Haaški sud - "zajednički zločinački pothvat" - što je to?
(Treći skup)

I

Kazneno-pravna kvalifikacija "Zajednički zločinački pothvat" koju nameće haaška tužiteljica Carla Del Ponte u izmijenjenoj Optužnici protiv hrvatskih generala Gotovina - Markač - Čermak, stavljajući njima uz bok cjelokupno državno i vojno rukovodstvo vođeno s predsjednikom dr. Tuđmanom, potvrđuje uvjerenje da je Optužnica, s tom kazneno-pravnom kvalifikacijom jedna tragedija koja, u biti, obeščašćuje Europu i svijet.

Obeščašćuje pojam prava na slobodu, obranu od agresora u nametnutom ratu, ignorira zločin protiv mira. Neosporno je, što haaško tužiteljstvo zna, da sloboda i odgovornost su dva lica iste realnosti. Samostalnost u inkriminiranju kazneno-pravne odgovornosti i njezine kvalifikacije, obvezuje haašku tužiteljicu na savjesnu analizu objektivne i etičke odgovornosti prema hrvatskom društvu u cijelosti, jer to je sastavni dio odgovornosti za posao koji obavlja.

Pažljivim čitanjem izmijenjene optužnice protiv generala Gotovine, od 8. veljače 2004. godine, neminovno se nameće pitanje: tko je, zapravo, njezin autor?

Činjenica da se je u njezin sadržaj ukomponiralo pokojnog predsjednika Tuđmana, upućuje na zaključak da je ona produkt pobornika novog svjetskog poretka koji želi dokazati da je Hrvatska, u bitnom političkom trenutku urušavanja komunističkog sustava, rušeći miljenički rezultat Versajskog sporazuma iz 1918. godine, opredjeljenjem za samostalnost i zaštitu nacionalnih interesa, izazvala nesuglasice koje se najlakše mogu izraziti putem Haaškog Tribunala, upravo tom monstruoznom kazneno-pravnom kvalifikacijom "zajedničkog zločinačkog pothvata" kao temelja njezinog nastanka, osamostaljenja, njezine slobode. Da bi jasnije potkrijepili tu tvrdnju, ispuštajući iz vida činjenice koje su neoborive u ovom predmetu, kreatori Optužnice, metodom uopćavanja, zaobilaze činjenice koje se odnose na bit ratnog zločina: agresiju na Hrvatsku, zločin protiv mira, izmišljanje prostora kojima^se daje atribut "države", proširuje pojam prostora na kojemu se stvarni rat dogodio, sveobuhvatnim pojmom "na prostoru bivše Jugoslavije" i tome slično. Ta patologija potpuno odvojena od razuma ne želi prihvatiti činjenicu različitosti postupaka onoga koji se brani od postupaka agresora, izazivača rata.

Običnom logikom se mora zaključiti da neka nedopuštena djela, koja počini branitelj, nikada ne bi bila učinjena da prije toga agresor nije počinio zlodjelo ratnog l zločina agresije. Procesi poslije Drugog svjetskog rata bili su protiv agresora, a ne protiv branitelja. U tom bitnom načinu pristupa Haaškog tužiteljstva nazire se pukotina cjelokupnoga haaškog sustava, bez obzira što je njegova filozofija sadržana u tvrdnji da ne postoji apsolutna istina i apsolutna pravda, da je glavna i bitna njegova vrijednost "približiti se istini i pravdi". Cijeli sustav haaškog sudstva, Tužiteljstvo i sudska vijeća, trebao bi imati stalno u vidu i svijesti, da je sloboda moralni ideal čovječanstva, da se cijela povijest ljudskog roda gleda kroz vidokrug borbe za slobodu. Načinom optuživanja hrvatske borbe za slobodu i samostalnost haaško tužiteljstvo se upustilo u krupno obmanjujuće zaključivanje dvosmislenim pojmovima, uz pomoć improviziranih pretpostavki ("srpska Krajina", "krajinski Srbi"), anahronično shvaćajući da su ljudske vrijednosti prestale postojati u globalističkom pogledu na Svijet, pogledu koji ne vrednuje individualnosti tvrdeći da su Hrvati te vrijednosti utemeljili na "zajedničkom zločinačkom pothvatu", što znači da je Hrvatska sloboda i samostalnost utemeljena na ratnom zločinu!

Ako Europu shvaćamo duhovnom i moralnom vrijednošću, rezultatom mediteranskih vrijednosti: grčko-latinske kulture i kršćanstva, neshvatljiv je drastičan i pravno neutemeljen način optužiti hrvatski narod - ugušen pomanjkanjem zraka slobode i horizonta samostalnosti u nametnutim mu jugoslavenskim državama - zato što se uspio obraniti od srpskog agresora, što je odbio nasrtaj novih osvajača istom snagom kojom je odbijao nasrtaj Osmanlija tijekom stoljeća, zaradivši prestižni naslov "predziđa kršćanstva".

Stil ovakvog optuživanja haaške tužiteljice Carle Del Ponte prisiljava na zaključak da je srpska agresija na Hrvatsku posljedica određenog diplomatskog savjetovanja i sugeriranja. U tom kontekstu bi trebalo shvatiti uvođenje embarga na uvoz oružja hrvatskim braniteljima, s ciljem onemogućavanja obrane od agresije. Tako bi se mogla shvatiti i sugestija američkog ministra vanjskih poslova Jamesa Bakera dana državnom rukovodstvu SFRJ i bivše JNA da "taj problem riješe u par dana". Uz zabranu uvoza oružja Europa nije dozvolila ni uvoz "pontonskog mosta" 1993. godine, za Novsko ždrilo, tvrdeći da i pontonski most predstavlja oružje. Taj most je, inače, srušila agresorska vojska u želji da razbije teritorijalnu povezanost sjeverne i južne Hrvatske, da onemogući normalni promet između jadranskih gradova: Dubrovnika, Splita, Zadra i Rijeke. Zanimljiva je to činjenica. Analiza Optužnice i ovakvi događaji koji su se mogli nametnuti Hrvatskoj, upućuje na zaključak da je srpski agresor bio "figura" u pokvarenoj šahovskoj igri nekih velikih svjetskih sila.

U tom smislu još davnih 1937.-1939. godine, govorio je grof Carlo Sforza tvrdeći kako on ne dijeli Europu na balkansku i zapadnu, ističući: "Može se vrlo lako pretpostaviti da najveći dio mračnih djela balkanskih vlada nije bio ništa drugo nego posljedica zapadnog diplomatskog savjetovanja i sugeriranja*. [1]

Sforza ide još jače u razobličavanje ondašnje politike, koja je onemogućila Hrvatima njihovu samostalnu Hrvatsku, ističući natprirodni značaj tada stvarane neprirodne zajednice jugoslavenskih naroda. Sforza kaže: "Dok sam bio ministar vanjskih poslova, dolazili su k meni neki hrvatski separatisti i intriganti moleći za potporu kako bi u Hrvatskoj organizirali iredentistički pokret; odbio sam ih tada riječima: "Jugoslavenska je država jedna od najčvršćih garancija protiv uskrsnuća stare policijske Austro-Ugarske, zato je njezin opstanak - uza sve nezgode ili zablude - i interes Italije. Ali sve i da nisam ovoga mišljenja i uvjerenja, odbio bih vaše molbe jer pokret koji traži i prima tuđu pomoć osuđen je na sigurnu propast. Tako mislim i danas: Osakaćena i nasmrt ranjena Jugoslavija značila bi da je put starom imperijalističkom Drang nach Ostenu opet širom otvoren"! [2] Zaključak koji proizlazi iz ovih kratkih navoda Sforzinog izlaganja, potvrđuje da se je Hrvatska, u borbi za samostalnost, suprotstavljala politici zemalja koje su, 1918. godine, stvorile neprirodnu jugoslavensku zajednicu, te da je Hrvatska, svojom samostalnošću, poništila određene, bez Hrvatske, zaključene sporazume na štetu hrvatskog teritorijalnog korpusa: Londonski ugovor (1915.), Rapalski sporazum i niz drugih antihrvatskih sporazuma. Postavlja se pitanje: nisu li ta hrvatska postignuća, koja su po političkoj misli antihrvatskih snaga, izvan osjećaja za mjeru, razlogom političkog utjecaja na Haaško tužiteljstvo za uvođenje kazneno-pravne kvalifikacije "zajedničkog zločinačkog pothvata"?

