima prioritet pred njima, što znači da u svakom trenutku od njih može preuzeti vođenje postupka i da, ako je MKSJ započeo postupak, nacionalni sudovi to ne mogu učiniti. Iznimno, MKSJ može i ponoviti postupak pravomoćno dovršen pred nacionalnim sudom ako je taj postupak bio vođen bez da je kazneno djelo bilo kvalificirano kao ratni zločin, ili da postupanje nacionalnog suda nije bilo nepristrano i neovisno, ako je bilo usmjereno na zaštitu okrivljenika ili ako postupak nije bio propisno vođen. (O tome I. Josipović u Rječniku kaznenog prava, Zgb. 2002. gl. ur. Ž. Horvatić)

2. O onome što je već rečeno i napisanog "istini" u Haaškim optužbama

O djelovanju Međunarodnog kaznenog pravosuđa u postupcima pred ad hoc Tribunalom za bivšu Jugoslaviju i utvrđivanju istine teško je reći nešto novoga posebno nakon Okruglog stola APZH i PFZ 14. 06. 2005.g. u Zagrebu pod naslovom "Kaznenopravna analiza optužbe pred Tribunalom u Haagu protiv visokih dužnosnika i vojnih zapovjednika RH za "zajednički zločinački pothvat" u akciji "Oluja" i izlaganja na 2.strućno-znanstvenom skupu u Zagrebu 8.12.2006. u organizaciji HKV. (Materijali s oba skupa su tiskani i dostupni za komentiranje i citiranje). Stoga je svrha ovoga priloga ograničena na:

Tako sam primjerice potpuno suglasan s tvrdnjom koja glasi: "Analizirajući i interpretirajući optužnicu protiv generala Gotovine (te generala Čermaka i Markača), nalazeći da su u suprotnosti s međunarodnim pravom i rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, da negira Ustav Republike Hrvatske, teritorijalni ustroj RH i ovlasti civilnog i vojnoga vodstva, da je maliciozna, hipertrofirana i pravno deplasirana..." (H. Hitrec, Uvod publ. HKV o skupu Zgb 8.12.2006.).

Također sam potpuno suglasan sa stajalištem iz odluke Ustavnog suda RH od 12.11.2002. u odnosu na ustavnopravni položaj akcija Hrvatske vojske poduzetih tijekom Domovinskog rata pa dakle i onih tijekom VRA "Oluja" koje su predmetom optužnica pred Tribunalom u Haagu s posebnim upozorenjem na ovaj dio te odluke: "Djelovanje oružanih snaga RH poduzeto s ciljem oslobađanja dijelova okupiranog područja RH uključujući i otklanjanje neposredne opasnosti za život stanovništva i sprječavanje uništenja imovine, uzrokovano oružanim (vojnim i paravojnim, parapolicijskim i/ili terorističkim) napadima okupacijskih postrojbi poduzimanih s okupiranih područja bilo je u skladu s ustavnom obvezom oružanih snaga RH da zaštite suverenitet i nezavisnost RH i obrane njenu teritorijalnu cjelovitost. Pri oslobađanju okupiranih područja RH ( upravo u VRA "Oluja" dod. Ž.H.) oružane snage RH djelovale su u ime i po ovlaštenju suverene države s međunarodnopravnim subjektivitetom.... One su na ta područja istodobno uvodile nacionalni (ustavnopravni), a time i međunarodnopravni poredak kao njegov dio, sa svim pravima i obvezama i odgovornostima koje su za njih proizlazili iz Ustava i zakona RH i iz međunarodnopravnih akata koje je RH prihvatila i ratificirala."

U cijelosti prihvaćam i stajalište M. Vukovića koji komentirajući ovu odluku Ustavnog suda RH ne isključuje mogućnost, ako bi određeni pojedinac u tijeku ( ili nakon, dod. Ž.H) takvog djelovanja prekršio norme Ustava RH i mjerodavnih nacionalnih zakona i/ili norme međunarodnog prava da se njegovo ponašanjem smatra kažnjivim, ali da odluka Ustavnoga suda RH isključuje svaku mogućnost kolektivne kaznene odgovornosti /krivnje/ vodstva i svih čimbenika državne vlasti RH što se upravo optužnicama o ZZP nastoji dokazati.( M. Vuković, "Političko nasilje nad Hrvatskom" publ. HKV o skupu Zgb 8.12.2006. str 31.)

