Izlaganje Mate Kovačevića s tribine HKV-a o Hrvatima iz BiH u Haagu

Daleko od očiju javnosti vođen je proces na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu protiv Hrvata iz Bosne i Hercegovine (Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića). U Hrvatskoj je doduše u vrijeme pripremanja optužnica vođena medijska haranga, kojoj cilj nije bio potkrijepiti dokazima možebitnu krivnju osumnjičenika, nego ponajprije u domaćoj javnosti stvoriti klišej krivca, odnosno žrtvenoga janjeta za sve što se događalo tijekom devedesetih godina u, i oko Hrvatske. Nu u pozadini te prividne krivnje u histeriji protiv Hrvata iz Bosne i Hercegovine, apostrofirajući ih pod skupnim nazivom Hercegovci, skrivala se svojevrsna poratna osveta poraženih jugokomunističkih snaga, svima onima koji su na pepelu jugoslavenske države stvarala hrvatsku državnu neovisnost.

Kampanja se kasnije, nakon odlaska optu eenika u Haag, po potrebi s različitim intenzitetom pojačavala, a kontinuitet s neskrivenom mržnjom žario je iz većine medija sve dok optužba nije završila s iznošenjem svojih argumenata i iskazima svojih svjedoka. Kad je pak obrana, a poglavito temeljito i sustavno prezentiranje generala Slobodana Praljka, počela pobijati navode iz optužnica, u hrvatskim se medijima sve rjeđe moglo pročitati ili čuti izvješće iz haaških sudnica. Svjesna političkoga karaktera optužnica protiv hercegbosanskih Hrvata, međunarodna javnost haške događaje o sudbini šesterice optuženih rijetko je čak i agencijski bilježila. Optuženi Hrvati iz Bosne i Hercegovine od svih su optuženika imali najnezavidniji položaj. Naime, o svojim haaškim zatvorenicima matične su zemlje ili nacionalni entitetu brinuli na različite načine - pravno, logistički, financijski, i na druge načine.

Dakle, samo u prikupljanj u materijalnih činjenica potrebnih za obranu od nebuloznihi i politički montiranih optužaba bila je potrebna silna energija, trud, vrijeme i novac kojim bi se raskrinkali višegodišnji klišeji, što su pojednostavljivali složenost sukoba u Bosni i Hercegovini te na taj način opravdavali stanje stvoreno postdaytonskim preustrojem muslimansko-hrvatske Federacije , ali i cijele Bosne i Hercegovine, koju su na kraju, uz potporu međunarodne zajednice međusobno podijelili Srbi i Muslimana. Tu podjelu i aktualno stanje na terenu trebale su ozakoniti optužnice protiv Hrvata i njihova pravoriječna potvrda na Haaškom sudu. Osim optužnica Haaški se sud služio, bar kad su u pitanju herceg-bosanski Hrvati i različitim mjerama zastraživanja i stvaranja neurotičnih stanja kod optuženika i njihovih obitelji. Jednom od bivših optuženika i njegovoj supruzi hladnu su priopćili kako, premda zdrav, boluje od leukemije. Haaš ka pak sudska pravila nisu u međuvremenu postala samo dijelovi nacionalnoga hrvatskog pravosuđa, nego ona otvaraju mogućnost i samozvanim "lovcima na ljudske glave" da poput Vesne Teršelič i REKOM-a, kako pišu neki mediji, ustanovljuju čak i privatne sudove!? Optužnica proti šestorki je pak tako široko formulirana kao da se u najmanju ruku odnosi na svojedobni Napoleonov pohod na Rusiju ili pak odgovornost za izazivanje Prvoga i Drugog svjetskog rata.