Još dok je trajala agresija na Hrvatsku, dok je na snazi bila međunarodna zabrana uvoza oružja, utemeljen je, ad hoc, Haaški Tribunal "za teška kršenja međunarodnoga humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od 1991. godine", Rezolucijom Vijeća sigurnosti 827 od 25. 5. 1993. Izgleda da svi problemi tog sudišta proizlaze iz činjenice da je u svom zametku bio zaostao za stvarnim napretkom života hrvatskog naroda u obrani slobode i njegove samostalnosti. Baš zato se i nije ostvarilo ono očekivanje koje bi taj sud, prateći stvarnu borbu agresora i branitelja, trebao ostvariti.

Nije problem u prihvaćanju općeg (univerzalnog) sistema vrijednosti i politike kažnjavanja ratnih zločina. Problem je kod ovoga suda odgovoriti na pitanje: tko čini ratni zločin? Da nije bilo srpsko-crnogorske agresije predvođene bivšom JNA-om i srpskom pobunom u nekim hrvatskim prostorima, s izričitom željom stvaranja "Velike Srbije" sa zapadnim granicama na crti Virovitica-Karlovac-Gospić-Karlobag, problem ratnih zločina i Haaškog Tribunala, ne bi se nikada ni pojavio. Hrvatska kao samostalna država, međunarodno priznata, članica Ujedinjenih naroda, morala se je braniti i obraniti od agresora, dakle, morala seje u nametnutom ratu (međunarodnom oružanom sukobu), obraniti. Taj njezin uspjeh se nikako, po svim normama međunarodnog prava, ne može i ne smije naznačiti izmišljenom i neegzistentnom kazneno-pravnom kvalifikacijom haaškog tužiteljstva "zajedničkim zločinačkim pothvatom ".

Kazneno pravo mora biti utemeljeno na djelu i krivnji. Ta dva bitna elementa dovela su do razvoja pretpostavki o kaznenom cijelu. Posredno činjenje kaznenog djela korištenjem organiziranog aparata moći i kažnjivost pravnih osoba, predstavlja isječak iz općeg znanstvenog koncepta. Nacionalno kazneno pravo s ukupnošću elementarnih normi ponašanja, na osobiti način odražava pravnu kulturu jednoga naroda, države, društva uopće.

Hrvatima je Hrvatska uvijek "mala zemlja" ali najdraža, najčudnovatija i najrazličitija. Ona im je mjera, napor i vječna sredina za koju su se borili, bili proganjani od totalitarnog jugo-komunističkog sustava i s tog stajališta gledaju na ovaj progon haaškog tužiteljstva kao nastojanje da se slomi Hrvatska i sve kvalitativne njezine vrijednosti na kojima se utemeljila njezina borba za slobodu, samostalnost i međunarodno-pravni subjektivitet. Borba za slobodu i samostalnost, u stvari, predstavlja prvu i najvažniju kvalitetu ljudske naravi, jer se radi o borbi za život, jer se tom borbom ostvarila sasvim nova ljestvica vrednota, onih vrednota koje su Hrvatima 1918. i 1945. godine bile oduzete svrstavanjem u neprirodnu jugoslavensku zajednicu.

Povijesna i spoznajna je činjenica da je Hrvatska, sa svojim narodom, pola stoljeća živjela u totalitarnom jugo-komunističkom sustavu, tiraniji bez parlamentarne demokracije, leglu ideološkog terora. Zato je neshvatljivo da 9. studenoga 1991. godine, kad nije uspjela poruka njegovog ministra vanjskih poslova Bakera, tadašnji predsjednik SAD-a gospodin Bush svoje stajalište o srpskoj agresiji na Hrvatsku A izražava riječima: "U Jugoslaviji vidimo kako ta ponosna riječ nacionalizam može zemlju strovaliti u krvavi građanski rat", dajući jasno do znanja političku crtu s koje On i njegova vlada polazi u nečuvenoj agresiji srpsko-crnogorskih snaga, potpomognutim JNA-om i dijelom pobunjenih Srba, u nekim predjelima Hrvatske. [3]

Bushova Vlada, uz posredovanje Lavvrencea Eagleburgera, Cvrusa Vancea, otvoreno se je "priprijetila" Njemačkoj ekonomskim mjerama pokuša li priznati

Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Što više, Eagleburger, poznat kao veliki financijski mešetar, s velikim financijskim vezama s beogradskom Vladom, bez ikakvog i sustezanja izjavljuje da "Sjediniene Američke Države ne smiju nijednoj europskoj zemlji nikada dopustiti da prizna Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu". [4]

Sam Cyrus Vance, prije nego će po Vukovaru šetati kao međunarodni predstavnik, u vrijeme ubijanja bolesnika iz vukovarske bolnice, bez ikakvog sustezanja, tvrdio je i izjavljivao da je "preopasno" priznati Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu", podrazumijevajući pod pojmom "preopasno" da to ne bi odgovaralo " novom svjetskom poretku". [5]

Lord Carrington, takozvani međunarodni predstavnik na ovim prostorima u tim ratnim vremenima, u londonskom dnevniku TIMES od 13. svibnja 1992. godine, izražavajući svoj "prikriveni prezir" prema onima koji se brane, kaže: "Ako se ljudi žele tući, postoje samo dvije mogućnosti. Ili ih pustiti neka se tuku ili ih na silu razdvojiti))! [6]

To je politika koja i danas inspirira ovakva optuživanja Hrvatske baš zato što se je uspjela izboriti u takvim okolnostima za slobodu.

Ocjenjujući učestale napade na pojedina Hrvatska područja/kao otvoreni rat za mijenjanje granica na štetu Hrvatske, s ciljem stvaranja "Velike Srbije", uz sve aktivniju vojnu pomoć Rusije, Njemačka je izjavila da su "pokušaji mijenjanja granica na silu potpuno neprihvatljivi", dajući naslutiti kako Velika Britanija, Rusija i Sjedinjene Američke Države pokušavaju pomoći stvaranje "Velike Srbije". U tom kontekstu vrlo zanimljivo djeluje izjava nizozemskog ministra vanjskih poslova Van den Broek-a, od 6. kolovoza, upućena njegovim europskim kolegama: "Naša ie misija u Jugoslaviji propala. U ovom trenutku, tu ne možemo učiniti ništa, ali želimo da svijet zna da je srpska strana odgovorna za propast svih pregovora. Jugoslavija je sada suočena s tragedijom i katastrofom"! [7]

Obraćajući se izaslanicima Europske zajednice 9. rujna u Haagu, predsjednik Bush je, između ostaloga, nakon prijetnje Hrvatskoj, kazao: "... dok predstoji hitan posao izgradnje demokracije i tržišnih reformi, neki u pobjedi slobode vide gorke plodove. U tome je smislu pad komunizma otvorio Pandorinu kutiju starih etničkih mržnji, netrpeljivosti, čak osvete... Cijela je Europa postala svjesna opasnosti od jednog starog neprijatelja - nacionalizma, koji pokreće mržnju, a ne plemenite ciljeve. Taj se nacionalizam hrani starim otrcanim predrasudama, propovijeda nesnošljivost i sumnju, čak rasizam i antisemitizam". prijeteći se, kako vidimo, da će "ONI VELIKI" žudnju za slobodom i neovisnosti - ni više ni manje - nego izjednačiti s ANTISEMITIZMOM! [8]

Iz ove prijetnje gospodina Busha da borba za obranu hrvatske slobode i samostalnosti "propovijeda nesnošljivost i sumnju, čak rasizam i antisemitizam", najjasnije dobivamo odgovore na pitanje: od kuda tužiteljstvu Haaškog suda smjelosti da borbu hrvatskog naroda, i njegovu pobjedu nad srpsko-crnogorskim agresorom, lakonski i bez ikakvog sustezanja naziva i kvalificira kazneno-pravnim oksimoronom "zajednički zločinački pothvat"! Optužnica, s tom kazneno-pravnom kvalifikacijom, pokušava nametnuti sliku borbe za slobodu i samostalnost koja se u Hrvatskoj nije mogla ni osjetiti ni pretpostaviti. Takva Optužnica, u stvari, potvrđuje vrlo komplicirani civilizacijski slučaj. Suprotno očekivanjima da će agresor uspjeti spasiti neprirodnu tvorevinu iz 1918. godine, haaško tužiteljstvo, pod utjecajem raznih moćnika, pa, kako vidimo, i ondašnjeg predsjednika SAD-a, inaugurira krivnju Hrvatima koji su se uspjeli obraniti.

