U sklopu suradnje HKV-a i HIZ-BIH-a, 28. svibnja gostovali su u Mostaru članovi HKV-a Hrvoje Hitrec i dr. Nedjeljko Mihanović, te novinarka i spisateljica Višnja Starešina, koji su održali tribinu u Hrvatskom domu Stjepana Kosače. U nastavku u cijelosti donosimo izlaganje Hrvoja Hitreca.

 

«Pravda» novoga totalitarizma

U ime više od tisuću članova Hrvatskoga kulturnog vijeća, zahvaljujem Hrvatskom intelektualnom zboru i predsjedniku gospodinu Pavloviću na pozivu u Mostar, što je, nadam se, samo početak intenzivnije suradnje naših društava, koja rade u istom cilju očuvanja hrvatskoga kulturnog identiteta. Dopustite mi nekoliko riječi o Hrvatskom kulturnom vijeću. Mi smo se pojavili na sceni početkom 2005. inicijativnim skupom koji je izazvao veliku buru u hrvatskoj političkoj i kulturnoj javnosti, te je u stvari značio prekid nove hrvatske šutnje o paradoksalnoj dominaciji jednoga svjetonazora, čije su vrijednosti vrlo daleko od tradicionalnih naših vrednota. Progovorili smo o nagrizanju državnoga suvereniteta i o nadnacionalnim integracijama u koje srlja Hrvatska, mnogo puta na štetu vlastitih interesa.

Okupili smo značajan broj hrvatskih intelektualaca, i od početka 2006. započeli i formalni život, održavajući niz skupova i tribina o različitim područjima hrvatske zbilje. Članovi Upravnog odbora su akademik Slaven Barišić, fizičar na kojega je izvršen atentat nedugo nakon pojave Hrvatskog kulturnog vijeća, ravnatelj Hrvatskoga slova Stjepan Sešelj, gospićko-senjski biskup, monsignor dr. Mile Bogović, zatim jedan od najvećih živućih hrvatskih kipara Kuzma Kovačić, akademik Josip Pečarić, matematičar, Miroslav Međimorec dramski pisac, redatelj, branitelj i diplomat, naš povjerenik za iseljeništvo Ante Beljo i pjesnikinja Marija Peakić-Mikuljan., bivša predsjednica Društva hrvatskih književnika. U Časnom sudu su ljudi poput Ivana Aralice, akademika Dubravka Jelčića i svojedobnog predsjednika Vrhovnoga suda, te zatim člana Ustavnoga suda dr. Milana Vukovića.

U programu Hrvatskoga kulturnog vijeća važno mjesto zauzima, naravno, sudbina Hrvata u Bosni i Hercegovini, o čijem smo položaju i budućnosti još svršetkom 2005. objavili Deklaraciju i uputili ju Hrvatskom saboru, podsjećajući službenu politiku u Republici Hrvatskoj da nema jasnu viziju novoga uređenja BIH, tražeći dakle da Hrvatski sabor formulira i izloži javnosti nedvosmisleno stajalište, u suglasju s predstavnicima Hrvata iz BIH, te da zatim hrvatski narod kao cjelina zastupa dogovoreno rješenje. Naglasili smo da zadržavanje statusa quo znači nastavak i dovršenje eliminiranja jednoga od triju suverenih naroda, hrvatskoga naroda, da se taj plan provodi u oba entiteta, i da se hrvatski narod u BiH bori ne samo za svoj suverenitet i konstitutivnost, nego i za svoj identitet, za hrvatski jezik i pravo na naobrazbu na svome jeziku, za hrvatsku baštinu i nacionalnu povijest, za svoju kulturu, za svoja temeljna prava i narodne slobode.

