Haaški sud i srpska pobuna

Zločinački pothvat Haaškog suda protiv hrvatskog naroda i države!

Pod 1) Postupci Haaškoga suda mogu s pravom nazvati 'zajedničkim zločinačkim pothvatom' protiv naroda i države Hrvata. Haag je sramota međunarodnoga pravosuđa i jednoga dana će biti takvim i ocijenjen.

Pod 2) Međutim, nije sam Haag kriv za takvu besmislicu. On je crpio svoje 'podatke' i 'argumente' iz domaćih 'naših' izvora, iz izvješća nevladinih organizacija koje su u posljednjih15 godina primile pola milijarde dolara iz mutnih inozemnih blagajni u svrhu kriminaliziranja hrvatske osloboditeljske borbe i hrvatske države kao cjeline. Novac je prispijevao na njihove račune samo zbog toga što su se oni borili protiv 'jednonacionalne' države Hrvatske, a ne zbog nekakvih kršenja ljudskih prava.

Izlaganja na stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu u lipnja 2006. ugledala su svjetlo dana u skromnoj brošuri pod naslovom "Haaški sud - zajednički zločinački pothvat - što je to?", ali autori i argumenti tih predavanja moraju biti zapisani zlatnim slovima prigodom pisanja suvremene hrvatske povijesti. Autori su sljedeći: Milan Vuković, Robin Harris, Mile Bogović, Josip Jurčević, Josip Pečarić, Lujo Medividović, Marko Samardžija i Marko Barišić. Predgovor je napisao predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća (izdavača brošure) Hrvoje Hitrec.

Što se tiče imena autora, nije teško zaključiti da su to vrhunski pravni, politički, duhovni i historiografski autoriteti u Hrvatskoj, (jedan od njih je Britanac) čija bi mišljenja trebala biti uvažavana na svim razinama javnog života, no očito tome nije tako, jer oni "kroz retke" tvrde da je danas u mesićevsko-sanaderovskoj Hrvatskoj vrlo teško onima koji stavljaju i najopravdanije upitnike iza teorija i prakse Tribunala u Haagu. Nažalost, nisu spomenute institucije koje koče širenje istine ili, u najmanju ruku, drukčija mišljenja o Haggu, od stavova onih koji samo kimaju glavnom na sve optužbe Carle Del Ponte.

Nećemo prepričavati argumente uvaženih stručnjaka, oni su vrlo utemeljeni, posebice što se tiče konkretnoga djelovanja haaškoga sudišta koje nastoji staviti na istu razinu krivnje srpske agresore i hrvatske branitelje. Ako bi takva sudska praksa bila primjenjivana na druga ratišta u svijetu, recimo ona u Iraku i Srednjem Istoku (izraelsko-palestinski sukob) onda bi trebalo osnovati na desetke tribuala a la Haag na kojima bi se našli gotovo svi američki, britanski i izraelski generali koji se bore protiv islamističkoga terorizma na tim područjima. Srpska pobuna u Hrvatskoj bila je teroristička, i to nije teško dokazati, odnosno to je izvrsno dokumentirao mladi hrvatski povjesničar Nikica Barić u svojoj knjizi "Srpska pobuna u Hrvatskoj", Zagreb 2005., naklada Golden Marketing – Tehnička knjiga.

Ono što je autorima brošure "Haaški sud…" najviše zasmetalo jest njegova ocjena "Oluje" nazvana 'zajednički zločinački pothvat'. Tim paušalnim terminom optuženo je cijelo hrvatsko političko vodstvo, sva hrvatska vojska i u krajnjoj konzekvenciji kompletna hrvatska država za – "agresiju na Krajinu", što je jedinstvena besmislica svjetskih razmjera jer nijedna osloboditeljska akcija u pripajanju dijela ili dijelova neke države matici zemlji nikad dosad nije nazvana takvim imenom. "Zajednički zločinački pothvat'" bi onda bio čitav rat antifašističke koalicije protiv Hitlerove Njemačke i njezinih saveznika, a ratni zločinci bi bili Staljin, Churchill, Roosewelt, Truman, De Gaulle i sve ostale vođe spomenute koalicije.

