Milan Vuković o drugom dijelu zbornika "Haaški sud - "Zajednički zločinački pothvat" - Što je to?"

Teško je povjerovati da se čin hrvatske nacionalne nužde, temeljito human i ljudski usađen u želji opstanka i obrane vlastite slobode, pretvara u kazneno djelo s negativnim znakom. Tvrdnja koja se često susreće u nekim našim dnevnim listovima, kad se raspravlja o Haaškom Tribunalu, "narodi na ovim prostorima moraju se moći suočiti s mračnijom stranom svoje prošlosti", bez ikakvog se utemeljenja pripisuje hrvatskom narodu za njegovu pobjedu u Domovinskom ratu. Ti antihrvatski dušobrižnici ispuštaju iz vida da je Predsjednik Tuđman vodio hrvatski narod u danima rata kojeg su pokrenuli srpsko-crnogorski agresori, bivša JNA-a i dio pobunjenih Srba na nekim hrvatskim prostorima, s ciljem rušenja hrvatskog demokratskog poretka, hrvatske slobode i državnopravne samostalnosti Republike Hrvatske, države koja je dobila međunarodno-pravni subjektivitet njezinim međunarodnim priznanjem i njezinim prijemom u organizaciju Ujedinjenih Naroda. Vrijeme pobjede nad agresorom, najsvjetliji su trenutci novije hrvatske povijesti i nema nikakvog utemeljenja traženje da se hrvatski narod treba suočiti s nekom "mračnijom stranom svoje prošlosti". U Hrvatskoj nikada nije bila u prvom planu "civilizacija sile", osobito ne u časnom i svetom Domovinskom ratu 1990-1996. Hrvatsku se nema zašto pozivati da se "treba suočiti s mračnijom stranom svoje prošlosti". Hrvatska kao demokratska i pravna država, sva svoja prekoračenja u vlastitoj obrani, trajno i na vrijeme je sudski progonila koliko god su ratni uvjeti to dozvoljavali, a to i danas čini. Riječ je o fundamentalnoj činjenici koju, određene strukture s kojima smo opkoljeni, ne žele vidjeti, jer žele zagospodariti hrvatskim bićem i njegovim prostorima, ne želeći povesti ozbiljniju brigu o dignitetu svojih vlastitih motiva hrvatskog optuživanja.

Upravo zato svi koji smo u tim vremenima djelovali, živjeli i radili moramo pisati i istraživati povijest kroz koju smo prošli, jer za nas to ne će raditi ni Kinezi ni Japanci.

Haaško tužiteljstvo svoju ulogu povezuje s izrazito represivnim načinom pristupa pojmu slobode i prava na obranu samostalnosti, prava na mirni život. Teško se može naći drukčije razmišljanje uzimanja prava od strane haaškog tužiteljstva da u kazneno-pravnoj kvalifikaciji, protivno načelima Statuta Tribunala, optužuje jedan cijeli narod, njegovu državnu i vojnu strukturu, koja je pobijedila okrutnog agresora, sačuvala slobodu i samostalnost države, za nepostojeće djelo "zajedničkog zločinačkog pothvata"!

U dnevnim novinama "Slobodna Dalmacije", 26. travnja 2000., hrvatski politički aktivist Slavko Degoricija, govoreći o svojem protivljenju donošenja "Deklaracije o suradnji sa Haaškim sudom", koju je Hrvatski Sabor donio 14.4.2000., vrlo se kritično izražava i o Deklaraciji i o samom Haaškom Tribunalu. On kaže: "Bio bih protiv Deklaracije Vlade o suradnji sa Haaškim sudom, jer mislim da nije napisana u Hrvatskoj. Suviše mi sliči na prijevod, kao da je negdje drugdje napisana... ja sam protiv diktata. (...) Međunarodni faktori od samog početka, dugo vremena, nisu znali što hoće na tom prostoru koji se zove bivša Jugoslavija, Balkan ili jugoistočna Europa, i zbog toga sada određene snage žele kažnjavati žrtvu; u ratu je uvijek bilo samovolje pojedinaca, revanšizma i koječega, i sada se poistovjećuje ili s hrvatskom vojskom ili hrvatskom državom ili politikom. (...) Sada bi trebala biti upitna Oluja ili neka druga akcija, a Hrvatska se branila. (...) Naravno, kada bi se, i da se, utvrdila ta kategorija agresora i žrtve, sve bi bilo jednostavnije. Agresor bi se morao kazniti i materijalno i osudom i presudom. (...) Haaški sud je institucija stvorena međunarodnom voljom pa i pristankom Hrvatske. Ali, politički pristup problemu rata i poraća nije adekvatno riješen. Ni međunarodna zajednica, ni Europa, pa ni hrvatska politika, nisu se do kraja odredili prema agresiji i žrtvi"!

Ovo je jedan pogled jednog hrvatskog političara i aktivnog dužnosnika u onim vremenima borbe za obranu Hrvatske. Da njegovo gledište događaja korespondira sa stvarnim činjenicama, potvrđuje nam stajalište engleskog povjesničara gospodina James J. Sadkovich, u prijevodu gospodina dr. se. Nikice Barića, dostavljenog mi od strane HIN-e 23.XI.2006. godine.