Predložili smo dva rješenja: ukoliko bi se i nadalje inzistiralo na entitetima, onda treba stvoriti i treći, hrvatski entitet, koji bi - bez obzira na teritorijalnu nepovezanost, obuhvaćao i Posavinu, te drugo rješenje o Bosni i Hercegovini bez entiteta, što podrazumijeva kantonizaciju na cjelokupnom području ove sada više-manje virtualne države, uz poštovanje načela suverenosti i konstitutivnosti sva tri naroda i njihovo sudjelovanje u središnjoj, stabilnoj vlasti. Naglasak je, naravno na kantonalnoj, odnosno županijskoj vlasti, koja omogućuje slobodan nacionalni i kulturni život većinskoga naroda u kantonu. Kao što vam je poznato, službena hrvatska politika bježi od bilo kakvog izjašnjavanja o toj temi, kao vrag od tamjana, premda je briga o Hrvatima u Herceg-Bosni propisana Ustavom Republike Hrvatske!

Dopustite mi sada da progovorim o temi večerašnje tribine . Prije tri dana napunilo se točno petnaest godina otkako je Vijeće sigurnosti rezolucijom 827 od 25. svibnja 1993. ustanovilo Međunarodni kazneni sud u Haagu. Hrvatska je, u skladu s već klasičnim našim političkim iluzijama, srdačno prihvatila rođenje toga djeteta, koje je trebalo biti plod pravde i poštenja, a izraslo je u čudovište iz noćnih mora. Vrhovni sud RH je te 1993. pripremio 2000. stranica materijala o srpskim zločinima od Vukovara do Dubrovnika, a imenovani glavni tužitelj Richard Goldstone pokazao veliku naklonost prema Hrvatima i Hrvatskoj. Nedugo zatim morao je dati ostavku, jer nije dobro razumio prave razloge osnivanja Suda - da se, naime, amnestira ili barem umanji krivnja Srba i Srbije za agresiju i zločine, te da žrtvom politike ravnoteže postanu Hrvati, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini .Toj zamisli linearne jednadžbe pripomogli su potom i sami Hrvati, jer se Hrvatska drznula osloboditi svoj okupirani teritorij, a ni Hrvati u BiH nisu mirno gledali kako se stvara srpska i muslimanska država na povijesnom hrvatskom tlu.

Taj hrvatski nemir, pretočen što u Herceg-Bosnu, što u "Oluju" i prethodne akcije Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane, bit će početkom 21. stoljeća označen kao "zajednički zločinački pothvat": "Oluja" je kvalificirana kao napad na civilno srpsko pučanstvo u tzv. Krajini, a s ciljem istjerivanja Srba, a Herceg-Bosna kao kriminalni pokušaj stvaranja velike Hrvatske, te zato i sve optužnice sadrže ista čelna imena, dr. Franje Tuđmana i Gojka Šuška. Poslije Tuđmanove smrti vlast u Republici Hrvatskoj je širom otvorila već odškrinuta vrata, najprije Račanova, neokomunistička, a zatim i vazalna Sanaderova vlast, uz asistenciju haaškoga svjedoka Stipe Mesica, i uz veliku potporu tiražnih hrvatskih medija koji su i inače uživali u kriminalizaciji Domovinskoga rata.

U trenutcima kada su teror haaškoga tužiteljstva s jedne i podanička beskarakternost hrvatske vlasti s druge strane, dostigle granicu nepodnošljivosti, hrvatski intelektualci okupljeni oko Hrvatskoga kulturnog vijeća održavaju prvi u nizu stručno-znanstvenih skupova o Haaškom sudu, kako bi na doista znanstvenoj razini otkrili pravu narav suda koji predstavlja sramotu za civilizirani svijet. Našli smo se pozvanima i zato što je Hrvatska odbijena u traženju statusa "prijatelja suda", odbijena na krajnje arogantan način, nakon čega je službena politika u Hrvatskoj podvila rep i zašutjela, posve u skladu s podaničkom, nesamostalnom sadašnjom politikom koja se opet jednom ne vodi iz Zagreba, nego iz stranih centara moći. Taj prvi naš skup o Haagu, pod ravnanjem dr. Milana Vukovića imao je međunarodni karakter, zahvaljujući gostovanju jednoga netipičnog Engleza, dr. Rabina Harrisa.