Valja se također potpuno složiti s tvrdnjom da se "u optužbama za"udruženi zločinački pothvat" "pojavljuje čitav niz smišljenih, lažnih i neuravnoteženih kombinacija, čitav sustav skrivenih misli i hipotetičkih pretpostavki o fleksibilnom pojmu "zapovjedne odgovornosti". Po ovjerovljenom principu politički montiranoga monstre-procesa, tu se imputira čitav niz neutemeljenih optužaba, potencijalnih pretpostavki, difamantnih podvala, samovoljnih zaključaka, preliminarnih predumišljaja, ishitrenih podrazumijevan ja itd. da bi se zamaglila spoznaja pravne istine i iskonstruirala Optužnica" Osobno mi je po odabiru izričaja posebno blizak i ovaj tekst: "Haaška tužiteljica Carla Del Ponte se samouvjereno prijeti, da će se povijest hrvatskoga Domovinskog oslobodilačkog rata pisati u Haagu. Gospođa Carla Del Ponte bi ipak trebala znati da se valovi povijesti kreću po zakonima potpuno neovisnim od tih haaških tužiteljskih jednostranih i samovoljnih karakterizacija, paradoksalnih konstrukcija i protuhrvatskih tendencioznih kvalifikacija, od kojih se nijedna ne podudara s objektivnom stvarnošću." (N. Mihanović, "Paradoksi i apsurdi Haaške optužnice" publ. HKV o skupu Zgb 8.12.2006. str 103.)

Kada sam na spomenutom Okruglom stolu u Zagrebu govorio o svojim razočaranjima u međunarodno kazneno pravosuđe upravo zbog djelovanja MKSJ rekao sam između ostalog i ovo: "....spreman sam dokazati da je djelovanje tog suda zapravo nanijelo veliku štetu zamisli međunarodnog kaznenog pravosuđa i značajno reduciralo očekivano povjerenje u njegovo djelovanje i učinak. Onako kako je to pravosuđe zamišljeno, da mora predstavljati optimum pravednosti čovječanstva koje nije opterećeno nacionalnim interesima pojedinih država i bilo čijim političkim interesima, da je u pravom smislu riječi i optimalno supranacionalno pravo i pravosuđe čovječanstva do sada se nažalost nije ostvarilo. Šteta koju je nanio Haaški tribunal u svojim postupcima je, skoro bih rekao, veća je od mogućnosti da se ona vremenom ispravi. " Istom prilikom sam se složio s tvrdnjom prof. Damaške da je MKSJ pod utjecajem političkih presija i upitao se: "Pa zbog čega mi onda znanstveno raspravljamo o kaznenopravnoj analizi zajedničkog zločinačkog pothvata, kad interpretacija tog zajedničkog zločinačkog pothvata ne će ovisiti toliko o pravnim temeljima nego na momentalnim zahtjevima koji pred Haaški sud postavlja njegova tužiteljica. ( Okrugli stol APZH i PFZ, Zgb, 2005. str. 27.)

3. O istini u djelovanju međunarodnog kaznenog pravosuđa

Pojam kazneno pravosuđe (engl. Criminal justice system), upotrebljava se za zajedništvo svih sudova i državnih odvjetništava koji djeluju u primjeni kaznenog prava (uži pojam), i za sva tijela državne i sudbene vlasti te odvjetništvo koji djeluju povodom nekog kaznenopravnog slučaja, i sve propise koji se odnose na djelovanje policije, istražnog suca prvostupanjskih i drugostupanjskih kaznenih ili prekršajnih sudova, službe zaštitnog nadzora kod uvjetne osude i penitencijarnih ustanova ili socijalnih i psihijatrijskih ustanova za primjenu sigurnosnih ili drugih mjera i odgojnih ustanova za maloljetne počinitelje kaznenih djela ili drugih kažnjivih ponašanja (širi pojam).

U djelovanju kaznenog pravosuđa postoje načela i pravila koji su, može se reći, tekovine civilizacije i valja ih smatrati stabilnim standardima postupanja u kaznenim predmetima u nadležnosti tijela nacionalnih kaznenog pravosuđa suvremenih država, ali i u postupanju svih tijela tzv. supranacionalnog, međunarodnog kaznenog pravosuđa (Samo na tri važna načela upozoravam, koja i bez posebnog opisa po svojim nazivima upućuju na njihov sadržaj. To su načelo zakonitosti, načelo presumpcije nevinosti optužene osobe i načelo odgovornosti za počinjeno djelo na temelju psihičkog odnosa osobe koja svojim činjenjem ili nečinjenjem ostvaruje opis kaznenog djela to jest na temelju njezine krivnje).

