U ponedjeljak, 27. rujna 2010., u prostorijama Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova, Hrvatske bratske zajednice 4, s početkom u 19,00 sati održana je tribina Hrvatskoga kulturnog vijeća pod nazivom „U očekivanju presuda u Haagu". Sudionici na tribini bili su Milan Vuković dr.iur., Mate Kovačević – novinar, gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović - član Upravnog odbora HKV-a, odvjetnik Edward Yambrusic i predsjednik HKV-a književnik Hrvoje Hitrec. U nastavku donosimo izlaganje Mate Kovačevića popraćeno s nekoliko fotografije s tribine.
Mate Kovačević - Predstavljanje dvosveščanog zbornika radova "Haaški sud "Zajednički zločinački pothvat" Što je to?
(Zbornik izlaganja sa stručno-znanstvenih skupova u Zagrebu od 9. lipnja 2006., 8. prosinca 2006., 8. lipnja 2007., 7. prosinca 2007., 6. lipnja 2008., 5. prosinca 2008., 5. lipnja 2009. i 4. prosinca 2009., Hrvatsko kulturno vijeće, Zagreb, 2010.)
Gospođe i gospodo,
Večeras vas posebno srdačno pozdravljam jer pred nama stoji ukoričeno velebno, znanstveno i stručno djelo o radu Haaškoga suda, a posebno njegova Tužiteljstva, koje se, nasuprot tradicionalnom, ali i važećem međunarodnom pravu usredotočilo na izjednačavanje krivnje svih sudionika u nedavnim ratovima, koje su početkom devedesetih godina, zajednički započeli komunistička jugoslavenska vlast te Srbija i Crna Gora svojom agresijom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Za ovo djelo, kao i organizaciju svih osam znanstveno-stručnih skupova, ponajprije treba zahvaliti glavnom organizatoru skupova, umirovljenu sucu Ustavnoga suda Republike Hrvatske - Milanu Vukoviću te 32-jici domaćih i inozemnih izlagača, koji su čak i pod različitim pritiscima, svojim znanjem, radom i velikom pronicljivošću osvjetljavali, u mraku hrvatske javnosti, rad ove međunarodne ustanove. Također treba zahvaliti i Hrvatskom kulturnom vijeću na čelu s predsjednikom Hrvojem Hitrecom i njegovu organizacijskom te nakladničkom obolu, kao i medijskim kućama, koje su, unatoč restrikciji drukčijih pogleda na rad Haaškoga suda, posvećivale svojevrsnu pozornost radu ovih naših skupova.
U dvosveščanu zborniku, što vam ga večeras predstavljamo, a koji ima 1112 stranica, objavljeni su radovi uglednih pravnika, sudaca, odvjetnika, povjesničara, politologa, sociologa, medicinara, političara, književnika i publicista. Tematski obrađuju slučajeve, što ih Haaški sud vodi ili je vodio protiv hrvatskih časnika, optuženih čudnovatom optužbom za udruživanje u zločinačku organizaciju, koja je izvela zločinački pothvat. Klasificiranje ovakve optužbe možda bi bilo i moguće protiv diktatorskih, komunističkih režima, koji na vlast dolaze revolucionarnim prevratima, a svoju zločinačku politiku vode likvidacijom klasnih, ali i drugih neprijatelja. Nu, u demokratskom sustavu, gdje narod bira svoju vlast na slobodnim izborima, a referendumom potvrđuje njezine dalekosežne odluke, kao na primjer onu o izlasku iz savezne jugokomunističke države i uspostavi vlastite nezavisnosti, ovakva kvalifikacija o izabranim narodnim predstavnicima, zapravo cijeli jedan narod proglašava zločinačkim, što je nedopustivo u civiliziranu svijetu. Ono što je u civiliziranu svijetu nedopustivo, nažalost postalo je navikom u ucijenjenoj hrvatskoj politici zadnjih deset godina, pa bi po načelima pravde, oni koji su u tajnosti i bez znanja javnosti i naroda donosili pogodne političke odluke u prilog Haaškom tužiteljstvu ili državama, koje su preko njega vodile svoju balkansku politiku, zasigurno bi u zapadnjačkim pravnim sustavima zaslužili kvalifikaciju zločinačke skupine. Evo kako u završnoj riječi pred Haaškim sudom u procesu protiv generala Ante Gotovine tužitelj Tieger definira hrvatsku krivnju: "Franjo Tuđman je bio nepovredljivi politički i vojni vođa Hrvatske, posvećen viziji hrvatske nacije uskrsle iz prošlosti. Bio je uvjeren da su višenacionalne države neodržive, i da je to bolje što je država nacionalno homogenija. O tome je držao lekcije političarima iz višenacionalnih država. Srbi su za Tuđmana predstavljali drugačiju civilizaciju, nespojivu s hrvatskom, a Hrvatsku je kroz povijest vidio kao granicu Istoka i Zapada, koja sprečava prodor pravoslavaca prema Zapadu. Na Brijunima je osmišljen zločinačni plan da se Srbi istjeraju iz Hrvatske topništvom i psihološki djelovanjem, što je provedeno u Oluji. Cilj sastanka na Brijunima bio je izazvati odlazak civila".