On je hladnokrvno osudio politiku Velike Britanije koje održavala Jugoslaviju na životu, sprječavala žrtvama agresije da se brane i podupirala počinitelje genocida. Haaški sud je nazvao hipertrofiranim monstrumom, što je, citiram "s obzirom na ideologiju i interese njegovih zagovaratelja, bilo i programirano." Objašnjena je i prvotna velika tromost Suda koji se trgnuo iz letargije tek kada su se političke karte okrenule protiv Beograda. "Drugim_riječima", ironizirao je Harris, "Sud može zahvaliti za svoj novi život predsjedniku Tuđmanu, generalima Čermaku i Markaču, te pomoći te pomoći Hrvata u BiH i Amerikanaca – dakle onima koje spominje kao sudionike u kriminalnom pothvatu. Mediji su u Hrvatskoj vrlo šturo zabilježili naš skup usprkos poznatim imenima hrvatskih povjesničara, pravnika, književnika i novinara, čija su izlaganja potom tiskana u zborniku, kao što će biti tiskani i govori sa svih sljedećih skupova, a bila su do sada četiri, i za desetak dana očekujemo peti.

Mediji su šutjeli te 2006. godine, premda su se i novinari našli pred Sudom, Sanader je izjavljivao da ga ne zanima što misle hrvatski intelektualci, ali se lavina nije mogla zaustaviti. Odjednom su svi željeli reći što misle o haaškom tužiteljstvu, pa se na drugom skupu pojavio i dr. Goran Granić, potpredsjednik Vlade RH od 2000. do 2003. zadužen za suradnju s Haaškim sudom. Pojavio se gotovo kao pokajnik kojemu je sada posve jasno da se radi o osveti, jer Hrvatska nije pristala da granice srpske okupacije prihvati kao konačno političko rješenje. Vrlo lucidan bio je i dvojac splitskih pravnika, Ankica Luetić i Zoran Mimica koji su na primjeru "slučaja Lora" pokazali kako se praksa Haaškoga suda prevodi u hrvatsko pravosuđe te zaključili, posve točno, da je izmijenjena optužnica u suprotnosti s međunarodnim pravom i rezolucijama Vijeća sigurnosti i Ujedinjenih naroda, ali i s Ustavom RH. Taj drugi skup je već snažnije odjeknuo, a u zborniku smo tiskali i čuveno Izvješće Ustavnoga suda iz 2002. gdje se kaže da je djelovanje oružanih snaga RH bilo u skladu s njihovom ustavnom obvezom da zaštite suverenitet i neovisnost RH i obrane njezinu teritorijalnu cjelovitost. Dakle oni koji su potom izručivali generale, radili su suprotno mišljenju Ustavnoga suda, što međutim, hrvatske političare nije zabrinjavalo.

Na trećem skupu se uz tada već veterane, biskupa Bogovića koji je stalno inzistirao na razjašnjenju uzroka i posljedica, te se protivio fragmentaciji događaja iz devedesetih, uz toga vrlog narodnog biskupa, dakle, kao i uz neizostavnog Vukovića, pojavio i profesor doktor Željko Horvatić, autoritet u pitanju međunarodnoga kaznenog prava. Njegov beskompromisan nastup probio se do Haaga i Carle del Ponte, koja je nazvala Sanadera i rekla mu da smiri kritičare, na što je Horvatić reagirao kao častan hrvatski pravnik i na odgovornost pozvao bezobzirnu haašku tužiteljicu. Horvatiću se pridružuje i pravnik u Washingtonu, Edward Slavko Yambrušić, koji dovodi u pitanje već i način na koji je utemeljen Haaški sud, te smatra da se nije smjelo oduzeti ingerenciju nacionalnim sudovima, jer država, kao prirodna društvena cjelina, ima pravo ispunjavati svoje institucijske dužnosti, te štititi svoje građane i njihova dostojanstvo, koje je u ovom slučaju pogaženo manipulacijom svjetskih moćnika. Nadasve je zanimljivo bilo predavanje dr. Adalberta Rebića koji se bio na licu mjesta osvjedočio o pravim uzrocima bijega Srba iz Hrvatske, a mladi povjesničar Nikica Barić donio je autentične dokumente takozvane RSK u svezi s pripremama bijega.