Hrvatska krivnja nije ona "obična", kazneno-pravna krivnja. To je krivnja "ukrašena" tvrdnjom zločina koji bi se nalazio i u samoj pomisli obrane od srpskog agresora, krivnja za rušenje "bivše miljenice" određenih interesnih krugova i sila koje su željele da Hrvatska, kao "predziđe kršćanstva", jednostavno nestane s političke pozornice Europe i Svijeta.

Vjerujući u moć perifernih zapadno-europskih frustracija, varirajući u Optužnici sa sadržajem, u uvjerenju da će se hrvatski narod naći izgubljen čitajući kaznenopravnu kvalifikaciju njegove slobode u tvrdnji da je to rezultat "zajedničkog zločinačkog pothvata", haaško tužiteljstvo prelazi preko nesporne činjenice da je Hrvatska, u određenom povijesnom trenutku raspada komunističkog sustava u srednje-europskim zemljama, prihvatila mogućnost samostalne izgradnje svoje unutarnje, autohtone, politike i kulture, da na iskustvima europskih naroda, koristeći mogućnosti vlastite perspektive, nastavi se izgrađivati kao jedna od najstarijih europskih država. Europa je danas sustav država koje mogu živjeti samo ako među sobom ostvare određenu ravnotežu, optimizam, otvorenost prema budućnosti i razumijevanje želja svih naroda prema tim ciljevima. U trenutku borbe za svoju samostalnost i neovisnost, odbijajući srpskog agresora od njegovih ideja "Velike Srbije" na hrvatskim prostorima, očekujući novu društvenu atmosferu u svim zapadnim zemljama, kad je međunarodno priznata samostalnom državom i primljena u svjetsku organizaciju Ujedinjenih nacija, Hrvatska doživljava nevjerojatnu uvredu i klevetu od institucije koju je i sama pokretala i očekivala s velikim nadama u njezino djelovanje, da je njezino stjecanje slobode utemeljeno na kazneno-pravnoj kvalifikaciji "zajedničkog zločinačkog pothvata"!

Suvremena artikulacija europskih odnosa i traženja članstva u EU nema nikakve veze s onim što su radile sile pobjednice s Versajskim ugovorima, stvarajući jedinstvene višenacionalne države: Jugoslaviju, Čehoslovačku i Rusiju, koje su se raspale u prvom mogućem trenutku rušenja "berlinskog zida", jer su unutar sebe bile neprirodne zajednice voljom jačega, a ne naroda. Zato je veliki promašaj haaškog tužiteljstva kad slobodnu volju hrvatskog naroda za utemeljenjem samostalne Hrvatske i njezinu obranu od srpskog agresora, naziva "zločinačkim pothvatom"!

O neutemeljenosti Optužnice protiv hrvatskog državnog vodstva i neposrednih voditelja vojno-redarstvene akcije "Oluja" oksimoronskom kazneno-pravnom kvalifikacijom "zajednički zločinački pothvat" i neistinitim prikazivanjem stvarnih odnosa u tom vremenu na strani hrvatske državne politike, najbolje govore dokumenti tog vremena.

Kad je predstavnik UN-a Vasushi Akashi pozvao predsjednika Tuđmana "da pregovara s vođom pobunjenih Srba Milanom Martićem", predsjednik mu je odgovorio 31. srpnja 1995. godine pismom u kojem je istaknuo: "Ekscelencijo. začuđuje da u vašem dopisu nigdje ne govorite o UNCRO mirovnim snagama UN, koje su pod tim nazivom dobile mandat za djelovanje u Republici Hrvatskoj rezolucijom Vijeća sigurnosti UN, a nasuprot tome spominjete kninsko vodstvo i RSK... Hrvatske vlasti neće voditi pregovore s Milanom Martićem, koji je od Međunarodnog suda u Haagu stavljen na listu ratnih zločinaca, a ni s drugima u njegovo ime. Za nas je neprihvatljivo da se postrojbe UNCO-a rasporede samo na granicu prema Bihaćkom džepu. Naš zahtjev je bio i ostaje da UNCRO snage preuzmu nadzor nad međunarodno priznatim granicama između Republike Hrvatske i Srbije, odnosno SRJ, što je posebno aktualno, jer je ovih dana došlo do novih prebacivanja postrojbi i opreme jugoslavenske vojske preko Dunava". Ako bi cilj postupanja hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana i svih njegovih suradnika, generala Gotovine i njegovih suradnika, bio, kako se to u pasusu 7. izmijenjene optužnice od 19. veljače navodi: "Tijekom i nakon operacije "Oluja" i čitavo vrijeme na koje se odnosi izmijenjena optužnica. Ante Gotovina je s drugima, uključujući Ivana Čermaka, Mladena Markača i predsjednika FRANJU TUĐMANA, sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu, čiji zajednički cilj je bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina, između ostaloga pljačkanjem, oštećivanjem ili potpunim uništenjem imovine srpskog stanovništva odvratilo ili spriječilo da se vrate i ponovno nastane u svojim domovina)), zašto bi predsjednik Tuđman tražio od predstavnika Ujedinjenih nacija akciju međunarodnih snaga, njihovo sprječavanje svakog sukoba i njihovu kontrolu granica? Ako bi cilj bio tjeranje stanovništva srpske nacionalnosti, sigurno hrvatski predsjednik ne bi tražio zaštitu snaga Ujedinjenih nacija, dapače, tražio bi njihovo udaljavanje iz kriznog područja.

Tome se treba dodati činjenica da je" 3. kolovoza 1995. u Ženevi održan susret između hrvatskih i srpskih predstavnika o pitanjima koja su se sažimala: mirna reintegracija okupiranih hrvatskih područja, otvaranje svih komunikacija na okupiranom dijelu zemlje, primjena hrvatskog Ustava na cijelom području Hrvatske, provođenje Ustavnog zakona za srpsku etničku zajednicu kojoj hrvatske vlasti jamče politička, građanska i nacionalna prava, sve to u kontekstu akcije Međunarodne diplomacije koju je, u tom dijelu, zastupao Thorvald Stoltenberg, s jedinim naglaskom na izbjegavanju sukoba, odnosno za pronalazak formule mira. Prema tome: zašto haaško tužiteljstvo sve to ignorira i osiono optužuje hrvatsko rukovodstvo za "zajednički zločinački pothvat", usprkos jasnih i otvorenih traženja hrvatskog rukovodstva da se nastoji izbjeći svaki nepotrebni sukob? Je li tu, ipak, politički diktat koji bi želio opravdati potpunu neaktivnost onih snaga koje su apstinirale u samom početku od svake akcije da se spriječi rat protiv Hrvatske?

Konačno, dana 4. kolovoza 1995. godine, predsjednik Republike Hrvatske dr. Tuđman, u poruci vojnim i paravojnim pripadnicima pobunjenih srpskih snaga i svim stanovnicima srpske nacionalnosti na okupiranim prostorima upućuje poziv: "Pozivam sve pripadnike srpskih paravojnih postrojbi, koji su svojevoljno ili prisilno mobilizirani u paravojne srpske postrojbe, da predaju oružje hrvatskim vlastima, uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema važećim hrvatskim zakonima... Pozivam sve građane srpske nacionalnosti da ostanu u svojim kućama i bez bojazni dočekaju hrvatsku vlast...".

Uz ovaj poziv predsjednika dr. Tuđmana Hrvatska vojska je, prije početka akcije "Oluja", izvijestila sve pripadnike UNCR-a o akciji, kojoj je cilj uspostaviti ustavno-pravni poredak na područjima okupiranim od agresora.

Haaško tužiteljstvo bi moralo znati da se na hrvatskoj sceni općenacionalnog, političkog i duhovnog života u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, razvijao naraštaj koji je stalno bio proganjan zato što je pokazivao sklonost prema hrvatskom osamostaljenju, hrvatski mislio i tražio izlazak iz položaja robije u bivšem jugokomunističkom totalitarnom sustavu.