Ako bi Haaški sudi donio presude temeljem te definicije za hrvatske osloboditeljske akcije u priključenje okupiranih područja Republici Hrvatskoj, onda bi netko iz toga mogao zaključiti da je i hrvatska država "zločinačka", i kao takva podliježe ukidanju kao i svaka kriminalna organizacija. To se dosad nikad nije dogodilo u povijesti. Zapadni saveznici i Sovjetski Savez nisu ukinuli čak ni Hitlerovu Njemačku, a Japanu su ostavili cara, premda je bio sukrivac za japansku agresiju u polovici Azije. No od Haaga se može sve očekivati. Međutim, nije sam Haag kriv za takvu besmislicu. On je crpio svoje "podatke" i "argumente" iz domaćih "naših" izvora, iz izvješća nevladinih organizacija koje su u posljednjih15 godina primile pola milijarde dolara iz mutnih inozemnih blagajni u svrhu kriminaliziranja hrvatske osloboditeljske borbe i hrvatske države kao cjeline. Jedan od duhovnih vođa nevladinih organizacija u nas, američki multimilijarder George Soros, zastupao je "ideju" da bi trebalo sačuvati višenacionalne zajednice kao Sovjetski Savez i Jugoslaviju, jer takve države mogu funkcionirati samo onda ako u njima ni jedna nacija nema premoć. To je, dakako, velika laž, ali novac koji je on davao našim "humanistima" prispijevao je na njihove račune samo zbog toga što su se oni borili protiv 'jednonacionalne' države Hrvatske, a ne zbog nekakvih kršenja ljudskih prava, jer da su se oni borili za poštivanje prava čovjeka onda bi se zauzimali i za progonjene Hrvate iz tzv. krajine, njih oko 200.00, od kojih neki još nemaju sredstava da se vrate u svoje domove, dok Sanaderova vlada naveliko gradi kuće i stanove za pobunjene Srbe, od kojih se neki vraćaju u Hrvatsku samo da prodaju te objekte, a zauvijek bi se vratili samo onda ako bi u Zagrebu bila svrgnuta 'ustaška vlast' pri čemu ti Srbi sve Hrvate proglašavaju ustašama.

Preporučamo čitanje ove dokumentacije, ona je mala stranicama, ali bogata podacima i argumentima, nije suho znanstvena nego pisana "srcem", dakle razumljiva svima koji se osjećaju Hrvatima i poštenim ljudima. Paralelno s tom brošurom svakako treba pročitati znanstveno djelo povjesničara Nikice Barića "Srpska pobuna u Hrvatskoj". On je precizno i s brojnim podacima osvijetlio uzroke, tijek i posljedice srpske pobune u Hrvatskoj od 1900. do 2005. Ništa u ovoj knjizi nije suvišno. Ona je napisana i na temelju brojnih dokumenata samih srpskih ustanika. Oni nisu krili svoje namjere koje kratko rečeno glase: 'Nikad više s Hrvatima!' Priča da ih je izmanipulirao Beograd samo je djelomična istinita. Srpska teroristička pobuna na području tzv. Krajine većim je dijelom njihov vlastiti 'produkt'. Šteta je što mladi povjesničar nije proširio svoje poglede i na srpsko protivljenje suživotu s Hrvatima od vremena kad s bili protiv razvojačenja Vojne krajine, njihove suradnje s Khuenom Herdervaryjem, povezivanja s dalmatinskim "tolomašima" u zajedničkom suprotstavljanju sjedinjenju Dalmacije s ostalom Hrvatskom, nastojanja da svoje općine odvoje od Banovine Hrvatske kao i traženja od Musslinijeva režima da cijelu Dalmaciju pripoji Kraljevini Italiji.

Drukčije rečeno: jedan dio Srba u Hrvatskoj, njih barem oko 70 posto, nikada nije htio živjeti u ravnopravnim odnosima s Hrvatima, za njih je taj život bio moguć samo ako su bili privilegirani, i to od vremena Vojne krajine do komunističke Jugoslavije. Stoga je ispravna definicija Jovana Raškovića da su ti Srbi bili 'remetilački element' u Hrvatskoj ili, popularno rečeno, 'ludi narod' (njegova definicija).

Hrvatskoj je bio nametnut rat, njega su izazvali domicilni Srbi, posrbljena 'JNA' i Miloševićeva Srbija. Hrvatska se morala braniti, a da to nije učinila, bila bi izbrisana kao narod i država sa zemljovidne karte. Zapad je predugo podržao opstanak Jugoslavije, priznanje Hrvatske došlo je prekasno. Hrvati su ostali bez oružja i morali su se braniti golim rukama protiv treće po snazi armije u Europi i njezinih paravojnih terorističkih postrojba "krajinskih" i prekodrinskih Srba. Sve to Haag ne želi priznati, samo da bi u interesu svojih financijera i drugih mračnih krugova poravnao krivnju. A to je pravno apsolutno nemoguće i moralno ispod svake kritike. Stoga se postupci haaškog Tribunala mogu s pravom nazvati "zajedničkim zločinačkim pothvatom" protiv naroda i države Hrvata. Haag je sramota međunarodnoga pravosuđa i jednoga dana će biti takvim i ocijenjen.

Gojko Borić

{mxc}