Posve pojednostavljeni scenarij primjenom tih standarda može se ovako opisati: U stvarnosti svakodnevnog života nešto se "dogodi", dođe do neke promjene koja je rezultat ljudskog djelovanja, i to djelovanje i/ili posljedica tog djelovanja podudaraju se s opisom nekog kaznenog djela u zakonu neke države ili izvorima međunarodnog kaznenog prava. Kada se to "dogodi" djelovanje kaznenog pravosuđa ima obvezu i cilj utvrditi da li taj događaj doista ima smatrati kaznenim djelom, tko je počinitelj, da li je ta osoba kriva za počinjeno djelo i da li su ispunjene sve ostale pretpostavke iz zakona (respektive standarda) da bi se prema toj osobi mogla primijeniti neka kaznenopravna sankcija. U postupku koji se vodi povodom sumnje da je počinjeno neko kazneno djelo, nakon prikupljanja određenih informacija o događaju oblikuju se dokazi na temelju kojih optužba kao stranka u postupku pred sudom tvrdi da je upravo određena osoba počinila ono za što se optužuje i da je kriva zbog toga što je počinila. Optužena osoba u svojoj obrani može u cijelosti ili djelomično priznati da je istinito ono što optužba tvrdi o postojanju kaznenog djela i njezinoj krivnji ali se isto tako može suprotstaviti tvrdnjama optužbe sa tvrdnjom da one ne odgovaraju i s t i n i tj. onome što se uistinu dogodilo. Na temelju dokaza optužbe i obrane sud nastoji utvrditi istinu i na temelju svoje spoznaje o toj istini donijeti osuđujuću ili oslobađajuću presudu . Ovaj gotovo laički simplificirani prikaz scenarija smatram neophodnim za tezu koju nastojim dokazati, naime da je konačni cilj djelovanja kaznenog pravosuđa utvrditi istinu o onome što se doista dogodilo. To je uvjet da bi se tako utvrđena istina mogla eventualno smatrati temeljem i razlogom za osuđujuću presudu i primjenu kaznenopravnih sankcija prema nekoj osobi. Pri tom treba upozoriti da optužba i obrana mogu tvrditi da je istina ono što zapravo nije istina, ali je sud obvezan tu istinu u realno najvećoj mogućoj mjeri spoznati i samo na takvoj spoznaji sa nedvojbenim uvjerenjem o opravdanosti takve spoznaje o onome što se doista dogodilo temeljiti svoju odluku o tome da li počinjeno kazneno djelo i da li je upravo optužena osoba kriva za to djelo.

Sve sam to smatrao potrebnim i ovom prilikom reći jer se, po meni, upravo u pogledu istine o onome što se doista dogodilo i tko je za ono što se nije dogodilo ili što se dogodilo optužen, i naposlijetku da li je za ono zašto je neka osoba optužena i kriva u dosadašnjem djelovanju međunarodnog kaznenog pravosuđa u kaznenim predmetima pred MKSJ uočavaju teška kršenja standarda kao garancija za utvrđivanje istine, koji su i/ili bi morali biti primijenjeni kada već ne u optužbama, onda svakako u presudama tog ad hoc Tribunala.

Što se tiče, posebno, načela presumcije nevinosti, čini se da je u postupanju MKSJ ono doista zanemareno i da se teret dokaza prebacuje na optuženike. Opravdano je, stoga pitanje: " Kako dokazivati i svjedočiti istinu. Hrvatski branitelji i svi pošteni hrvatski domoljubi morati će dokazivati što se zapravo događalo u hrvatskom osloboditeljskom Domovinskom ratu te otklanjati optužbe o udruženom zločinačkom pothvatu." (D.Vidak, " Amputirana istina" u Hrvatskom slovu od 16. 02. 2007.)