Predsjednik dr. Tuđman je dva puta kazneno optuživan zbog zastupanja ideje samostalne Hrvatske, bio je svjestan ruševina i hrvatskih prognanika, ali i snage Starčevića, Zrinskih i Frankopana, Kvaternika i Radića, kardinala Stepinca i više od šesto ubijanih svećenika od komunističkih zločinaca. Sve te žrtve davale su Tuđmanu snagu i stvarali u njemu uvjerenje da će hrvatski narod uspjeti iznijeti čistu pobjedu, pobjedu ponosa, u obrani samostalne Hrvatske. Svjestan krvavih znakova tog općeg zla, u centru urušavanja jugo-komunističke civilizacije, Tuđman je vidio mogućnost uskrsnuća samostalne Hrvatske kao subjekta međunarodne zajednice, članice Ujedinjenih nacija. Međutim, podižući ovakvu Optužnicu, s ovakvom neutemeljenom i izmišljenom klevetom i krivnjom o "zločinačkom pothvatu" kao temelju hrvatske slobode, izraz je osjećaja žalosti zato što je hrvatski narod, predvođen dr. Tuđmanom, uspio u svojoj borbi za samostalnu Hrvatsku. Vizija i želja za hrvatskom samostalnošću i slobodom, bila je, ne samo u duši Tuđmana, nego i u svakoj hrvatskoj duši, u želji svih da se agresor pobjedi na tako divan i znakovit način kao što su to bile pobjede u svim vojno-redarstvenim akcijama Hrvatske vojske, a ne samo u "Oluji".

Suočeni ovakvim optuživanjem haaškog tužiteljstva hrvatske pobjede nad srpskim agresorom, mora se izraziti prihvaćanje tvrdnje gospodina Zdravka Tomca iznijete u njegovom razgovoru za "Vjesnik", 25. 9. 2002., "... znao sam da je u Vijeću sigurnosti praktički usvojena nova koncepcija Haaškog suda, a to je da suđenje za konkretne zločine do kraja treba prepustiti domaćim sudovima, a da se on treba baviti "krupnim ribama", odnosno treba iz naroda u sukobu optužiti vojno i državno vodstvo ili pojedince iz vojnog i državnog vodstva. Tad je rečeno da su svi krivi, da treba rasporediti krivnju, a brojem optuženih i visinom kazne napraviti razliku između onih koji su malo više od onih koji su malo manje krivi". Najvjerojatnije u tom stajalištu Vijeća sigurnosti nalazi se geneza ovakvog oksimoronskog optuživanja hrvatskih pobjedničkih snaga za "zločinački pothvat", osobito ako se uzme u obzir da pojam "nacija" sadrži dva različita povijesna shvaćanja, dvije različite interpretacije stvarnosti i dvije različite vizije budućnosti. Nije sporno da se odredbe Dopunskog Protokola uz ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol l), u slučaju kad se radi o "okupaciji određenog teritorija", primjena Konvencija i Protokola "prestaje važiti tek po prestanku okupacije", nezavisno o samom završetku ratnih vojnih akcija. Ni jedna odredba ženevskih konvencija od 12. kolovoza 1949., kao ni odredbe Protokola br. 1., ne može se protumačiti na način koji bi odobravao akt agresije, rat, jer upotreba te sile nije u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija. Prema tome, nikakvim zauzetim stajalištem ne može se staviti kod Haaškog suda u istu poziciju agresor i onaj koji se brani, jer je to u suprotnosti sa svim načelima međunarodnog prava i svih akata koji su, u realizaciji tog prava, od međunarodne zajednice donijeti. Oslobođenje određenih dijelova Hrvatske koji su se nalazili pod okupacijom agresora, pravno nije moguće preimenovati u "etničko čišćenje, masovni ratni zločin protiv civilnog stanovništva" te iskonstruirati jednu, izvan svakog razuma kvalifikaciju "zajedničkog zločinačkog pothvata".

Oponašajući, vjerojatno, taj primjer haaškog tužiteljstva, izvjesni njemački stručnjak "za Istočnu Europu" WOLF OSCHLIES, na mrežnim stranicama "Euroazijskog magazina", u članku naslovljenom "Balkanski jezici u Europskoj uniji", pravo hrvatskog naroda da svoj jezik zove hrvatskim jezikom, naziva "IDIOTIZMOM". On to čini iz razloga što je povrijeđen da se ne zove više "srpsko-hrvatskim", kao što su ga silom nametnuli od 1918. do 1990. godine! Kao što kvazi stručnjak nema pojma da je hrvatski narod, samo od 1604. do 1850. godine imao 17 gramatika hrvatskog jezika i cijeli niz hrvatskih književnika i znanstvenika koji su se služili HRVATSKIM JEZIKOM, tako i kvalifikacija haaške optužnice "zajednički zločinački pothvat" ispušta iz vida činjenicu da je hrvatski narod prije 1918. godine, kad je protivno njegovoj volji ubačen u neprirodnu jugoslavensku zajednicu voljom određenih sila pobjednica u Prvom svjetskom ratu, imao svoju državu i državnu strukturu kraljevstva već 925. godine, a vlast Knezova i prije, bez obzira što je vlastitom voljom 1527. godine ušao u sustav Austrijskog Carstva temeljem Cetinskog Ugovora. [9] Borba hrvatskog naroda protiv svih agresora tijekom povijesti, pa i obrana od srpskog agresora 1990. - 1996., nikada nije bila inspirirana etničkim čišćenjem već isključivo obranom samostalnosti i slobode, onemogućavanjem stvaranja "Velike Srbije" na štetu Hrvatske osvajanjem hrvatskih prostora na liniji Virovitica - Karlovac - Gospić -Karlobag.

Pokušavajući, na neki način, definirati, ili usmjeriti, odgovor na pitanje uloge Haaškog suda, sudac WOLFGANG SCHOMBURG, za austrijsku državnu novinsku agenciju APA, dajući prikaz rada Haaškog suda, između ostaloga je kazao: "nije posao Haaškog suda da osuđuje vlade ili države, nego da na temelju dokaza odluči je li optuženi pojedinac kriv ili nije", dodajući misao koja je za nas osobito aktualna: "Kontraproduktivno je ako država percipira da je talac jednoga ili dvojice ljudi koji su na listi traženih a ne žele izaći pred sud". da bi te svoje misli završio tvrdnjom o "političkim pritiscima glavne tužiteljice Carle Del Ponte" iznijevši tvrdnju da "...nezavisnost pravosuđa dolazi u pitanje kada se tužitelj služi političkim pritiscima ne bi li ostvarili svoj cilj... To je posao za UN, Eu ili same države, to nije posao odvjetnika" (misli se na tužiteljicu), (uzeto iz "Globusa" od 13. listopada 2006.).

Je li, prema tome, tužiteljica Carla Del Ponte izmijenjenom Optužnicom protiv Gotovine uvođenjem kazneno-pravne kvalifikacije da je stjecanje hrvatske slobode i samostalnost rezultat "zajedničkog zločinačkog pothvata", ignorirajući stajalište Ustavnog suda Hrvatske o djelovanju oružanih snaga Hrvatske vojske, zloupotrijebila svoj položaj kad se je stalno javljala po Bruxellesu i davala ocjenu o suradnji Hrvatske sa Haaškim sudom, jer to je, prema stajalištu imenovanog suca bila dužnost Suda, i je li glavna tužiteljica na taj način dovela u pitanje uopće ulazak Hrvatske u Europsku Uniju upravo zato što se postavlja pitanje dostojnosti - ako je Hrvatska nastala na zločinu - da Hrvatska uopće postane član Europske Unije.

Haaški sud će, obzirom na način pisanja i inkriminiranja Optužnice "zajedničkog zločinačkog pothvata", radi razgraničenja onog što je bilo, onoga na čemu bi se mogli postaviti temelji budućnosti, i onoga što se tom kvalifikacijom glavne tužiteljice stavlja na teret hrvatskom narodu, rukovodstvu i pojedincima, trebati uložiti mnogo napora i razbiti mnoge pritiske ako želi istinski opravdati želju i poticaje hrvatskog državnog rukovodstva koje je dalo najprije svoj glas za njegovo utemeljenje.