Nemam nakanu odgovarati tužitelju jer su to ionako već napravili odvjetnici generala Gotovine, nu ipak valja se zapitati: nisu li Churchill i Roosvelt bili nepovredljivi vojni i politički vođe svojih naroda tijekom rata proti nacističkoj Njemačkoj? Hrvatska nacija nije uskrsla iz prošlosti, jer njezin državno-pravni kontinuitet, osim kratkotrajna prekida tijekom prve srbijanske okupacije 1918.-1939. seže sve do srednjega vijeka, a ograničenu vrstu državnosti imala je čak i tijekom druge srpske okupacije, nakon 1945. Tuđmanova je krivnja, po haaškom tužitelji, ali i Hrvata koji su ga izabrali, što je on bio uvjeren da su neodržive višenacionalne države. Sudi li Tieger čovjekovu uvjerenju jednako kako su sudili totalitarni komunistički i fašistički režimi? Raspad pak bivšega SSSR-a i Češkoslovačke, ali i Jugoslavije nisu demantirali Tuđmanovo uvjerenje, za koje ga optužuje haaški tužitelj! Slovenija je pak izbjegla čak i onaj epizodni rat sa Srbijom, samo zato što nije imala znatniju srpsku manjinu, koja bi na račun prebivališta svojatala slovensku zemlju. Tu je Tiegerovu nehomogenost krvavo platila prvo Hrvatska, a onda posebno BiH, pa se ovakve tužiteljeve tvrdnje mogu smatrati opravdanjem genocida u Vukovaru, Škabrnji i Srebrenici, što su ga počinile srpske postrojbe. Razdjelnicu pak između istoka i zapada uspostavilo je još Rimsko Carstvo na rijeci Drini, a turski pohodi na kraju srednjega vijeka pomicali su je prema zapadu, sve dok nije otprilike ustaljena na današnjoj hrvatskoj granici. Zato Hrvatska i jest dobila naslov "Predziđe kršćanstva", koje se, bez obzira na Tiegerove sadašnje političke projekcije prostiralo daleko na zapad, iza njezinih granica. O različitosti Hrvata i Srba govore njihove različite povijesti i kulture, a svako nasilno jednačenje i spajanje tih dvaju naroda tragično je i krvavo završavalo. Žele li oni koje predstavlja Tieger opetovanje novih krvoprolića? U tužiteljevoj završnoj riječi očito se skriva politička optužnica hrvatskom narodu, zato što je napustio Jugoslaviju, pa u završnom nastupu umjesto pravničke, može se nazrijeti tek želja za uspostavom novoga geopolitičkog projekta. Nasuprot tužiteljevim neutemeljenim i iracionalnim optužbama stoji odgovor stručnjak za međunarodno pravo i branitelja generala Gotovine, Payama Akhavana, koji smatra kako Hrvatska nije bila dužna prihvatiti odbjegle Srbe, koji su sa svojom okupacijskom vojskom organizirano povlačila s oslobođenih hrvatskih državnih područja. Hrvatska je imala pravo spriječiti povratak Srba u Hrvatsku. Pozvao se na presudu međunarodnog suda u sporu Etiopije i Eritreje, gdje je ustanovljeno da država ima pravo protjerati neprijateljske strane državljane u vrijeme trajanja sukoba. "Ne dopustiti masovni povratak neprijateljskih državljana spada u suverena prava Republike Hrvatske. Logično je da Hrvatska nema obavezu da dopusti njihov masovan povratak za vrijeme oružanog sukoba", rekao je Akhavan. Argument da bi se stanovnici Martićeve paradržave mogli smatrati hrvatskim državljanima Akhavan je odbio, rekavši da su se oni upravo zato pobunili jer nisu htjeli prihvatiti Hrvatsku kao svoju državu. "Odbili su prihvatiti Hrvatsku i zato se mogu smatrati stranim državljanima", rekao je.