S tim u svezi treba još upozoriti i na nastojanje Haaškog tužiteljstva da Republiku Hrvatsku diskreditira kao podnositelja prijedloga da se pred raspravnim vijećima pojavi kao "amicus curiae", radi pomoći sudu u utvrđivanju istine o pravnim i činjeničnim sadržajima koji su obuhvaćeni optužbama. To bi se nastojanje, zbog ukupnosti djelovanja tog Tužiteljstva, moglo smatrati očekivanim, ali bezrezervno prihvaćanje tvrdnje o pristranosti RH od strane prvostupanjskih i drugostupanjskim viječa Haaškog Tribunala smatram potpuno neprihvatljivim. To između ostalog i zbog toga, jer je Republika Hrvatska: a) među prvim državama nasljednicama bivše SFRJ, još 1996. godine, donijela Ustavni zakon o suradnji sa MKSJ i na temelju njega te kasnijih provedbenih propisa, u potpunosti implementirala pravo tog suda; b) do sada ostvarila punu sudsku suradnju s MKSJ prema cl. 29. njegovog Statuta uključujući i predaju brojnih osoba bez obzira na stvarne i pravne poteškoće koje su u tom cilju morale biti otklonjene te je odlučna tu suradnju nastaviti; c) do sada ostvarila punu suradnju s istražiteljima i tužiteljima Tužiteljstva, uključujući i pripremanje optužbe u predmetu Ademi & Norac koji je 2005. godine ustupljen odlukom Tribunala u nadležnost hrvatskog kaznenog pravosuža; d) da relevantne političke deklaracije Hrvatskog sabora kao najvišeg tijela državne vlasti u potpunosti podupiru suradnju sa MKSJi predstavljaju volju da se utvrdi istina o tragičnim događajima iz rata na području bivše SFRJ a ne «napore da se reinterpretira historija ili izopače činjenice koje su poznati svim razboritim promatračima)) i konačno e) da su do sada pravni stručnjaci iz RH nekoliko puta uspješno nastupali pred MKSJ kao prijatelji Suda. Stoga suci Tribunala nisu trebali prihvatiti tvrdnje Glavne tužiteljice da zahtjev Vlade RH od 18. 09. 2006. da joj se dozvoli status prijatelja suda u dva kaznena predmeta pred MKSJ ima puki politički cilj. Naprotiv, nakon što je to Tužiteljstvo u pravnim konstrukcijama optužnica da je veći broj dužnosnika u najvišim hrvatskim vladininim tijelima, od kojih su neki kasnije umrli, u vrijeme počinjenja kaznenih djela optuženih bio upleten u kriminalnu aktivnost, cilj zahtjeva Vlade RH je bio da se Sudu pomogne u utvrđivanju istine o činjenicama na kojima će utemeljiti svoje presude. Time se ostvaruju ciljevi Suda, određeni rezolucijama Vijeća sigurnosti UN. Kada naime, za najviše državne dužnosnike, spomenute u optužnicama, ne postoji postupovna mogućnost da na suđenju osporavaju stigmatizirajuće implikacije iz optužnica, razlozi postupovne pravičnosti traže da se o svim spornim pitanjima Sudu ponude i pribave sve relevantne informacije, pa i kroz primjenu institucije prijatelja Suda.

Osporavanje toga prava Vladi RH, bez pravnih argumenata, ne doprinosi vjerodostojnosti i ugledu Suda, jer omogućava percepciju javnosti da raspravno vijeće odlučuje onako kako to zamisli, predvidi i njima predloži Glavna tužiteljica.

Na ovom mjestu ne mogu ne upozoriti na usporedbu koja se nameće u pogledu tumačenja povijesti na štetu istine i pravde. Uzoriti Kardinal Bozanić u propovijedi u Bleiburgu 13. 05.2007. podjetio nas je kako se neopravdano "olako stavlja znak jednakosti između antifašizma i komunizma, između opravdanih težnja borbe za slobodu i bezbožne ideologije boljševičkih i velikosrpskih planova. "( cit prema HINA 13.05.2007.) Zar se jednako tako, ali ne samo olako, već smišljeno i s opakom namjerom prekrajanja povijesnih istina o hrvatskoj državi i hrvatskom narodu u posljednjem desetljeću XX. stoljeća ne stavlja znak jednakosti između obrambenog, oslobodilačkog i po međunarodnom pravu dozvoljenog i opravdanog djelovanja hrvatskih redarstvenih i oružanih snaga u domovinskom ratu protiv velikosrpskog agresora i pobunjenika i izmišljenog "udruženog zločinačkog pothvata" hrvatskog državnog vrha radi ostvarenja hrvatskih nacionalističkih težnji prema srpskom stanovništvu na području Republike Hrvatske itd. Takvom izjednačavanju ( jednom i drugom) treba odlučno se odlučno suprotstavljati i konačno stati na kraj političkim i pravnim sredstvima.