Kazneno-pravnom kvalifikacijom "zajednički zločinački pothvat", za hrvatsko državno i vojno rukovodstvo u vrijeme vojno-redarstvenih akcija oslobađanja okupiranih hrvatskih prostora, Haaško tužiteljstvo očituje svoje neshvaćanje okolnosti u kojima se našao hrvatski narod srpskom agresijom na Hrvatsku s ciljem rušenja njezine vlasti i otimanja njezinog teritorija. Vjerovali smo da će hrvatska borba za slobodu, i naš odnos prema slobodi, biti naša legitimacija za suradnju s ostalim demokratskim sustavima Europe i Svijeta. Želeći braniti čistoću hrvatske borbe, nikako ne shvaćamo paradoksalno djelovanje haaškog tužiteljstva koje ne optužuje s kvalifikacijom "zajedničkog zločinačkog pothvata" one koji su taj ratni zločin i učinili, bez obzira što ga do kraja nisu ostvarili, da ne optužuje Vojni Vrh i Vojno zapovjedništvo bivše JNA-e: Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Stanu Brobeta, Života Panića, njih koji su pokrenuli i vodili istrebljivački rat protiv hrvatskog naroda s ciljem stvaranja Miloševićeve "Velike Srbije", utemeljene na idejama Garašanina i Memorandumu Srpske Akademije znanosti i umjetnosti.

Gospođa Doris Pack, voditeljica izaslanstva Europskog parlamenta u susretu s čelnicima Hrvatskog Sabora, dana 25. 3. 2003. godine, u Zagrebu, uvjerena u pogrešnost shvaćanja haaskog tužiteljstva, bez ikakvog sustezanja, tvrdi: "problemi potječu iz pogrešnog stava da Hrvatska nije smjela voditi rat, te da Haaško tužiteljstvo mora shvatiti razliku između AGRESORSKOG i OBRAMBENOG RATA"! Na tom susretu je donijet Zaključak "da će članovi izaslanstva Europskog parlamenta za jugoistočnu Europu u Haagu iznijeti primjedbe tužiteljici Carli Del Ponte na rad tužitelistva". [10]

Još u ožujku 1995. godine, otvoreno i bez ikakvog sustezanja, u dnevnom tisku iznio sam tvrdnju da se branitelji, subjektivno i objektivno, nalaze u stanju nužne obrane za razliku od onih koji napadaju i koji su rat izazvali, inzistirajući da se to mora uzeti u obzir, jer onaj koji se brani ne čini ratni zločin, ali može prekoračiti nužnu obranu i tada čini zločin u ratu, a ne ratni zločin. Ako se ta dinstikcija ne bi poštivala, onda izjednačujemo žrtvu i agresora, stoje nedopustivo po svim normama međunarodnog prava. (Slobodna Dalmacija, 28.3.1995.)

Prije utemeljenja Haaškog suda, 25. siječnja 1991. godine, bivša JNA-a je, pod vodstvom generala Aleksandra Vasiljevića, u Virovitici, pohapsila, kazneno procesuirala kod Vojnog suda u Zagrebu, gradsko i stranačko rukovodstvo, optužujući ih za zločin rušenja državnog poretka! U vrijeme dok je već bila uvedena zabrana uvoza oružja za obranu Hrvatske, Vijeće sigurnosti UN-a je Rezolucijom br. 764, od 13. srpnja 1992., upozorilo stranke u sukobu "da su dužne pridržavati se međunarodnog ratnog i humanitarnog prava", što je kod hrvatskog naroda izazvalo uvjerenje da će međunarodna zajednica, činjenici agresije, posvetiti više pažnje, budući je obrana Hrvatske u tom trenutku bila i te kako upitna.

Vjerovanje je poraslo kad je Vijeće sigurnosti Rezolucijom broj 780 od 6. listopada 1992., zatražilo od generalnog tajnika UN-a da "imenuje Komisiju neovisnih stručnjaka za prikupljanje podataka o počinjenim zločinima". Budući je u međuvremenu i Vlada Republike Hrvatske utemeljila Komisiju za ratne zločine, vjerujući u objektivni i stručni rad utemeljene Komisije Vijeća sigurnosti, suradnja je bila otvorena i vrlo opsežna u svim segmentima praćenja pojava oko situacije na bojištima i u svim krajevima koji su bili sigurni za rad.

Zamjenik tajnika Međunarodne komisije stručnjaka gospodin Baez A. Julije primljen je u Zagrebu na razgovore 1. 9. 1993., kako je i sam kazao "radi razbijanja dezinformacija o hrvatskoj obrani" i agresorskim zločinima. U tom kontekstu gospodinu Baezu je upućeno pismo 9. 9. 1993., sa svim prikazima i jasnim obrazloženjima te velikim prilozima dokumentacije o rušenju Dubrovnika, Vukovara, o pokoljima u Četekovcima, Škabrnji i tako dalje. Gospodinu Torkelu Opsahlu je omogućen razgovor sa zatvorenicima srpske nacionalnosti koji su bili u raznim stupnjevima kaznenih postupaka kod naših sudova, u slobodnom kontaktu bez kontrole, u vremenskom razdoblju od 11. do 14. kolovoza 1993. godine. Upravo taj početak je Glavni tajnik komisije gospodin Sharif Bassiunv ocijenio "najboljom mogućom suradnjom"! Upoznat gospodin Bassiunv da je gospodinu Baezi i Mariu Jorge Yutzi dano 8 video kaseta o zločinima u Škabrnji, Nadinu, Četekovcima, Voćinu i Kusonjama 7. 4. 1994., a da je gospodin Nick, službenik Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske 9. 9. 1994., preuzeo za Komisiju 14 fascikala o rušenju Dubrovnika, ocjena gospodina Bassiunva o suradnji bila je još pozitivnija, graničeći s "divljenjem".

Bez ikakvog sustezanja svi predstavnici međunarodne Komisije, a kasnije i "neki istražitelji Haaškog suda" - kako su se predstavljali, - imali su neograničene susrete sa svim dužnosnicima koje su oni tražili, upoznavajući se sa svim relevantnim dokazima i materijalima u otvorenim, i bez ikakvih ograničenja, razgovorima, s vlastitim prevoditeljima koje su sa sobom dovodili. Osobito se mogu navesti razgovori sa: Williamom Stuebnerom, Donatom Kinigerom Passglijem (26. 7. 1994.), Fritzom Karltzhofenom, Baezom i Bassiunijem ( 2. 9. 94.), Kempenaaresom, M. Harmonom i Willamsom (4. 9. 94.), s glavnom temom o "agresorovom nepridržavanju Konvencija o postupanju prema civilnom stanovništvu i zarobljenicima", jer je to upravo i bio najveći izvor zločina u ratu protiv Hrvatske. Uz već citiranu ocjenu suradnje gospodin Bassiuny je nekoliko puta istaknuo "... da takav rad i suradnja ukazuju stvarnu želju Hrvatske za otvorenom i iskrenom suradnjom s Međunarodnom Komisijom stručnjaka". Praksa je većine imenovanih članova, osobito gospodina M. Harmona i Kempenaaresa, bila da posjećuju "krajinski glavni grad Knin", - kako bi oni kazali. Kad su bili upozoreni: na ozbiljnost tog čina, jer daju značaj toj paravojnoj tvorevini i Kninu, koji su se pobunom našli na okupiranom prostoru hrvatske države, lakonski su odgovarali da oni "ne žele ništa prejudicirati, ali stvarnost je stvarnost". U svakom slučaju to postupanje izazvalo je reakciju s odgovorom: "Vaša misija predstavlja logističku pratnju i pomoć pobunjenicima u magli njihove opijenosti stvaranja paradržave na hrvatskim prostorima. Vi mislite da Hrvati nisu svjesni toga što radite i što se događa ovakvom vašom praksom kojom želite kazati kako su Hrvati slučajno, za sada, još živi". Ta zategnutost nastala ponašanjem Harmona i Kepenaraasa bila je odstranjena posjetom gospodina Richarda Goldstonea 4. listopada 1994. Sve ovo je, kao mali isječak suradnje na najvišim razinama, istaknuto kako bi se odbacila svaka i najmanja sumnja u istinsku želju i postupanje hrvatskog naroda isključivo u obrani slobode i samostalnosti Hrvatske, u obrani međunarodno-pravnog subjektiviteta Hrvatske, stečenog međunarodnim priznanjem i njezinim primanjem u članstvo Ujedinjenih Nacija kao samostalne države. Taj sadržaj Domovinskog rata i hrvatske borbe, nikako ne može trpjeti, nevjerojatno uvrjeđujuću kazneno-pravnu kvalifikaciju "zajednički zločinački pothvat". Ako se zna da je haaška sutkinja Patricia Wald, prilikom izricanja presude, obrazlažući svoja stajališta u izrečenim odlukama, ustvrdila "da Haaški sud mora suditi prema civiliziranim kriterijima" (vjerojatno se u pojam "civilizirani kriteriji" uključuju i temeljne zakonske norme o kaznenoj odgovornosti), nesporno je ta ocjena imenovane sutkinje rezultat spoznaje o odsutnosti tih kriterija u nekim odlukama Haaškog tužiteljstva i suda. Praksa je pokazala da su ti kriteriji osobito nedostajali u onim optužnicama koje je potpisivao, osvjedočeni antihrvat, gospodin Graham Blevvit, zamjenik haaške tužiteljice. Da ocjena gospođe sutkinje Wald nije usamljena, pokazuje nam rasprava u Odboru za međunarodne odnose američkoga Kongresa, 2002. godine. Žestoko prigovarajući zbog velikih troškova, slabe učinkovitosti i "zloporabe ovlasti nekih djelatnika Haaškog suda (ICTY-ja)", zanimljive je prigovore iznio predsjedavajući Odbora gospodin Henry Hyde ustvrdivši da je "Haaški sud osnovan da osudi, a ne da sudi". Ističući pitanje predugog trajanja postupka, gospodin Hyde je tražio odgovor na pitanje: "je li postupak u Haagu pošten".