Tako su šestorica Hrvata optuženi za udruženi zločinački pothvat u kojem su uz mnoge dužnosnike Republike Hrvatske sudjelovali, ni manje ni više, nego predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak. Optužnica je na svoj način, dakako iz tradicije britanskoga kolonijalnog sudstva dobila svoj rasni karakter, a kao strukturni predložak za pisanje optužnica tužiteljima je očito pomogla praksa nekadašnjega jugoslavenskog kom unističkog tužiteljstva. Uostalom i ispisana je jednom vrstom unitarističkoga hibridnog jezika, kojeg su u razdoblju komunističke diktature centralističke vlasti nazivale srpskohrvatskim. Nedavno je pak tajni svjedok Haaškoga suda Stjepan Mesić izjavio beogradskim medijima kako bi hrvatski predsjedniki „Tuđman da je ostao živ, svakako trebao završiti u Haagu", jer Mesić smatra kako „nije mogao Milošević sam sa sobom dijeliti Bosnu i Hercegovinu". Ono čime se još idanas razmeće svjedok Mesić, davno je prestalo biti vjerodostojnim, naravno, osim u strategiji očuvanja i obnove zajedničke jugoslavenske države. To je svojim svjedočenjem i izjavama potvrdio bivši načelnik KOS-a JNA, general Aleksandar Vasiljević, koji tvrdi, kako je 1991. s Mesićem imao dvadesetak sastanaka na kojima je razmjenjivao informacije i podatke.

„Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju pa ravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao hdzovski insajeder i informator... U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenje svih funkcionara MUP-a i obrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga. Razmena informacija i podataka s Mesićem ipak je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale. Mesić je dao u tajnosti zeleno svetlo za akciju „Štit" i hapšenja." Sad kad se priprema optužnica protiv generala Aleksandra Vasiljevića, šefa KOS-a i Miroslava Živanovića, njegova podređena oficira i zapovjednika najvećih srpskih logora - Begejci i Stajićevo - mogla bi biti rasvijetljena i uloga Stjepana Mesića, kao vrhovnoga zapovjednika JNA, u opsadi, razaranju i okupaciji hrvatskoga grada Vukovara. Vasiljevićevo pak svjedočenje na neizravan način potvrđuju i iskazi Josipa Boljkovca, koji u svojoj nedavno objavljenoj knjizi, tvrdi kako su rat u istočnoj Slavoniji, odnosno na području Vukovara izazvali Gojko Šušak i Vice Vukojević napadom na Borovo selo, a za rat na području Osijeka, haaški je svjedok Mesić izjavljivao da su ga izazvali navodno ekstremni Hrvati, koji su ubili "mirotvorca" Reichela Kira. Pitanje rasvjetljavanja tajne Mesićeve misije u ranim devedesetim godinama doći će prije ili kasnije na dnevni red u Hrvatskoj, nu pitanje njegove odgovornosti za podjelu BiH na muslimanski i srpski dio te politička uloga u masovnu iseljavanju Hrvata iz BiH tijekom njegova predsjednikovanja u Hrvatskoj, kao i uloga u pisanju optužnica protiv navedenih Hrvata iz BiH u Haagu, mogla bi još dugo ostati zamagljenom. Zbog takva stajališta, vjerojatno je i Haaško tužiteljstvo šutke prešlo preko masovnih muslimanskih zločina nad hrvatskim narodom u BiH, koji su trebali upotpuniti strategiju nestanka Hrvata iz BiH.