4. O najnovijim promjenama haaških optužnica kojima se one još više udaljavaju od istine

Nakon prigovora obrane o neprihvatljivom uopćavanju i pravno neprimjerenom optuživanju brojnih neimenovanih osoba iz najviših i drugih dijelova vlasti i vojne strukture Republike Hrvatske u razdoblju na koje se odnose optužbe te odluke raspravnog vijeća u predmetu opt. Čermaka, Gotovine i Markača da su ti prigovori opravdani, bilo bi razumno da je Tužiteljstvo odustalo od svojih namjera o masovnom optuživanju svih za sve kako to odgovara njihovim pravno neutemeljenim ciljevima. Naprotiv, Tužiteljstvo, ne odustajući od neimenovanih naknadno imenuje neke čime pokušava dokazati svoju "istinu" kao istinu.

Izmijenjenom optužbom protiv trojice (Čermak, Gotovina, Markač) od 17. svibnja 2007. optužuju se za ZZP poimenično navedeni predsjednik hrvatske države, ministar obrane RH i dva generala, svi pokojni, a u isprva "tajnom dijelu" te optužnice još i sedam osoba iz najvišeg vodstva RH u vrijeme

"Oluje" koji su navodno sudjelovali u na neistini utemeljenoj i pravno neprihvatljivoj konstrukciji ZZP. Kada se još te osobe uključe u optužnicu, jasno je da se radi ne samo o nasumce odabranima, već i o daljnjoj dogradnji pravne nakarade u međunarodnom kaznenom pravu, koja ne respektira elementarne standarde suvremenog civiliziranog kaznenog postupka. Tako 1.15 Aneksa A dopunjene optužnice od 17. svibnja 2007 glasi; "Mnoge osobe sudjelovale su sa Ante GOTOVINOM, Ivanom ČERMAKOM i Mladenom MARKAČOM u tom zajedničkom zločinačkom pothvatu. Te osobe su: Franjo TUĐMAN (pokojni), Predsjednik Republike Hrvatske; Gojko ŠUŠAK (pokojni), Ministar obrane Republike Hrvatske: Janko BOBETKO (pokojni), Zapovjednik Glavnog stožera HV do 17. srpnja 1995. kada je umirovljen; Zvonimir ČERVENKO (pokojni), Zapovjednik Glavnog stožera HV (imenovan 17. srpnja 1995.) /Upozoravam na od ranije nepromijenjenu formulaciju "mnoge osobe" ali i istovjetnost pisanja velikim slovima prezimena trojice optuženika i ostale četvorice. Time Tužiteljstvo nesumnjivo i formalno izjednačava položaj svih sedmero kao optuženih. Spomenute osobe kao članovi "udruženog (zajedničkog) zločinačkog pothvata" osim trojice ( Čermak, Gotovina, Markač), iako im se imputiraju najteži zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ne mogu biti optuženici u formalnom smislu, ne samo zato što se protiv umrlih osoba u civiliziranom kaznenom postupku ne može podignti ni održati optužnica, već i zbog toga, jer se ne predlažu konkretni dokazi o njihovom djelovanju i krivnji i oni nemaju nikakve mogućnosti obrane protiv takve optužbe pred Tribunalom. (Nota bene, uz Miloševića dok je još bio živ, prema izjavama iz tužiteljstva, (A. Hoare) Glavna tužiteljica odbila je optuženje tada i još sada živih Jovića, Koštica, Kadijevića, Adžića i dr. kao članova ZPP.) Nije li to jasan dokaz da ona ne želi da raspravno vijeće utvrdi istinu o zločinačkom djelovanju velikosrpskog agresora i jugoslavenske armije protiv Republike Hrvatske uz istovremeno nastojanje da se obrambenom djelovanju redarstvenih i oružanih snaga napadnute i dijelom okupirane međunarodno priznate države imputira etnićko ćišćenje srpskog pučanstva, što bi zapravo trebao biti genocid. To je tim više jasno kada se u prepravljenoj optužnici i nadalje kao oni "drugi" koji su " bili iskorišteni ili surađivali ("who were used by or corporated") s članovima zajedničkog zločinačkog pothvata smatraju i faktično optužuju " razni časnici, službenici i članovi hrvatske vlasti i političkih struktura na svim razinama (uključujući one na lokalnoj vlasti i organizaciji), razni vođe i članovi HDZ; razni časnici i pripadnici HV, specijalne policije, civilne policije, vojne policije i drugih sigurnosnih i/ili obaviještajnih službi Republike Hrvatske i ostale poznate i nepoznate osobe" (Toč. 16. Anex A opt. od 17.05.2007.)