Član Odbora i ugledni odvjetnik Laarrv Hammond, odvjetničkom pedanterijom bio je još konkretniji. On je u Odboru postavio retoričko pitanje: "Jesu li ratni zločini za koje se tereti general Ante Gotovina počinjeni s njegovim znanjem i ovlastima... Još više je upitno jesu li događaji, za koje je optužen, bili dio vojne operacije poduzete uz znanje i u suradnji sa SAD-om". Odvjetnik je išao još dalje citirajući, iz knjige Florence Hartmman, koja je tada glasnogovornica Carle Del Ponte, njezinu tvrdnju: "Beograd je (izazvao) odlazak Srba iz Krajine prema Banja Luci i Sjevernoj Bosni (...) kako bi kasnije opravdao zadržavanje tih prostora"! [11]

Nedvosmislena tvrdnja o sadržaju haaških optužnica kao političkom diktatu i slušanju "naloga sa strane" gospodina Hammonda, dovodi do zaključka, da su akcije Hrvatske vojske i obrana hrvatske slobode, u Izmijenjenoj Optužnici protiv generala Gotovine, pravno kvalificirane neutemeljenom, uvredljivom i lažnom kvalifikacijom, o "zajedničkom zločinačkom pothvatu" rezultat naloga a ne istine.

Da bi se postigao uspješni rezultat odbacivanja ovakve oksimoronske Optužnice Haaškog tužiteljstva, hrvatske stručne i političke elite trebale bi ustrajno, uz pomoć normi međunarodnog prava dokazivati njihovu neutemeljenost i neistinu. Mora se biti svjestan da je optužnica protiv generala Ante Gotovine, u izmijenjenom obliku i protiv cjelokupnog hrvatskog državnog i vojnog rukovodstva i samog predsjednika Tuđmana, izrazito političke prirode, jer djelovanje hrvatske vojske u oslobađanju hrvatskih okupiranih prostora, nije u nadležnosti Haaškog suda uopće. To se vrlo jasno može vidjeti iz samog Statuta suda. Potrebno je razotkriti cilj tužiteljstva kad ono optužuje: osvajanje Krajine, čišćenje Srba, jer, primjerice, kad bi takva smiješna optužnica bila i usvojena i kad br Gotovina i drugi bili tako i osuđeni, bili to bilo razlogom da se traži obnavljanje "srpske republike Krajina"? Ako je to nazočno u nečijim glavama kao neka potencijalna mogućnost, onda je nužno odgovoriti na pitanje: je li ta mogućnost bila zamišljena kad se je određivala nadležnost Haaškog suda?

Koliko god to bilo apsurdno i netočno, pobijanje će biti teško, jer je kaznenopravna kvalifikacija "zajednički zločinački pothvat", kao "bit" optužnice, brižljivo pripremljena unutar haaškog tužiteljstva pod nadzorom onih snaga koje sponzoriraju Sud, uz medijsku potporu snaga, pojedinaca i udruga, koje se javljaju unutar Hrvatske, zanosom nostalgičara preživljenih jugokomunističkih vremena, s ciljem onemogućavanja vjerodostojne rekonstrukcije povijesnih događanja i zbivanja u vrijeme srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku 1990. - 1996. godine. Hrvatske žrtve i stradanja tijekom Domovinskog rata toliko su se urezale u kolektivnu svijest i pamćenje naroda da su postali dijelom njegovog identiteta i jednostavno ga smetaju "svečani prijemi na crvenim tepisima" Carle Del Ponte, jer ga asociraju na podčinjenu poziciju prema imperijalnim silama i ovisnosti od drugih država. Sudbina voditelja pobjedničkih vojnih akcija nad agresorom duboko je vezana uz sudbinu naroda. Pitanje državne neovisnosti nije nikada bilo pitanje mitologije, nego moralne egzistencije pojedinca. Ostvarenje državne samostalnosti trebalo je značiti kraj žrtve i žrtvovanja. Mučne slike iz haaške sudnice svjedoče nam da još nismo izišli iz višestoljetne povijesti i kao da još uvijek nije došao kraj hrvatskim žrtvama. Riječ je o krajnje moralnom odnosu prema slobodi i samostalnosti Hrvatske i njezinom međunarodnom ugledu.

Beogradski intelektualci i pisci: Momo Kapor, Dragoš Kalajić i Nebojša Jevrić, objavili su svoje dojmove s putovanja po Baniji, Kordunu. Lici i Dalmaciji, pod zajedničkim naslovom "Krajiški putopisi", u časopisu "VOJSKA KRAJINE", naznačenom kao "List srpske vojske Krajine", u broju 4-5, srpanj - kolovoz 1993. godine.

Snagu svijesti "rata protiv Hrvatske" kod tih jahača apokalipse najbolje raspoznajemo citirajući neke njihove napisane misli u prigodi obilaska okupiranih hrvatskih prostora od srpske agresorske vojske i paravojnih srpskih snaga u tim prostorima. Evo vizije tih agresora:

Momo Kapor: "Na geografskoj karti Europe granice Krajine označene su vatrenom linijom! Ta linija osvjetljava uvela diplomatska lica za okruglim stolom u Ženevi".

"Džindži-mindži na Petrovoj gori (...) Na drugoj vatri u kotlu okačenom o verige kuva se i peče istovremeno "kotlovina" - staro hajdučko jelo sa Korduna. Komandant mi daje čudan začin koji dobro poznati okus "kotlovine" preobražava u nešto pikantno, potpuno nepoznato i bizarno. Taj začin je poklon od generala Muse Bamajija, komandanta nigerijskog bataljuna, koji je nedavno napustio Kordun"!

"Posle kiše, kada je vazduh čist, i proziran, sa vrha Petrove gore vidi se Zagreb kao na dlanu. Ne želeći da prljam mržnjom dlanove strpao sam ruke u džepove"!

"Kako ste"? - pita baba Danica Obradović na najisturenijoj jugozapadnoj koti pravoslavnog sveta u Divoselu u blizini Gospića. Ona sedi za teškim mitraljezom "broving" maskiranim lišćem i nemoćno širi ruke, izvinjavajući se što sem vode, nema čim da nas ponudi (...) ona je obučila svoje seljake da pucaju iz minobacača i mitraljeza. Njen je položaj sa opasno otvorenim bokovima (...) zarasle su dvonedeljne čekinaste brade, baba-Daničini ljudi razgovaraju sa prstom na obaračima automatskih pušaka. Bio sam svugde, vidio sam svašta, ali čini mi se da u životu nisam bio bliže smrti nego na tom isturenom položaju Divosela, koji se (kakve li ironije) naziva Veliki kraj! Ovdje je vojska narod i narod je vojska"!

DRAGOŠ KALAJIĆ: -"Prva oslobođena srpska država je neosvojiva jer je njezina vojska narod, a narod je vojska. Kroz vatrena krštenja kali se nova ideologija \ srpskog naroda, koja ujedinjuje najbolje vrline levice i desnice!"

"Ako Krajina bude ozbiljnije napadnuta, ovdje ćemo lako presjeći Hrvatsku na dva dijela. Dovoljno je da prodremo samo dva kilometra i da tako presječemo njihovu saobraćajnicu i prugu. Tu je i Karlovac, gdje smo raznijeli u paramparčad tri njihove elitne brigade, koje su imale više od osamdeset odsto gubitaka. Na svaki ustaški napad mi možemo klepnuti Karlovac (...) Sve najranjivije čvorove Hrvatske: Karlovac, Osijek, Šibenik, Zadar, Split, pa i Zagreb - mi gledamo kao na dlanu (...) kod nas i babe traže oružje da se bore! (...) Recite Srbijancima da se ne boje. Neka znaju da se ovde vodi bitka i za obranu Srbije i da smo već pobedili (...) Ovo je srpska zemlja"!