Gospodin Sadkovich tvrdi: "Teorije po kojima je Tuđman vodio dvostruku politiku, odnosno da je sa Slobodanom Miloševićem skovao urotu da podijeli Bosnu i Hercegovinu temelje se na ključnom nerazumijevanju njegovih ideoloških pogleda, njegovog vođenja politike i stvarnosti koja je vladala tijekom 1990-tih, a u kojima je Tuđman bio prisiljen djelovati.

Tuđman je stalno težio uvjeriti hrvatske Srbe da s njim surađuju, ali nije želio srpskim pobunjenicima dati četvrtinu hrvatskog državnog teritorija. Također je želio zaštiti Hrvate izvan Hrvatske, a pripadnike hrvatskog iseljeništva želio je vratiti u domovinu. No, on nije spletkario kako bi uništio Bosnu i Hercegovinu. Njegov je idealni cilj bila Hrvatska koja će obuhvatiti što je više Hrvata moguće, ali je također vodio praktičnu politiku i oblikovao je u skladu sa zahtjevima međunarodne zajednice.

Tuđman je svojim glavnim ciljevima proglasio stvaranje suverene Hrvatske i njenu reintegraciju u Europu, pri čemu je prepoznao prepreke koje stoje na putu ostvarenja tih ciljeva. Bio je svjestan da Hrvatska kao mala država ne može diktirati slijed događaja. Zato je težio formulirati politiku koju bi njegova vlast mogla primijeniti kao odgovor na druge čimbenika cjelokupnog stanja. Prepreke na putu ostvarenja Tuđmanove politike neprestano su se mijenjale, jer su i drugi čimbenici težili ostvariti svoje ciljeve, odnosno mijenjali su svoja stajališta. Ali Tuđman je dosljedno težio suradnji s političkim vođama u susjedstvu, regionalnim vođama, kao i s međunarodnom zajednicom. (...) Nepristrana raščlamba Tuđmanove politike pokazuje da je on puno više težio političkim odnosno diplomatskim rješenjima, a vojne je akcije poduzimao nevoljko"!

Ovaj pregnatni iskaz nedvosmisleno upućuje na osudu voluntarizma i nekritičkog odnosa prema stvarnim izvorima temeljnih ciljeva hrvatske borbe za obranu slobode i samostalnosti, pa je tim više aktualno pitanje koje se svom svojom snagom nameće: zašto je haaško tužiteljstvo, hrvatsku obranu, borbu za slobodu i samostalnost, kvalificiralo kazneno-pravnom kvalifikacijom "zajednički zločinački pothvat"?

U ovom Zborniku o tom pitanju, svaki autor za sebe izlaže, dokazuje i brani vlastito stajalište o postavljenom pitanju Haaški sud "Zajednički zločinački pothvat" - Što je to?

Različiti naglasci daju nam prikaz susretanja različitih pristupa, ali s jedinstvenim zaključkom da je kazneno-pravna kvalifikacija Haaškog tužiteljstva rezultat nesklonosti činjenici nastanka samostalne hrvatske države, odnosno, nesklonosti pobjedi hrvatskog naroda nad snagama agresora.

U drskom optuživanju časti, dostojanstva i iskrenih pobuda pobjedničkih snaga u Domovinskom ratu, nemoguće je ne primijetiti da, u nekom smislu, takvom optuživanju ne doprinosi i kultura politike koja onemogućava konsenzus o bitnim nacionalnim interesima. To slikovito predočava činjenica da se pitanje ustavnopravnog, legalnog i legitimnog djelovanja hrvatskih oružanih snaga u tijeku Domovinskog rata, naglašeno istaknuto u Izvješću Ustavnog suda Republike Hrvatske od 12.XI.2002. godine, koje se nalazi kao prilog ovom Zborniku, u javnim istupima svih organa vlasti izbjegava istaknuti, ili se u davanju ocjena, izbjegava pozvati na stajalište Ustavnog suda, koje je, temeljem odredbi članka 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, obvezatno za sve fizičke osobe, i organe vlasti s ciljem konsolidacije nacionalnog identiteta i utemeljenja konsenzusa o bitnim nacionalnim interesima.

Izlagatelji svojih stajališta u ovom Zborniku uvjereni su da hrvatski narod ima duhovne i političke snage za razrješenje nametnutog mu lažnog prikazivanja njegove borbe za obranu slobode i samostalnosti od srpsko-crnogorskog agresora i dijela pobunjenih Srba na nekim hrvatskim prostorima, da bez ikakvih ucjena zauzme svoje pripadajuće mu mjesto u zajednici Europskih država, sredini kojoj je od svog dolaska na ove prostore pripadao sve dok nije, u trenutku razaranja svetog Austrijskog Carstva 1918., i komunističko-boljševičkog pohoda 1945. godine, žrtvovan i ubačen u neprirodnu jugoslavensku zajednicu.

Uvjeren sam da se je ova kazneno-pravna kolektivna kvalifikacija o "Zajedničkom zločinačkom pothvatu" proizvela kod pogrešnih proizvođača ideje očuvanja Jugoslavije, jer oni i danas ne žele shvatiti ni prihvatiti činjenicu da svjetski društveni sustav, što znači i Europska Unija, može biti djelotvoran isključivo kao pluralistički sustav različitih nacionalnih i kulturnih identiteta, samobitnosti kojih se mora čuvati.

Tu misao i sve što je s njom u svezi, u ovom Zborniku su izlagali pojedini učesnici.

Kako su i koliko su oni u tome uspjeli, sami čitatelji Zbornika će ocijeniti.

Milan Vuković, dr. iur.

{mxc}