Više je nego očito da se ovakvim postupanjem Tužiteljstvo sve više udaljava od pravnog imperativa o određenosti optužbe, o nastojanju da se u kaznenom postupku utvrdi istina i nedvojbeno ne odustaje od namjere da Tribunal presudom o krivnji za sudjelovanje u "zajedničkom zločinačkom pothvatu" svih struktura hrvatske državne vlasti, oružanih snaga, policije, političke stranke HDZ i svakog poznatog i nepoznatog ( znanog i neznanog) državljana RH ili pripadnika hrvatskog naroda, oblikuje svoju političku i povijesnu" istinu" o događajima nakon raspada bivše Jugoslavije.

O dosadašnjem djelovanju Glavne tužiteljice Carle Del Ponte i njenog Tužiteljstva za koje opravdano tvrdim da je u suprotnosti s pravima i obvezama koje to tijelo ima po Statutu MKSJ i kao stranka u postupku pred tim sudom postoje brojni dokazi. Od njih posebno valja upozoriti na izjavu G. A. Nikiforova koji je kao ovlašteni predstavnik Tužiteljstva 11. 09. 2006. g. inter alia izjavio da se je Hrvatska traženjem statusa prijatelja suda "svrstala u obranu zločina". Dva tjedna iza toga, 29. 09. 2006. Glavna tužiteljica pred MKSJ gospođa Carle del Ponte održala je na Međunarodnom seminaru u organizaciji Finske kao predsjedateljice EU i Amnestv Internationala u Helsinkiju govor pod naslovom «Building a Culture of Accountability - Action against Impunity in the External Relations of the European Union - The achievements and challenges of the ICTY», U svojem izlaganju, koji se nije odnosilo samo na njenu djelatnost i djelatnost Tužiteljstva već na djelatnost cjelokupnog MKSJ ona, ne prvi puta, namjerno poistovjećuje djelovanje Tužiteljstva i raspravnih vijeća kao zajedničko djelovanje Tribunala za bivšu Jugoslaviju. Pri tom sve što je u suprotnosti s njenim osobnim tvrdnjama i tvrdnjama optužbe kao stranke u postupku namjerno prikazuje kao suprotstavljanje Tribunalu kao instituciji međunarodnog kaznenog pravosuđa. Tako nakon tvrdnje o postojanju "Anti-Hague propaganda" nastavlja , opet neovlašteno u ime suda : Mi smo pod konstantnim napadima ili pokušajima da se umanje napori Tribunala. Činjenice iz optužnica i dokazi predočeni u sudnicama se osporavaju, optužbe o predrasudama i politizaciji pomiješane sa skandaloznim lažima i manipulacijama se nastavljaju - sve u namjeri da se zaslijepi ljude i zaštiti ono što se predstavlja kao nacionalni interes i "povijesna istina". Tako ona o onima i onome što se usuđuju protiviti tvrdnjama optužbe kao stranke u postupku "u sudnicama" No sada slijedi i njen izravni napad na Republiku Hrvatsku, članicu UN i jednu od država utemeljiteljice ad hoc Tribunala i njenog mandata kao tužiteljice pred tim sudom da je upravo Republika Hrvatska primjer prethodno opisanih pokušaja manipulacija skandaloznim lažima i to samo zato jer se u najboljoj namjeri pomoći sudu koristila mogućnostima iz pravila 74. postupanja i dokazivanja pred MKSJ: "Mi smo suočeni sa situacijom da Vlade i Parlamenti svojim političkom deklaracijama pokušavaju mijenjati ili reinterpretirati povijest i izobličiti činjenice dobro poznate svim razumnim promatračima. Tako naprimjer sada hrvatska vlada pokušava sebe pozvati kao prijatelja suda u predmetima pred MKSJ da bi osporila tvrdnje iz optužnica potvrđenih po sucima MKSJ sa ciljem da objasni stvarne "povijesne i političke okolnosti".