Optužbe pak protiv hrvatskih političara za navodno premješatanja i preseljenja pučanstva -Hrvata ili pak nehrvata, nedavno je u jednom razgovoru pobio jedan bivši haaški optuženik, koji tvrdi kako mu je zapovjednik britanskog bataljuna UN-a, pukovnik Williams, nudio da se Hrvati isele, a on bi (Britanac) osiguravao evakuaciju. Odveo sam ga u restoran hotela Vitez i pokazao mu izložbu udruge likovnih umjetnika Lašvanske doline, podsjetio je taj optuženik napomenuvši kako je Williams ostao šokiran. "Ja vas uvjeravam da se trebate iseliti, a vi mi pokazujete svoju kulturu i stvaralaštvo", rekao mu je Britanac. Podsjeća također kako su Britanci predlagali da se iseli cijela Lašvanska dolina jer je "Unprofor procjenjivao da ne ćemo izdržati više od 15 dana. Bili smo okruženi višestruko nadmoćnijim snagama Armije BiH, u omjeru 1 prema 10, kaže bivši haaški optuženik do dajući kako su na sreću, narod i branitelji bili protiv preseljenja što ga je nudi Britanac. Uostalom, američki vojni povjesničar Charles Shrader je u ozbiljnoj studiji utvrdio kako su radi osvajanja teritorija i prodora dolinom neretve na Jadran muslimani izveli agresiju na Hrvate u središnjoj Bosni. Mi naravno više ne možemo utjecati na sudbinu hercegbosanskih optuženika, nu za razliku od prije koju godinu, danas pak s punim pravom možemo odbaciti svaku točku optužnice Haaškoga tužiteljstva proti generalu Praljku i njegovoj skupini. Politički oblikovana za poslijedaytonsko međunarodno priznjanje srpsko-muslimanske podjele BiH, trebala je kažnjavanjem hrvatskih političkih i vojnih predstavnika potaknuti uništenje jedine izvorne etničke bosanskohercegovačke zajednice, odnosno hrvatskoga naroda, koji je, unatoč razornoj poratnoj strategiji čišćenja, uspio preživjeti, a voljom sadašnjih politič kih predstavnika, radi jednakopravnosti sa Srbima i muslimanima i nastaviti borbu za vlastiti entitet. Potrebu stvaranja hrvatskoga entiteta više ne skrivaju ni uglediji međunarodni čimbenici, koji na primjer kao nekadašnji američki veleposlanik u Hrvatsko,j William Montgomery, tvrde kako su hercegbosanski Hrvati jedini narod u povijesti koji je dobio rat, a nakon toga se odrekao prava na svoj entitet.

Njemački političar Christian Schwartz Schilling također smatra kako Hrvati trebaju dobiti svoju teritorijalnu autonomiju, a zagrebački židovski intelektualac Žarko Puhovski, inače jedan od ranijih suradnika Haaškoga suda, sada smatra da su zahtjevi hercegbosanskih Hrvata za vlastitim entitetom potpuno legitimni. Za rasvjetljavanje uloge pojedinih visokih hrvatskih dužnosnika tijekom raspada bivše Jugoslavije i stvaranja te obrane hrvatske države vjerojatno će doći i to vrijeme. Nu kako s izdajnicima, a da se i ne govori o v eleizdajnicima, postupaju ozbiljne zemlje, najbolje pokazuje aktualni slučaj oko afere Wikileaks, koja podsjeća na Mesićeva dilanja transkripata iz Predsjedničkoga ureda. Američka političarka Sarah Palin na primjer ocjenjuje kako su onome tko je objavio tajne okrvavljene ruke te poziva američku vojsku i sigurnosne službe da se u potragu za objaviteljem dokumenta -Assangeom - uključe kao i u lov na čelnike al-Qa'ide i talibana. Bivši savjetnik kanadskog premijera, Tom Flangan misli kako bi Assangea trebalo, ni manje ni više nego, ubiti. "Oni koji su iz naše administracije prodavali ove podatke počinili su veliku izdaju i svaka kazna za njih osim smrtne bila bi preblaga", ističu pak drugi ameruički političari. U međuvremenu Interpol je izdao tjeralicu za Assangeom, premda, slučajno ili ne britanska policija zna za njegovu lokaciju. Može li Hrvatska otvoriti pitanje vlastitih izdajnika, koji svojim djelom nisu doveli samo u pitanje život i imovinu mnogih ljudi, nego su za desetak godina doveli u pitanje i sam opstanak neovisne hrvatske države?

Što se pak tiče hercegbosanskih Hrvata, mi dok smo živi nikad se ne ćemo odreći svoga prava suverenoga naroda pa tako i prava na vlastitu federalnu jedinicu. Nikad nismo prestali biti samostojan i samosvjetsan entitet pa se toga ne ćemo odreći nidana ni sutra! Unatoč versajima i blajburzima stvarali smo neovisne hrvatske države pa na ne će nikakav Haag zaustaviti da kao i druga dva naroda u BiH stvorimo svoju teritorijalnu jedinicu - prije ili kasnije!

Mate Kovačević