NEBOJŠA JEVRIĆ - "Ta druga, nebeska armija, sačuvat će nas od svih zala ovoga pokvarenoga svijeta. Nju nitko pobijediti neće. (...) Ako bude bilo potrebno donijet će sobom Njegoševu kapelu koja sada leži srušena ispred vrha Lovćena, na Ivanovim koritama (...) Donijet ćemo je i postaviti na vrh Velebita. Jer ovdje se brani prravoslavlje, ovdje je granica Srpstva i ovdje je mjesto za Njegoševu kapelu (...) Ovo su srpski manekeni smrti"! [12]

Zaista, ovi mračni pogledi srpskih kulturnih djelatnika najbolje^ ocrtavaju strahote politike koja je odgovarala ciljevima Memoranduma Srpske akademije '"znanosti i umjetnosti, jer s takvim shvaćanjima su položene jezive ideološke osnove za stvaranje "Velike Srbije" na teret i štetu Hrvatske i njezinih državno-pravnih interesa. Premda se još 19. 5. 1991. godine, Europska zajednica izjasnila za "budućnost demokratski ujedinjene Jugoslavije", Predsjednik Tuđman je 11. XII. te, 1991. godine, prihvatio plan za "stacioniranje vojnih postrojbi UN^aju okupiranim^7 područjima Hrvatske, s ciljem razoružavanja srpskih vojnih snaga u tim područjima, kao i omogućavanje povratka prognanih hrvatskih izbjeglica", i, očito, ovakva artikulacija srpskih osvajača dokaz je da agresorske snage nisu prihvatile ništa od onoga što je plan UN-a zahtijevao. Zato se opravdano postavlja pitanje o pravno-političkim razlozima Haaškog tužiteljstva, da žrtvi srpske agresije, strani koja poštuje inicijative UN-a, u nametnutom ratu, izmišlja kazneno-pravnu kvalifikaciju o "zajedničkom zločinačkom pothvatu"?

U toj međunarodnoj igri mraka srpsko-crnogorske agresije i uloge Haaškog tužiteljstva, vjerojatno je potrebno naglasiti riječi njemačkog ministra vanjskih poslova Hans Detricha Genschera, koji je imao dosta prigovora na svoje aktivnosti i uloge oko priznanja samostalnosti Republike Hrvatske, da u prigodi obrazlaganja svog traženja međunarodnog priznanja Hrvatske, između ostaloga, kaže: "Tko danas kritizira izjavu Europske zajednice o priznaju Hrvatske i Slovenije, taj se mora upitati, želi li doista prihvatiti cijenu da se rat u Hrvatskoj dalje odvijao. Okončati agresiju protiv Hrvatske i u Hrvatskoj, suzbiti opasnost nove agresije protiv Slovenije, to je moralo biti najvišim ciljem - i taj je cilj polučen. Što se tu može kritizirati? Priznanje Slovenije i Hrvatske nije samo prekinulo nasilje, ono je okončalo prvi jugoslavenski rat za koji je odgovoran Beograd. Nije bilo njemačkog samostalnog puta: bila je to odluka Dvanaestorice, kojoj su se priključile države KESS-a i čitava svjetska zajednica". [13].

Sintagma koja se često ističe o svrsi i značaju Haaškog Tribunala kao institucije koja želi istinom potvrditi temelje mira na ovim prostorima, sigurno u sebi sadrži i obveza utvrđenja istine o temeljnim povijesnim događanjima, njihovim uzrocima i s tim u svezi njihovim posljedicama. Svakako to je osuda laži i lažnog pogleda na zbivanja izazvana agresijom na Hrvatsku. U dokumentima Drugog Vatikanskog Sabora, prema enciklici "Gaudium et spes", govori se o ulozi vojnika na način koji bi trebao naći odjeka u instituciji kao što je Haaški sud. Tvrdi se da: "Oni pak koji služeći Domovini vrše vojničku dužnost neka se smatraju službenicima sigurnosti i slobode naroda, i ako ispravno vrše tu dužnost, istinski doprinose učvršćenju mira". (GS, 79-Gaudium et spes).

Nije sporno da se je vojno-redarstvenom akcijom "Oluja" oslobodilo središnji dio hrvatskog okupiranog teritorija Banije, Like, Korduna i Dalmacije s Kninom, površine oko 8.8% hrvatskog teritorija, što je omogućilo povratak oko 130.00 hrvatskih prognanika s tih prostora. Pod hrvatski suverenitet vraćeno je više od 10% nacionalnog bogatstva, a troškovi prometnih usluga su smanjeni za oko 30%. Proradio je naftovod, otvorena je auto-cesta Zagreb-Lipovac, a u elektroenergetski sustav uključene su 4 hidrocentrale snage jednake onoj hrvatskog dijela atomske centrale Krško. Hrvatska je oslobodila zračne luke, 9 vojarni, 27 skladišta, 4 vojna vježbališta i 8 ostalih vojnih objekata te golemu količinu vojnog naoružanja: 400 tenkova i drugih oklopnih i namjenskih vozila, 10 zrakoplova, preko 350 komada teškog topničkog i protuzračnog oruđa, te više od 12 milijuna komada razno streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava.

Međutim, u srpsko-crnogorskoj agresiji, uz aktivno ratno djelovanje bivše JNA i dijela pobunjenih Srba na nekim hrvatskim prostorima, hrvatski narod je u Domovinskom ratu, 1990-1995, na prostoru Republike Hrvatske, imao: 10.668 poginulih i 2.915 nestalih vojnika i civila, te 37.180 ranjenih. (Ovdje ne uzimamo u obzir žrtve hrvatskog naroda u agresiji na BiH). Prema utvrđenim izravnim ratnim štetama do konca 1995. godine, one su iznosile ukupno 145 milijardi kuna ili 27 milijardi US $.

Oštećeno je ili uništeno oko 25% proizvodnih gospodarskih kapaciteta, 9% stambenog fonda, što čini oko 145.000 stambenih jedinica, na prosvjetnim objektima (raznih stupnjeva oštećenja) štete su bile izrazite na 409 objekata, razoreno je 247 povijesnih naselja u Hrvatskoj različitog stupnja razaranja, spaljivanja i oštećenja, dok su srušena, spaljena, djelomično razorena ili oštećena 626 pojedinačna spomenika kulture.

Ako tome dodamo podatak da je konačna bilanca stradanja katoličkih objekata: 351 potpuno uništenih ili razorenih, 425 teško oštećenih, 537 lakše oštećenih, ukupno 1313 stradalih sakralnih objekata, postaje jasna dimenzija zločina agresora u želji uništenja, ne samo Hrvatske i njezinog naroda, nego, u svojoj bolesnoj ideji, potpunog brisanja s lica zemlje hrvatskog naroda i njegove Hrvatske.

U knjizi DIPLOMACIJA PRIJEVAROM, auktor dr. John Coleman, na 226. stranici, tvrdi da je postojao dogovor određenih britanskih obavještajnih službi kako će se osvajati hrvatske prostore. U tom kontekstu , spominjući liniju Virovitica-Karlovac-Karlobag, citira riječi Vojislava Šešelja, čovjeka, kaže pisac, - "koji je počinio zločine svih vrsta", date londonskim novinarima: "... Hrvati moraju iseliti ili umrijeti...Mi ne želimo ni jednu drugu nacionalnost na svome teritoriju i borit ćemo se za naše prave granice"!

Iz lažnih temelja izniknule su nacistička, komunistička i druge istine koje služe opravdanju strašnih ratova, ugnjetavanju naroda. Narod koji dopusti krivotvorenje svoje povijesti, prije ili kasnije, gubi mogućnost suverenog odlučivanja o svojoj budućnosti. Povijest zna samo za "osvajačke ratove", a to je bio srpsko-crnogorski agresorski rat na Hrvatsku.

Stvarane su političke i pravne odrednice kako ovaj rat nazvati i na koji način ga tretirati. Zato se u Izmijenjenoj Optužnici protiv generala Gotovine brišu odrednice: rat, agresija, obrana i branitelji. Najvjerojatnije u tome i jest bit cijelog problema optuživanja hrvatske borbe za obranu slobode i samostalnosti.