Ono što posebno zabrinjava i ujedno navedenu osobu diskvalificira kao Tužiteljicu je pozivanje na činjenice "koje su dobro poznate svim razumnim promatračima". To su za nju izvori istine a ne dokazi na kojima se imaju temeljiti presude MKSJ. Tko su ti "razumni promatrači" i što je to njima "dobro poznato" može se pretpostavljati, ali Tužiteljicu treba ponovno upozoriti da se u postupku pred sudom izvode dokazi pa između ostalih i svjedocima koji su nešto vidjeli i/ili čuli a "razumni promatrači" neka pišu svoje memoare ili političke pamflete, interpretirajući svoja viđenja istine kako njima odgovara.

U svakom slučaju, ova njena izjava i ranija izjava njenog glasnogovornika ne odgovaraju duhu odredbe cl. 16.st.2. Statuta MKSJ koja traži da "Tužiteljstvo bude objektivno i nezavisno tijelo." Ta objektivnost i nezavisnost mora biti ne samo prividna nego i stvarna. Stvarnost te objektivnosti međutim, ne narušava samo "traženje ili primanje instrukcija od neke države", nego i netočno iznošenje u javnosti da pojedine države ne ispunjavaju svoje obveze prema MKSJ ili da ih pokušavaju izbjeći prikrivanjem istine. Osim toga, tu objektivnost narušava i svako javno nastupanje Tužiteljstva koje opravdava ili ide u cilju prekoračenja njegovih nadležnosti i funkcija, propisanih u cl. 18. st.l. i 2. Statuta MKSJ.

U svezi s tom tvrdnjom valja još jednom upozoriti na postupak Glavne tužiteljice, koja je prema otkriću New York Timesa svojom nagodbom u Beogradu 2003.g. protivno postojećim dokazima o istini, optužnice svojevoljno reducirala na samo jednog od više počinitelja zločina iz nadležnosti MKSJ. Zbog toga jer je takvo postupanje protivno mandatu Vijeća sigurnosti UN, ali i zbog drugih pravno neprihvatljivih postupaka ( općenite, činjenično i pravno neodržive optužnice, koje stalnim prepravljanjima produljuju postupke na neprihvatljivo nerazumno vrijeme itd.) Glavna tužiteljica MKSJ je odavno postala aktivni destruktivni dio međunarodnog kaznenog pravosuđa, jer kontinuirano nanosi štetu zamisli o njegovom djelovanju kao garanciji supranacionalne pravde i pravednosti za sve države i svakog člana suvremenog čovječanstva.

Zbog svega toga, Vijeće sigurnosti UN ne bi trebalo dozvoliti najavljeni odlazak Glavne tužiteljice MKSJ gospođe Carle Del Ponte s te dužnosti bez utvrđenja njene odgovornosti za nestručnost i zlouporabu svojih ovlaštenja i trajno narušenje povjerenja država članica UN i svjetske javnosti u međunarodno kazneno pravo i pravosuđe.

5. Još nekoliko pravnih argumenata o neodrživosti konstrukcije ZZP u Haaškim optužnicama

Kada ne bi postojale dokazane tendencije da se pod svaku cijenu i bez obzira na istinu, djelovanjem MKSJ pravno oblikuje povijesna "istina" i kada se ne bi nazirala istina o suvremenom međunarodnom kaznenom pravosuđu u praksi tog ad hoc Tribunala koja pod utjecajem jednostranih političkih interesa nije dobra ni za sadašnjost ni budućnost tog pravosuđa, u obzir bi došli objektivni pravni argumenti koji pravnu konstrukciju ZZP-a čine pravno neprihvatljivom. Šašavim lapidarno podsjećam na argumente o neodrživosti te konstrukcije u međunarodnom kaznenom pravu i optužnicama pred MKSJ.