O svim tim i takvim politikama, ali i zamjeni teza, informacijskom ratu na domaćoj i inozemnoj medijskoj pozornici mogu se pronaći također prilozi u ovom zborniku. Posebno treba istaknuti niz tekstova o metodologiji rada bivše tužiteljice Carle del Ponte, koja bi zbog ucjena i potkupljivanja svjedoka bila proglašena krivom i u najzabitijem provincijskom sudu u bilo kojoj suverenoj državi. Kad je pak riječ o svjedocima utvrđeno je kako su mnogi od njih pred sudom koristili tzv. šok-retoriku, kojom se inače jugoslavenska komunistička propaganda služila u razdoblju učvršćivanja svoje vlasti poslije Drugoga svjetskog rata, dok su za potrebe drugih svjedoka izmišljane ratne operacije i sukobi s Hrvatskom vojskom, a njihovi časnici u svojoj domovini pokupili cijeli niz odličja za tu neviđeno očitovanu hrabrost. Zato posebno ističem jedno od izlaganja povjesničara i gospićko-senjskoga biskupa mons. Mile Bogovića, koje može poslužiti povjesničarima, kao pravi uvod u metodologiju istraživanja povijesnih vrela. Lako bi se se moglo zaključiti kako je Tužiteljstvo, nezadovoljno rezultatima velikosrpske agresije na hrvatske zemlje, već završeni rat na području Hrvatske i BiH, prenijelo u Haašku sudnicu, gdje u dubokoj pozadini, uz sudionike i dalje međusobno ratuju velike sile. Povijest nas uči da je tako bilo i u prošlosti pa nema nikakva razloga da ne bude i danas. Svojedobno je, na primjer, znameniti hrvatski narodni junak Ivo Senjanin (Ivan Vlatković) zajedno sa 300 svojih uskoka sudjelovao u oslobađanju Klisa od Turaka (7. travnja 1596.), nu zbog promjene u političkim odnosima između Mlečana i Turaka, Venecijanci su ubrzo raspisali ucjenu na njegovu glavu. Kad je pak u studenom 1606. sklopljen mir između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, austrijskom nadvojvodi i njegovu podaniku Ivi Senjaninu bilo je zabranjeno provaljivati na turska područja. Kao prilog sređivanju državnih odnosa Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva u Senju je, zbog stradanja turskih podanika u sukobu s Turcima, provedena istraga protiv Ive Senjanina. Senjski vojnici i njegovi uskoci tada su potpisali otvorenu izjavu da se braća Vlatkovići, Ivo i Miho, oslobode iz pritvora jer oni znaju da su se junački ponašali, a senjski kaptol u pismu nadvojvodi u Gradcu i Karlovačkom ratnom sudu izjavljuje kako su se braća Vlatkovići viteški ponašali te da su dobri kršćani i katolici. Na kraju okrivljeni Ivo Senjanin osuđen je na smrt, zato što je oduzeo nešto opskrbe senjskom upravitelju, a žalbe i pozitivna mišljenja o njegovu junaštvu nisu spriječila pogubljenje. Na njeg je u narodu do danas ostalo sjećanje, a predaja nam svjedoči kako je narod uz junake pamtio i njihove izdajnike.
U pozadini pak suđenja današnjim hrvatskim junacima i dalje ratuju velevlasti pa će u konačnici i presuda našim generalima očito biti rezultat njihova kompromisa. Nama pak u borbi za istinu, pravdu i slobodu hrvatske države ostaju naše vrijednosti na kojima su izrasli i naši junaci.