U vrijeme održavanja četvrtoga skupa na haašku temu, Carla del Ponte više nije bila tužiteljica, ohrabrili su se ponešto i hrvatski mediji, a potom je i knjiga koju je napisala del Ponte potvrdila doslovce sve što smo govorili o karakteru Suda i karakteru tužiteljice, u čijim smo postupcima već u početku otkrili - šovinističke i rasističke, u svakom slučaju kroatofobične dimenzije, pa sadašnja njezina definicija Hrvata kao podmuklih kurvinih sinova, nikoga od nas nije iznenadila. Možda je zaprepastila tek Sanaderovu vladu, jer je ta skupina akcijaša doista iskreno surađivala i izručivala, te je sada s pravom uvrijeđena, osjeća se glupom i izigranom. Naš četvrti skup obilježili su na stanovit način Višnja Starešina, dr. Nedjeljko MIhanović i dr . Miroslav Tuđman. Potonji je sustavno nabrojio smrtne grijehe tužiteljstva, više od deset njih, posve dovoljno da se jedan sud proglasi diletantskim i pristranim ruglom suvremene civilizacije, a pravnik Mile Prpa podsjetio je da je Zapadu scenarij tzv. balkanskih ratova bio odavno poznat: na Carterova savjetnika Brzezinskog, koji je još u kasnim sedamdesetim, pisao : "Središnja vlast u Beogradu proglasit će nakon Titove smrti stanje u zapadnim republikama kontrarevolucionarnim, pa će na njih krenuti oružanom silom, s prikrivenim ciljem njihova slamanja i uspostave unitarne Jugoslavije ili velike Srbije.»

I na kraju, polazeći od činjenice da se ni u jednom tekstu haaškoga tužiteljstva ne spominje riječ sloboda, da se negira Povelja UN, te da se pravo na samoodređenje i samostalnost proglašava zajedničkim zločinačkim pothvatom, naši predavači su, nezavisno jedan, od drugoga došli do, istoga zaključka koji se u velikoj mjeri odnosi na drugi haaški sud, naime Međunarodni sud pravde. Taj zaključak otprilike glasi: međunarodno kazneno pravo doživjelo je težak udarac, od kojega će se i s mukom oporavljati, ukoliko do oporavka uopće dođe, odnosno ako sada važeće međunarodno pravo nije programirano minirano, da bi na njegovim ruševinama nastalo novo i krajnje opasno pravosuđe koje napušta poimanje pravde na univerzalnim vrednotama kao što su čast, poštenje i istina i sloboda, te se rađa nova, globalistička pravda, koja štiti isključivo i bezobzirno interese zemalja što raspolažu stvarnom gospodarskom i političkom moći.

Hrvatski pravnici i hrvatski intelektualci uopće, okupljeni oko Hrvatskoga kulturnog vijeća ne pristaju na takav zaokret, koji znači put u globalni totalitarizam i pravnu nesigurnost jedinke ali i cijelih, uglavnom brojčano malih nacija koje postaju žrtvom politički motiviranih procesa sa svrhom da se utječe na njihovu političku budućnost, odnosno na njihov opstanak. Hrvati, ma gdje se nalazili, s ove ili s one strane granice, ili u iseljeništvu, moraju znati da nam predstoje još mnoge teške bitke, ali ja sam uvjeren da ćemo ih dobiti, jer smo državotvoran narod koji nikada nije dopustio da se izgubi u mraku povijesti, pa zasigurno ne će dopustiti ni ubuduće. Hvala.

Hrvoje Hitrec

{mxc}


Pon, 14-10-2019, 09:07:05

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.