Haaško tužiteljstvo i sud u svom radu primjenjuju, na neki način, kombinaciju anglosaksonskog i kontinentalnog prava, što upućuje na zaključak da se radi o svojevrsnom pravnom eksperimentu u kojemu sudjeluju, očito, "dragovoljci", a ne oni koji su, i inače, na dužnosti redovnog obavljanja svoje sudačke dužnosti. Haaški sud nije sud neke društveno-političke zajednice, niti je to, u pravom smislu riječi, međunarodni Sud. Utemeljilo ga je Vijeće sigurnosti UN-a, ali ne za sebe ili svoje članice, nego za određeni prostor bivše jugoslavenske zajednice. Međutim, da hrvatski branitelji nisu svojom snagom i sposobnošću, herojstvom i spremnošću na žrtvu, zaustavili agresora i pobijedili ga, Hrvatska ne bi imala što diplomatski braniti i nitko nju ne bi zvao da sudjeluje u utemeljenju Haaškog suda.

U tom kontekstu je neshvatljivo unošenje, od strane Tužiteljstva suda, u Optužnicu protiv Gotovine i drugih generala, osobito protiv pokojnog predsjednika Tuđmana, pravno rastezljivog i višeznačajnog oksimoronskog pojma "zajedničkog zločinačkog pothvata", kao temelja optuženja onih koji su se obranili od agresora i svih njegovih zločina počinjenih na hrvatskim prostorima, ogromne materijalne štete na spomenicima kulture, objektima obrazovanja, gospodarstva i saobraćaja, na ljudskim žrtvama.

Željena hrvatska suradnja s Haaškim sudom, tom odioznom kaznenopravnom kvalifikacijom, percipirana je u međunarodnoj i hrvatskoj politici kao kažnjavanje obranjene slobode i samostalnosti. U tom zgusnutom neutemeljenom strahu javljaju se razne nesuglasice i nedolična reagiranja, poništavaju se vrednote kojih se, u normalnim okolnostima, nitko ne bi mogao odreći. U javnim glasilima tijekom 2002. godine, često se moglo pročitati da je Hrvatska, u svezi pitanja krivnje s Haaškim Tribunalom "iziritirala" zapadnoeuropske sile, s preporukom da "bude svjesna činjenice o postojanju zločina u svakom ratu". te da nema "dobrih ratova"!

Tako puerilsko shvaćanje borbe za slobodu i samostalnost, razlogom je kratkog prikazivanja, djelomičnih, ratnih šteta, počinjenih od agresora u ratu protiv Hrvatske, sa željom da strašni zločini agresora, izbace neutemeljeno shvaćanje Tužiteljstva Haaškog suda u Izmijenjenoj Optužnici protiv Generala pobjedničke vojske, i samog predsjednika Tuđmana, koji je mrtav više od sedam godina, o postojanju "zajedničkog zločinačkog pothvata" na strani branitelja vlastite slobode i samostalnosti. Borba hrvatskog naroda protiv agresora, bila je borba obrane vlastite slobode i samostalnosti vlastite države. To nije bila, kako tvrdi Tužiteljstvo Haaškog suda, zavjera kako i na koji način iseliti srpsko stanovništvo s prostora Republike Hrvatske. Umjesto ustaljenog postupanja: factum-a ne - dictum, očito je da takvom kazneno-pravnom kvalifikacijom imamo dubinsko ideologizirano štićenje interesa povlaštenih subjekata, nasilje kojih nije vezano nikakvim zakonima, osim pitanjem: kojoj povlaštenoj međunarodnoj skupini se pripada. Sloboda Tužiteljstva Haaškog suda ima granicu u tome da ne može uništiti čast i dostojanstvo hrvatskog Domovinskog rata u obrani slobode i samostalnosti Hrvatske. Mali narodi moraju imati svoj ponos i dostojanstvo, bez obzira što živimo u vremenu ugroženih svekolikih vrjednota. U tom kontekstu mora se gledati sadržaj IZVJEŠĆA USTAVNOG SUDA Republike Hrvatske broj: U-X-2271/2002, od 12. studenoga 2002. godine, u kojem je jasno i nedvosmisleno izraženo pravno stajalište o akcijama Hrvatskih oružanih snaga u oslobađanju okupiranih hrvatskih teritorija od srpskih okupacijskih i pobunjeničkih snaga: "Djelovanje oružanih snaga Republike Hrvatske, poduzeto s ciljem oslobađanja okupiranog područja Republike Hrvatske uključujući i otklanjanje neposredne opasnosti za život stanovništva i sprječavanje uništenja imovine, uzrokovane oružanim (vojnim i paravojnim, parapolicijskim i/ili terorističkim) napadima okupacijskih postrojbi poduzimanih s okupiranih područja, bilo je u skladu s ustavnom obvezom oružanih snaga Republike Hrvatske da zaštite suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske i obrane njezinu teritorijalnu cjelovitost. Pri oslobađanju okupiranih područja Republike Hrvatske, oružane snage Republike Hrvatske djelovale su u ime i po ovlaštenju suverene države s međunarodno-pravnim subjektivitetom. Oslobađajući područja Republike Hrvatske na kojima je ustrojena protuustavna tvorevina bez demokratskog legitimiteta i međunarodno-pravnog subjektiviteta-oružane snage Republike Hrvatske suzbijale su oružanu pobunu i otklanjale posljedice izvanjske oružane agresije. One su na ta područja istovremeno uvodile nacionalni (ustavno-pravni), a time i međunarodno-pravni poredak, kao njegov dio, sa svim pravima, obvezama i odgovornostima koje su za njih proizlazile iz Ustava i zakona Republike Hrvatske i iz međunarodno-pravnih akata koje je Republika Hrvatska prihvatila i ratificirala.

Takav ustavni položaj i ulogu oružanih snaga Republike Hrvatske za vrijeme trajanja Domovinskog rata Ustavni sud utvrđuje neospornima i nepobojnima"!

Suglasno članku 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu izražena pravna stajališta Ustavnog suda su, za sva državna tijela Republike Hrvatske: Vladu, Sabor i sva tijela državne vlasti, obvezatna. Suradnja Hrvatske s Haaškim sudom ne znači preferiranje stajališta, takozvanog, negativnog ustavotvorca, to jest nametanje stajališta "sa strane", jer Hrvatska je dio Europe gdje države imaju još uvijek veliku ulogu i traži se njihovo poštivanje.

Iz svih tih razloga, kao i prava na poštivanje ljudskih prava hrvatskog naroda, njegova borba za obranu slobode i samostalnosti, ne smije se i ne može se od strane Tužiteljstva Haaškog suda kvalificirati, označiti, izmišljenom kazneno-pravnom optužbom da je obrana slobode rezultat "zajedničkog zločinačkog pothvata" cijelog hrvatskog naroda, njegovog državnog i vojnog rukovodstva u, za Hrvate, časnom i besprijekornom Domovinskom ratu.

Hrvatska borba za obranu slobode i samostalnosti Hrvatske, nije bila osvajačka borba tuđih prostora. Kazneno-pravna kvalifikacija Tužiteljstva Haaškog suda da je ona predstavljala "zajednički zločinački pothvat" protiv drugog naroda, negacija je svih nacionalnih i ljudskih prava onih koji su bili žrtve agresije, negacija svih ljudskih prava jednog napadnutog naroda. To je, zapravo, negacija razuma.

Milan Vuković, dr. iur.

1. Bogdan Radića: "Agonija Europe", Disput, Zagreb, izdanje 2006., poglavlje: Grof Carlo Sforza;
2. Isto;
3. Dr. Fohn Coleman "Diplomacija prijevarom", "Detecta", Zagareb, 2005., poglavlje IX "Jugoslavija u žarištu";
4. Isto;
5. Isto;
6. Isto;
7. Isto;
8. Isto;
9. Sanda Ham: "Ispraznosti umjesto argumenata", "Vjesnik", 15. siječnja 2007., str. 15.;
10. "Vjesnik", 26.3.2003.;
11. "Panorama", subota, 31. svibnja 2003.;
12. "VOJSKA KRAJINE" - List srpske vojske Krajine, godina l., broj 4-5, juli-august, 1993.;
13. Hans Dietrich Genscher: "Siječanja /Svjedoci povijesti/ Naklada: Hrvatska sveučilišna naklada - Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1999., stranica 549.

{mxc}