Strah od možebitno oslobađajuće presude uzbunio je političku elitu, ali i neke međunarodne krugove, čije probitke, umjesto interesa hrvatskoga naroda, zastupaju domaći političari. Tako je predsjednik države Ivo Josipović, komentirajući završetak suđenja, izjavio da "moramo znati da ono zlo što se događalo ima ime i prezime i da će netko za njega sasvim sigurno odgovarati". Nekoliko se bivših časnika JNA, koji su inače bili i u HV-u, doduše opire kaznenoj odgovornosti časnika, nu kao i haaško tužiteljstvo zastupaju tezu o političkoj odgovornosti hrvatskoga vrhovništva. Anton Tus smatra kako je "krivac za to famozna druga linija zapovijedanja! Pazili smo da se HV spasi od zločina koji su došli nakon borbi, kaže Tus i dodaje kako se krivnja politike ne može svaljivati na leđa vojnicima. Branko Borković drži kako "vojnik ponovno mora odgovarati za nedorečenost i pogreške politike". Petar Stipetić ocjenjuje da "nije logično da se sada sve svaljuje na vojsku, a političari ostaju nedodirljivi. Pitam se gdje su u Haagu predstavnici civilnih vlasti, pa da se vidi i njihova odgovornost," kaže Stpetić. Bivši Račanov ministar obrane Jozo Radoš, inače poznat po odluci kojom je prekinuo ugovor s Izraelom o modernizaciji hrvatskih migova te ih poslao na elektronizaciju u Rumunjsku, smatra kako su "zločini koji su se dogodili više odgovornost političkog nego vojnog vrha".
Stlističko-jezična raščlamba haških optužnica te ovih nekoliko uzgrednih izjava o završetku suđenja, mogla bi pokazati kako su optužnice protiv hrvatskih časnika, prvotno ispisane u Zagrebu, a naknadno dorađivane u političkim uredima međunarodnih središta moći. Zato je u Hrvatskoj, odmah nakon završetka suđenja pokrenuta cijela sudsko-medijska kampanja, kojom se pokušava utjecati na možebitno oslobađajuću odluku Haaškoga suda. Svoj trećejanuarski mandat, kojim je počeo progon hrvatskih časnika i kriminalizaciju Oluje, Ivica Račan je počeo izjavom talijanskim medijima, kako je HDZ kriminalna organizacija. Njegovi današnji nasljednici, u očekivanju presude, javno opetuju Račanovu optužnicu današnjem HDZ-u, vjerojatno se nadajući, kako će Haaški sud uvažiti komponentu kontinuiteta "zločinačke organizacije" i njezina "zločinačkog pothvata". Rušenje optužnice, koju su uspješno izveli američki odvjetnici, očito je iznenadilo domaće autore optužnica pa su istodobno pokrenuli cijeli niz mehanizama kojim nastavljaju kriminalizaciju Domovinskoga rata. Sad se već priprema optužnica protiv navodna progona Srba 1991. u Vukovaru, otvoren je slučaj Kuline o navodnu zlostavljanju srpskih zarobljenika u Šibeniku, osvježeno je medijsko opetovanje navodna zlostavljanja zatvorenika u splitskoj Lori, a u Sisku je već počelo suđenje četvorici hrvatskih vojnika za navodni ratni zločin 1991. Odlukom o oduzimanju činova javno se, na nezakonit način, u kampanju uključio i predsjednik Republike I. Josipović. Silno aktualizirana kampanja može se rastumačiti jedino kao poruka Haagu - ako VI ne osudite hrvatsko političko vodstvo za zločinački pothvat, to ćemo učiniti mi u Hrvatskoj!
Nama pak i našem vremenu pripala je odgovornost da spriječimo zloćudno širenje ovoga smrtonosnog karcinoma! Zbornik radova pak je temeljito oružje protiv laži, neistina i kleveta, koje se cijelo desetljeće povlače javnim mnijenjem i sudištima po Hrvatskoj. On je i svojevrsna hrvatska memorija otpora političkom progonu onih koji su stvarali hrvatsku državu, ali i stručni priručnik onima koje zanima funkcioniranje Tribunala, kao i poželjno izvorište viđenja hrvatske strane, koja na sudu ali ni u domaćoj javnosti nije imala svoju prigodu. Velebni ovaj zbornik, bez obzira na politička stajališta, toplo preporučam svakom znatiželjnku!
Mate Kovačević