Prije svega "zajednički zločinački pothvat" nije bio dijelom međunarodnog običajnog prava u vrijeme kada su počinjena djela koja se optuženicima stavljaju na teret, pa je takva optužba u suprotnosti s načelom zakonitosti. Zajednički zločinački poduhvat u suprotnosti je i s načelom krivnje kao jednim od temeljnih načela suvremenog kaznenog prava. Opasnim proširenjem elementa krivnje (mens rea expansiori) zajednički zločinački poduhvat se sasvim približio krivnji zbog udruživanja (guilt by associatiori) koja nije propisana u Statutu MKSJ. Izvođenje zaključaka o postojanju optuženikove namjere iz objektivnih okolnosti upitno je s aspekta načela presumpcije nevinosti koja je, između ostalog, propisana cl. 21/37 Statuta.. Sudska praksa MKSJ u vezi sadržaja teorije ZZP i odredba Statuta u kojoj je ta teorija navodno „implicitno" sadržana nije jedinstvena niti konzistentna što je u neskladu s načelom pravne sigurnosti i načelom pravednosti.. Ekstenzivnom primjenom teorije ZZP na čitave političke i vojne strukture države ostale „znane i neznane osobe" nije zadovoljen uvjet preciznosti optuživanja. Široko koncipirane optužnice po osnovi teorije ZZP u kojima je sadržano „kolektivno" optuživanje ne samo osoba protiv kojih se vodi postupak već i čitavih državnih i vojnih struktura te „znanih i neznanih osoba" ugrožavaju ostvarivanje svrhe osnivanja i djelovanja MKSJ. Teorijskim konceptom proširenog ZZP u praksu MKSJ uvedena je tzv. statusna krivnja koja zapravo nema veze s osobnom kaznenom odgovornošću počinjenjem iz članka 7(1) Statuta MKSJ. Osobna kaznena odgovornost postoji ako je optuženik, između ostalog, počinio kazneno djelo iz nadležnosti tribunala i to aktivnom radnjom (komisivni) delikt ili propuštanjem koje se po sadržaju i značenju može izjednačiti s takvom radnjom (klauzula jednake vrijednosti kod omisivnog delikta). Okolnost da je neka osoba obnašala određenu funkciju ili da je pripadala određenoj organizaciji ili skupini (formalni i/ili neformalni kriterij) ne može implicirati odgovornost po osnovi članka 7(1) Statuta. To bi značilo odgovornost zbog udruživanja (guilt by associatiori) koja nije sadržana u Statutu niti eksplicitno niti implicitno Kroz praksu Tribunala istaknuto je da je svrha „postupka pred MKSJ dati pouzdane činjenične zaključke čime se pridonosi pomirenju i ponovnoj uspostavi mirnog suživota među ljudima". Dvojbeno je u kojoj mjeri načela tzv. tranzicijske pravednosti naglašene u osnovnim pravnim dokumentima ad hoc međunarodnih kaznenih tribunala mogu biti ostvarena ako pretežiti dio opće i stručne javnosti u državama na koje se odnosi jurisdikcija tih sudova konstrukciju ZZP smatra pravno neutemeljenom, moralno neprihvatljivom i grubo nepravednom? To nisu pitanja koja MKSJ ima pravo ignorirati. To su činjenice koje, posebno iz motrišta građana Republike Hrvatske koja je vodila pravedan obrambeni rat, u značajnoj mjeri utječu na kredibilitet ne samo tužiteljstva već i suda (koji je dosad uglavnom bio benevolentan u odnosu na tako ekstenzivno koncipirane optužnice) i dovode u pitanje njegovu konačnu povijesnu evaluaciju. Ekstenzivna primjena teorije ZZP imati će negativne posljedice u procesu afirmacije međunarodnog kaznenog prava i sudovanja. Stručnjaci međunarodnog kaznenog prava opravdano smatraju da je uvođenje teorije ZZP u praksu Tribunala dovelo do obezvrjeđujućih presuda koje su dovele u pitanje didaktični značaj njegovih odluka kao i njegovu povijesnu ostavštinu. Preširoka koncepcija odgovornosti političkih lidera po osnovi teorije ZZP u perspektivi bi mogla rezultirati nespremnošću država na suradnju sa stalnim Međunarodnim kaznenim sudom i dovesti u pitanje njegovu jurisdikciju utemeljenu na načelu komplementarnosti. Osim toga, neke od najutjecajnijih država u svijetu (SAD) još uvijek nisu stranke globalnog sporazuma, a za očekivati je da će na njihovu vjerojatnu buduću distanciranost utjecati i nekritička primjena oblika vikarijske (izvedene) kaznene odgovornosti političkih lidera i vojnih zapovjednika od strane MKSJ. ( Opširna analiza o tim argumentima iz još neobjavljene znanstvene studije APZH o ZZP)

6. Zaključak o "istini" u Haaškim optužnicama i istini o međunarodnom kaznenom pravosuđu

Na temelju svega rečenog zaključaka o tezi postavljenoj u naslovu ovoga rada moglo bi biti nekoliko. Od njih ograničavam se samo na, po meni, dva najvažnija: